Skip to main content

Full text of "Petar Barbarić 1874 - 1897"

See other formats


W0, 






P * S -A 

i A 

A ii 







PETAR BARBARIC 


ANTE PUNTIGAM D. I. 


PETAR BARBARIĆ 

1874—1897 


DRUGO, PROŠIRENO IZDANJE 
PRIREDIO 

MIROSLAV VAN INO D. I. 


ZAGREB 

1936 


OČITOVANJE. 


Prema odredbama Pape Urbana VIII. očitujemo, da izjavama 
i događajima u ovoj knjizi navedenima dajemo samo onu vrijednost* 
što im Crkva daje. 


IMPRIMI POTEST 
Zagreb, die 14. Martii 1936. 

Engelbertus Jurić S, L 

Provincialis 


Ordinariatus Archidioecesis Zagrabiensis 

Nr. 2370. 


NIHIL OBSTAT 

Antonius Allirević S. I,, m. p. 

censor. 


IMPRIMATUR 

Datum Zagrabiae, die 18. Martii 1936. 

Dr. Franciscus Salis, m. p. 

Episcopus Auxiliarius, Vicarius Generalis. 


Naklada »Glasnika Srca Isusova«. — Sva prava pridržana. 


III 


KAZALO 


1, Klobuk. — Ljubuško polje . 






Strana 

1— 11 

2. Šiljevišta. — Barbarići . . 

* » » 





12 — 15 

3. Petrov otac Ante 


i 




16 — 24 

4. Majčin lik . * . , 






25—29 

5. Djetinjstvo Petra Barbarića 






30—32 

6. Pastirče 


i 




33—35 

7. U školu! 

. . 





36—41 

8. Mlađahni učitelj 



* 



42—44 

9. Trgovački naučnik 


i 




45—50 

10. Dragocjeni biser ... 


» 




51—56 

11. Travnik 


» 




57—62 

12. Jedan dan u Sjemeništu 

* • i 





63—66 

13. Mladi gojenac .... 

» * i 





61—12 

14. Uzoran đak i dobar drug . 

. . . 





73 — 80 

15. Lijenčina .... . , 

» » * 





81—85 

16. Proslava jubileja sv. Alojzija Gonzage (1891) 




86—99 

17. Izbrušeni i uglađeni dragulj 

. 





100—103 

18. Barbarić uči jezike. — Pavao Kolarić 





104 — 109 

19. Teška kušnja .... 

. 

• 




110—115 

20. Vitez Marijin .... 

» 

i 




116-132 

21. Lijepa naša domovina . 

i . . 



, 


133—141 

22. Ljiljan u trnju .... 

• * . 

i 




142—146 

23. Ponizan srcem . , . , 

» i » 





147 — 154 

24. Zlato poslušnosti 

» * * 





155—160 

25. »Bronze ti!« .... 

« * . 

« 




161—162 

26. Vedro čelo ..... 

• » • 


» 



163—168 

27. Anđeo mironosac ... 

i • i 





169—171 

28. Katolik dušom i tijelom! 

• . * 





172—179 

29. Vrelo božanskoga života . . 

. 

« 




180—189 


IV 


Strana 


30. Apoštol Srca Isusova .... 

31. Isus zove. 

i • 

• * 

. 190 — 213 

A. Zvijezda poziva svećeničkoga . 

. 

, , 

. 214—220 

B, »Dođi za mnom« . , 

, , 

♦ * 

. 220—223 

33. Velika radost ...... 

, , 


. 229—233 

34. Još jedan pogled u svetište duše . 

. . 


. 234—238 

35. Cvijeće na križnom pptu ... 

• i 


. 239—245 

36. Zreo za nebo ...... * 

, , 


. 246—250 

37. Napomol luci 

, , 


. 251 — 256 

38. Večernja žrtva 

, , 


. 257—259 

39. Kruna života ...... 

» » 


. 260—264 

40. Vijenac drugara 




41. Uz romon uskrsnih zvona 



. 269—270 

42. Kako Bog uzvisuje ponizne 


i » 

. 271—278 

43. Prenos tijela sluge Božjega . 



. 279—284 

44. Milosti po zagovoru Petra Barbarića 



. 285—302 

Imena ...... 





PREDGOVOR. 


Da nije bilo Oca Puntigama i njegove požrtvovne 
ljubavi prema hrvatskoj omladini, danas bi jedva tko znao 
za Petra Barbarića: on ga je oteo zaboravi, njegova je za- 
sluga, što se i u nas i daleko preko granica Hrvatske zna 
za skromnog mladića, koga ispoređuju sa svetim Ivanom 
Berchmansom. Barbarić još nije umro, a Puntigam 
je već prikupljao građu, da mu opiše kreposni život i bla- 
ženu smrt; a čim je Barbarić zaklopio oči (1897), on je 
kraj svojih briga i poslova neumorno radio na životopisu, 
koji je i izdao već g. 1900. pod naslovom. 6 PETAR BAR- 
BARIĆ. HRVATSKI UZOR-MLADIĆ.* Za ovo djelo, ukrašeno 
s mnogo slika iz Bosne i Hercegovine, ima velikih zasluga 
i o. Josip Predragović D. I., koji mu je dotjerao 
stil i jezik. Životopis se čitao glatko i ugodno, a kako je 
bio nešto posve novo u nas i odisao životom zanimivih ze- 
malja Bosne i Hercegovine, jagmila se za nj u prvom redu 
mladež, kojoj je i bio namijenjen, no posezali su za njim 
rado i obrazovani ljudi. Životopis je g. 1901. tiskom izašao 
i na jeziku njemačkom,** a onda su slijedili prijevodi na 
talijanskom i drugim jezicima, pa je tako Petra Barbarića 
upoznao i ostali katolički svijet. 

0. Puntigam je osjećao u sebi poziv, da bude apoštol 
hrvatske omladine; tom je apoštolstvu on i posvetio naj- 

* Mala osmina, str. 205 (k tomu 8 nepaginiranih). Tisak i na- 
klada Antuna Scholza u Zagrebu. 

** Peter Barbarić, ein Jiingling nach dem Herzen Gottes 
(Innsbruck 1901). 


VI 


Predgovor 


ljepše i najplodnije godine svog radinog života.*** Životopis 
Petra Barbarića samo je jedan od prvih plodova toga rada. 
Puntigam je zamislio i pokrenuo onu veličanstvenu posvetu 
hrvatske mladeži Presvetom Srcu Isusovu jubilejske go- 
dine 1900., za koju je izdao plameni poziv pod naslovom: 
Slavlje hrvatske omladine na osvitku novoga vijeka (Zagreb 

1900) . Od te se knjižice raspačalo za nepuna 3 mjeseca oko 
30 tisuća primjeraka! Puntigamov đak Petar Perica 
(od g. 1901. Isusovac) spjevao je za tu svečanu zgodu onu 
zanosnu pjesmu Do nebesa nek se ori , koju pjevaju svi 
Hrvati gdje ih god ima. Veliko jubilejsko hodočašće od 700 
osoba (50 omladinaca) poklonilo se u Rimu namjesniku 
Kristovu, Papi L e o n u XIII., i predalo mu divotan album 
sa 160 tisuća potpisa hrvatske omladine, koja se posvetila 
Presvetome Srcu, i još zlatno srce, u kojem je bilo pohra- 
njeno »duhovno cvijeće« za svetoga Oca: molitve i dobra 
djela, njih blizu milijun i dvjesta hiljada (1,189.500). Ve- 
liki je Papa poslije izjavio kardinalu Andriji S t e i n- 
huberu D. I., da mu je dar hrvatske mladeži najdraži 
od svih darova, što ih je primio u vrijeme toga jubileja. 

0 izvršenoj posveti u svim našim zemljama izdao je Pun- 
tigam knjigu, nek se sačuva za buduća pokoljenja spomen 
na taj veliki dogođaj. Knjizi je natpis: Hrvatska mladež 
pod zastavom Presvetoga Srca Isusova (str. 230. Zagreb 

1901) . — Kad se g. 1904. po svem katoličkom svijetu spre- 
mala proslava pedesete godišnjice od proglašenja dogme 
Bezgrješnog Začetka preblažene Djeve i Majke Božje Ma- 
rije, eto Puntigamove knjižice: Jubilej Bezgr jesne Djevice 

1 hrvatska omladina (Zagreb 1904), koja je odjeknula da- 
leko. I za taj jubilej organizuje veliki štovatelj Gospe ho- 
dočašće u Rim, koje pokloni svetom Ocu na poklon srebrni 
ljiljan, da ga dade postaviti pred kip Bezgr ješne u vati- 
kanskom vrtu, neka ga sjeća hrvatske omladine. O ovom 
jubileju ispjeva Petar Perica drugu najpoznatiju na- 
šu popijevku: Zdravo , Djevo , svih milosti puna. — Punti- 
gamovom pobudom proslavljena je g. 1910. veoma lijepo 

*** Kratak prikaz života i rada o. Ante Puntigama (f 1926) iz 
pera Josipa Badalića D. I. gl. u »Travničkoj Spomenici 1932«, 
str. 277—281. 


Predgovor 


VII 


desetgodišnjica posvete omladine Srcu Isusovu, za koju je 
Petar Perica napisao poletnu knjižicu: Slavlje hrvat- 
ske omladine (Zagreb 1910). 

U svemu ovom dalekosežnom radu Puntigam je išao 
svijesno i ustrajno za jednim ciljem: privesti hrvatsku omla- 
dinu Kristu, pomoći joj da bude skroz katolička, kaošto je 
i sva povijest naroda. Već su se tada za tu dragu omladi- 
nu otimale mračne i pogubne sile. Nosioci tih sila, posve 
tuđih našoj narodnoj duši, ispravno su osjetili, da i u 
nas sviće novo doba i s njim preporod katoličanstva, pa su 
prijekim okom gledali već Alojzijev jubilej (1891), dok 
ih je posveta omladine Presvetom Srcu Isusovu upravo za- 
prepastila. U toj borbi za omladinu, dakle za budućnost 
naroda, Providnost je toj omladini dala jedan svjetao uzor, 
da za njim pođe stazom kreposti, stavila je pred tu omla- 
dinu Petra Barbarića, idealnog mladića, koji je njoj 
tako bliz po svemu. 

Nije nipošto slučaj, što je lik Petra Barbarića danas 
nanovo zasjao ne samo omladini, nego i cijelom narodu. 
Prilike su se tako razvile, da sve nas bez razlike upravo 
sile, da prionemo svom dušom uz djedovsku vjeru i svetu 
katoličku Crkvu, da budemo potpuni katolici i načelima i 
vrhunaravnim životom. Trebalo je da čitav narod pođe pu- 
tem teška stradanja, dok je spoznao, da mu je sva nada 
i spas baš u onoj katoličkoj vjeri, koju su još nedavno 
zaslijepljeni njegovi sinovi ocrnjivali. I eto mi smo sretni 
svjedoci moćnom buđenju katoličke svijesti i neviđenom 
cvatu vjerskog zanosa širokih narodnih slojeva. Mi se ipak 
tim ne smijemo zadovoljiti. Treba da upremo sve sile, da 
živimo i radimo združeni s Kristom, pojedinci i čitav narod, 
treba dubljeg vjerskog života po svetoj nauci, koju je po- 
hranio Sin Božji u svojoj Crkvi, treba nam kreposti i sve- 
tosti. Uz druga sredstva i pomagala pruža nam mila Božja 
Providnost i Petra Barbarića, po kojem od nedavna 
tvori tolika djela, da već mnogi govore o čudesima, a 
mnoge se hiljade mole Gospodinu Bogu, da bi ga Crkva 
proglasila blaženim. 

Ova težnja, da naš zemljak bude proglašen blaže- 
nim, dok u njoj nema taštine, posve je opravdana, jer je 
očito, da bi nas više zanimao i privlačio na svet život bla- 


VIII 


Predgovor 


ženik i svetac naše krvi nego tuđe, premda dakako pravi 
katolik ne smije gledati Božje ugodnike nacijonalnim i 
političkim očima. 

Prvi se već koraci čine, da Crkva uzvisi Petra Barba- 
rića na čast oltara, a stoji do naše molitve, da se taj sretni 
čas uskori, ako bude volja Božja. 

* 

Red je da koju kažemo o ovom drugom iz da n j u 

njegova životopisa. Ono je mnogo opsežnije od prvoga 
hrvatskoga, a prilično opširnije i od drugoga izdanja nje- 
mačkoga, više nego se čini na prvi pogled po broju strana. 
Mi smo dali mnogo više prostora opisu i pov jesnim uspo- 
menama kraja, gdje je Petar niknuo, okoline, u kojoj je 
živio; iznosimo mnogo novih podataka o njegovoj obitelji i 
ranoj mu mladosti; služili smo se i više Petrovom pisme- 
nom baštinom; kušali smo povezati neke dogođaje s prošlo- 
šću i sa suvremenim prilikama, a mnogo smo toga popuni- 
li, koješta i ispravili. Dobrotom mnogih suradnika, koji su 
se ljubezno odazvali našoj molbi, dobili smo u obilju nove, 
važne i zanimive građe, kojom se život i značaj Petra 
Barbarića u mnogočem osvjetljuje. Časna im imena spo- 
minjemo na svojim mjestima, a ovdje im izričemo smjernu 
i usrdnu hvalu. Napose dugujemo zahvalnost vč. o. To mi 
Markoviću, koji se potrudio u Petrov zavičaj, tamo 
sabrao velik rukovet dragocjenih podataka i veledušno sve 
odstupio izdavaču ovoga drugog izdanja. Bez njegova truda 
ne bi bilo mnogih vrlo zanimivih strana ovog životopisa. 

Koliko smo samo mogli klonili smo se tuđih riječi, po- 
najpače zato, što želimo, da nas razumije i seljak i radnik, 
a i naša draga mladež nižih škola. Nadamo se ipak, da 
djelo ne će biti na odmet ni obrazovanim slojevima, uko- 
liko se zanimaju za neprolaznu veličinu i ljepotu čovjeka, 
združena s Bogom u vremenu i vječnosti. 

U Sarajevu, o Pohodu BI. Djevice Marije, 2. srpnja 1936. 

M. V. 


1. KLOBUK. — LJUBUŠKO POLJE. 


Kad se putnik vozi cestom, koja od Čapljine na 
Neretvi niže Mostara vodi u Imotski, i stigne na- 
domak Ljubuškom, puca mu pred očima prekrasan 
vidik, kojemu se hrleći tijesnom i golom dolinom Neretve 
nije nadao: pred njim se rastvara široko i ubavo Ljubuško 
polje opasano sa svih strana brdima. Jedno od tih brda 
svojim neobičnim oblikom osobito privlači na sebe pogled 
začuđena putnika: iz nizine diže se strmo u vis do 478 
metara, ponosno stoji samo o sebi kao silan plast ili baš 
kao golem klobuk. Tako ga od davnine i zovu, a po 
njemu i mahalu (selce) Klobuk, koje se prosulo po 
njegovim krševitim obroncima. 

Vrh je Klobuka tako šiljat, da bi se kamen, gurneš li 
ga nogom, mogao oboriti na jednu ili na drugu stranu. 
Čudno je također na tom brdu, što na samome vrhu, iznad 
mahale Brda, ima vrelo, iz kojeg otječe voda prema 
jugu i prema sjeveru. Na drugom vrhu prozvanom Kljun, 
na malenom ravnjaku Marko vištu, dizala se nekoć 
crkva, koja se u onoj visini mogla vidjeti iz velike daljine. 
Danas joj posvećeno tlo pokrivaju ruševine, ali još stoji 
glavni oltar. Kažu neki, da je to bila crkva Svih Svetih, 1 
dok drugi misle, da je bila crkva sv. Marka, koji je i da- 
nas patron klobučke župe. Na tu su se nepristupnu vi- 
sinu nekoć penjali i zaklanjali vjernici sa svojim »ujakom«, 


1 (Fra Petar Bakula), Schematismus topographico-histo- 
ricus Custodiae Provincialis et Vicariatus Apostolici in Hercegovina 
sub regimine spirituali Fratrum Min: Observ: Sancti Francisci pro 
anno Domini 1867. (Split 1867) str. 171. 


Petar Barbarić 


1 


2 


1. Klobuk. — Ljubuško polje. 


sinom Asiškoga sirotana, da izvrše sveto bogoslužje ne- 
smetani od Turaka ... 

S brda Klobuka se otvara pogled na sve četiri strane 
svijeta, naročito onamo prema jugo-istoku, pogled tako 
krasan, da ti se misao kao nekom silom uznosi k Onomu, 
koji je te krasote razasuo ovim krajem. Evo kako opisuje 
vidik s Klobuka rođeni klobučanin dr. fra Leo Pe- 
trović, nekoć klobučki župnik, a danas generalni vi- 
kar biskupija mostarske i trebinjske. 

i- ^ e ® am ? ^ se ) asno razabiru sva sela i kuće u seli- 
li Ijubuske kotline. Pod vidom su ti cjelokupne župe: 
Klobuk, Veljači, Vitina i H u m a c, donji dio 
grada L j u b u s k i, mala kasaba V r i o š t i c a sa dvo- 
rima begova Kapetanovića. Pod okom je dio Na- 
poleonove ceste, Vrgorac prema Metkoviću, pa P r o- 
°®, , a G ° 5 P a 1 B o r o V c i, župa u Dalmaciji. Dalnji 
pogled zaprečuju dalmatinska brda M e t o k i t o (1063 m) 
Biokovo (1536 m), više prema jugu Rilić (878 m).' 
Prema zapadu ostavljaju pogled Zelenikov.ac (600 
m), Ljubeć (834 m), Sokolovac (935 m), te K ru- 
se v i c a, Šibenik (1314 m) i Debelo brdo (636 m). 

»Prema jugu pogled se gubi na dalekim crnogorskim 
brdima i planinama. 

»Vidi se sva okolica župe Studenci, konture g a- 
b e o s k o g polja, visoravan Donjeg i Gornjeg 
“ r \ S n T?’ , rc ? a u olt olici Popova polja, Leotar 
povrh Trebinja, Hrgut više Stoca te visoka 
Žaba prema H u t o v u. 

»Više prema jugo-istoku puca pogled na dugi i široki 
ravnjak između Bileća, Ljubinja, Stoca i Ne- 
v e s i n j a prema Bišini i Veleži. 

»Prema istoku počiva pogled na selima gornje Viti- 

"\ Pr0 u\° ia - Radića, Vlaha i dalje se širi 
preko svih brocanskih brežuljaka, po kojima su razasuta 
sela i zaselci. Posebice se vide: Čalići (Čerin), Ogra- 
j en ^’. Blat pi ca - Dragićina, G r a d n i ć i, Vi- 
do v 1 c |, K r eh i n Gradac, Sretnice... Preko 
njih počiva pogled na goloj Veleži, Prenju, Cabu- 
A 1 1 i jos dalje na vrhu Čvrsnice. 


1. Klobuk. — Ljubuško polje. 


3 


»Na sjevero-istoku pod okom ti je r a š 1 j a n s k a 
niskom šumom zarasla visoravan i cijela B o r a j n a. Šu- 
ma sakriva sela, samo se vide Buhovo, Dužice i da- 
lje prema sjeveru M a m i ć i i Ledinac, Iza ovih koči 
se crnački i rakitski Gvozd, preko kojega viri 
vrh Vrana planine. 

»Prema sjeveru i sjevero-zapadu zapinje oko o 
grudskuStranu, paoRujan, Radovan nad P o- 
sušjem, sovićku Zavalu i Starku. Još dalje 
ispinje se Za velim nad Virom. Uvalom između M a- 
liča i drinovačkog Brda otvoren je pogled na 
dalmatinsku varošicu Imotski, koji se jasno vidi kao na 
dlanu: legao je kao bijeli labud na pustom kršu i kamenu. 
Dobrim dalekozorom mogu se raspoznati kuće. Vide se 
i provalije (»propunte«) tako zvanih Gavanovih 
dvor a.« 

To je veličajni okvir prostranoga i divnoga ljubuškog 
polja, koje se stere pod Klobukom. Dok je kraj po uzvisi- 
nama, osobito s dalmatinske strane, ponajviše gol i krše- 
vit, da ti se od tuge srce steže, Ljubuško je polje sočno i 
ubavo, da ga se u proljeće i ljeto ne možeš dosta nagledati, 
S kraja na kraj išarano je rodnim njivama i zelenim livada- 
ma, ispresijecano gajevima i šikarom, načičkano niskim 
humcima. Kao srebrna zmija ljeska se i vijuga poljem rije- 
ka Trebižat, velika Božja blagodat za sav ovaj kraj. 
Trebižat ima više imena. Kao Vrlika izvire ispod Pro- 
1 o š c a (više Imotskoga), ponire kao M a t i c a u hercego- 
vačkom selu Drinovcima, gdje nakon nekoliko stotina 
metara u Peći opet izvire, dobiva zatim ime T i h a 1 j i- 
n a. U klobučkoj mahali P oljanama prima svoj najjači 
pritok iz vrela K 1 o k u n a, koji se inače u zemljopisima 
ne spominje. Od Klokuna do Veljaka zove se općim ime- 
nom Rika, od Veljaka do Humca naziva se Mlade, a 
odavle do utoka u Neretvu u selu Strugama kod Gabe- 
le Trebižat. 

Nekoć je velik dio Ljubuškoga polja bio pokriven 
nezdravim močvarama, u kojima su se rojili komarči. Oko 
godine 1833. poticajem i troškom Austrije počelo se mo- 
čvarno tlo odvodnjavati, a taj se korisni posao nastavio 
tridesetak godina kasnije, izgradili se kanali, i tako se 


4 


1. Klobuk. — Ljubuško polje. 


pomalo dobilo mnogo plodovite zemlje. 2 Tu uspijeva pše-* 
nica, ječam, kukuruz, sitni luk (lukovica) za sadnju, koji 
se mnogo izvozi, duhan, krumpir te razno povrće i zelen. 
Duhan se sadio već za turske dobe, a još više za austrij- 
ske, pa je uz lozu od najveće važnosti za narod kako u 
Klobuku i u svoj okolici tako i uopće u Hercegovini, 

Granice sela Klobuka i župe klobučke gotovo se po- 
krivaju. Selo Klobuk potpada pod općinu Vitinu, a 
sastoji od ovih selaca iliti mahala: Kašče, Greda, 
Dole, Vodice, Vojnić i, Brdo, Klobuk - Ka- 
p e 1 a, O s o j e, Dabrnja, Poljane, Zastražni- 
ca, Culjkova Njiva, Š i 1 j e v i š t a, Pržine i 
Vlak e. Selce Vlake pripada tihaljinskoj župi, jer je na- 
rodu lakše dolaziti u Tihaljinu negoli u Klobuk-kapelu; 3 
obratno, Banja, mahala sela Šipovače, spada klobučkoj 
župi, 4 a isto tako i na istoku malen dio B o r a j n e sa 
dvije obitelji M i k u 1 i ć a. 

Valjda nema župe ni sela u Hercegovini s više vrela 
i vode nego što ima Klobuk. Na samom brdu Klobuku ima 
dvadesetak izvora vode. Jedan, nazvan »Vrilo«, nalazi se 
blizu župskoga stana u Klobuk-kapeli. Iz »Vrioca« na 
istočnom obronku brda nosili su, kažu, vitinski begovi 
vodu u svoje dvore. Svijet ima i danas običaj reći, da je 
grijeh proći mimo Vrioca, a ne napit se vode iz njega. 

Stari su Rimljani na području sela Klobuka 
ostavili tragova svoga vladanja, a ima uspomena i iz ka- 
snijih, hrvatskih stoljeća. Sačuvalo se od Rimljana neko- 
liko dobrih cisterna, kojima se seljaci služe još nakon 
toliko stoljeća, tako na pr. u K a š č u, kud je vodio 
rimski, kasnije turski put na more. U Vojnićimase 
nađe rimskih građevnih otpadaka. Ima tu i starinskih zi- 


2 0. c. str. 169—170. 

3 U kotaru i u evidenciji katastra zove se obično Klobuk-Kapela, 
ali među narodom taj naziv nije u običaju. 

4 Na klobučku je župu spadalo cijelo selo Šipovača do 

ožujka g. 1928., kad je dodijeljeno veljačkoj župi radi toga, što 

je poljice Kladnik jedan dio godine pod vodom, a osim toga je 
rečene godine dovršena cesta od izvora Banje do Veljaka, pa je 
tako lakši pristup u Veljake. 


1. Klobuk. — Ljubuško polje. 


5 


dina, za koje se još ne zna da li su rimske ili pak staro- 
hrvatske. Na jednom mjestu u sredini Vojnića, na podnožju 
brda Klobuka, otkopani su stari temelji, čini se nekakve 
crkve, jer se jasno vidi obris apside. Vidi se i gomila sti- 
jena, kreča i gorevine. Među tamošnjim je seljacima pre- 
daja, da je to bila veća crkva. Zna se pouzdano, da je 
kroz Klobuk vodila stara rimska cesta Narona — B i- 
geste (Humac kod Ljubuškoga) — Augustiana (po 
Klaiću Tihaljina) dalje do Salone (Solin), sijela uprave 
rimske Dalmacije. Išla je preko Vitine, gdje joj se nahode 
jasni tragovi, pa kroz Pržine i Poljane na Tihaljinu rijeku. 
U Tihaljini su se našli rimski miljokazi, a poslije ruševine 
staroga grada iz rimskog vremena. Lijepo se tu raspoznaje 
rimska cesta: vide se još u kamenu kolni tragovi (Spurril- 
len), kaošto i u Bijači (niže Humca), gdje se sačuvani 
komad te ceste zove »Sekulan«. U Klobuk-Kapeli na bre- 
žuljku zvanom »Humac« bila je negda utvrda. Sada je sva 
prekopana, i tu su seljani napravili svoje kuće. Isto tako 
»pod Kljunom« gornje su kuće u selcu sagrađene od lije- 
pog, davno kresanog kamena. Tu je svakako bila prastara 
naseobina. 

Hrvatski povjesničari R a č k i 5 i Š i š i ć 6 drže, da se u 
klobučkom selcu Dole sačuvao spomen stare hrvatske 
županije, koju grčki car Konstantin Porfirogenet u desetom 
stoljeću nazivaše »to Dalen« Ta je županija po rečenim 
učenjacima obuhvaćala ljubušku kotlinu, koja se danas 
u tamošnjem narodu općenito zove »Nahija«, a prostire se 
od Klobuka uključivo do Studenaca. Fra Leo Petrović, dok 
je u vrijeme svjetskoga rata župnikovao u Klobuku, u 
povodu mišljenja profesora Šišića o »Dalenu« pretražio je 
svu mahalu Dole, ali nije mogao ni po čemu zaključiti, da 
bi u Dolima mogla biti kakva gradina. Nema tamo nikakvih 
ruševina, zidina ili ostataka starih naselja, već jedino ima 
ilirskih gomila i rijetskih s t e ć a k a, (grobnih kameno- 
va) za koje se obično drži da potječu od bogomila ili pata- 
rena. Gomila ima po cijeloj župi klobučkoj. Vide se po 
svim vrhovima i glavicama. Stećaka ima na groblju G r a- 


5 RAD 56, str. 67—68. 

6 Geschichte der Kroaten I (Zagreb 1917) str. 170. 


6 


1« Klobuk. — Ljubuško polje. 


č i n i u selcu Vojnićima, ipa dva, tri na groblju Crkvini 
u Klobuk-Kapeli. Fra Leo Petrović sjeća se iz djetinjstva, 
da su bila tri, četiri stećka na »Barbarića groblju« u Šilje- 
vistima. To su groblje prije zvali »Musino groblje« češće 
nego Barbarića, ali se danas redovito kaže Barbarića, valj- 
da što je njih više od Musa. Fra Leo Petrović spominje 
»čudan i nelijep običaj na groblju u Gračini. Tamo su 
upravo ogromni stećci (bez ukrasa i natpisa) i pod te stećke 
tamošnji seljaci i dandanas ukopavaju svoje mrtve. Župnici 
su se tome protivili, ali nisu uspijevali. Seljaci utiskuju 
mrtvaca pod stećak, malo zabace zemljom i ukopanje je 
gotovo! Malo što se sa strane ne mogu vidjeti mrtva tjele- 
sa, a naravno i zaudaraju. Kroz moje 2 godine (1917-1919) 
sve sam poduzeo da ih odgovorim. Teškom mukom i prijet- 
njama javnih vlasti uspjelo mi je 3-4 nagovoriti, da kopaju 
nove grobove ispod humka gdje su stećci. U posljednje 
vrijeme taj je^ običaj uglavnom napušten«. Između Klobuk 
Kapele i Osoja nalazi se mjesto Borje, gdje ima mnogo 
stećaka s vanredno lijepim ukrasima i likovima lovaca, 
plesača i vitezova. Natpisa na tim stećcima nema. Kad se 
gradila cesta, seljaci su mnoge stećke, na kojima nije bilo 
ukrasa, razbili i upotrebili za gradnju ceste. O postanku 
imena »Borje« živi u narodu opća predaja, da je bilo osmero 
brace Vukojevića, koje su turske vlasti pozvale, da 
idu »na boj« na Beograd. Otišlo ih je sedam, a jedan je 
ostavljen, da čuva preostalu čeljad, žene i djecu. Prije po- 
laska zasadili su osam borova, nek im ostane uspomena 
u potomstvu, jer su računali, da se ne će nikad vratiti. 
Borovi su čuvani, dok nisu sami izginuli. Priča se također, 
da su i stećci od plemena Vukojevića. U Klobuku bilo je 
g. 1768. šest obitelji Vukojevića, danas pod tim imenom 
nema nijedna, ali su od Vukojevića nastali Međugorci 
(po jednom članu obitelji, koji se naselio u Međugorju) i 
P e t r o v i ć i, po nekoj ženi Vukojevića Luke rod. Petrina 
iz B r o t nj a. Ovih potomaka Vukojevića im danas preko 
200 obitelji. O ime Vukojevića veže se narodna predaja o 
junačkom činu neke djevojke toga plemena. Kako je Klo- 
buk na granici Dalmacije, turske su vlasti držale u K a š- 
č u ne samo carinarnicu (džumrukanu), nego i vojničku 
posadu, da pazi na tamošnje seljake, pa se dešavalo, da 


1. Klobuk. — Ljubuško polje. 


7 


su vojnici činili mnoga nasilja žcnskome svijetu. Jedna 
djevojka od plemena Vukojevića našavši se u nevolji, da 
ne pane u ruke nasilniku, suno vratila se s jedne stijene 
brda Klobuka visoke 25 do 30 metara. Ta se stijena još 
i dana zove Divojačka stina. Radi istog se raz- 
loga jedna druga djevojka bacila u rijeku Trebižat, na- 
suprot Grabova Vrela. To se mjesto naziva D i- 
v o j a č k i Vir. 

Klobuk je od davnine pripadao župi u Veljacima 
u ljubuškom kotaru. Godine 1599. služio je veljački župnik, 
fratar zaostroškog samostana u Dalmaciji, ono ve- 
liko područje, koje se prostire od Vitine u ljubuškom 
kotaru do Klen ka u Dalmaciji, oko 12 kilometara 
Vrgorcu na zapad! U spisu pisanom hrvatskim jezikom 
2. travnja rečene godine 1599. nabrajaju se mjesta veljačke 
župe ovim redom »počimajući od Primorja«: Klenak, Ko- 
korići, Ravča, Kotezi, Orah, Bubnji, Orahovlje, Veljači 
donji i gornji, Visoka, Kruševica sve do Rastoka, Vojni- 
ć i, Klobuk, Tihaljina, Šiljegvišta, Utvica (nekoć 
»Putića«), Vitina, Proboj (nekoć »Probod«), »Darnje ljuti«, 
Grljevići. 7 Koliko je tu bilo muke i hodanja, po svakom 
vremenu i nevremenu, po putu i bespuću, preko brda, ri- 
jeka, potoka i močvara, dok je požrtvovni pastir duša 
obilazio Kristovo stado, da ga riječju Božjom i svetotaj- 
stvima hrani i od vukova brani, koji se zalijetahu među 
njegove ovce. Kraj ovolike prostranosti župa rijetko je 
hercegovački katolik viđao svog dragog »ujaka«, pa kad 
bi se pronio glas, da će tu i tu biti sveta Misa, hrlilo je 
malo i veliko, staro i mlado, da si ropstvom ojađenu dušu 
okrijepi tajnama svete vjere. Što bi u propovijedi čuli, to 
bi ukućanima kazivali i jedni druge utvrđivali u vjeri. U 
takovim teškim i preteškim prilikama pravo je čudo, da 
je taj naš hercegovački narod kraj nasrtljivosti kojekakvih 
grčkih fanatika i ugnjetavanja brojnih silnika sačuvao 
svoju katoličku vjeru i ostao vjeran narodnosti hrvatskoj. 
Gazili su ga i zatirali, smrt mu spremali kroz duga stoljeća, 


Fra D. Mandić, Hercegovački spomenici Franjevačkog 
Reda iz turskoga doba, sv. I (Mostar 1934) str. 45. 


8 


1. Klobuk. — Ljubuško polje. 


ali on se tako množio, da se s pravom kaže o Hercegovini: 
Sav svijet naseli, a sebe ne raseli! 

Danas su Hercegovci dika i ponos hrvatskoga katoli- 
čkog naroda. Od srca ljube Crkvu i svoju lijepu katoličku 
vjeru, odani su svećeniku gdje god bili, za vjeru i narodnost 
podnose i prinose i najteže žrtve, za te svoje dvije svetinje 
gotovi su vazda i mrijeti. Bistre su pameti, otvoreni, iskre- 
ni, do zadane riječi drže mnogo. Ako i jesu ponajviše siro- 
mašni, oni su ponosni, a to je tim više začudo, što inače 
siromaštvo lako zavodi čovjeka da bude podlac i da za 
novac proda obraz i poštenje. Ima dakako u njih i mana, 
no gdje ih nema? Na dvije mane svojih zemljaka upro je 
prstom vrli sin svetoga Franje, fra Martin Sopta, 
profesor na glasu gimnazije na Širokom Brigu, ali i 
on napokon kaže: »Naš je puk, usprkos rečenih dviju ma- 
na, za sve hrvatske biskupije jedan uzor. On gleda svijet 
i dogođaje još očima nadnaravne vjere. To se vidi i po toni, 
što bi naši ljudi, kad bi imali sredstava sa školovanje dje- 
ce, mogli i htjeli opskrbiti svećeničkim podmlatkom ne sa- 
mo svoju biskupiju nego i susjedne. U (sjemeništima u) 
Travniku i Sarajevu ima razmjerno više Hercegovaca nego 
Bošnjaka. Moramo zahvaliti Božjoj providnosti i starim 
fratrima, što su nam sačuvali dragocjeni dar tvrde vjere 
i kršćanskoga života u srcima našega puka, bračne vjerno- 
sti i plodne obitelji . . .« 8 

Što se tiče Klobučana, oni su radini i štedljivi, a kako 
imaju zemlje i u brdu i u polju, oni bolje stoje nego okolna 
sela, pa za suhih godina, kao ono g. 1917., manje stradaju: 
jer ako zataji brdo, barem rodi polje u nizini. Košto u 
ostaloj Hercegovini, tako i u Klobuku mnogo drže do rod- 
stva, makar ono došlo i do desetoga koljena. Za vrijeme 
božičnih dana cijelo gotovo pleme oblazi sa svima članovi- 
ma obitelji sve porodice plemena: sastanu se u jednoj 
kući, užegu božičnu svijeću, blaguju nešto, pa redom iz ku- 
će u kuću, pa da ih je dvadeset zadruga. Ima neobičan pri- 
mjer, koji pokazuje, koliko se tamo drži do toga, da se 


8 Fra Martin Sopta, profesor: »Vjera i ćudoređe u 
Hercegovini.« (Kalendar Srca Isusova i Marijina za prestupnu go- 
dinu 1936, str. 70). 



Ljubuško polje. 



Studenci : Sijelo župe. 



Ljubuški s ruševinama staroga grada. 




Klobuk: Narod na pučkoj Misi. 



Vitina: Grobovi Osmana i Kećira 
Kapetanovića. 




Srp. Kalendarovci: Petrov 
brat Ivan i obitelj. 


Petrov otac 
Ante Barbarić, 


Grljevići: 

Petrova sestra 
Ora Kordić 
s mužem i djecom. 




1. Klobuk. — Ljubuško polje. 


9 


očuva pleme. Godine 1879. dječak Ćutuk Blaž Iva- 
nov ubio iz puške svoga strica. Otac dječakov, da sačuva 
sinu život, prijavi se, da je on ubojica. Reče: »Ti si sinko 
mlad, a ja star. Bolje da mene ustrijele«. Tako i bi! Ivan 
Ćutuk bi pogubljen. 

Zadružni se život sve više gubi, pa je danas 
vrlo malo zadruga u starom smislu. Dok je otac živ, sinovi, 
iako su oženjeni, ne napuštaju zadruge, ali čim otac umre, 
već se dijele, osim ako ih siromaštvo sili da ostanu koju 
godinu u zajednici. Ima slučajeva, da se braća rastanu u 
potpunoj ljubavi i skladu. Zajednički priskrbe za svakoga 
sve potrebno, pače naprave nove zgrade, i onda razvrgnu 
zadrugu. Na diobu ih prisili tuđe iskustvo: žene se počnu 
neslagati i svađati, muževima dosadi miriti ih, te se braća 
u ljubavi raziđu. Nerijedak je slučaj, da se i bez svađe žena 
razvrgne zadruga, i to baš od bojazni, da ne bi došlo do 
razmirica. Tako rastavljena braća ostaju u dugoj ljubavi, 
a i žene trajno se vole. No ima još jedan uzrok, koji je 
mnogo doprinio razvrgavanju zadruga: nije se mogla dobiti 
dozvola za sadnju duhana, ako je bio jedan kućni starješi- 
na, a s druge strane skraćivalo se na broju strukova. Treba 
naime znati, da vlast sadiocu određuje točan broj strukova, 
koliko ih smije saditi. U župi Klobuk ima nekoliko zadruga 
u pravom smislu još i danas. Oko g. 1933. bili su u jednoj 
takvoj zadruzi rođaci do četvrtoga koljena, a mala djeca 
bila već u petom koljenu. Imadu i dvije, tri obitelji u jed- 
noj zadruzi, ali ne stanuju pod istim krovom, nego na raz- 
nim mjestima pod jednim starješinom. 

Klobučani rado šalju djecu u školu. Iz Klobuka ima 
svećenika, profesora, odvjetnika, učitelja, činovnika, inže- 
njera, i. t. d. Većina su učili u gimnaziji Otaca Franjevaca 
na Širokom Brigu. Ovaj je vrlo zaslužni zavod dao mnogo 
školovanih ljudi Crkvi i narodu. Klobučani imaju četiri 
svoja sina u redu sv. Franje, među njima je f r a M a r k o, 
rođeni brat Petra Barbarića. Iz Klobuka su četiri časne 
sestre, od kojih su dvije Franjevke od Družbe školskih 
sestara, jedna u Družbi sv. Vinka i jedna u Služavki Malog 
Isusa. Od pokojnih ne smijemo mimoići fra Mladena 
Barbarića, bližeg rođaka našega Petra. Bio je uzoran 
redovnik i svećenik, pobožan, bistra uma, tijelom jak, ali 



10 


1. Klobuk. — Ljubuško polje. 


ga nemila smrt prerano ugrabi: umro je g. 1918. od španjol- 
ske ”° lestl ' dok ) e bio nadstojnik đaka na Širokom Brigu. 

Mnogo se Klobučana iselilo, najviše u Sjedinjene 
Države sjeverne Amerike, gdje su neki postali imućni ljudi, 
k a ° braea Mate Petrovića i braća M i ć e Ć u t u- 
k a iz Vojnića. Ponešto ih je otišlo u zadnje vrijeme u Juž- 
nu Ameriku. Kažu, da u obim Amerikama ima do 600 Klo- 
bucana. Ima ih, koji su se iselili u B o s n u, tako još g. 1894 
neki Jozo Pezić, 

- t .? e l°,? lo ^. Sa svojih 14 selaca Hiti mahala sami je 
cisti katolik. Godine 1933. brojila je klobučka župa 530 ku- 
ca sa 548 oženjenih parova i 3085 duša. Tako nalazimo u 
* hercegovačke Franjevačke provincije za g. 
1933., ali sadašnji župnik klobučki, vč. o. fra Kazimir 
o e b e k saopćio nam je u pismu od 20. listopada 1935., 
da broj duša klobučke župe u spomenutom šematizmu ni- 
i®- , “) e Ž° vu računu klobučka župa g. 1935 prema- 

šuje 4000 duša. Godine 1932. bilo je kršćenja 107, 9 vjenčanja 
17 a mrtvih 43. Pučku je školu uVojnićimag 1932 
polazilo 204 djece (173 dječaka i 31 djevojčica). Treći red 
sv. branje brojio je rečene godine 330 članova. 

, 4 '. svibnja 1873. Klobuk je postao samostalna 
zu P a ’ d . ) e do , on da, kako smo spomenuli, pripadao župi 
veljačkoj. 1 brojem duša i prostranošću svojom ide među 
velike župe Hercegovine. Od zapadne granice do istočne 
Una hoda otprilike tri sata. Od župnoga stana u Klobuk 
kapeli do kraja seoca G r e d e na sjevero-zapadu ima tri 
sata hoda. Pođe li župnik da opremi bolesnika u tako uda- 
Ijena seoca, potroši malne čitav dan, a ne treba ni spomi- 
njati, da se vraća kući čestito izmoren, osobito kad je 
ružno vrijeme ili velika žega. Cesta ima vrlo malo, a pute- 
vi, gdje ih ima, često vode očajnim kršem, da se čovjek 
pita, otkud toliko kamena .... 

Klobučka župa nema crkve, nego staru kapelicu dugu 
četiri, a široku tri metra. Uz kapelicu ima župni stan, koji 
je počeo graditi fraPavao Petrović rođeni Klobuča- 


# S obzirom na okolnost, da dosta muškog svijeta ide drugud 
na zaradu, taj je broj rođenih povoljan. 


1. Klobuk. — Ljubuško polje. 


11 


nin, a nastavio fra M a r t i n M i k u 1 i ć. Za tu je gradnju 
darovao car i kralj Franjo Josip I< lijepu svotu od 500 
forinti. U ustanku, što ga je proti osmanlijskoj vlasti pokre- 
nuo g. 1875. don Ivan M u s i ć sudjelovao je i spomenuti 
fra Pavao. On je morao pobjeći te se krio u samostanu u 
Dubrovniku. Njega su Turci krivili, da je pomogao spaliti 
tursku kulu u Klobuku (1875). Radi te spaljene kule nasta- 
la je pjesma: 

Selo Klobuk, u cara te nema — 

Jer u tebi carske kule nema, 

Jedna bila i ta izgorila! 

Kako je klobučka župa prostrana, obavlja se služba 
Božja nedjeljom i svecem kad u sijelu župe, — kad na ko- 
jem od brojnih groblja. Svako naime selce (osim četiri) ima 
svoje groblje i u njemu kapelicu, gdje se služi sv. Misa i, 
kad dođe vrijeme, obavlja blagoslov polja s pjevanjem lita- 
nija svih Svetih i evanđelja na četiri postaje. Duboko ga- 
nute duše pribivali smo na Sveto Trostvo g. 1934. takovom 
blagoslovu polja na nekom groblju klobučke župe: tu smo 
vidjeli onu pravu »moleću Crkvu «(Ecclesia orans), tu smo 
osjetili uzvišenost i silu skupne molitve naroda, koji se u 
svojoj borbi s prirodom uzda samo u Boga i u svoje žulja- 
ve ruke. 


2. ŠILJEVIŠTA. — BARBARIĆI. 


Današnjoj mahali iliti selcu Š i 1 j e v i š t i m a neki 
izvode ime od žitarice »šilj«, koji je sličan ječmu, ali ima 
manji brk; kruh od silja slabiji je hranivošću od ječmenog 
J. i n ?^ sni ' 1 f h ’ kako ,yele Hercegovci, on je »glotan«. Šilj 
su, kažu, prvi počeli sijati u Siljevištima doseljeni Barba- 
r i c i, iz sela B 1 a t n i c e u Brotnju, gdje ga seljaci odavna, 

Sa V d a t naS K-r, 0g0 S1 ’ U ; ,Gr ° d svih žitarica najbolje uspije- 
a. lako bi bilo nastalo ime Siljevišta istom u 19. stoljeću. 

Ali mi danas znamo, da je to ime postojalo već pri kraju 
šesnaestoga stoljeća, kad se zvalo Šiljegvišta. Ovako ga na- 
lazimo zapisana g. 1599. u naprvo spomenutom popisu sela 
i selaca, koja su pripadala veljačkoj župi. Iz oblika Šiljeg- 
vis.ta smi ’? m ° zaključiti, da ime potječe od riječi š i 1 j e g 

riiitkTT^ ‘ ada i? Vna : R ^ č šil * e 8 kanda i« danas dosta 
rijetka, dok se u Bosni i Hercegovini često čuje »šilježe«. 

Nekoć su sva selca s lijevu stranu »Rike« (Trebižata) 

TClnhnlfT dn T- k0 Ti me Sil l e .y išta - P a se još danas čuje u 
Klobuk-Rapeh: »Idem u Siljevišta«. Ne misli se tu samo 

vnd S A e r S D neg ° aaziv može z ?ačiti svako selce preko 
' 5 k | e lR * zlne ’ Zastražnicu, Culjkovu Njivu i Poljane. 

. • U Sll i evistim a, gdje su negda postojale gotovo same 
staje za stoku preko zime, naselile su se u toku 19. stoljeća 
razne obitelji te se razgranile: Barbarići iz Blatnice 
(župe Cerin) u Brotnju S kokeiKolaciiz Graba, župe 
Veljači, M u s e (Musići) sa Ćerigaja, M i k u 1 i ć i iz Boraj- 

nfe B u ti 1 - ° r Vi u u lob /s Uk 1’. A r * u k o v i ć i iz Dabr- 
S Kloh^L h“ Klobuka, Č u 1 j c i s Brda, P e t r o v i ć i 
IZ Klobuka, Hercezi i Grbavci iz Graba i t d 

hnd a Ši K- eV j Šta - S > ^ dalj r a ° d K1 °buk-Kapele sat naporna 
hoda. Kad pnjeđes vodu u tijesnoj dolinici, valja ti se pe- 


2. Šiljevišta. — Barbarići. 


13 


njati kršem i kamenjem. Kamo se god okreneš, svuda krs 
i kamen, sitni, krupni, u pločama. Kamen viri i iz obrađene 
zemlje. Suhim zidom od kamena opasane su njive i vino- 
gradi. Kuće su također od kamena, a rasute su kojekuda, 
tako da Šiljevišta i ne naliče selima na pr. u Hrvatskoj, 
đdie su kuće poredane jedna do druge te tvore ulice i so- 
kake. Mučan je život među kamenjem i hoće se gvozdene 
volje i ustrajnosti da se tvrdoj zemlji otme sto treba za 
život. Kako u Siljevištima nema vrela, lako se je domisliti, 
koliko se pati narod, kada pritisne duga suša i nastane 
bezvodica, kaošto je baš ove suhe godine 1935. Seljani 
idu po vodu na Trebižat, to je koja četiri kilometra, a 
nekim je selima i po šest i po osam kilometara do vode ' 
Kod toga dakako strada i stoka, koju valja tako daleko 
goniti da se napoji. 

Iz Šiljevišta je bio rodom poznati svećenik don Ivan 
Musić, koji je tu u svojoj rodnoj kući g. 1873. rekao 
svoju mladu Misu, zatim bio župnik u Ravnom, a 
g. 1875. pokrenuo ustanak proti osmanlijskoj vladi, ro- 
siije je nažalost skrenuo s prave staze i umro kao poštan- 
ski činovnik u Srbiji. 10 , . , T „ 

Dika je Šiljevišta naš Petar Barbaric. Tu j 
on ugledao svijetlo te ime tog neuglednog i zabitnog seoca 
pronio svijetom. Roditelji su mu bili Ante Barbaric, 
rodom iz Blatnice, župe Cer i n, u kraju zvanom 
B r o t n j o, i Kata, djevojačkim imenom T o 1 j e v a, 
rođena u Vitini. Osim kuće u Šiljevištima, gdje su 
im bile prvotno staje, Barbarići su posjedovali jednu kuću 
i u Klancu kraj Vitine: ta je popola pripadala Anti- 
noj ženi Kati i njezinoj sestri. U ovoj su se kuci rodila 
dva Antina sina, pokojni Frano i danas jos živi časni 
starina fra Marko na Širokom Brigu, krsnim 
imenom Mato, obojica stariji od Petra, kao i trec > ? ia 
Ivan, koji sa ženom i troje djece živi u Srpskim 
Kalendarovcima kraj Dervente u Bosn1 ' , Na 
drugom mjestu govorimo o mlađem bratu Petra Barbaric , 
koji se rodio nakon odlaska njegova u Travnik. Od četiri 


io Ivan A. Milićević, U Ravnom prije 230 , i prije 60 
godina. (U Kalendaru NAPREDAK za g. 1935. Str. 192—200). 


14 


2 . Šiljevišta. — Barbarići. 


k °en umrk su tri, Iva (1892), Ruža i Jela (1893), 
a, os zm u dobru zdravlju Ora (Ursula), udata za 
Kordrca u Grljevićima (sat hoda od 
Šiljevišta), mati osmero žive djece (dvoje je umrlo). Petrov 
otac Anto, kad mu je 20. svibnja 1893. umrla prva žena, 
vjenčao se s M a t i i j o m Š i r i ć e v o m, ali s njom nije 
imao djece. Sinovi pokojnoga Frane Barbarića 
nisu u zajednici: Stanko, najstariji, boravi u Americi, 
a žena s djecom u Siljevištima; Blago živi u zadruzi 
s majkoin Mati jom rođenom Borasovom; Boško 
živi posebno. Dok je postojala potpuna zadruga, imali su 
rranjim smovi zajedno oko 400 dunuma zemlje, a to je 
oko 40 hektara, buduć na jedan hektar ide 10 dunuma. 
Kad sam na Sveto Trojstvo ove godine 1935. razgovarao 

^bancmia pred starom njihovom kućom maticom u 
Si jevistima, rekoše mi, da su se doduše podijelili, ali da 
ipak zemlju obrađuju zajednički. U Siljevištima ima i lijep 
broj obitelji Barbarića, koje izvode lozu od Jure Bar- 
° ari .5 a ' t? rata Petrova oca Ante. Svih Barbarića u 
Siljevištima ima 14 kuća ili, kako tamo kažu, »numera«. 

Kuća matica, koju je gradio Petrov otac, postoji nešto 
pregrađena još i danas. Građena je uglavnom poput osta- 
lih seoskih kuća u Hercegovini, i ako nešto bolje. Kako 
P ? . a , ta k°va kuća i kako se u njoj živi, to je 
vjestacki i baš po homersku opisao hrvatski pjesnik fra 
Grga Martić iz Posušja. 

. . ra d imati sliku moje kuće rogjenice, ne treba 

ti ići na Posušje, jer je podaleko; nego uzmi alat, pak sa 
mnom ozidaj zid od neokresanih stijena u duljinu jedno 
pet metara, iliti šest aršina naših, a u širinu četiri potpu- 
na metra; u visinu pak ozidaj od prilike dva metra 
preko širine ozidanja ostavi šupljinu za dvoja vrata! 
jedna spram drugim; po tom na vijenčanice digni u visinu 
rogove, preko kojih razredi i ponamjesti letve drvenim 
klinuna utvrgjene; pak onda lozom povezane snopiće ra- 
zeva sevara pokiti po letvama. Eto ti krova za po ljudskog 
vijeka durećna — na srijedi kuće nabij ognjište, stavi 
prije kladanj od gvožgja, na što ćeš drva naslagati — 
objesi zemljenu kotlušu vodom napunjenu na komoštre 
( - lanac) o gredu viš vatre, uspi koju šaku brašna — 


2. Šiljevišta. — Barbarići. 


15 


oodiari drva, da kotluša kluča; kad popovari, imaćeš 
kašu koja će se varenikom zabijeliti — postavi siniju 
1= posve nizak stol za blagovanje), na kojoj razmetni 
kašike (= žlice), i uza svaku po komad kruha, kakva je 
Bog dao; onda po kašikam i po komadovma poredaj če- 
ljad oko sinije, prekrsti se i izmolivši »Oče naš« srči s nji- 
ma, a zovnuće te; nego čuvaj se, da se srčući ne ožežeš. 
Po tom berićetu čeljad će oko vatre svako na svoje mje- 
sto sjesti; a Rade će skinuti gusle s klina, pa sjednuvši 
na uglu zacvijeliti guslama, i pjevajući junačku davoriju 
razgovarati svoju domaćicu i djecu manju i odraslu . . . 
Kada već Vlašići odmaknu daleko, Rade će guslom o 
klin; pak i on i čeljad po redu pod biljce vunene na 
poredo kao kladići, i pospu kao poklani, — ako li im u 
dobar! bura zazvižgji, a vatra se već uduhne, tada pod 
biljcima nastanje b o b o n j a n j e : bo : bo : bo . od 
studeni, sve da zub o zub zveči. Rano se skoče, pak za 
poslima kud koje. — Urani i ti, prijatelju, pak iz tog dvora 
davorova pogji s Bogom!« 


3. PETROV OTAC ANTE. 


Koji su ga poznavali, hvale ga kao čovjeka starog 
poštenja, bogobojazna, bistre pameti i u poslima okretna. 

10 je »slobodan u općenju s begovima, s biskupom i 
fratrom«. Svak ga je poštivao, a i on svakoga. Rođak mu 
J* a A® ,. Bar } ari . ć veli (1935) za njega: »On je bio 
gostoljubiv; učimo je milodara i ljubavi, koliko troši jedna 
kuca Nikad nije bio nikome na putu. Kad bi bila 

Misa kod nas, u njega bi uvik bio svećenik na ručku On 
je s nami mejašnik: kod podile vazda bi koracio na se 
korak, nek je njemu uže, nama šire. On od svog oca bio 
sam, a nas otac imao -nas dvojicu. Po pola se dililo, a on 
nama dao više. Nikad nije bilo gorke među nami. Nije 
zalio dati.« ' 

Stariji Petrov brat Ivan (1935.) kaže o ocu: »Otac 
je sve volio a mimo svih Peru. Malo je bio strog za 
nered. Nered je htio da se naglo ispravi . . . Brinuo se za 
kuću, sto se naški kaže: od soli do bibera. S vašara 
donesi malih stvari po čitavo tuce, da može biti godinu, 

£V • ° Za > sva . ku stvar - Njega nije tribalo opominjati . . . 
Dođi siromah u kuću, i njega bi sio sa sobom ko najboljeg 
prijatelja. Posli, kad sam polazio uRakitno, Posušje 
Imotski, kud sam god prošo, kad su ljudi čuli, tko sam,’ 
da sam Antm sin, uvik bi me svratili na ručak, na konak, 
kakvo je već vrime bilo«. 

Jedan Petrov vršnjak 11 ovako opisuje Antu Barbarića: 
»Bio je strog, malo je govorio . . . Smatrao se među 
seljacima ko inteligentniji. Zvali su ga S v i 1 1 i c o m, jer 
mu je lice bilo jasno, bistro. I danas su sva njegova djeca 
"J e P. a P ona * aa i a - Odgojem se rastavili od drugih. I na fra 
Marku se vidi, da je imao bolji odgoj«. 


Vč. fra Pile (Filip) Bebek, župnik u Grljevićima (1935). 


3. Petrov otac Ante 


17 


Kraj sve svoje ozbiljnosti i strogosti, volio se šaliti, 
a umio je i dočekati, kad bi ga tko bocnuo. Jednom se 
desio u Franjevaca na Širokom Brigu na ručku. 
Po svojem je običaju malo jeo. Dobri mu Oci za ručkom 
podmetnuli kosti uz tanjur i na tanjur, pa će reći ko u 
čudu: »Vidi, koliko je Anto pojio!« A on prihvati: »Ljudi 
jedu meso, a psi kosti.« — »Pokojni otac«, pripovijeda 
Petrova sestra O r a, »imao jedamput čir te pozvao pokoj- 
nog strica 1 -’ Juru, da mu čir prosiče. Otac imao uza se 
kamen, što su ga dica đonila. ,Prosiči čir’, reče otac stricu, 

, no ako me zaboli, udarit ću te kamenom’. Bio je veseo 
i u bolesti.« 

Šaljiva njegova ćud nije ga ostavila ni u zadnjoj mu 
bolesti. »Kad je moj otac«, nastavlja O r a, »bio na smrt 
bolestan, našao se uz njega pokojni stric Jure. ,Jure\ 
reče otac , ,ja sam se na smrt razbolio, još koji ću dan 
živiti: ovo su nam zadnji razgovori na ovom svitu, Bog 
zna, kako će nam biti’. Nato će Jure: ,Ako ti umreš, nemoj 
ti tamo za me ništa kazivati! Šalili se. Anto bi se 
osmihnuo.« 

Jedan nešto mlađi Petrov drug 15 sačuvao nam je (1935) 
neobične Antine riječi, što ih je izrekao pred što će 
izdahnuti: »Kad je Anto umirao, nakon što je bio pouljen 
i opremljen, uze nov lancun (plahtu iliti čaršaf) i raspara 
ga snažno s vrha do dna rekavši: ,Da to i to onome, koji 
će reći, da je lako umriti’. To je i fra M a r k o pripovije- 
dao, a pričo je to i pokojni fra Ambro Miletić i 
pokojni fra Ante Maj i ć. To se živo pričalo«. 

Bio je običaj u Hercegovini (ne znam, je li danas), 
da roditelji zavjetuju sina, da će neko vrijeme biti »mo- 
mak« (za poslugu) svećenika. Činili su to iz velikog pošto- 
vanja prema svećeničkom staležu i iz ljubavi prema Crkvi. 
Mnogi su uz dobra »ujaka« naučili čitati i pisati te kasnije u 
životu bili prvaci sela. Tako je i Petrov otac bio momak 
u V e 1 j a c i m a kod župnika, valjda kod fra G r g e Ška- 
r e. Tu je on naučio čitat i pisat latinicu i bosančicu te 
čitati ćirilicu, a tu je i zavolio knjigu, pa je poslije u kući 
imao knjiga, među kojima je bilo i crnogorskih kalendara. 


12 Stric po bratu Antina oca. 

13 Vč. fra Jerko Boraš, lektur Jubil. Prov. u Mostaru. 


Petar Barbarić 


2 


18 


3. Petrov otac Ante 


Iz njih je Petrov brat Marko, tada na školama uširo- 
k o m Brigu, naučio čitat ćirilicu. Evo što priča fra 
Marko kako je to bilo: »Mene g. 1878. pustili fratri kući 
na praznike. Ja našo te kalendare, a ne znam ćirilicu 
čitati. Bilo se smrklo, i ja užegoh svijeću, pa da učim ćiri- 
licu. U kalendaru bilo nekoliko slika crnogorskih vojvoda. 
Pošto sam znao od oca, koji je tko, najprije naučim slova, 
koja su bila pod njihovim slikama. Kad sam uhvatio više 
slova, uzeh čitati članke od početka. Kad bi gdje zapeo 
i ne bi znao koje slovo, odmah bi gledao slike i pod njima 
tražio ono slovo. I tako ja do ujutru naučio ćirilicu. 
Ujutru me vidi otac, kako čitam kalendar, i u čudu me 
zapita, kako sam naučio čitati. Odgovorih mu, kako sinoć 
nisam znao, a jutros znam«. Usput spominjemo, da je fra 
Marko, kako je bio željan znanja, naučio čitati i pisati 
prije, nego je pošao u školu. 

Što je Anto Barbarić naučio, dok je za ljubav Božju 
služio misnika u Veljacima, to mu je kasnije uvelike 
pomoglo, da je postao »subaša« (kanoti upravitelj imanja) 
kod glasovitih hercegovačkih begova Kapetanovića. 
Tada je bio glava te ugledne porodice Hadži Osman- 
beg Kapetanovi ć, koji je za osmanlijske vlade bio 
u Duvnu kajmakan iliti okružni predstojnik. Važio je 
kao čovjek blag, iskren, a među narodom bio je poznat 
kao prava domaća korenika. Za vrijeme Austrije bio je 
odlikovan Viteškim križem i poslije redom Željezne 
krune trećega stepena. Nazad kojih 40 godina, prilikom 
jedne audiencije, dobio je od Pape L e o n a XIII. odliko- 
vanje »Signum laudis«. Njegov sin, g. Alibeg Kapetanović 
u Vitini, dao je g. 1921. lično to papinsko odlikovanje na 
čuvanje Franjevačkom samostanu u Fojnici, pa se tamo 
nalazi u zbirci starina. Druga dva odlikovanja čuva sin 
mu g. Alibeg, s vlastoručnim pismom cara i kralja Fra- 
nje J o s i p a I. i sa statutom nošenja. 14 

Nek nam je dopušteno uvrstiti ovdje narodnu predaju 
o porijetlu begova Kapetanovića, kako se do danas u njih 
sačuvala, a prijazno ju je saopćio za ovo izdanje životo- 


14 Osmanbeg Kapetanović umro 31. prosinca 1910. 


3. Petrov otac Ante 


19 


piša Petra Barbarića spomenuti g. Alibeg zajedno s nekim 
podacima o subaši Barbariću i našem Petru. 14 * 

»Kako narodna predaja veli, mi potječemo od 
Imotskoga od familije Cvitković-Zdilarić, 
mletačkih Conte. Vele, da je bilo šestero braće i da je 
najmlađi, Ivan ili Frano, pošto se nije mogao s braćom, 
kao mlad mletački oficir pobjegao u Tursku. Primivši 
islam poslan je u Carigrad i po svršetku vjerskih i voj- 
ničkih škola dovinuo se je časti pašinske te postao koman- 
dant bosansko - hercegovačkog domobranstva. On je 
čuveni Mehmet paša Krajišni k«. U turskom 
ratu g. 1787 — 1791. general L a u d o n, zapovjednik 
hrvatskog, poslije i slavonskog vojnog zbora, osvojivši 
25. kolovoza 1788. D u b i c u, pade 10. rujna pod turski 
tada Novi, koji je junački branio Mehmedpaša. Dne 3. 
listopada Laudon osvoji tvrđu, »a ranjenog Mehmed pašu 
s ostalom posadom deportira (zatoči) u Požun (u Ugar- 
skoj). To se dogodilo izdajom zapovjednika janjičara 
Miralempaše, koji je bio nadomak Novoga u turskoj 
utvrdi Blagaju, pa su svakog izlaza i zalaza sunca 
trubljači s novskih utvrda pozivali Miralem pašu u pomoć, 
ali ovaj utanačivši s Laudonom nije htio da čuje, jer je htio 
da se domogne Mehmedpašina imanja, koje je imao kao 
leno u Duvnu, a, kažu, najviše zbog Mehmedpašine 
neobično lijepe žene . . . Poslije tragedije Mehmedpaše 
kod Novoga Miralem se dokopa njegove lijepe žene. Ima 
jedna pjesma prilikom smrti Mehmedpaše u Požunu: 

» Zakukala sinja kukavica 
U Požunu gradu bijelome , 

A na grobu paše Mehmedpaše, 

Kad iz groba nešto progovara: 

Jesi V srela moja dva sestrića Poprženovića, 
Gdje odoše Bosni ponositoj? 

(To je bilo radi toga, što se oni nisu htjeli u Požunu da pre- 
dadu Austrijancima, nego su sretno izmakli u Bosnu). Nadalje 
pjesma veli: 


14 * K tomu gl.: Mehmed beg Kapetanović Ljubušak. 
Narodno blago (Sarajevo 1887) str. 330-332. 


20 


3. Petrov otac Ante 


»Oj bora ti, sinja kukavice, 

Jesi V skoro Duvnu zalazila, 

Jesi li mi dvore uhodila? 

Jesu li mi nauzgor konaci, 

Izlaze li janjci na Tabaci? 

Je li mi se ljuba preudala 
Za onoga silnog Miralema? 

»Oj bora ti, pašo Mehmedpašo, 

Ja sam skoro od Duvna bijela 
l tvoje sam dvore uhodila: 1 

Jesu tvoji nauzgor konaci, 

Ne izlaze janjci na Tabaci, 

Jer ti se je ljuba preudala 
Za nevjerna pašu Miralema. 

Hasan ti je knjigu naučio, 

A Ibro je hatmu proučio, 

Mali Suljo tek je prohodao. 

Od toga Sulje (Sulejmana), Mehmedpašina unu- 
ka, potječu Kapetanovići. Sulejman je pre- 
oteo Ijubušku kapetaniju Alibegu Travnjaku 
i otud biše potomci prozvani Kapetanovići. I sin 
mu Alibeg bio je kapetan, muselim ljubuški. »Na 
potugu zadarske vlade i Splita radi poplava u jesen i pro- 
ljeće od Trebižata, koji je tada imao divlje korito, dođe 
inžinir L u k i n kapetanu Sulejmanbegu i predloži mu, 
da austrijska vlada na svoj trošak regulira Trebižat, jer će 
se tako s obje strane dobiti veliki kompleksi rodne zem- 
lje. On odmah da privolu, i tako se obavi prva regulacija 
Trebižata. On je podupirao kulturu pirinča (riže), pamuka 
i duhana, a zasadio je i maslinik. Njegovo djelo nastavi sin 
Alibeg« 15 . 


15 »Za vrijeme bosanskoga ustanka Husein-kapetana 
Gradaščevića (1831 — 1832), prozvanog »Zmaja od Bosne«, neki 
zloglasni Azijata Ćor Osmanbeg Manov s par hiljada Arba- 
nasa dođe iz T a s 1 i d ž e i napade Sulejmanbega, ljubuškog kape- 
tana, nepripravna u njegovu ljetnikovcu u Vitini. Kapetan se po- 
vuče napram Dalmaciji i pošalje po pomoć po svoje kmetove u 
Bekiju. Kmetovi odmah dohrliše, ali te iste noći izdade kapetanov 
natpoljar Ahmet Mesihović i povede jedan odio Arbanasa, 


3. Petrov otac Ante 


21 


Kapetanovići posjeduju još i danas krasan ljetnikovac 
»Moj dvorac«, koji se ponosno koči na obronku kraj ceste 
Ljubuški - Vitina. S njega puca krasan vidik na Ijubuško 
polje. Tik dvorca straži starinska kula, danas zapuštena, 
tužan spomenik negdašnje moći i slave. O .dvorcu i kuli 
piše g. Alibeg Kapetanović (12. listopada 1935.): »Što se 
tiče dvorca, on je sagrađen g. 1830, po nacrtu austrijskoga 
inžinjera L u k i n a, a kula je, kako pričaju, sagrađena još 
u doba vojvode (hercega) Stjepana, jer i danas ima 
maslinovih stabala, koja potječu direktno od maslina 
Hercegovih iz Blagaja. Kulu je dogradio moj pradjed 
Sulejman kapetan , . .«. 

G. Alibeg dobro je poznavao očeva subašu Antu 
B a r b a r i ć a i evo što o njemu piše (6. kolovoza 1935): 

»Pokojni Ante Barbarić bio je subaša kod moga oca 
20 godina u Posušju. On je uživao neograničeno povjerenje 
mog oca. Općim upravljanjem posuškog imanja i svojom 
ispravnošću stekao je to povjerenje. On je vodio poslovne 
knjige pisane bosančicom, a računao je turskim brojkama: 
to ga je naučio moj rahmetli (pokojni) otac Hadži 
Osmanbeg. 

»Agrarne sporove više je puta vješto vodio kod sudo- 
va zastupajući moga oca. On je bio toliko povjerljiv mome 
ocu, da ga je slao svom bratu, ondašnjem gradonačelniku 
mostarskom, Hadži Ibrahimbegu, i čak u Sarajevo 
sarajevskom gradonačelniku Hadži Mehmedbegu 
Ljubušaku; toliko je bio kod nas obljubljen. 

»Polagao je račune od godine do godine, a nikad mu 
nije moj otac revidirao računa. Bio je prirodno nadaren 
i mudar, pak, kako ste i sami čuli, bio mu je nadimak 
L i s i c a«. 

Vrlo je zanimivo i značajno, a na čast i Anti Barbariću 
i Hadži Osmanbegu, kako je Barbarić postao subaša. 0 
tom nam je sačuvao spomen Antin sin fra Marko, koji 
zgodu pripovijeda ovako: 

zađe pred zoru za leđa kapetanu i udari na nj u utvičkom 
klancu. Tad doviknu kapetanu dizdar Omerbeg: »Jaši konja, 
kapetane, izdade nas i prodade Mul-Hamet natpoljar!« Tako g. Ali- 
beg Kapetanović u pismu vč, o. Tomi Markoviću 24. kolovoza 1935. 


22 


3. Petrov otac Ante 


»Moj je pokojni otac bio momak u V e 1 j a c i m a kod 
ujaka župnika (valjda kod fra G r g e Š k a r e) . . . . Tu je 
naučio čitat i pisat . . . Svi su kmetovi morali begu nositi 
drva. Anto nije htio. Beg poručivao po njega i po drva, ali 
Anto ne haje za to. Beg zaprijeti, da će poslati zaptije 
(oružnike). I doista jednoga dana eto ti zaptija Antinoj ku- 
ći. Anto se brzo sakrije u koš, gdje se čuvalo žito. Zaptije 
ga otkriju i odvedu begu na obračun: 

— Što ne ćeš drva da doneseš?« upita ga beg. 

— Ni sebi ih ne nosim, ne ću ni tebi. 

Beg misli, — i napokon ga upita: 

— Znaš li čitati? 

— Znam. 

»Sad beg napiše bosančicom nekoliko riječi i pruži 
mu da pročita. Anto uze i pročita. Na to će beg: »Otić 
ćeš u Mostar i kupiti stvari! Ne trebaš drva nositi, nego 
kad ustreba, otić ćeš u Mostar.« I beg mu dade izvjesnu 
svotu pleta, da kupi te i te stvari u Mostaru. Anto ode. 
Obilazi od trgovine do trgovine ispitujući gdje će jevtinije 
dobiti. Pogađa se i izbi što je jevtinije mogao. Preostade 
mu još 14 pleta. Vraćajući se natrag begu smišljao je, bi 
li mu dao taj novac ili bi ga zadržao za sebe, dok napo- 
kon otresito samu sebi reče: ,Ne će me ni ovo najist, 16 dat 
ću mu!’ Beg ga u čudu upita, kako mu je preostao taj 
novac. »Pogađo se«, odgovori Anto. I beg mu dade novac 
rekavši: ,Eto ti ih!' Begu se to tako svidjelo, da ga je 
uzeo za svog subašu. Turcima bilo krivo, što je beg njemu 
predao subaštvo. — ,Nek da tebi*, govorio bi im Anto. 
Kad je Turčin kupio hak ( = podavanje), pola prihoda 
begu ne bi došlo, dok bi Anto skupio dvostruko više. 

»Beg mu je dao zemlje. Iza diobe Osmanbega i 
brata mu Bećirbega on je obojicu služio. Otac bi 
dobio od begova novaca u zajam, koliko bi god hotio, pa 
bi uzajmljivao novac seljacima. Otac je bio većinom vani 
u vrijeme žita.« 

Koliko je u subaše Barbarića bilo poštenja, toliko je 
u njega bilo i čovječnosti i kršćanske samilosti. 0 tim je 
njegovim vrlinama ostao spomen u starih ljudi, koji su ga 
poznavali, a sin mu Ivan pripovijeda (1935) ovo: »Kad 


16 Na j isti — najesti, nahraniti, nasititi. 


3. Petrov otac Ante 


23 


je bio subaša u Gorici, u Posušju, u Viru, 
V i n j a n i m a, pokupio bi žito i stavio u hambare. Dao 
bi obračun begu: toliko i toliko je ušlo. Nakon obračuna 
rekao bi begu: ,Bi li mi prodao to žito?' — Bi. — Nagodili 
bi se, i otac bi mu odmah gotovim novcem isplatio. Žito 
bi davao odmah seljacima na vjeru. Zato je imao mnogo 
dužnika. Dok je otac bio još zdrav, i kad sam se ja vratio 
iz vojske (1894), dao mi je punomoć i računske knjige. 
Kad bi sud dužnika osudio, da se učini ovrha, otac nije 
nikad dao da se učini ovrha. Dok je još zdrav bio, pozvao 
je mene i brata Franju te nam reče, gledajući na me: 
Evo ti tefteri (knjige) i računi. Ima mi ljudi puno dužnih. 
Ako sami donesu, uzmite. Ni u koga ne pitajte. Nakon 
moje smrti nemojte tužiti i ni od koga nemojte zapitati. 
Jeste li me razumjeli? Jeste li me ra- 
zumjeli? Jeste li me razumjeli?' Ovo je 
pitanje opetovao tri puta. To su mu bile gledom na ra- 
čune zadnje riječi, premda je još dugo živio. Preko nje- 
gove riječi ni danas ne bi učinio, sve da bi ih mogao do- 
biti. Otac nije nikad kazao prid svitom, tko mu je dužan. 

I ja to držim. To ti je kod mene velika stvar imenicu ka- 
zati. — Jedan čovjek tražio od mog oca, da mu pozajmi 
48 malih dukata (240 forinti). Došao je još s jednim 
drugom. Otac izbroji novac i dade ga pred njima meni, a 
ja njima iz ruke u ruku. Ovim činom htio je da kaže, da 
ima povjerenje u mene, i da oni meni vrate novac, a da 
njega ne zanovetaju. Dotični mi nikad nije vratio tog 
novca. Taj čovjek je danas gazda u N., ipak mi ne plaća. 
Ja sam s njim dobar prijatelj, više puta zajedno popijemo 
kavu i ručamo, ali ja mu nikad ni riječi ne spominjem o 
dugu, držeći se želje svoga pokojnoga oca.« 

Anto je Barbarić imao velik ugled u svih, koji su ga 
izbliza poznavali, a tako i u Klobuku, pa ga je zato vlast 
imenovala seoskim knezom klobučkim. On se otimao, jer 
je i onako bio opterećen dužnostima subaše, a primi se 
službe istom onda, kad mu je vlast zaprijetila novčanom 
globom, bude li se dalje kratio. Anto je ušao u vol ju se- 
ljacima kao nijedan knez prije njega. Novce, što bi mu 
kao knezu pripadali pri otkupu duhana, on bi razdijelio 
među narod, a toga nije učinio nijedan njegov predšasnik. 


24 


3. Petrov otac Ante 


Samo se sobom razumije, da je u kući Ante Barba - 
rića vladao onaj stari kršćanski duh i živa kršćanska 
vjera, što su ih u toku vijekova svemu onome mučeničkom 
narodu hercegovačkom ucijepili vrli duhovni pastiri, sve 
gotovo sami sinovi svetoga Franje. Anto se i sam trudio, 
da se taj dobri duh u njegovoj obitelji održi, pa bi ve- 
čerom svojima čitao i tumačio katekizam. Služio se pak 
za to zlatnom knjižicom »Nauk Kršćanski«, koju je na- 
pisao znameniti i bogoljubni fra Augustin M i 1 e- 
t i ć, biskup, pa ju je narod sve do naših dana zvao 
biskupovača. (Prvo izdanje u Rimu 1828. pod na- 
slovom: »Istoma 9 egne stvari potrebitii nauka karstjansko- 
ga«. Str. 211 + 1 u osmini) 

O tom je, još za živa Ante, negdašnji klobučki župnik 
i pouzdani prijatelj njegove kuće, fra A m b r o Mi- 
le t i ć, napisao ove retke: »Naše kršćanske obitelji, oso- 
bito po selima, u večer, kad sprate i namire stoku, onda 
se sva čeljad sakupi oko vatre ili ljeti vani pred kućom, i 
tu jedno od njih moli se Bogu pred svima. Iza večernje 
molitve dolazi večera s molitvom prije i poslije jela. Ova- 
ko se radilo i u našeg Ante. Budući Anto pismen, uzeo 
bi poslije večere biskupovaču, djecu sabrao oko sebe i 
učio ih nauk kršćanski. — Isti Anto pošto je vesele ćudi 
i rado se zabavlja pošalicama i doskočicama, kako ih ova- 
mo zovu, nakon kršćanskog nauka s djecom bi se zabav- 
ljam ovakovim smješicama; što je djecu u velike zanimalo, 
s čega su mu sva djeca puna svakovrsnih pošalica i pripo- 
vijedaka, te uopće vrlo dosjetljiva.« 

Anto Barbarić preminuo je 8. ožujka 1905. i nadživio 
sina si Petra skoro za osam godina. Ostavio je časnu uspo- 
menu, koja, kako već rekosmo, živi u narodu još i danas. 


4. MAJČIN LIK. 


Lik tvoj mili, majčice moja, 

Nad prošlim mi pomalja se vijekom, 

Ko pun mjesec nad noćnim vidjekom 
Svršena boja. 

Petar Preradović 

Dobra je majka najveći dobrotvor čovječanstva: ona 
je prvi i glavni odgojitelj čovjeka, ona utire stazu nje- 
govoj sreći. Anto Barbarić, kako vidjesmo, znatno je do- 
duše pridonio odgoju svoje djece, ali jer je često izbivao 
od kuće idući za poslom, glavna je skrb oko odgoja bila 
na majci im Kati. A bila je upravo dobra majka, no ne 
onom dobrotom, koja prelazi u slabost te pušta da u duši 
djeteta preotmu mah drač i korov neplemenitih sklonosti 
i ne daju da se razviju klice kreposti. U nje su razumna 
dobrota i materinska nježnost bile u lijepu skladu s onom 
strogošću, koja zna tijelu zadati bol da oplemeni dušu. Uz 
to je bila vanredno pobožna i bogoljubna. Potvrđuju to 
svi, koji su je poznavali. Dajmo riječ njezinoj djeci, naj- 
prije Petru, iz čijih je vlastitih riječi prvi pisac nje- 
gova života uhvatio o njoj ovu krasnu sliku: 

»Franjevci, često dolazeći u kuću njezina oca, da ta- 
mo vjernike ispovijedaju, naučiše je malo pomalo i čitati 
i pisati. Kao kmetovska kći morala je često služiti i po- 
magati u kući bega Kapetanovića ; tu je naučila pripravljati 
razna jela, što se vigjaju na stolu otmenijih muhameda- 
naca. Begova ju žena veoma zavoljela. 

»Premda nam je bila jako dobra, ipak smo se je mi 
djeca i bojala. Ona je držala u kući dobar red, jer oca 
često nije bilo kod kuće. Kad bi nam štogod zapovjedila 
ili nas ukorila, ne bi nam dala oboriti očiju, nego smo joj 


26 


4. Majčin lik 


morali gledati u lice. Pa kad je poslije i nadzornik pučke 
škole od nas isto zahtijevao, tad sam se radovao, i stao 
još većma štovati svoju majku, zašto ona zna isto, što i 
nadzornik. 

»Ako je kogod imao biti išiban, sam je morao donijeti 
prut, i pošto bi ga okušao, morao ga poljubiti. Nije nam 
bilo ni na kraj pameti, da toga ne učinimo, ili da pobjegne- 
mo. Nije me stid priznati, da me je mati kaznila, makar 
i rijetko; ja sam joj dapače za to zahvalan. Jer, ne uzgaja 
li se dijete već kod kuće dobro, teško će mu biti kasnije 
slušati, veoma teško, a to je meni sada posve lako. 

»I u kršćanskom nauku poučavala me je mati. Dobro 
još pamtim, kako mi je tumačilt dvanaest članaka vjere. 
Osobito mi je živo opisivala uskrsnuće mrtvih: ,Kada duša 
ostavi tijelo, govorila ona — žao joj je, što ga ne može 
povesti sa sobom. Ali kad mrtvi uskrsnu, onda će spa- 
šena duša veselo pozdraviti svoje tijelo i kazati mu: dogji 
drago moje tijelo! Ti me nisi navelo na grijeh; ti si se sa 
mnom mučilo i borilo; sad ćemo se zajedno i radovati. 
A izgubljena će duša dočekati svoje tijelo strašno ga pro- 
klinjući: Ti si me zavelo na grijeh! Toliko tisuća godina 
gorim već u paklu, ti si krivo . . . Sve ovo pripovijedaše 
mi majka veoma čuvstveno.« 

Velečasni fra Marko, Petrov brat, pripovijedao 
je o svojoj majci o. Tomi Markoviću ljetos na Širokom 
Brigu, a mi to iznosimo kako je zapisano: 

»Imali smo dobru majku, pa nas je dobro uzgojila. 
Bojali smo se matere. Ona nas nikad nije izbila, dok je 
bila ljuta, već bi ostavila za sutra. — Hajde po grabovu 
šibu, rekla bi. Šibu smo morali poljubiti. Bijaše na grabu 
odsječeno nekoliko većih grana, pa bi udarile mladice iz 
taman za nas. Ona je lijepo uzgajala. Sad sam joj 
zahvalan. Onda nisam bio, dok me je bila. 

»Uzgajala nas je dobro. Tako nismo smjeli kukuruz 
ubrati iz svoje njive. Djeca, s kojima sam išao čuvati 
stado, naberi punu torbu kukuruza, a ja ponesi smokava, 
što mi ih mati spremi. Na Grabovu smo vrelu. jeli. Tako 
bivalo dnevno. Čobani ljuti na mene, što ja nikad ne do- 
nesem kukuruza, rekoše: Ne dajmo mu kukuruza! Nek 
ubere! — Upitam mater. ,Ne, kad budu zrili, onda ću ti 


4. Majčin lik 


27 


ja ubrati sama.' I ja opet sa smokvama u torbi na pašu. 

— Uberi! viču čobani. — Ne ću, odgovaram ja, ne da mi 
mati. — Iza ograde slušala mati naše razgovore, zovne me 
k sebi, pohvali i nabere mi desetak, petnaest kukuruza, 
pa u torbu s njima. Kao župnik malo sam vidio roditelja 
i matera, da onako odgajaju djecu. Ne sjećam se, jesam li 
je vidio srditu.« 

Sliku te uzorne majke popunjuje ono, što je ljetos o 
njoj pripovjedio o. Markoviću sin joj Ivan: »Jednoć sam 
išao sa svojim rođakom mimo S k 6 k i n e kuće. U bli- 
zini je bila velika jabuka, koja je vrlo dobro rodila, a pod 
njom je ležalo više palih jabuka. Kako je jabuka bila za- 
nesena, nije se vidjela iz kuće. Rasle su nam zazubice. — 
Hajdmo u jabuke, reče moj drug. — Vidjet će tko i ka- 
zati mami, odgovorih ja. Drug me je dalje nagovarao. Dvo- 
jio sam, bi li, ne bi li. Bi! I uzeh sa zemlje nekoliko jabuka 
i pođoh ih jesti. Mene je to boljelo, kao da mi je stalo 
ovdje. (Tu pokaza na prsa). Znam, da će mati saznati. 
Prošlo desetak, petnaest dana, i nitko ništa ne spominje. 
Srića! Bio sam veseo. Kad li jednog dana zovnu me mati: 
Hodi ovamo! Koliko si jabuka uzeo ispod Skokine jabuke? 

— Ne znam. — I opetova mati isto pitanje dva, tri puta. 

— A šta si išao krasti ! . . . Sad ćeš poći Skćki pa ćeš mu 
reći: Ukrao sam prije dvi nedilje 3 jabuke; molim te, 
oprosti mi, ako možeš, ako ne možeš, mama će platiti. — 
Uhvatila me strašna muka, ali mora biti. I mati me po- 
vede za ruku Skokinoj kući. Ja drhćem. Stid me osobito 
čobana. Srića, u kući nema nikog osim stare Skokuše. 
Najprije se upitaju njih dvije za zdravlje. Potom se mati 
okrenu meni i reče: Govori! — Znoj iz mene cipa te ja sa 
stidom počeh: Ukro sam prije dvi nedilje tri tvoje jabuke; 
molim te, oprosti mi, ako možeš, ako ne možeš, mama će 
platiti. — Bog ti oprostio, reče stara Skokuša, šta su tri 
jabuke! — Mati nije bila zadovoljna s tim odgovorom i 
namigne staroj, da ne prašta, bojeći se, da ne bi ja i drugi 
put krao jabuke. Opazi to stara, no prestade o tom govo- 
riti prešavši na drugu stvar. 

»Majka i tetka bile su umiljate i prirodno naravne 
žene. Majku je svak cijenio i poštivao i u Vitini i u 
Š i 1 j e v i š t i m a. Pa i bezi Kapetanovići su je 


28 


4. Majčin lik 


cijenili kao sestru. Ako bi se pogriješilo, osobito ja, onda 
bi spomenula bez ikakve ljutine, šta je, te bi me poslala 
po šibu: ako je bila krupnija pogreška, onda po deblju, 
ako sitnija, onda po tanju. Bilo je, da prostite, po golom. 
Više je djelovao na me njezin mir i ljubeznost pri tom, 
nego li same batine. Kad smo bili nejaki, onda nam ona 
naredi molitve, protumači Isusovu krunicu, svetog Ante . . . 
pokaži desetke. 

»Na Veliki Petak običaj je kod nas u selu, da se 
izmole najprije trideset i tri (33) Isusove krunice, onda 
se istom ručalo, obično suh kruh. I danas to čine neki. Do- 
podne se moralo svršiti! Počelo se rano, ustalo se prije 
zore, kako ko. I na putu i uz ovce morala se moliti krunica. 
Inače se toga dana nije radilo. Stare žene molile su do 
noći; ništa to, što ne će jesti. Bilo nam bolje negoli danas: 
nij® bilo klevete, krađe . . . danas samo da kuću ne metne 
u njedra i ne ukrade. Iz Ljubuškog izađi žandari 
jednom u dva miseca i nemaju šta zapisat. Otac bio knez 
u Klobuku. Pitaju žandari: Je li sve u redu? — Jest. Ni- 
šta nema, šta će biti! — I to bi potpisali.« 

Već spomenuti Mate pok. Jure Bar bar ić ka- 
že o Petrovoj majci: »Ona je bila najpobožnija žena. Bila 
je zlatna. Od nje nije bilo riči. Vrlo bi posvitovala, komu 
( komšinicu, susjedu), neviste, jetrvu.« I Mate potvrđuje, 
što su već i drugi rekli, da se ne bi prenaglila, kad bi va- 
ljalo kazniti: »Kad bi dite skrivilo, rekla bi: Ti si meni, 
dite, skrivilo danas, sutra ću te izbit. — Toliko je imala 
strpljivosti. Sutradan samo je dite moralo đoniti šibu. 
Komu je tribalo, ono je đonilo. Valjalo je poljubiti šibu i 
prije i posli šiba. Haljine nisu krive, — po golom!« 

Onaj grab, što ga spominje fra Marko, stoji još 
i danas. 0. Marković, kad se ljetos desio u šiljevištima 
kod Barbarića kuće, povede razgovor o njemu, pa će reći 
Mate Bulić, rođak Petrov: »Ne smim ga pogledat 
ni sad. Otkinuo sam ih jedno pedeset. Mi ako se nasmiji, 
ala po šibu! Poljubi, pa izbi, pa opet poljubi. Dođi ja ko 
u rod«. 

Nije dakako šiba bila glavno sredstvo, kojim je ta 
divna žena i majka odgajala djecu. Ona ih je putila na 
svako dobro zdravom poukom, svojim uzornim življenjem, 


4. Majčin lik 


29 


svojom vanrednom pobožnošću i plemenštinom, materin- 
skom molitvom za njih, velikom blagošću i milokrvnošću, 
koja joj je bila prirođena, ali ju je ona Kristovom ljubav- 
lju oplemenila i posvetila. Svoju je plemenitu i blagu dušu 
tako rekavši prelila u Petra. »Bila je«, kaže fra J e r k o 
Boraš, koji ju je dobro poznavao, »veoma milostiva 
srca prema siromasima, da se ona može nazvati majka 
siromaha. Radi ove i skoro svih krjeposti prave kršćanske 
žene, osobito njene pobožnosti, koju je ulila u svu svoju 
djecu, osobito u Ivu i Petra, okolišni svijet ju je 
štovao i cijenio.« 


5. DJETINJSTVO PETRA BARBARIĆA. 


^ e ^ ar Barbarić ugledao je svijetlo u Šiljevištima 19. 
svibnja 1874., dakle četiri godine prije, nego je prestalo 
vladanje Osmanlija nad Bosnom i Hercegovinom, koje je 
trajalo oprilike četiri stotine godina. Sveti je krst primio 
od ruke fra Pavla Petrovića, a krsni mu je kum 
bio Jure Međugorac iz Klobuka. 

Već se u ranoj mu mladosti moglo slutiti, kakav će 
biti, kad jednom odraste. Koji su ga poznavali, kažu za 
njega: »Cijelim je svojim ponašanjem pokazivao Petar već 
u djetinjstvu, što će se od njega poslije razviti. Blage 
ćudi, krotak kao janje, nikad ne bi komu što na žao uči- 
mo. Već kao malo dijete molio bi često i pobožno. Kad bi 
mu mati štogod naložila,, svaki je put tako slušao, te se 
činilo, da teško čeka majčine naloge«. 

Svak ga je volio, i roditelji i ukućani i susjedi, a oso- 
bito dobra njegova baka. Kad je g. 1889. ostavio očinski 
dom i dragi zavičaj te otišao u sjemenište u Travnik, do- 
bra se baka nikako nije mogla utješiti: bez Pere sve joj je 
bilo nekud pusto i žalosno. Evo što je o tom pisao ocu 
P u n t i g a m u negdašnji župnik klobučki fra A m b r o 
^ -i i_* ć ' »Koliko bih god puta došao k njima u kuću, 
uvijek bi joj prva bila: Jeda išta od našega Petra? — Iza 
odlaska Petrova u Travnik dobiše roditelji njegovi po- 
sljednje muško dijete; baka je htjela i moralo mu se 
nadjeti ime Petar. Kolikom ga je brigom i njegom 
,. a ’ ne Vam opisati. Koji put sam ju našao uz 

ognjište, gdje ga tetoši i pripovijeda mu o njegovom bratu 
u Travniku, kao da je što mogao razumjeti. Ovaj mali 
Pero je kašnje umro i za staricu opet nastali tužni dani«. 


31 


5. Djetinjstvo Petra Barbarića 


Maleni je Pero bio rado viđen i u uglednoj kući be- 
gova Kapetanovića u Vitini. G. Alibeg piše: 
»Što se tiče pokojnog Petra, on je kao dijete dolazio u 
naše konake, i priča mi sin Bećirbegov M e h m e d 
Alibeg, da je s njime kao njegov vršnjak stotinu no- 
ćiju noćio i bio u dječjim godinama dobar drug, a zvala 
su ga naša ženskadija P e t r i c a A n t i n, i još im se 
sviđao, što je volio urednost«. 

Rano je Petar zavolio knjigu. Još prije nego je pošao 
u školu, on je od roditelja naučio pisati i čitati, pače i 
kršćanski nauk. Otac mu poklonio »Bukvar«, u kojem je 
bio kratak katekizam, a taj je malo đače samouče domala 
znalo od riječi do riječi. »Odmah bi uzeo knjigu u ruke«, 
očeve su riječi, »čim je bio slobodan od drugoga posla. 
Ja ga pošaljem, da jarad i drugu stoku prigleda, i on bi 
to odmah učinio; ali ne bi izišao bez knjige. Sve, što bi 
mu se zapovjedilo, može se reći, ispunio bi na dlaku«. 

No i ako je vazda bio poslušan, jedno nije baš volio 
— ljuljati djecu, pa kad mu je jednoć mati rekla, da to 
čini, malahni Pero (još nije mogao izgovoriti slova ž) reče 
nekud nevoljko: ,Boze moj, bi V se to moglo 1 jul jat na 
makinu?’ Majka bi to više puta pričala svojoj nevjesti 
M a t i j i : »Moja nevista, vako je moj Pero meni govo- 
rio«. Svaki bi se put nasmijala i majka i nevjesta. Na pi- 
tanje o. Markovića, da li se Pero igrao, nevjesta je odgo- 
vorila: »On bi se igrao s očenašim (krunicom) i 
knjigo m«. Nije mogla s manje riječi točnije označiti u 
neku ruku sadržaj svega života Petra Barbarića. 

Starac Šime Skoko, najbliži susjed Ante Bar- 
barića, još se i danas spominje, kako je mali Pero bio 
blage i mirne ćudi: »Bilo mu je šest, sedam godina. Je- 
dnog dana išao on mirno svojim putom, a oko vrata mu 
velika krunica. Stariji neki drug uzeo ga dirati, pa mu i 
prekinuo krunicu. Zrna se prosula po tlu, a Pero ništa, 
nego mirno pokupi zrna, kanda ništa ni bilo nije. Matere 
su kazivale jedna drugoj: ,Bože, miran li je i ugodan!’ 
A moja mi je mati često govorila: ,Šta nisi miran ko 
Kajin Pero! 1 « 

Krivo bi mislio, tko bi držao, da je Pero bio nekakav 
drveni kip ili čak da je bio nekud mrzovoljast. Nasuprot, 


32 


5. Djetinjstvo Petra Barbarića 


on je od malih nogu bio pravi veseljak. Tu je vedru i ve- 
selu ćud naslijedio od svog oca. Brat mu Ivan o tom 
pripovijeda: 

»Iz male dobe bio je Petar veseljak. Obično su se 
dica oko njega okupljala, a on njima uvik pripovidaj. To 
je bilo iz posve mladih godina. U njegovu društvu bilo 
uvik veselo, a nije bilo ni kakva inada (== svađe) ni tuč- 
njave, već bi se pripovidalo«. 

U svojoj šestoj ili sedmoj godini Petar je primio svetu 
potvrdu. Bilo je to, čini se, na »Mladima«, groblju kod 
Veljaka. Koliko je duboku klicu sveta vjera već tada 
uhvatila u njegovu mlađahnu srcu, pokazuje ovaj zanimi- 
vi dogođaj. Ljeti je čitava obitelj običavala stanovati u 
Vitini. Tu bi se Pero često sastajao s muslimanskom 
djecom. Za kratko vrijeme zavoliše ona jako svog ljubez- 
nog kršćanskog druga, a i Petar je volio svoje musliman- 
ske drugove, samo mu je bilo veoma žao, što će se oni, 
kako je mislio, jednom izgubiti i što ne će s njim doći u 
nebo. Ljubav i samilost probudiše u njemu želju, da ih 
spasi, te on odluči da svoje drugove obrati. »Jer«, mislio 
on, »ko pobožno izusti ime Isus, taj ne može propasti.« 
Zato je htio ovo sveto ime naučiti i svoju muslimansku 
braću te im ovako otvoriti rajska vrata. Djeca ko djeca! 
Ipak već iz tog bezazlenog pokušaja obraćenja na kršćan- 
stvo probija živa i za onu dob duboka vjerska svijest, 
kojom se odlikovao svega svoga života. 






6. PASTIRČE. 


Blago mi na viru 
Mladome pastiru! 

Povelik je dio svog djetinjstva proživio Petar čuva- 
jući očeva stada. Pastirski život ima doduše svojih ljepota, 
osobito u krajevima pitomim, gdje ima sočnih pašnjaka i 
pitke vode za pastira, a na izbor pojila za stoku. U krše- 
vitom kraju, kud su Petar i mladi mu drugovi ponajviše 
gonili stoku na pašu, koliko je zemlje i trave, toliko je i 
kamenja: tu gotovo i nema onakih pašnjaka i livada, 
kakvima obiluje zelena Bosna i Hrvatska; a i vode je ma- 
lo. Teško i pastiru i stoci za suhih godina, kad vode nema 
gotovo ni za lijek, pa je treba daleko tražiti. Baš takva 
nestašica vode u doba velike ljetne suše bila je povod, 
da se s Petrom upoznao već spomenuti fra J e r k o 
Boraš, nešto mlađi od njega. On priča: 

»Upoznao sam ga prvi put, kad sam gonio koze, ovce 
i goveda sa pojila Grabova vrila i susreo ga vrh 
Biloga briga, gdje isto goni ajvan (stoku) na pojilo 
Grabovo vrilo. Na našem susretaju Petar je od mene 
zatražio da se iz tikve napije vode. Ja sam se kratio dati 
mu vode, ali iz straha, da me ko jači ne bi šibom išibicao 
ili mi tikvu razbio, dao sam mu, a on je dao i drugim čo- 
banima da se napiju, prem im ja ne bi bio dao — žalio 
sam vode. Iza toga smo se mirno rastali t. j. ja sam otje- 
rao marvu kući, a on s ostalima čobanima otjerao svoiu 
marvu na pojilo na Grabovo vrilo. To je bilo oko zapada 
sunca, u doba velike ljetne suše«. Tako jubilarni »lektur« 
fra Jerko Boraš, koji će nam poslije kazivati, kako je 
na njega djelovao uzorni primjer Petra Barbarića. 


vtar Barbarić 


3 


34 


6. Pastirče 


Bio je Pero veoma pobožno i vjerno pastirče, da ga 
slikaš! Kadgod bi jutrom istjerao stoku na pašu, u jednoj 
mu ruci pastirska palica, u drugoj krunica, a u torbici 
nosio bi hranu za tijelo i za dušu: komad hljeba i koju 
knjižicu. O razgovoru ili igri ni spomena, dok ne bi s kraja 
na kraj izmolio »Gospinu krunicu«. Umio je on moliti i 
drugih krunica, kako ih običaje moliti naš katolički svijet 
po Bosni i Hercegovini, a naučili su ga stari »ujaci«. Osim 
obične krunice iliti ružarija najobičnije su ove tri: 

Gospina krunica. Sastoji od 63 Zdravo Ma - 
rije na čast Blaženoj Gospi, koja je po predaji probora- 
vila na ovoj zemlji šezdeset i tri godine. 

Isusova krunica. Sastoji od 33 Očenaša na 
čast Isusu i one 33 godine, što ih je proveo među ljudima; 
zatim 7 Zdravo Marija na čast sedam žalosti Blažene 
Djeve Marije, pa 3 Vjerovanja. 

Krunica svetoga Ante: 13 Očenaša i 13 
Zdravo Marija te 1 Vjerovanje. 

Krunica je vjerno pratila našega Petra od rane mu 
mladosti. Kao pastir molio ju je, kako rekosmo, svaki dan, 
a to u namjeri, nek bi ga Gospa štitila i stoku mu čuvala, 
da ne ode kamo u kvar, jer tamo svijet oštro pazi, da 
mu od marve ne bude štete. Kad bi se desilo, da tuđa 
stoka pase na čijem zemljištu, vlasnik bi ju potjerao svo- 
joj kući, a natrag bi je dao samo uz otkup. Takve se ne- 
prilike Pero osobito čuvao. Jednom se ipak prevario, a 
da izbjegne kazni, on je, što je još gore, svom rođenom 
ocu slagao. On je poslije zgodu iskreno i skrušeno pričao 
ovako : 

»Jednom ne otjerah koza do po brda, kako bi trebalo, 
nego sam ih uvraćao na mjestu, odakle su lako mogle pri- 
jeći u Klobučke Luke. Slučajno je tuda jedna susjeda 
prošla; ona vidje, što uradih, i kaza to mojim roditeljima. 
Kad sam se kući povratio, izvede me moj otac i zapita: 

— Petre, gdje su ti koze? 

Ja slagavši mu odgovorim: 

— Gdje i obično. 

— Je li tako? 

— Jest, odgovorim ja. 


6. Pastirče 


35 


Tada me otac pograbi, te po zasluzi čestito propuca 
i naloži, da smjesta pogjem tražiti koze. Ja se plačući od- 
vučem, a putem stanem moliti krunicu sv. Ante, da nagjem 
svoje koze. Pa gle! za koji čas koze mi same dogju u 
susret«. 

Inače je Petru pastirski život protekao u miru i ve- 
selju, pa ga je uvelike zavolio. Ipak jednoć zaželi da pa- 
stirsku palicu povjeri drugome i da sade u Vitinu. 
Tamo će se slaviti veliko veselje, o kojem je pričalo malo 
i veliko, da je naime Petrov brat Mate, odsad fra 
Marko, obukao Franjevačku haljinu. U takvoj se zgodi u 
Hercegovini priredi pir, a novak-Franjevac dobije no- 
vog oca, novu majku i t. d., kako je to u nekim krajevima 
običaj kod mlade Mise. Troškove ovakog pira, koji više 
puta potraje i nekoliko dana, nosi rođeni otac, a pritom 
obilato darivaju svečara duhovni roditelji i uzvani gosti. 
Biti »ocem« kod ovakove svečanosti velika je čast i odli- 
kovanje. Kad se pročulo, da će doskora fra Marko slaviti 
pir, zapita ugledni Bećirbeg Kapetanovi ć, bi 
li on mogao biti ocem mladome fratru, pa kad mu rekoše, 
da se to ne može, plemeniti musliman nije se uvrijedio, 
pače pošalje skromnom sinu asiskoga Patrijarke dar od 
40 forinti, što je tada bila velika svota. Dobri je Bećirbeg 
dakako na piru sjedio s brojnim gostima, među kojima je 
bilo i begova. Pere nije bilo na piru, on je tužna srca mo- 
rao ostati kod stoke. No ako mu se nije ispunila ta želja, 
ispunit će mu se druga, velika: on će pastirsku palicu za- 
mijeniti s mudroukom knjigom! 


7. U ŠKOLU ! 


Ko svjetlosti hram si u mraku, 

I najmanjeg hram si sela; 

Kamo grne čeljad mlada, 

Pit s prosvjete živog vrela. 

Stj. IlijaŠević 

Poznata je stvar, da još i danas ima u nas mnogo ne- 
pismenih, pa nije teško zamisliti, kako je u tom pogledu 
bilo u Bosni i Hercegovini za turske vlade, a dakako i 
prvih godina nakon austrijske zapreme tih zemalja. Pred 
okupaciju Bosne i Hercegovine postojalo je za hrvatsku 
katoličku djecu tek nekoliko pučkih škola, što su ih osno- 
vale naše vrlo zaslužne Sestre Milosrdnice sv. Vinka. 

Nova je uprava za Bosnu i Hercegovinu otvarala 
javne škole, u koje su djeca hrlila hiljadama. Školske go- 
dine 1885/86., zapravo u proljeću 1886., otvorena je pučka 
iliti osnovna škola u Veljacima. Školsku zgradu 
nije podigla bosansko-hercegovačka vlada, nego su je sa- 
gradili svojim troškom sami seljaci današnjih triju župa 
\eljaka, Vitine i Klobuka. Osim toga oni su 
i učitelja uzdržavali: svaka je kuća plaćala po jednu fo- 
rintu i davala po tovar drva. Zanimivo je, da se na toj 
školi vijala samo hrvatska zastava. »Sjećam se«, 
piše nam Fra Leo Petrovi ć, »naših školskih izleta 
u okolicu i lepršanja velike hrvatske zastave, koju bi nosio 
najjači učenik. Kasnije je bosansko-hercegovačka uprava 
tu povlasticu ukinula, pak se vijala na školi .bosanska’ 
zastava. Time su i seljaci svoj doprinos obustavili«. 

Prvi je učitelj nove škole bio Tomislav V u- 
k s a n iz Hrvatske, bivši natporučnik u austrijskoj vojsci. 
Napustio je vojnički stalež i postao narodnim prosvjetite- 


U školu ! 


37 


ljem. Njegovi negdašnji učenici uvelike ga hvale. »Držao 
je vojničku disciplinu. Bio je dobar, molio s nama prije i 
poslije škole, a opodne Anđeo Gospodnji. Vodio nas je 
na rijeku na pranje, čisti nas na potoku i nadziri kupanje. 
Bio je izvanredno dobar učitelj«. 17 Vuksanov bivši učenik, 
seljak M. B. u Šiljevištima, pogrješno je držao, da je 
Vuksan bio »pravoslavni«, no ipak ga veoma hvali: »On je 
bio kao katolik, krstio se kao i mi, molio Oče naš i 
Zdravo Marijo. Svak ga je volio. Nije škodio 
dići. Učio nas je katekizam i Bibliju, a volio bi, da dica 
znadu kršćanski nauk. Nije bio lopov, nego prijatelj na- 
roda«. Petrov brat Ivan kaže za Tomislava Vuksana: 
»Bio je fin učitelj. Ispratio bi dicu sad na jednu, sad na 
drugu stranu. Mlad čovik bio, fin, pazio na svoju dužnost. 
Više su dica znala, koja su onda svršila dva razreda, nego 
danas četiri«. Da završimo s još jednim svjedočanstvom o 
tom vrijednom Petrovom učitelju, koji je ucijepio u srca 
djece ljubav prema hrvatskoj trobojki: »Učitelj g. Vuksan 
pod hrvatskom zastavom blagdanom i svetkovinom sve bi 
nas djecu skupio u školu i u redu vodio u crkvu i na do- 
ček biskupa (Paška Buconjića) u župu veljačku . . ,« 18 
Petar je bio među prvima, koji se prijaviše za školu. 
Bijaše mu tada već blizu 12 godina, ali je među drugovi- 
ma bilo i mladića od 16 do 18 godina, pa premda je za 
svoju dobu bio visoka stasa, kraj onih odraslih momaka 
izgledao je kao tanka mladica među jedrim hrastovima. 
Bio je od naravi vrlo darovit i od roditelja dobro i va- 
ljano odgojen; u njega je bila živa svijest dužnosti i silna 
želja za znanjem: nikako onda čudo, da je i vladanjem 
i napretkom u nauku bio ponos školi, radost i slava uči- 
telju, koji bi poslije često znao reći, da nije nikad imao 
učenika onako dobra, poslušna i razborita, kaošto je bio 
Petar Barbarić. Što pripovijeda njegov brat Ivan, kako 
je išao u školu, zvuči kao odlomak starih svetačkih legen- 
da: »Kad je pošao u pučku školu, ne bi išao s drugom 
dicom, već bi išao naprid s krunicom u ruci. Jedino kad 
bi se dica zavadila, došo bi među njih, da ih umiri, i onda 


17 Vč. fra Pile B e b e k, župnik u Grljevićima (1935). 

18 Vč. fra Jerko Boraš (1935). — Tomislav Vuksan uči- 
teljevao je u Veljacima do g. 1888/1889 uključivo. 


38 


U školu ! 


Jbi opet otišo naprid i uhvatio krunicu. Svršio je pučku 
školu prije nego obično. Uvik je znao jedan razred na- 
prid«. Doista je Petar svršio sva četiri razreda za same 
dvije godine, a svršio ih je s izvrsnim uspjehom, kako 
svjedoči sačuvani zapisnik veljačke škole. 19 

Starac Ivan Petrović iz Klobuka, ima mu da- 
nas (1935) osamdeset godina, još se nakon toliko vreme- 
na živo spominje učenika Petra i veli: »Njeg se falilo u 


19 Evo izvadak iz tog zapisnika, kako ga je (1935) diktirao 
g. Mihajlo Pantović, sadašnji učitelj u Klobuku: 

Petar Barbarić; otac: Ante, zemljoradnik iz Klobuka. 


I. RAZRED 1885/1886. 


Vladanje 
Polazak škole 
Vjeronauk 1 

Čitanje 1 

Slovnica 1 

Usmeni i pismeni 
izraz misli 2 

Računstvo 1 

Krasopis 2 


Gospodarstvo 2 

Gimnastika 2 

Završio s odličnim. 


vrlo pohvalno 
vrlo marljiv 


(nijedan učenik nije imao 1) 

(Bikušić Ivan iz Klobuka 1, Rašić Cvjetko 
iz Klobuka 1, živi i danas, bio je 30 god. 
sekutor — Brat mu Nikola advokat 
u Sarajevu). 

(Nitko 1) 

(Nitko 1) 


NB. 


11. RAZRED 1886/7. 


Vladanje 
Polazak škole 
Vjeronauk 
Čitanje 
Slovnica 


vrlo pohvalno 
vrlo marljiv 


Usmeni i pismeni izraz misli 1 
Računstvo 1 

Krasopis 2 

Gospodarstvo 2 

Gimnastika 2 

Završio s odličnim. 

Petar je imao kod svih ocjena, i godišnjih i mjesečnih, iz 
vjeronauka 1. 


(Nitko 1) 

(Čuljak Jure iz Klobuka 1, živi i danas). 
(Nitko 1) 


U školu ! 


39 


u školi i kud je god prolazio. Išao je u redu i miru Božje- 
mu. Ko ga je god srito, falio se njime. Ide on iz škole i 
srite me na Bajeru, nazva mi Valjen Isus i po- 
kloni mi se. Srita sam ga više puta, vazda je išo lipo i 
pobožno. Ja ga ne bi ni zna, već mu kažu Ante Barbarića. 
Kad je išo u školu, onda sam ga srićo, posli nisam, njego- 
va je kuća daleko ... Što je god bilo poštenja, pri njemu 
je bilo«. 

Ako je Petar onako odlično napredovao u školi i svoje 
drugove natkrilio, bilo je to ne samo zbog njegove nada- 
renosti, nego i zato, što je svojski prianjao uz knjigu te 
učio čak i hodajući u školu. Sestrić Petrova oca Mate 
B u 1 i ć, koji je s Petrom išao godinu dana u školu, sjeća 
se još danas (1935), kako je njegov mladi rođak idući u 
školu, čim bi izašao na ravan put, izvadio knjigu i čitao. 
On se od ostalih učenika odvajao i po tomu, što ne bi izo- 
stao iz škole ni za najružnijeg vremena, a bilo mu je do 
škole sat i po hoda! »Ja sam«, pisao je Vuksan prvom 
piscu Petrova životopisa, »zabranio u kišno doba polaziti 
školu onoj djeci, koja moraju prelaziti preko potoka, gdje- 
no mjesto mosta služi brvno ili ne ima ništa. No ta za- 
brana nije vrijedila niti za Petra niti za njegovu sestru 
I v k u. Do pojasa su oni gazili vodu i u školu dolazili, 
gdjeno ih je u tren oka mogla voda brzoga potoka zanijeti 
i progutati. Niti opasne hercegovačke bujice nijesu im 
mogle zakrčiti put u školu«. Od netom spomenutoga Iva- 
na Petrovića saznajemo, da se zapravo na dva 
mjesta prelazilo preko vode: »Brvi su bile dvi: gdje je 
sad ćuprija (most), a drugi prelaz ispod Cigića mli- 
nice. Kad je voda bila manja, gazili bi gore, a kad bi na- 
došla voda, obašli bi, pa na Mlade. Nejaku bi dicu 
odbili: Nemoj, past ćeš u vodu!« 

Jednoga zimskog dana bilo je jako ružno vrijeme. 
Zapao dubok snijeg. Leden vjetar užasno vijao, te ^ su 
ostala kod kuće i ona djeca, kojima je do škole tek puško- 
riiet puta. Nikomu se ne da izaći napolje. Ali gledaj tamo 
pirema Šiljevištima: tko li se ono bori s vjetrom i snije- 
gom i spušta niza stranu tražeći zameteni put u školu? 
Pero je! on će biti jedini, koji će taj dan doći u školu. 
I došo je sretno, pratio ga je i čuvao njegov Anđeo stra- 


U školu ! 


40 • 


žanin. Učitelj se čudi, kako li je taj dječak za ovakva 
vremena smio doći preko brda, pa se pita, hoće li samo 
za njega danas biti obuka. Tko ne bi zavolio ovakova uče- 
nika? I doista, vrli učitelj kako ga je volio, tako ga je i 
uzeo pod svoju skrb i zaštitu. A kako ljubav rađa ljubav, 
Pero je svom dragom učitelju bio od srca privržen te mu 
je sačuvao harnu uspomenu sve do hladnoga groba: o nje- 
mu je vazda govorio s velikim poštovanjem, a i pisao mu 
je pisma puna djetinje odanosti i ljubavi i onda, kad je 
bio drugamo premješten na službovanje. Tako mu piša 
iz Travnika 4. lipnja 1893.: »Da li mislite ovih praznika 
tamo (u Veljake) doći? Mnogo bi Vas srce rado pozdra- 
vilo, jer ste u svakoga u slatkoj uspomeni ostali, osobito 
kod mene. Još mi uvijek lebde pred očima oni sparni i 
vrući dani, kad ste Vi, mjesto da se odmarate u veselom 
društvu, na samu sa mnom u školi vrijeme sprovodili i 
mene podučavali. Zaista, potpuno Vam se nikad ne mogu 
odužiti«. Poznata je stvar, da su dječaci rijetko kad pri- 
vrženi svojim učiteljima, pa ako koji i jesu, osjećaj privr- 
ženosti rastankom obično brzo ohladni, i vrlo je rijetka 
stvar da bi se učenik pismom sjetio svog učitelja, svog 
dobrotvora. Pero je bio jedan od tih rijetkih učenika, a 
u tom se očituje plemenitost njegova značaja, jer zahval- 
nost niče i cvate samo u plemenitu srcu. Godine 1895., 
dakle osam godina, otkad je ostavio pučku školu, Petar 
još piše svojem učitelju: »Kad sam prošlih praznika uda- 
rio iz Slavonije preko Banjaluke i Jajca, uputih se s je- 
dnim muslimanom u Donji Vakuf! Ko veseliji od mene? 
Ta iza toliko godina opet vidjeti milog si učitelja! Premda 
umoran iza Tantalovih muka, što sam ih pretrpio novom 
još nedogragjenom cestom iz Banjaluke u Jajce, to opet 
čuvši da ste u Donjem Vakufu, pospješih svoje korake i 
neosjećajući umora. Stigao sam oko 8 sati u večer; tamo 
mi rekoše, da ste malo prije otišli u Travnik! Možete si 
pomisliti, kako mi je tada bilo pri srcu«. 

I tako on nije više imao prilike vidjeti svog dobrog 
učitelja. Kako je opet učitelj cijenio i volio vjernog si 
učenika, možemo razabrati iz pisma, što ga je pisao je- 
dnom Petrovu suučeniku, kad mu je stigla tužna vijest, 
da je umro: »Glas o smrti našeg dobrog Pere strašno po- 


U školu ! 


41 


trese slabim mojim bićem. Ja sam velike nade u nj po- 
lagao. Koliko li bi bio uradio na procvat našeg roda, iz- 
reći se ne može! I s te je strane veliki gubitak po one, 
koje ostavi iza sebe. Nu s obzirom na to, kako je krjeposno 
živio i kako lijepo umro, po nas je to veliki dobitak, Ne- 
dokučivi su putevi Božje providnosti — nek se vrši volja 
njegova! Takovo stvorenje puno djetinje ljubavi, odanosti 
i zahvalnosti napram meni, uz onako krjeposno življenje 
njegovo, ne mogu zaboraviti, dok mi pod grlom kuca«. 


8. MLAĐAHNI UČITELJ. 


Po našim selima od davnih vremena postoje društve- 
ne pojave zvane prela ili sijela, posijela. Ima ih i u dru- 
gih naroda, gdje se još živi po starinsku. Navečer nakon 
svršena posla sastanu se susjedi i znanci sad u ovoj kući, 
sad u onoj, pa tu žene i djevojke predu, tu se igraju razne 
igre, tu se pjeva, goneta, šali, pripovijeda o vilama i haj- 
ducima, no bude i ozbiljna razgovora. Gdje je svijet pi- 
smeniji i čita knjige i listove, gdje se udružuje u razna 
društva, koja obično imadu svoje sjednice večerom, gdje 
se platno kupuje u trgovini, tamo prela i sijela sve više 
nestaju. Ima ih u nas još dosta, gdje više, gdje manje. U 
Bosni i Hercegovini nađe ih se još i danas u mnogim se- 
lima. Stariji sjede oko ognjišta pijuckajuć crnu kavu, što 
je dijeli među goste sama domaćica iliti stopanica. 0 
adventu i u korizmi znadu te večernje zabave biti pobož- 
ne i dušobudne. Inače nisu baš uvijek posve bezazlene, a 
to je nazad kojih 200 godina rekao o slavonskom prelu 
časnik Anto Relković u pjesmo tvoru »Satir ili 
divji čovik«, gdje prelo, sijelo i kolo naziva »škulom« 
(školom) nevaljalstva: 

Ima , brate , u svakomu selu 
Po tri skule; poslušaj me , velju . . . 

Prva škula naziva se prelo; 

Druga divan iliti p o sil o ; 

Treća kolo , gdi se uči igrat 
I svakakve lakrdije pivat . . . 

Pa već ondi vazdan mormoraju 
O drugomu i ogovaraju , 

Da u selu niko ne ostane , 

Koga njihov jezik ne dostane. 


8. Mlađahni učitelj 


43 


Nego uz korizmu uči se na sijelu u Hercegovini 
kršćanski nauk, jer je ispovijed blizu, pa se treba pobri- 
nuti za ceduljicu iliti ćage ili bulentin, bez čega 
ne možeš za Uskrs na ispovijed. No da se dobije ceduljica, 
mora svako najprije položiti ispit iz vjeronauka pred 
misnikom. I tako vam čak i djed i baka moraju svake go- 
dine na ispit. Mogu oni dakako i propasti, no »ujak« im 
se smiluje i dopusti popravni ispit. Strah od takove ne- 
zgode goni i staro i mlado, da na sijelu marljivo uče 
kršćanski nauk, a ima toga dosta. 

U takovoj eto zgodi, na sijelu, naš je Pero bio kao 
neki vjeroučitelj, a nije mu bilo više od 12 godina. Žup- 
nik naime ne moguć da svakoga uz korizmu ispita sam, 
učinio bi Peru svojim povjerenikom, da i on narod uči i 
ispituje. Riječ po riječ, izreku po izreku toliko bi puta 
pročitao i kazao, dok nisu njegovi mali i veliki, knjizi 
nevješti učenici pročitano zapamtili i lijepo mogli ponoviti. 
Zanimivo je bilo vidjeti, kako su gdjekoji već sijedi »pri- 
pravnici«, osobito pak žene, pokušavali, ne bi li mladoga 
povjerenika ublažili lijepim riječima, da malko zažmiri. 
Ali on se nije dao podmititi; samo koji bi doista znao, 
dobio bi ispovjednu svjedodžbu. 

Pa i pjevati umio je Petar baš lijepo. Uz korizmu 
rado se na sijelu pjeva »Gospin plač«. To je odulja epska 
pjesan, u kojoj Blažena Djevica tužno oplakuje gorku 
muku i smrt Sina svoga. Tad bi se među ostalima čuo 
osobito jasni Petrov glas, da bi prisutni nerijetko i pro- 
plakati. 

Spomenutoga Matu Bulića naučio je Petar dvije vrlo po- 
božne »pisme« (pjesme), koje starina Mate i sada još umije napamet. 
Prvu nam je kazivao u svojoj kući (1935), a drugu skoro zatim poslao 
pisanu svojom rukom. 

Pisma Isusu. 

O Isuse slatki , mili , 

Od mene se ne odili: 

Moja duša nije živa , 

Ako tebe ne uživa . 

Ti si radost u žalosti , 

Ti si sunce u tamnosti . 

Hoću s tobom bit do smrti , 

Hoću s tobom i umrti . 


44 


8. Mlađahni učitelj 


Primi đake 20 dite svoje 
U milosti krilo tvoje. 

Pisma Majci Božjoj. 

0 prislavna Božja Mati, 
Dostoj mi se pomoć dati, 

Da ja ljubim Sina tvoga, 
Svoga Boga pridobroga; 

Da sve moje govorenje, 
Dilovanje i mišljenje 
Vazda budem upraviti 
Kako ću mu ugoditi. 

Pomozi mi, još te mol ju, 21 
Daj od grija sveđer bolju, 
Kojino sam sagrišio 

1 grišeć ga uvridio. 

Prije mislim ja umriti 
Nego veće sagrišiti, 

Jal’ štogoder pomisliti, 

Što mi može žao biti. 
Pomozi me, Majko slavna, 
Koja jesi uvik spravna 
Uteći se Sinu svome, 

[Mojem Spasu pridobrome,] 
Kom se možeš uticati, 

Nami jaku pomoć dati. 

Ti si vrilo od milosti, 

On je vrutak od slatkosti. 
Tebi, Majko, ćast i dika, 
Bogu poklon u vik vika. 

Amen. 


20 Dakle. 

21 Mol ju = molim. — Bolja = bol, žalost, kajanje. — 
Grij = grih, grijeh. — J a 1 = ja li, ili. 


9. TRGOVAČKI NAUČNIK. 


Kad je Petar svršio osnovnu školu, živo zaželi pro- 
slijediti nauke. Ta želja, koja ga je često salijetala, još bi 
se silni ja javljala, kad bi koga čuo govoriti jezikom, koga 
on nije razumio. Koliko je god promišljao, nikako nije 
nalazio puta, kojim bi došao u bajnu zemlju znanja i pro- 
svjete. Poći na više nauke bilo je tada za seoski svijet 
Hercegovine isto, što i postati »fratrom«. Ali začudo, on, 
onako valjan i bogoljuban, nije za to imao nimalo volje. 
Samo jednom, dok je još bio nejako dijete, takva mu se 
želja rodila u duši. Bilo to na Širokom Brigu, kad 
je tamo gledao Franjevačke đake, na kojima mu se svi- 
djelo, što nose cipele, dok je on ko seljačko dijete hodao 
u opancima. 

U takvim prilikama mišljahu roditelji bit će najbolje, 
da dadu svog Peru u trgovinu čestitom Anti Babiću 
u Vitini, nek uči za trgovca. Perin je otac imao blize 
veze s Babićem, a Babićeva žena bila fra Marku »maj- 
ka« pri oblačenju. Obje su se obitelji pazile veoma lijepo, 
pa su Perini roditelji smjeli mirne duše povjeriti svog lju- 
bimca Babićevima, to više, što je Babić, kako svjedoči 
Petrov brat Ivan, bio dobar katolik i pazio se sa svi- 
ma župnicima, a žena njegova bila »skoro svetica«. 

Petar dakle prijeđe u trgovinu. Istina, bilo mu je 
isprva teško zamijeniti knjigu, najmiliju drugaricu, mje- 
rom i aršinom, ali znajući, da je volja roditelja volja 
Božja, prione uz novo zanimanje, kao da nikad nije na 
drugo ni mislio, pa kako je bio bistre pameti, pokaza do- 
mala veliku vještinu. Evo kako opisuje mladog trgovca 
Jozo Mišetić pok. Matka iz Grabovnika kod 
Vitine, za koju godinu mlađi od Petra: 


46 


9. Trgovački naučnik 


»Bio je marljiv i okretan za posao , . , Viđo sam ga 
više puta. Stari Babić otiđi u kafanu i ostavi na njemu 
dućan, povjerljiv mu je bio. Bio je vrlo pobožan, ponizan, 
vrlo uljudan. Ponašanje je imao prema mušterijama kao 
dobro odgojena curica. Ja sam se ko dječak propitivo: 
»Čiji je ono?’ — »Zašto pitaš?’ rekli bi mi. »Zato, jer je lip 
i uljudan’. Ovuda mi nije ostao u očima lip u mladosti kao 
on. Francuski frizur je imo, što kod nas kažu na k e f u. 
Lice mu je bilo blido ružičasto. Nije bio potpuno razvi- 
jen, ali je faćao metar i osamdeset. Jer sav mu je rod 
visina«. 

Anto Babić pouzdavao se u Petra, kao da mu je ro- 
đeni sin, pa mu je svoju trgovinu povjeravao ne samo kad 
bi kamo otišao da se skoro vrati: on bi ju ostavljao na 
Petru i po čitave dane, dok bi hodao za svojim poslom. 
Onda bi Petar navečer zatvarao radnju, a ključeve bi po- 
nio sobom, jer je noćio u kući, što su je Barbarići imali u 
Vitini 

Babićeva se obitelj hvalila svojim negdašnjim na- 
učnikom i nakon mnogo godina, kad već Petra nije bilo u 
životu. Sve bi mu dali u ruke, pa opet nitko nije mogao 
da se na nj potuži. I sam Petar uvijek se harna srca sjećao, 
kako je gazda Anto uvijek blago i ljubezno s njim po- 
stupao. Zato i nije nikad prestao žaliti, što se jednoć — 
tako je mislio — pokazao nedostojnim gazdina povjerenja. 
Neka nam sam pripovijeda, kako se to zbilo: 

»Jednom me pošalje gospodar s kočijašem i kolima 
na željezničku postaju u Čapljinu (5 sati od Vitine), 
da dotjeram ono naručene robe. Novce povjeri meni, ali 
da nipošto ne dam štogod koči jašu, da se ne bi možda 
napio. Putem me on svakako molio i zaklinjao; ali se ja 
ne dadoh nagovoriti. Vraćali smo se kući, kad nas nekako 
dostiže kočija jednoga bega. Bijaše prazna, a kočijaš sje- 
dio sam samcat. Tad će on meni prijazno: ,De, maliću, 
hajde ti ovamo na moja kola; pa ćemo u društvu’. Pa ne 
bi baš bilo s gorega, pomislim u sebi, zašto ne bih? U njega 
lijepo svileno sjedalo; a ovdje se moram mučiti na tvr- 
dim vrećama. — ,Hodi, bolan ne bio,’ zvao me opet turski 
kočijaš. Ja skočio na njegova kola, i mi pojurismo kao 
vjetar. Tu se ja izvalio ko mali beg; veseo, da se vozim u 


9. Trgovački naučnik 


47 


tako lijepoj kočiji. Ali kad smo bili na domaku Ljubuško- 
ga, sto mi se misli rojilo po glavi. Kola sama, pa roba; a 
tebi sve povjereno. Uznemirim se, savjest me mučila. Bilo 
mi je kao da sjedim na samom trnju, a ne na svilenom 
sjedalu. Nijesam se mogao dalje tu uzdržati; zato ti ja 
lijepo iskočim iz kočije, pa onda trči natrag našoj prtljazi, 
što sam brže mogao. Napokon ugledam iz daleka konje, 
gdje idu laganim korakom naprijed. Kad ja tamo, a kočijaš 
legao pa spava. Kako se lako moglo zlo dogoditi! Zgrabim 
za uzde, i pod noć stigosmo sretno u Vitinu. No turski 
onaj kočijaš nije mogao, kad je prolazio Vitinom, a da ne 
kaže gosp. Babiću, što je na putu bilo: ,E', kaže, ,tvoj se 
je mali sve do Ljubuškoga sa mnom vozio, ostavio je sa- 
moga slugu s kolima.’ — Mi dogjemo; rastovarimo robu, 
a gospodar ne reče a ma ni bijele. Ja se zaista prepanem. 
Napokon će i on: ,0d sada ne ću ja više nikoga poslati 
osim svoga brata.’ Čuvši ja te riječi bilo mi je, kao da si 
uzeo, pa me polio vrelom vodom. Zamolim ga za oprošte- 
nje, na što se on za čas razvedri, te je bio opet prema me- 
ni onako ljubezan i dobar, kao i prije.« 

U Vitini sjede većim dijelom muslimani. Pokraj Ba- 
bićeva dućana bila je jedna stara džamija. Kako smo već 
prije spomenuli, htio je Barbarić ovdje još kao dječarac 
da obrati na kršćansku vjeru svoje turske drugove. Nu 
sada htjedoše ovi, da njega obrate na islam. Približi mu 
se njegov prisni prijatelj, begovski sin, pa će jednoga da- 
na Petru: »Budi i ti Turčin, mani se ti kršćanstva; ta to 
nije ništa, pa hajde k nama.« Dakako, da je naš Petar 
ovaku ponudu odlučno i smjesta odbio. U to opazi musli- 
man na prstu svoga kršćanskoga druga nekakvu ozledu. 
»Šta ti je to bilo?« upitat će ga prijateljski. »Vidiš, tu me 
je seljak (tu reče ime) cigarom malo opržio«, bijaše od- 
govor. Nato uzme musliman psovati krst, da bi tako 
osvetio svoga prijatelja i tim pokazao svoju sklonost pre- 
ma njemu. To se Petru dalo jako na žao. On odbije mla- 
doga bega tako ljuto i odlučno, da ovome odslije nije 
više palo na um, da bi ga prevjerio. 

Kako je Barbarić već tada bio savjestan u svemu, 
pokazuje ova značajna crtica. 


48 


9. Trgovački naučnik 


Kada je kasnije boravio u Bosni, dojavi kući, kad je 
bio u trgovini kod g. Babića, da je prodao tomu i tomu 
neznatnu stvarcu za 4 novčića, a ovaj da mu nije platio. 
On — Petar — da nije duga zapisao, a poslije da je po- 
sve zaboravio gospodaru to kazati. » Ko je vjeran u ma- 
lom , i u mnogom je vjeran; a ko je nevjeran u malom , i u 
mnogom je nevjeran .« (Luk. 16, 10.) 

* 

Dobro je Petru bilo u kući Babićevoj, u kojoj je pro- 
živio već godinu dana. Činilo se, kao da je za taj posao 
stvoren, tako mu sve išlo od ruke. K tomu ga obitelj za- 
volila uvelike, pa im je bio poput sina. Unatoč tome nje- 
mu je bilo kao ptici sapetih krila: 

Ptica uzdisat a, 

Milo govorila: 

»IV me sapinjala 
Pređa ili svila, 

IV od zlata žica — 

Šved sam robinjica.« 

B u z o l i ć. 

Ptica je stvorena, da leti, pa je i u zlatnoj krleci i uz 
lijepu hranu tužna, nevesela. Isto tako nalazi i čovjek 
pravu sreću tek u onom zvanju, za koje ga je Gospodin 
Bog odredio. 

A Petar nije zaista bio pozvan za trgovca. »Moji me 
roditelji dadoše na trgovinu; ali ja za to nijesam nikad 
imao volje; uvijek mi se htjelo učiti.« Izvana doduše nije 
toga pokazivao; ta već onda je umio Petar svom dušom 
dati se na ono, što je držao za svoju dužnost. Ali u srcu 
čeznuo je jednako za svjetlim visinama duševne naobraz- 
be. Napokon kanda mu je sinula zvijezda sreće. Sjeti se, 
kako je jednom u osnovnoj školi nadzornik pregledavao 
zadaćnice i pisanke, pa vidjevši skladno i čitljivo Petrovo 
pismo promumlja« »Baš ko pisar, ko pisar!« Ove mu se 
riječi živo usadile u dušu, a sada mu se pričinjale kao 
kakvo prorostvo. Dan i noć zvučilo bi mu u ušima: Budi 
pisar! Budi pisar! Carski pisar u tijesnim hla- 
čama i šiljastim cipelama bijaše u očima priprostog seoskog 
djeteta prosvijetljena glava, pa je zacijelo mislio, da će 




Mostar na lijevoj obali Neretve. 



Mostar : Neretva , 


9. Trgovački naučnik 


49 


kod pisarskog »murećepa« (crnila) ugasiti svoju žeđu za 
naukom. I tako odluči Petar, da će u pisariju. 

Kada se je na svetkovinu sv. Antuna vraćao s Humca, 
pa prolazeći L j u b u š k i m ugledao sudsku zgradu, po- 
misli u sebi: »Čekaj der malo! doskora ćeš i ti ovdje 
pisati.« No svoje namisli ne očitova nikomu, već je čekao 
zgodan čas, da ju izvede. I eto već sjutradan nadala mu 
se prilika! Zaboljela ga glava, a on to kaza gazdi. Ovaj mu 
dopusti drage volje, da otide kući, nek se oporavi. 

Ali došavši kući imao je Petar prečega posla, nego 
da otpočine. Odmah potraži čitanku za IV. razred pučke 
škole, uze pero i artiju i napisa po uzorku u čitanci molbu 
na slavni kotarski sud u Ljubuškom. U njoj zamoli naj- 
smjernije, da bi ga primili za pisara u visokom sudu obe- 
ćajući, da će se marljivošću i uzornim vladanjem pokazati 
vrijednim ukazane mu milosti. 

Pomno napisanu molbenicu ne predade Petar na po- 
štu, nego će je sutra osobno odnijeti u Ljubuški. I sada 
istom legne na počinak. Dobro dijete sanja možda već o 
sretnoj zvijezdi, što mu obeća je zlatnu budućnost, a ne 
vidi jadno, da ga varavo svjetlo mami na stramputicu. 

Istom je u jutru zora zabijelila, krene Petar put 
Ljubuškoga. Na Vitinu se danas nije ni obazirao. Za tajnu 
mu osnovu niko nije znao, osim BI. Gospe i sv. Ante, koji- 
ma vruće preporuči, da mu se molbenica usliši. 

Nego u Ljubuškom nadođoše nove neprilike. Kotar- 
ski je sud istina tu, ali na koja vrata valja pokucati? komu 
li molbenicu predati? »Jednoga jeditog sam gospodina 
poznavao,« pripovijedao je kasnije, »i toga samo po vanj- 
štini. Bio je to povisok čovjek, crnih zavrnutih brkova, a 
ja sam ga držao za predstojnika, jer mu je svaki, kako mi 
se činilo, iskazivao štovanje. Poslije sam doznao, da je to 
bio pisar. Upravo sam na njega mislio, kad se on stvori 
baš preda mnom.« Petar skine fes i nakloni se. — - »Što ćeš, 
mali?« — »Donio sam molbenicu od nekoga koji bi rado 
pisarom biti.« Po tom predade visokome gospodinu mol- 
benicu. Ovaj uvidje domala, ko je taj »neki« te da dječa- 
rac hoće u pisariju bez znanja svog oca, koga je on lično 


Petar Barbarić 


4 


50 


9. Trgovački naučnik 


poznavao. Naljuti se i odbije molitelja, t. j. naprosto ga 
otjera. Iskazao mu je veliku uslugu. 

Tužna srca vrati se Petar kući, ali svoje boli nije 
smio nikome saopćiti. Ipak otac sazna što se zbilo, i mje- 
sto da si sinčića utješi, učini ga junakom novog tragičnog 
prizora . . . 


10. DRAGOCJENI BISER. 


Kraljevstvo je nebesko kao trgovac, 
koji traži lijepo biserje, pa kad nađe 
jedno dragocjeno zrno bisera, ode i pro- 
dade sve, što je imao, i kupi ga. 

Mat. 13, 46. 

Iza nemilog slučaja u Ljubuškom Petar je 
držao, da mu je za vazda potonula nada da bi igda mogao 
nastaviti škole. I doista bilo mu se odreći nauke. Ali — 
čovjek snuje, Gospodin Bog odlučuje, a Bog je odlučio, da 
Petar danas sutra bude luč, koja će svijetliti mnogima na 
putu svetosti . . , 

Baš u to doba ravnatelj Nadbiskupskog Sjemeništa 
u Travniku bijaše razaslao učiteljima pučkih škola u 
Bosni i Hercegovini poziv, kojim ih je zamolio, neka bi mu 
preporučili darovitije mladiće, koji bi se željeli posvetiti 
svećeničkom staležu. 

Takav poziv stiže i učitelju Vuksanu u V e- 
1 j ake. Ovaj odmah pomisli na svog negdašnjeg učenika 
Petra Barbarića, te jednoga dana ode u Vitinu i upi- 
ta mladoga trgovca, bi li želio biti »vanjskim« svećenikom. 
To ga je pitanje zateklo: začuđena oka pogleda svog uči- 
telja, ne znajući u prvi mah, što da odgovori. Do onda, 
čini se, bila mu je jedina želja učiti, a dalje nije mislio. 
Osim toga nije imao pojma, šta je to »vanjski svećenik«. 
Držao je, da drugih svećenika osim Franjevaca na svijetu 
i nema, barem on nije nikad čuo za druge. Po njegovu je 
mišljenju svaki župnik i biskup, pa i sam sv. Otac Papa 
»fratar«, i svi su brkati kao i njegov fra A m b r o i osta- 
li »ujaci« po Hercegovini. 

Učitelj Vuksan uze Petru tumačiti, što su to »vanjski 
svećenici«, koje im je nauke svršiti i koje dužnosti vršiti. 


52 


10. Dragocjeni biser 


Riječi dobroga učitelja zvučale su u ušima pobožnog i 
nauke željnog mladića poput slatkih i čarobnih glasova 
vilinskih. Svećenik biti — ta to je nešto nadzemno! Ko 
sjajna zvijezda sinu mu u duši uzvišena ljepota Božjeg 
svećenika. Dušom mu se u onaj tren razlila otajna žudnja, 
sveta radost, kakva osvaja pobožna hodočasnika, kad mu 
nakon duga i naporna puta zasjaju u daljini viti tornjevi 
i zlatna kupola dragoga svetišta . . . Od onog časa sveće- 
nički mu je stalež vazda lebdio pred očima kao žuđeni 
cilj, to mu je bila najveća želja. 

Radosno se Petar odazvao glasu milosti i stvorio od- 
luku, da će poput onog trgovca u evanđelju sve dati za 
dragocjeni biser svećeničkoga zvanja. Glas, koji ga je 
onako milo i moćno zvao, bio je doista od Boga. Vidi se 
to i otuda, što ga od njegove odluke nije više nitko živ 
mogao da odvrati. Kako je sam pred smrt očitovao, nije 
nikad oćutio proti svetome zvanju ni najmanje kušnje nit 
sjenke napasti. 

Harna je srca s punim pravom ovu milost pripisivao 
zagovoru preslavne Djeve i Majke Božje Marije. Spomi- 
njući se poslije, kako mu se izjalovio pokušaj da postane 
pisar, reče ovo: »Bilo mi je tada jako teško, no već iza 
dvije godine, uvidio sam, koliku mi je milost Gospa onda 
iskazala. Da sam postao pisar, bio bih za cijelo propao«. 

Nova nada stala klijati u srcu našega Petra, a nje- 
govo uvelo pouzdanje pridiže se poput klonula cvijeta na- 
kon žestoke oluje. Na modrom nebu radosno sjalo sunce, 
ali na obzorju kanda prijeti taman oblačić. Pitao se: Šta 
će roditelji? Hoće li privoliti, da on ostavi mjesto, gdje se 
za njega tako lijepo brinulo, gdje mu je sve obećavalo 
zlatnu budućnost? Babićevi naime nemajuć od srca po- 
roda baš jako zavolili pobožnog, marljivog i okretnog 
dječaka, pa ga naumiše posiniti i tako ga učiniti baštini- 
kom svoga imutka. Jamačno su oni svoju namjeru saopćili 
Petrovim roditeljima. Nađu se nažalost često puta kršćan- 
ski roditelji s tako malo kršćanskog duha, da na budućnost 
svoje djece gledaju samo zemaljskim očima, koje drugo 
ne vide nego samo prolazna dobra, a slava Božja i spas 
duše djece to im je deveta. Mjesto da na koljenima za- 
hvale Bogu, kad im dijete pozove na službu oltara, oni 


10. Dragocjeni biser 


53 


slijepi kraj zdravih očiju žaloste se i kukaju. Nisu bili 
ovakvi Petrovi roditelji. Kao istiniti i pravi kršćani znali 
su dobro, da roditelji doduše smiju iskušati zvanje svoje 
djece, ali nemaju prava da se očitom zvanju opru: Bog je 
vrhovni gospodar djece. Čini se, da im je u prvi mah bilo 
ponešto teško, no opet oni se odrekoše sreće, koju bijahu 
namijenili svojem ljubljenom sinu, nek bude sretan u onom, 
na što ga srce vuče i Bog zove. U dobar čas bio tada žup- 
nik u Klobuku časne uspomene fra Ambroz 
Miletić. Vrijedni pastir, a prijatelj Barbarićeve obite- 
lji, svojski se zauze za Petra, da bude primljen u Nadbi- 
skupsko Sjemenište. 

Za to je trebala liječnička svjedodžba, da je Petar 
zdrav, i tu se opet nađe učitelj V u k s a n, koji svog šti- 
ćenika povede liječniku u L j u b u š k i. Tu je čekalo 
Petra mučno iskušenje: liječnik, pošto ga je po dužnosti 
pregledao, izjavi, da mu ne može dati povoljne svjedodžbe, 
jer je veoma slab! Petru je bilo, kao da je kraj njega 
udario grom iz vedra neba. Ljubazni mu učitelj priskoči u 
pomoć i protumači liječniku, da ta slabost dolazi samo od 
prevelikog naprezanja u učenju, jer je — reče — dječak 
za dvije godine svršio četiri razreda; zato nek mu slo- 
bodno dade dobru svjedodžbu. Pa tako i bi. U tom smije- 
mo vidjeti divnu Božju providnost. Liječnik je imao pravo, 
Petar je već nosio u sebi klicu bolesti, koja će ga u cvijetu 
mladosti pokositi; ali, da je liječnička svjedodžba bila ne- 
povoljna, Petra ne bi bili primili u Sjemenište, on bi bio 
uminuo nepoznat, kaošto živi i umine golema većina ljudi: 
Petra je pak htjela mila Providnost uzvisiti na svetu goru, da 
s nje sjajem svojih kreposti obasjava put spasenja mno- 
gim dušama, poput Stanka, Alojzija, Berchmansa . . . 

Petra je učitelj preporučio, za nj se zauzeo fra 
Ambro, roditelji dali svoj blagoslov, liječnik napisao 
svjedodžbu, te sad sjedni, piši molbenicu i šalji je preča- 
snom Ravnateljstvu Nadbiskupskoga Sjemeništa u Trav- 
nik. Čeka Pero, sve ga je nekud strah, hoće li ga zbilja 
primiti, kad 21. kolovoza (1889) stiže »bijela knjiga« jav- 
ljajuć, da je Petar Barbarić primljen kao besplatan goje- 
nac Sjemeništa i neka dođe do 1. rujna. Nije zapisano, 
kako je Pero primio tu veselu vijest, no ne može biti 


54 


10. Dragocjeni biser 


sumnje, da mu je srce jače zakucalo, što mu se napokon 
ukazala otvorena staza k sreći. 

Do 1. rujna bilo je još samo desetak dana, pa se va- 
ljalo odmah spremati na daleki put preko gora, niz polja 
i doline, dakako na konju, jer željeznica još nije bila iz- 
građena. Dne 23. kolovoza javi fra Ambro sjemeniš- 
nom ravnateljstvu: »Pero se jutros okrijepio i za put oru- 
žao svetotajstvima pokore i svete pričesti. Sutra polazi s 
ocem u Travnik«. 

Došao čas rastanka, trebalo se dijeliti, a u takvoj 
prilici klone srce mnogome budućem đaku. Svi plaču, sa- 
mo je Petar veseo: svima zahvaljuje, sa svima se prašta, 
a nije zaboravio ni Babićevih, koji su veoma žalili, 
što ih eto ostavlja, a oni bi njega tako rado zadržali ko 
rođenog sina. Suha oka, ali topla srca reče Petar s Bo- 
gom! i majci dragoj i bakici dobroj i sekama i braći i 
dragoj očevoj kući, u kojoj je sproveo vedre i lijepe dane 
svoga djetinjstva. 

Osedlani kojni čekaju, još jednom: s Bogom — s Bo- 
gom! i Pero s ocem krene »U ime Isusovo« put Travnika. 
Tri će dana putovati. 

Prvi dan stigoše sretno do D u v n a. Tu će prenoćiti 
u ljetnikovcu čestitoga Osmanbega Kapetan o- 
v i ć a, koji je subašu Barbarića i poštivao i volio, pa kao 
prijatelja dočekao. Pošto su konje odveli u staju, sjednu 
za stol da večeraju. Među ostalim jestvinama iznese se i 
meso. Rado bi Petar posegnuo, ali mu dođe na pamet, da 
je petak! Gdjekoji bi mali, a i veliki gost u takvom slu- 
čaju mislio: »A šta, ja ne mogu zahtijevati od muslimana, 
da mi sada pripravi posnih jela. Otklonim li meso, uvri- 
jedit ću dobroga bega, koji valjda radi mene sve ovako 
ugotovio«. Petar nije ni časa kolebao, nego će ocu: »Ej, 
pče, post je danas, mi ne smijemo mrsiti«. I otac se odmah 
ispriča begu, da oni kao kršćani ne smiju danas jesti me- 
sa. Vrijedni musliman, poštujući tuđu vjeru, ne zamjeri im 
ni najmanje, što oni i kod njegova stola drže zapovijed 
svoje Crkve. 

Sutradan u zoru krenuše naši putnici na K u p r e s, 
te onda kroz Kupreška vrata na Bugojno, 
dok napokon sretno i zdravo prispiju u pitomi Travnik. 


10. Dragocjeni biser 


55 


* 

Čudo je to bilo, kad se pronio glas, da će Pero Barba- 
rić u Travnik i učiti za misnika! Sve je o tom govorilo, a 
njegov je primjer bez sumnje odjeknuo u srcu gdjekojeg 
dječaka i mladića i rodio željom, da pođu za njim. Jedan 
takav slučaj znamo, pripovijedao ga je ljetos (1935) i na- 
pisao iskreno i ponizno vrijedni i časni Franjevac, čije ime 
iz shvatljivih razloga ne ćemo spomenuti. Mi ćemo njegovo 
kazivanje iznijeti u cijelosti, nek se vidi, kako je Petar 
svojim primjerom i inače djelovao na mladež*. 

»Kad sam čuo, da će ići u Travnik učiti za svećenika, 
ja sam mozgao u svojoj glavi ovako: sigurno »pratar« 
(tako često kažu mjesto fratar), kada je nas djecu ispo- , 
vijedao, Barbarića Petra jedinog jedincatog našo da ništa 
ne griješi, pak zato on mora biti svećenik; oh sretnog nje- 
ga! .. . Od tada sam ja počeo bivati bolji, đavleknuti čuvao 
sam se, k Misi sam uvijek išao i uvijek sklopljene ruke 
držao, samo da me vidi svijet i učitelj i »pratar«, pa da bi 
i mene izabrao, odredio i poslao u »pratre« ko i Barba- 
rića. Pače zato bi na ispovijedi »pratru« kazivao što je 
manje griješno, a krupnije bi zatajavao, misleći: kada 
»pratar« saznadne, ne će me pustiti u »pratre« . . .! Sve do 
svrhe trećeg razreda osnovne škole ja sam držao, da pra- 
tar nipošto ne može ništa sagriješiti niti da ima naravnih 
potreba. Kada sam u Trebižatu rijeci vidio gdje se kupa 
jedan fratar, koji je istodobno spomenuo đavla pred uči- 
teljem, tada sam bio do skrajnosti razočaran i potpuno 
se sablaznio, no i dalje sam mislio, da je taj jedan naopak, 
a drugi da nisu takovi! 

»Kako je Petru zgodnije i naručitije bilo dolaziti na 
Misu u župu V e 1 j a k e nego u Klobuk, to bi on za 
vrijeme velikih praznika redovito dolazio k Misi pučkoj 
na Mlade t. j. groblje kod mosta na granici Vitine 
i polja veljačkog. Tu se redovito držala sv. Misa pokraj 
rijeke Trebižata, da se svijet može žedan napiti vode i jer 
je tuđe bilo središte veljačke župe, pošto tada još nije bilo 
župe Vitine. Petar gdje bi prispio, tu bi i ostao usred puka 
od početka pak do svršetka Mise, propovijedi, naredaba, 
opomena, navješćenja ko nepomičan kip; klečao bi uvijek 


56 


10. Dragocjeni biser 


»na velikim koljenima« (t. j. ne bi sio na pete) sa rastvo- 
renim molitvenikom. Ja sam vas razdragan u duši gledao 
njega gdje prevrće listove i na listovima sam opazio češće 
da ljubi — valjda su bile slike u molitveniku. Molitvenik 
kako sam kasnije mogao nagađati, bio je »Isus, prijatelj 
malenih«. Još onda ko djetetu meni je bilo krivo to, što 
Petar kleči u puku; zašto on ne bio na oltaru uz misnika? 
Pače sam se ljutio na župnika i kapelana, što ga ne metnu 
do sebe i da pjeva epistolu . . .! Jednom ja vidio, gdje mo- 
ja pokojna majka otvori sanduk, stavi unutra 60 fiorina, 
što joj je moj pokojni otac dao. Mislim ja: Što Bog da, 
evo sada ćemo i mi postati bogati ko Ante Svitlica- 
Lisica t. j. Petrov otac, pak kako je Petra njegov ćaća 
opremio u Travnik da uči za »pratra«, tako će i mene moj, 
samo ću se čuvati da ne »lajem« t. j. griješim (psujem). 

»Pobožno držanje Petrovo kod Mise, kao i Ijubezno 
i očinsko postupanje fra Ambre M i 1 e t i ć a, kada 
bi dolazio u V e 1 j a k e nama u školu, upravo kao ma- 
gnetička sila osvojila je moje srce, da sam stekao želju i 
volju da pošto poto idem učiti za »pratra«, da dušu spa- 
sim. Kad mi je odbijena bila molba, radi malog prostora 
na Brigu, učinio sam zavjet, da ću na Hume u 
oblisti (na koljenima obaći) kip sv. Ante. Kad sam otišao 
s materom (na Humac) i obilazio kip, dignem se i zapilim 
očima u kor, gdje su »pratrići« pjevali, pak u sav glas 
počnem plakati, šio mene ne će da prime, pa da i ja ona- 
ko pjevam...! Tada odmah moja predobra majka otišla 
tutoru — otac mi je već bio umro — , da on moli za me, 
da me prime na Široki Brig, i tako sam primljen«. 

Od onda je minulo mnogo godina. Danas taj zaslužni 
sin svetog Franje Asiskoga, čije smo mladenačke uspo- 
mene naveli, ovako završuje svoje opširno pismo: »Moja 
je vruća molitva ka Gospodinu, da svoje prave i vjerne 
sluge, košto je bio Barbarić, proslavi i prodiči te na oltar 
uzvisi! Petar je glavne dane života i rada proveo više u 
Vitini nego u Klobuku, zato se on punim pra- 
vom može više nazivati Vitinjanin nego Klobučanin. Molit 
ću se stoga svome zemljaku i komšiji, da mi grješniku od 
Isusa i njegove presvete Majke izmoli skrušeno srce, obra- 
ćenje i spasenje. Faxit Deus — Dao Bog!« 




Travnik: Stari grad. 






Travnik: Opći pogled. 



Travnik: Nadb. Sjemenište na podnožju Vilenice. 



Travnik: Nadbiskupska Vel. gimnazija s istočne strane. 


BIVŠI ĐACI O 50-GODIŠNJICI TRAVNIČKE GIMNAZIJE 1932, 



11. TRAVNIK. 


Red je da reknemo koju o gradu, u kojem je Barbarić 
proveo blizu osam najplodnijih godina svog života. Tu će 
se on naglim koracima uspinjati na vedre visine gore 
Gospodnje i svojim krepostima, još mladić, dozreti do 
muževne dobi. Tu mu počivaju zemaljski ostanci poštivani 
od bogoljubnih vjernika, koji dolaze na njegov slavni grob, 
da se uteku njegovom zagovoru kod Gospodina Boga. 

Mimo to Travnik, kako je god maleno mjesto, zname- 
nito je središte po vjerski i prosvjetni život Hrvata kato- 
lika Bosne i Hercegovine, a i drugih naših zemalja: trav- 
ničko Sjemenište i velika gimnazija, da samo to spome- 
nemo, dali su Crkvi i Domovini dugačak niz vrlih svećenika 
i drugih obrazovanih i zaslužnih ljudi. 

Travnik, nekoć sijelo turskih vezira, leži u srcu goro- 
vite Bosne. Stisnuo se u uskoj dolini, kojom sa zapada na 
istok hrli žuborita rječica L a š v a. Sa sjeverne mu se 
strane diže silna i moćna planina Vlašić (1919 m), 
s južne Vilenica (1235 m). S obronaka jedne i druge 
gore otvara ti se krasan vidik na šeher-Travnik, koji se 
pod tobom pružio kao kakav perivoj: sav je išaran bašča- 
ma, gajevima, vrtovima, voćnjacima. 

Vlašić-planina na visokim ravnjacima obiluje glaso- 
vitim pašnjacima i livadama, na kojima pasu hiljade i 
hiljade ovaca. Od tih se dobiva vlašićki sir, na glasu sa 
svoje vrsnoće. Još u tursko doba, godine 1857., jedna je 
sudačka komisija, saslušavši brojne svjedoke, ustanovila, 
da je Vlašić već od turske okupacije bio svjetsko ispa- 
šište, i da su ljudi čak iz Arbanaske svoju stoku na Vlašić 
dogonili i tu sir sirili. I tko je god htio, od Carigrada pa do 


58 


11. Travnik 


bihaćkih vrata, mogao je slobodno svoju stoku preko ljeta 
držati na Vlašiću. 22 

Obronci su Vlašića ponajviše goli, a Vilenicu prekriva 
tek šikara i po koji gajić; istom podalje od Travnika steru 
se velike šume. Do nedavna stajao je u Rankovićima 
golemi hrast, prozvan carski hrast, kojemu je opseg 
pri dnu 20 metara, u visini koljena 17 metara, u visini 
prsiju oko 14, dok mu je visina mjerila kojih 36 metara! 
Amo su često išli na izlet travnički đaci, pa i Petar Barba- 
rić. Jednom su se u šupljinu toga gorostasa smjestila 72 
đaka, što malih što velikih, zajedno sa svojim nadstojni- 
kom. Kažu, da je hrast star do 2000 godina, pa ako je tako, 
onda je to, koliko mi znamo, najstariji hrast u Evropi: 
niknuo je još prije rođenja Gospodina našeg Isusa Krista. 
Nije tome davno, da je u hrast udarila munja i otkinula 
od njega velik komad. 

Travnik se odlikuje zdravom klimom, ta leži preko 
500 metara nad morskom razinom, a okružen je planinama, 
koje se steru na daleko i široko. Osim toga obiluje izvr- 
snom vodom, što izvire iz brojnih vrela. Od tih su najobi- 
latija dva: jedno, Bu n a r b a š a, služi za gradski vodo- 
vod (od g. 1893), dok drugo, Šume će, izbija s jakim 
šumom (otud mu valjda i ime) kao rječica i daje elektriku 
za rasvjetu grada i za pogon strojeva. 

Za Turaka Travnik je bio glavni grad Bosne u dva 
maha: od g. 1553. do 1588., pa opet od 1639. do 1850., da- 
kle blizu dva i po stoljeća. U njemu je stolovao vezir, pa 
se Travnik s ponosom zvao vezirski grad i poslije g. 1850., 
kad je sijelo carskog namjesnika preneseno uSarajevo. 
Za austrijske vlade sjedio je u Travniku okružni predstoj- 
nik, koji je upravljao travničkim okružjem, velikim otpri- 
like kao Hercegovina. Danas pripada Travnik Drinskoj 
banovini, sijelo je kotara (sreza) i okružnog suda. Ipak je 
on i sada važno prosvjetno žarište, osobito za Hrvate. Dok 
je Barbarić boravio u Travniku, postojale su osim nekoli- 
ko muslimanskih škola i jedne srpske još i ove: dječačka 
osnovna škola (1898), Učiona milosrdnih sestara (1880), 


22 K. Z a b e o D, L, Travnička Spomenica 1882 — 1932 (Sara- 
jevo 1932) str. 50. 


11. Travnik 


59 


pučka škola u Dolcu (1848, a od g. 1872. preuzeše ju ss. 
Milosrdnice), Nadbiskupsko dječačko Sjemenište i Nadb. 
Velika gimnazija (1882), Viša djevojačka škola ss. Milo- 
srdnica (1884), Trgovačka škola (1891), muslimanska Me- 
dresa (1895). Godine 1932. polazilo je srednje i niže škole 
travničke okruglo 1780 đaka, učenika i učenica (srednje 
škole njih 662, niže 1119). Od hrvatskih društava i 
ustanova postoje u Travniku: Hrvatsko pjevačko društvo 
»Vlašić« s Hrvatskom Čitaonicom (1899), Hrvatski Dom 
(1932), Hrvatska Čitaonica i Katolički Dom u Docu, Kri- 
žari (s glazbom) i Križarice u Docu, podružnica Hrvatsko- 
ga kulturnog društva »Napredak« i »Narodne Uzdanice«, 
Hrvatska obrtnička zadruga (1920), Potrošačka zadruga 
Napredak (1934), Hrvatska Banka (1907), podružnica 
Prve Hrvatske Štedionice u Zagrebu (1927) . . . 

Uz dvije župne crkve imadu Travnik i Dolac još 
crkvu svetog Alojzija u Sjemeništu i priličan broj kapela: 
na grobljima, u samostanu čč. ss. Milosrdnica, u Nadb. 
Sjemeništu, u Malom Sjemeništu Družbe Isusove na Bu- 
narbaši. Jačem njegovanju vjerskoga življenja služe broj- 
na crkvena društva, kao Treći red sv. Franje, 9 Marijinih 
kongregacija, Apoštolstvo molitve, Bratovština Srca Isu- 
sova i dr. 

Za Crkvu Bosne i Hercegovine, za vjerski i prosvjetni 
život Hrvata ovih zemalja, od najveće je važnosti u Trav- 
niku Nadbiskupsko Sjemenište i Velika Gimnazija. Tu se 
obrazovao i odgojio velik broj svećenika i drugih narodnih 
ljudi, od kojih su mnogi zapremali vidna mjesta u Crkvi 
i narodu. 

Taj znameniti zavod osnovao je i predao u upravu 
Isusovcima prvi vrhbosanski nadbiskup i metropolita, 
Dr Josip Stadler, muž dostojan vječnog spomena 
radi svojih velikih djela i svetog života. Tu se školaju 
i odgajaju u prvom redu kandidati svećeničkoga staleža 
za nadbiskupiju vrhbosansku i za biskupije banjalučku 
i mostarsko-trebinjsku, a šalju amo svoje seminarce i dru- 
ge biskupije. Gimnaziju s pravom javnosti polaze i vanjski 
đaci bez razlike vjere. Svojim obilatim profesorskim i 
đačkim knjižnicama, bogatim zbirkama prirodoslovnom, 
fizikalnom, etnografskom, arheološkom, numizmatičkom, 


60 


11. Travnik 


gimnastičkom, pa lijepim kazališnim uređajem i reper- 
toarom, orkestrom i pjevačkim zborom, svojim bujnim 
društvenim životom i uspjesima u nauci travničko 
Nadbiskupsko Sjemenište i gimnazija idu u red naj- 
odličnijih zavoda te ruke u cijeloj državi, a dugo vremena 
mlada vrhbosanska metropolija nije imala takmaca ni u 
starim i bogatim biskupijama drugih hrvatskih zemalja! 
To je prvi spomenik, što ga je i ne misleći na svoju slavu 
sebi postavio ponizni nadbiskup Stadler, kako je to iz- 
rekao negdašnji sarajevski »Hrvatski Dnevnik« (28. rujna 
1907.) prigodom 25 godišnjice travničkog Sjemeništa i 
Gimnazije: »Da nije Nadbiskup dr. Stadler ništa drugo 
učinio za Herceg-Bosnu, nego što je podigao ovaj zavod, 
njegovo bi ime sjalo zlatnim, neizbrisivim slovima zabi- 
lježeno u povijesti Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda 
u Herceg-Bosni. Travnička gimnazija i sjemenište: to je 
spomenik, koji svjedoči pred cijelim svijetom o velikom 
duhu Nadbiskupa dra Stadlera, o njegovoj pastirskoj 
gorljivosti i o ljubavi njegovoj prema hrvatskom narodu 
u Herceg-Bosni«. 

Ovo njegovo djelo izlazi još veće, ako pomislimo, da 
je Stadler već u proljeću g. 1882., dakle nakon same če- 
tiri godine poslije okupacije Bosne i Hercegovine, zapo- 
čeo gradnju velike sjemenišne i gimnazijske zgrade, 
dvokatnice dugačke 72, široke 54 metra. Nadbiskupija 
nije posjedovala nikakva imutka, a što je dala zemaljska 
vlada, to je bilo vrlo malo: državno zemljište, drvenu 
građu i 30.000 kruna. Ali je nadbiskup imao nešto, što 
je više i moćnije od novaca, a to je ono njegovo neogra- 
ničeno i silno pouzdanje u Gospodina Boga, kojim se 
odlikovao za svega svoga života. U tom se svojem po- 
uzdanju nije prevario, kad je pregnuo da podigne Sjeme- 
nište. Našao je u Austriji, a osobito u Francuskoj pleme- 
nitih dobrotvora, koji su mu pomogli, da je djelo i započeo 
i nakon šest godina (1882 — 1888) sretno priveo kraju. Za 
gradnju su najviše pridonijeli: rimski grof Leopold 
vitez L i 1 i e n t h a 1 (104.000 kruna) i dva fracuska kato- 
lička društva (oko 270.000 franaka). L>3 


23 U povijest i uređenje Nadb. Sjemeništa i Vel. Gimnazije u 
Travniku upućuju spomenice izdane o jubileju srebrnom (1907.) i 


11. Travnik 


61 


Prvi je gimnazijski razred otvoren dne 1. listopada 
g. 1882. u priprostoj turskoj kućici, a slijedeći se razre- 
di otvarahu postepeno razred po razred, pa ih je bilo već 
sedam svršenih, kad je u Travnik stigao Petar Barbarić. 
Bilo je to pod kraj praznika, oko 27. kolovoza g. 1889. 
Kad je s ocem jahao kroz grad, srete ih nekakva starica 
pa vikne: »Ej kume, hoće li i tvoj mali Isusovcima?« 
Petru bilo nekud krivo, što ga starica naziva »malim«: 
ta bilo mu je već 15 godina, a pružio se u vis ko mlada 
jela. No kad dojaha do ogromne sjemenišne zgrade, brzo 
uvidje, da je ipak malen. S nekim strahopočitanjem pro- 
matrao on zgradu izvana, a taj je osjećaj još porastao, 
kad je unišao i gledao one dugačke i prostrane hodnike, 
one svijetle sobe i dvorane. Nije ni čudo, jer je odrastao 
u kukavnom selu i u malim prilikama. Sad će on eto 
stanovati u zgradi tako velikoj, da je onolike ne bi ni u 
snu pomislio. Tankim je osjećajem odmah razabrao, da 
je to kuća Božja. Taj prvi utisak bio je tako jak, da ga 
se Petar sjećao i kasnije: »Moja obzirnost i moje pošto- 
vanje prema ovoj kući, prema starješinama i đacima, učini, 
te mi se je lako bilo naviknuti na kućni red. Sve mi je 
bilo tako uzvišeno, te sam bio spreman na sve. I ovaj 
je dojam bio trajan. Kod druge klasifikacije u drugom 
poljeću bojah se jednako da na koncu godine ne pro- 
padnem, prem sam iz svih predmeta imao izvrsno. Tako 
sam ja visoko shvaćao gimnaziju«. 

Doskora se ovom strahopočitanju pridružila upravo 
djetinja ljubav, iskrena zahvalnost i odanost prema zavo- 
du: te je plemenite osjećaje gojio Barbarić za svih osam 
godina svog boravka u njemu. Sjemenište mu je postalo 
kao drugi zavičaj. Dva puta nije ga ostavio ni u velikim 
praznicima, a kad bi otišao kući, povratio bi se obično 


zlatnom (1932): 1° Josip Predragović D. I., Travnička Spo- 
menica na 25 godišnjicu Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa i velike 
gimnazije (8° str. 8 -f- 155). Naklada Travn. Sjemenište. Sarajevo, 
Tiskara Vogler i drugovi, 1908. — 2° Kamilo Zabeo D. I. , 
Travnička Spomenica prigodom pedesetgodišnjice Nadbiskupskog 
Sjemeništa i Nadbiskupske Vel. Gimnazije u Travniku, 1882- 1932. 
Sa 107 slika (8° str. 448). Naklada Akademije »Regina Apostolorum«. 
Sarajevo 1932. Tiskara »Bosanska Pošta«. 


62 


11. Travnik 


već mnogo prije, nego li bi škola započela. Kao svaka 
velika stvar, imalo je i Nadbiskupsko Sjemenište svojih 
protivnika, pa i neprijatelja: Barbarić bi ga branio od sva- 
kog napadaja, došao s koje mu drago strane, a branio bi 
ga odrješito i vatreno, kao da brani svoj rođeni dom. 

Bio je tvrdo uvjeren, da ga je Božja Providnost do- 
vela u tu kuću, da se dostojno pripravi za svećenički 
stalež, a kad je spoznao, da tog željkovanog cilja ne će 
dosegnuti, nego će klonuti na podnožju svete gore Siona, 
reče predano i ponizno: »Bog me doveo amo, da mi 
dade sva sredstva, da spasim dušu svoju; vani bih je 
izgubio«. 

Čitatelja će bez sumnje zanimati način Petrova ži- 
vljenja za onih otprilike osam godina, što ih je proveo 
u travničkom Sjemeništu. Nego mjesto da sve potanko 
spominjemo i nabrajamo, pozivljemo Te, neznani, a po- 
štovani čitatelju, da proboraviš barem jedan dan u sjeme- 
ništu zajedno s pitomcima. Od Barbarićevih se vremena 
doduše štošta promijenilo, ali uglavnom je u Sjemeništu 
još i danas onako, kako je to vješta ruka negdašnjeg 
odgojitelja opisala nazad kojih 35 godina. Želiš li sazna- 
ti kako je danas, a Ti posegni za velikom Travničkom 
Spomenicom od g. 1932., i ja kriv, ako je ne budeš uzeo u 
ruke i često puta. 


12. JEDAN DAN U SJEMENIŠTU. 


Uredbe su dragocjeni kami, 

Zapt je zlato, posluh biser sami. 

Sundečić. 

Osvanulo jutro, pet je sati. Stupimo — ali polagano! 
— u jednu od tri velike spavaonice. Kad tamo, tu vlada 
mrtva tišina, a i neki tajinstveni polumrak vije se naokolo 
po bijelim zidinama. Slabo svjetlucanje jedne svjetiljke 
rasvjetljuje ove prostorije. Uz stijene vidiš sve postelju 
do postelje; u svakoj tiho sniva po jedno dijete Božje; u 
duhu gledaš uz svakoga po jednog Anđela čuvara, kako 
raskriljenih krila bdije nad štićenikom svojim. 

Ali najedamput trgne te tanki cilik zvonca, kojega 
zvuci brzo prhnu s kraja u kraj duge spavaonice. A iz po- 
krajne sobice, što je sa staklenim prozorcem na vratima, 
pomoli se nadstojnik. Na prvi glas zvonca vidiš, gdje mno- 
gi junački iskoči iz postelje, dok se gdjekoji po malo iz- 
vlači protežući se i uzdišući. Ali zaludu! Sve to otezanje 
i tromo previjanje ne pomaže ti ništa, ta eto nadstojnika, 
već se i tvojoj postelji dobrano primakao: 

Laganim napr’jed spjesi on krokom, 

1 bistrijem okolo kruzeći okom 
Tad gore sad dolje oblazi redom , 
da ti pomogne izaći iz tople postelje, ako je od potrebe. 
Kako koji ustane, onako se odmah i znamenjuje znakom 
sv. križa ili će poljubiti škapular BI. Gospe, što ga svaki 
nosi. Dok se umivaju, ne smije nijedan riječi prozboriti. 
Do taštine, rekao bih, da ovi đaci baš mnogo ne drže; tek 
iznimice jednoga ili drugoga ćeš zateći s ogledalom u ruci, 
ili gdje stoji uz otvoren prozor, tražeći po staklu svoj lik, 
možda jedino zato, da vidi, nisu li mu se od sinoć osule 


64 


12. Jedan dan u sjemeništu 


gole usne sitnim brčićima. Kad je koji gotov, onda će on 
u veliku jednu sobu za učenje, u »muzej«. No uz to će 
mnogi pohoditi Spasitelja svoga u kapelici i pozdraviti 
Gospu barem jednom Zdravom Marijom. 

Iza dvadeset časova, od kako su ustali, dade se znak 
na zajedničku jutarnju molitvu. Ova se moli u muzeju. Je- 
dan od većih đaka, obično koji osmoškolac, moli naprijed; 
tako biva i kod svake zajedničke pobožnosti. A da se prije 
i poslije učenja, prije i poslije škole itd. na glas moli, to se 
samo sobom razumije. Knjige se otvorile i »studija« zapo- 
činje. Za vrijeme učenja sjedi nadstojnik na ponešto uzvi- 
šenoj »katedri«, kao vidljivi duh-čuvar svojih pitomaca. 
On je uvijek s njima izuzev vrijeme školsko; i tako je ne- 
prestani svjedok i vidok kako njihove marljivosti tako u 
opće i vladanja njihova. Za učenja ne smije niko bez do- 
puštenja ni s kim govoriti. Iza kratog doručka oko 7 sati 
valja se spremati na sv. Misu; pa onda hajde u školu. 

U 734 sati našla se već cijela gimnazija — dakako 
samo katolici — u crkvi, a poredali su se po razredima. 
Svaki gimnazijalac ponese molitvenik i krunicu. Pod 
sv. Misom najprije se moli krunica, a onda se pjeva. 
Nedjeljom i blagdanima služi se za seminarce sv. Misa 
odmah u 5 % sati, pod kojom će se mnogi od njih i po- 
božno pričestiti. Za sve gimnazijalce katolike propisana 
je mjesečna sv. ispovijed. Na velike svetkovine izvodi 
sjemeništi pjevački zbor kod velike Mise skladbe od 
Witta i drugih znamenitih skladatelja. 

Iza sv. Mise valja u školu, gdje »mudrost raste,« kako 
jednom reče neki Turčin. U zadnjim klupama sjede 
vanjski đaci bez razlike vjeroispovijesti. Bez osobitog do- 
puštenja ne smiju ovi sa seminarcima nikako općiti. U ni- 
žim su razredima mjesta u klupama porazdijeljena prema 
znanju tih malih pregalaca. U prvoj klupi i na krajevima 
drugih sjede oni junaci, koji su se na polju znanosti naj- 
više istakli. Dična imena njihova sjaju na ukusno izrađenim 
pločama, što rese školske zidove. 

Poslije škole, koja prije podne obično traje od 8 doli 
sati, valja opet sjediti mirno uz knjigu sve, dok kucne želj- 
no očekivano podne. Dok se pitomci ugodno zabavljaju u 
blagovaonici, uvijek je uz njih »generalni prefekt«, koji 









Sjemenišni orkestar. (U sredini o. K. Stejskal). 



12. Jedan dan u sjemeništu 


65 


se brine, da mu svaki od tih mladih i živahnih gostiju do- 
bije, što treba, i da drži red među njima. Za ručka se 3 
puta na nedjelju čita. 

Najugodnije i đacima najdraže vrijeme jest vrijeme 
odmora, koje sprovede na velikom igralištu. Okolo igra- 
lišta zasađeni su drvoredi oraha i sjenatih topola, a imaju 
tuđe i dvije udobne kuglane. Ja da ti je istom vidjeti, kako 
poslije objeda i poslije škole u 4 sata vesela mladež juri 
kroz vrata na čisti Božji zrak, na svoje drago igralište. 
Ni slavlje ni glasno klicanje pobjedonosne vojske, ulazeći 
u osvojeni grad, rekao bih, ne proistječe iz radosnijih i za- 
nositijih srdaca. Ovdje slavi mladenački zanos najveća 
svoja slavlja: ovdje se dobivaju lovor-vijenci za natjecanja 
u igri i pjevanju i trčanju; tu je vike, dozivanja, smijeha, 
a kadšto i plača. Svaki je dužan igrati se. Najradije se igra- 
ju lopte (»pale«). Za svaku sedmicu izaberu po dva »bega«, 
koji ostale među se razdijele na dvije stranke. Koji je is- 
pričan od igre, on se može na drugi način zabavljati. 

U vrtiću, što no si ga zasadiše sami đaci, može se ko 
hoće zabaviti i uživati slasti drugarskog pričanja. U sredi- 
ni toga skromnog vrtića uzdiže se slika BI. Gospe, a nao- 
kolo cvate preko 40 raznih miomirisnih ruža. 

Zimi grade pitomci velike utvrde od snijega, na koje 
onda jurišaju grudama. No najviše ih veseli vozanje na le- 
du. Sa strme »obale« iznad igrališta otisneš se u »leguša- 
ma« strmo, pa eto te za tili čas preko svega igrališta. 

Vrijeme odmora poslije podne traje do 1K sata, a 
onda opet na posao, pripravljaj se za školu, koja traje od 
2 do 4 sata. Poslije škole dobije svaki za užinu po dobar 
komad kruha, a tad se opet veseli i skači do mile volje; 
ali samo do 5 sati. Poslije podne, kad ne ima škole, a to 
je nedjeljom i svecem, zatim utorkom i četvrtkom, propi- 
sane su sad dulje, sad kraće šetnje. 

Kad se čovjek tako okrijepi i odmori, onda može lako 
ustrajati i kroz najdulje vrijeme dnevnog učenja, a to je 
od 5 — 7 sati navečer. U ovo doba može svaki učenik 
pozvati svoga profesora, da mu riješi koju poteškoću ili 
bolje razjasni, što se već u školi predavalo, a on nije sa- 
svim dobro shvatio. Iza večere u 7 sati kratki je odmor, 
tad se malo uči ili čita, a onda slijedi kratko duhovno či- 


>‘tar Barbarić 


5 



66 


12. Jedan dan u sjemeništu 


tanje i večernja molitva. Lijepo je i hvale vrijedno, što se 
mnogi, prije nego će poći spavati, još jednom uputi pre- 
ma kapelici, da se Božanskom Spasitelju pokloni pred 
noć i preporuči Presvetom Srcu sve svoje mile i drage. 

Oko 9 sati vlada opet spavaonicom mrtva tišina. 
Prefekt se malo udalji laganim korakom, ostaviv djecu 
zaštiti njihovih sv. Anđela čuvara i maloj svjetiljci, koja 
zastrta lakom ogradicom od papira svakoga opominje 
plamenim natpisom: 


Bog te vidi.« 


13. MLADI GOJENAC. 


Ako mlado drvce izvadiš iz zemlje, gdje je niklo i 
prolistalo, a presadiš ga na drugo mjesto, ono će obično 
u prvi mah venuti, spustiti će lišće i nježne grančice, kao 
da će uginuti. Slično biva često i s djetetom, koje prvi put 
ostavi mili dom, dragoga oca i ljubaznu majku, pa dođe 
među strane ljude, da živi »tuđ u tuđem«. Ono će čeznuti 
i uzdisati za milom si domajom: 

Doma moga luzi dragi, 

Kad ću opet gledat vas! 

Kad će dati Bog predragi, 

Kad će svanut sretni ćas! 

Svaki vjetrić mene sjeća 
Na te, mili dome moj; 

Vidim pticu iV struk cvjeća, 

Odmah pitam: jeli tvoj? 

I Perinom je dušom prostrujilo bolno osjećanje kad 
mu je sutradan dragi otac krenuo kući, a njega ostavio 
sama među tuđom, nepoznatom djecom. Nego to ne potra- 
ja dugo. 

Plemenitoj mladici iz kršne Hercegovine godilo je i 
prijalo u tihom sjemenišnom vrtu. I ovo presađeno nado- 
budno drvce stalo se divno razvijati pod utjecajem milosti 
Božje te pod budnim okom i blagom rukom poglavara. 

Tadašnji nadstojnik njegov pripovijeda o svom pitom- 
cu za prve godine ovako: 

»Barbarić bijaše čedan dječak, ponešto i mučaljiv. 
Ali se ,na muci pokazuju junaci’, a kod ukora valjan mla- 
dić. Tako i ja mišljah i stadoh gotovo vrebati na priliku, 
da ga i u tom upoznam. Nego eto neprilike! Kako ćeš Peru 


68 


13. Mladi gojenac. 


ukoriti, kako li ga kazniti, kad se on ne da pa ne da zate- 
ći ni u najmanjem prekršaju sjemenišnih pravila? Ko toč- 
nije drži šutnju, ko bolje sluša starije, ko marljiviji u uče- 
nju, ko pobožniji u molitvi, ko prijazniji prema učenicima, 
ko čedniji i skromniji, nego li on? 

»Uza sve nastojanje dakle zatekoh ga tek jedan put 
kod malešnog prestupka; i to prvih dana, kad za sjeme- 
nišni red nije još pravo ni znao: zatekoh ga, gdje za šutnje 
progovori jednu ili dvije cigle riječi. Odmah ga malo oštro 
ukorim, kako on smije govoriti u zabranjeno vrijeme? A 
on sav porumenio u licu, oborio oči, s fesom u ruci čedno 
stoji, na moje opetovno pitanje teško otvori usta te skrom- 
no odvrati: »Oprostite, nisam znao, da ne smijem odgovori- 
ti, kad me drugi što upita.’ 

»Sve se dakle više uvjerih, da u srcu njegovu zlobi 
i nepokornosti ne ima ni traga. Takovo srce nije teško pri- 
vesti Srcu Isusovu. Istom on začuo za ovu milu po- 
božnost, i već ju svom dušom priglio. Kad su se mjeseca 
lipnja 1890. prvi put u Sjemeništu uredila ,kola Srca 
Isusova’, samo se kaže, da je naš Pero, ne samo bio u 
takovu kolu, nego još i vrstan kolovođa. Ne treba ni spo- 
menuti, kako je od sada redovito pohađao Božansko Srce 
u crkvi, kako je rado pregorio i odmor, samo da pokaže 
dragomu Spasitelju iskrenu svoju odanost. 

»Bogoljubni, čedni, na svako dobro spremni dječak 
sve mi se više ukazivao kao anđeo Božji. Zato rekoh jedan 
put njegovu profesoru: kad pogledam vašeg Barbarića, 
ne znam, kakovo me počitanje obuzimlje. To vam je pra- 
vi anđelčić!« 

Slijedećih je godina napredovao Petar kako u dobi 
i znanju, tako i u kreposti, što mladiću u cvatućoj dobi 
podaje osobit čar. Evo što je o njemu zabilježio jedan nje- 
gov odgojitelj iza njegove smrti: 

»Prava se krepost i nehotice preporuča sama sobom. 
Još nisam vidio dječaka, na kojem bih se o toj istini većma 
uvjerio, nego na nezaboravnom Petru Barbariću. Otkako 
sam se s njime upoznao, toliko sam se morao diviti žar- 
koj pobožnosti i iskrenoj čednosti njegovoj, da sam ga 
stao u srcu ne samo sve većma cijeniti, nego upravo što- 
vati kano pravog ugodnika Božjega. 


13. Mladi gojenac. 


69 


»Pero bijaše u III. razredu uzor-seminarac. Nedjeljom 
i svecem, kadgod je bilo slobodno, vazda bi bogoljubno 
primio sv. sakramente. Nikad ne bi završio svagdanje 
vrijeme odmora, da ne bi prije Spasitelja svoga u crkvi 
pohodio. Sve bi vježbe pobožnosti obavljao s vanrednom 
revnošću. S toga bi mi najdraže bilo, kad bi izmjenice red 
opet došao na njega, da predmoli u muzeju kod raznih 
molitava, jer bi on znao svaku Zdravu Mariju izgovarati 
s tako iskrenom usrdnošću, te je već njegov glas morao 
pobuditi djecu na bogoljubnost. Učeći se imao je vazda 
pred sobom na pisaoniku slike Srca Isusova i BI. Gospe. 

»Čednost i poniznost kao da su mu bile prirođene. 
Premda je vazda bio prvi u svom razredu, ipak je volio u 
svojoj skromnosti poput ljubice širiti miloduh kreposti, 
nego li isticati znanje i vještinu svoju u krugu drugih semi- 
naraca. Više je primjerom svima prednjačio, nego li govo- 
rom. Loptajući se na igralištu često bi se dečki i preko 
mjere ražestili i prepirali. Nu Petar bi se znao i kod tako- 
vih zgoda svladati, pa je često miroljubivom riječju po- 
mirio zavađene stranke. Videći druge seminarce, gdje krše 
sjemenišne propise, nije to gledao mirne duše i prekrštenih 
ruku; ali se opet čuvao protivne mane podlih tužibaba; 
sam bi prije kušao, kako će nemarne sudrugove upozoriti 
i redu privesti. Katkad bi se ipak potužio na nepopravlji- 
va đaka i kod poglavara, ali tako, da si mu iz lica i glasa 
mogao razabrati, koliko mu je žao suučenika. 

»Sam Pero držao je tako uzorno red i sjemenišne pro- 
pise u svem, te ga nadstojnik njegov nije morao ni jedan 
put opomenuti kroz čitavu godinu. Dakako da su mu uz 
takovo vladanje i poglavari često pokazali, kako su za- 
dovoljni s njime i koliko se u nj uzdaju. Nu Pero se nije 
nikad ni najmanje uzoholio radi povjerenja i ugleda kod 
predstojnika i suučenika. Jednako on bio skromni 
uzor-đak, prava uzor-slika pobožnog i marljivog seminar- 
ca. Riječ u jednu: svojim poglavarima bijaše Petar desnica 
ruka; među suučenicima svojim bio je anđeo mira i ma- 
li apoštol; pred Bogom bijaše i skromna ljubica i ljiljan 
cvijet i ruža izabrana.« 


70 


13. Mladi gojenac. 


Isti taj Petrov odgojitelj, 24 danas (1936) profesor teolo- 
gije u Sarajevu, popunjuje ovako uspomenu na Petra 
Barbarića iz g. 1891/1892., kad mu je bio nadstojnik u 
»maloj diviziji«: 

»Naš je Pero bio već tada najodličniji, od svih profe- 
sora i od đaka priznati uzor-đak . . . Svojom čednom 
prijaznošću i miroljubivom ćudi, svojom iskrenom pobožno- 
šću i ustrajnom marljivošću te savršenim vršenjem svih 
seminarskih propisa on je uživao osobit ugled. 

»Poradi zrelosti njegovih kreposti ja sam prema njemu 
gojio pravo štovanje i strahopočitanje; nisam mu doduše 
toga napose pokazivao, no služio sam se njime u diviziji 
kao svojom desnom rukom, a bilo je to na opće dobro. 

»Prije i poslije učenja uvijek je Pero naprijed molio: 
njegova je molitva doista bila uzorna, prodirala je do neba. 
U raznim sam ga zgodama uzimao za svog zamjenika u 
nadziranju seminaraca; pritom se on ne bi nimalo ponio, 
nego bi vjerno pazio, a u vrijeme odmora, pa i inaće, umio 
je svadljive značajeve miriti . . . 

»Na šetnjama Pero je vazda u posljednjem redu pra- 
tio svoga nadstojnika. Tada sam još slabo bio vješt hrvat- 
skom jeziku, pa sam više puta zamolio Barbarića, da bi 
me slobodno ispravio, kad opazi da sam što krivo rekao 
ili pogriješio u gramatici. On se dozvolom služio tako vje- 
što i tako uljudno, da ne bi nikad izravno istakao moju 
pogrešku, nego bi u čednom odgovoru upotrebio onaj 
izraz u pravom obliku. 

»Ne sjećam se, da sam ga ikad zatekao odviše uzruja- 
na ili da bi se svađao, premda je bio sin kršne Hercego- 
vine, gdje svijet zna često planuti kao živa vatra. 

»Često sam Bogu hvalio, što imam na čelu gojencima 
svoje divizije tako skromnog i pobožnog seminarca, koji 
je zaista bio kanoti anđeo čuvar svojim mlađim drugo- 
vima«. 


24 Vč. o. Ivan Petar Bock. Rodom je iz velike vojvodine 
Luksemburga , zavolio je Hrvate, pa je gotovo sav svoj vijek sproveo 
među nama radeći neumorno i s očitim Božjim blagoslovom za spas 
neumrlih duša. 


13. Mladi gojenac. 


71 


Da se upozna vrijednost kojeg čovjeka, od najveće je 
važnosti svjedočanstvo onih, koji su s njim dugo vremena 
dan na dan općili i bili trajni svjedoci njegova rada i svega 
življenja. O Barbariću imamo na sreću i ovakvih svjedoka, 
njegovih drugova u Sjemeništu. Prvi, kojemu ćemo dati 
riječ, danas je dekan u Tesliću u vrhbosanskoj nadbi- 
skupiji (preč. S. P a š a 1 i ć) bio je s Barbarićem od prvog 
do osmog razreda gimnazije. Njegov nam iskaz mnogo 
vrijedi i stoga, što sadržava i opis vanjštine Petra Barba- 
rića. Mi ćemo se u toku pripovijedanja češće puta poslužiti 
njegovim riječima, a zasad navodimo samo početak, za- 
jedno s opisom Petrova lika, premda strogo uzevši ne ide 
amo: 

»Školske godine 1889./90. sabrasmo se pri koncu ko- 
lovoza mi novo primljeni seminarci za prvi razred gimna- 
zije i Sjemeništa u Travniku. Bilo nas je, čini mi se, 27, 
i većinom smo bili već starkelje, rođeni između 1874 - 1876. 
Odmah je pokojni Barbarić upao u oči. Mladić za svoju 
dobu neobično visok, okošć i suhonjav. Kose smeđe i ne- 
poslušne: imao je naime svitak odmah na čelu, i tako je 
imao malu lepezicu i češljao se unatrag bez razdiobe 25 . 
Oči su mu bile vedre i jasne, hod dosta nespretan uslijed 
visine i košćunjavosti; stoga u igri i trčanju nije bio prvi, 
ali nije bio ni među zadnjima. Glas čist, izgovor jasan. 
Fizionomski nije bio privlačiv, a ni odbojan, nu cijelim 
svojim držanjem mio i simpatičan. 

»Odmah prvih dana smo opazili, da će daleko uteći 
pred nama, ostalim svojim kolegama. Vladao se je kao da 
je veteran i da je već godine proveo u Sjemeništu: sva je 
pravila kućnog reda vršio lako i neprisiljeno, uprav s vese- 


25 Isti svjedok kaže: »Vraćajući se polovicom svibnja (1935) 
iz Livna preko Travnika u Teslić uvratio sam se u travničko Sjeme- 
nište. Otac rektor u svojoj sobi imao već gotove 3 slike fBarbarića 
i upita me, koja je od njih slika fBarbarića. Odgovorih: Sve tri su 
njegove, ali po pamćenju nijedna potpuno vjerna, a najmanje eto ova, 
koju ste mi poslali. Spomenuo sam, da bi po mom shvaćanju najbolje 
odgovarala kombinacija od preostalih dviju: naime kod jedne su 
vjerne crte lica , a kod druge frizura«. (U pismu piscu 14. lipnja 
1935). 


72 


13. Mladi gojenac. 


ljem. Kroz svih osam godina sjemenišnoga života nikad 
nisam opazio, da je dao povoda pretpostavljenim ni za 
blagu opomenu, a kamo li za kakav ukor«. 20 

Gospodin Vaciaw Mierzwienski, ravnatelj 
gruntovnice u Travniku, drugovao je s Petrom već u 
L j u b u š k o m, gdje je imao ujaka liječnika; a poslije je 
pet godina bio s njim u Sjemeništu. Kako se Petar njega 
doimao, izjavio nam je (1935) ovim kratkim riječima: 
»Izgledao je kao svetac. Petar, i nitko više«. A treba drža- 
ti na umu, da je u Petrovo doba bilo u Sjemeništu i drugih, 
upravo svetih mladića, od kojih spominjemo dvojicu: 
Andriju Aničića i Marka Prkića: obojicu je 
rano pokosila smrt, prvoga kao mlada svećenika, a dru- 
gog kao klerika Isusovačkoga reda. 


26 Jedan slučaj ipak spominje isti svjedok. Mi ćemo ga navesti 
na drugom mjestu. 


14. UZORAN ĐAK I DOBAR DRUG. 


I ako, čini se, Barbarić nije bio najjači talenat svog 
razreda, on je ipak sve vrijeme gimnazijskih nauka bio 
prvak. Postizavao je to prvenstvo u jednu ruku stoga, što 
je od naravi bio nadaren bistrim umom i jakom pameću, a 
u drugu ruku bio je vanredno i željan znanja i marljiv i 
radin. 

Daleko se on odvajao od goleme većine đaka i tim, 
što nije učio samo za ocjenu, pa i najbolju. Bez sumnje mu 
je bilo načelo ona stara, mudra riječ: V i t a e, n o n 
scholae discimus. (Učimo se za život, a ne za ško- 
lu). Smijemo pouzdano uzeti, da ga je u njegovoj tako 
ozbiljnoj težnji za naobrazbom vodila svjetla zvijezda sve- 
ćeničkog mu poziva: kao svećenik treba da bude luč puku 
Božjemu; zato će sad u vrijeme priprave uprijeti sve sile, 
da usvoji što više znanja, najprije onoga koje mu pruža 
svakidanja obuka, a potom i usto još i drugog, što ga mo- 
že sam odabrati. 

Petrov rad i uspjehe u školi ocrtao je njegov profesor, 
časni danas (1936) starina o. Franjo Hamerl: 

»Još se sasma živo sjećam, kako se s Barbarićem 
izbliže upoznah. On je sjedio od prilike u sredini razreda 
i isticao se iznad ostalih visokim svojim uzrastom. Kada 
prvi put ugledah priprostu mu vanjštinu, nisam ni slutio, 
da je u ovoga mladića takav talenat i takovo srce. Ali 
već iza nekoliko dana dobih od nadstojnika prvoga odjela 
listić: Molim, da biste »d i 1 i g e n c i j u« 26 * uvijek dali 


26 * »D i 1 i g e n c i j a« je bilježnica, u koju nadstojnik, što je 
kod djece za vrijeme učenja, svaki dan bilježi, kako je koji bio 
marljiv. Ovu bilježnicu preda najboljemu gojencu, da je ponese 


74 


14. Uzoran đak i dobar drug. 


Barbariću, jer je on u svakom pogledu čestit. To bi po- 
vodom, te ja svoju pozornost na njega svratih, pa mi se 
brzo nadala prilika, i ja na Petru zamijetih mnogo toga, 
što je hvale vrijedno. 

»I zaista u diligenciji, koju mi Petar danomice 
na početku škole uručio, bilo je uz njegovo ime uvijek 
napisano veliko »D« t. j. diligentissime, a to je značilo, 
da je Petar veoma marljivo za vrijeme študija učio. Nje- 
govoj neumornoj marljivosti odgovarao je i napredak u 
školi. Imam bilješke o njegovu napretku iz L, II. i III. 
razreda, jer sam mu prve tri godine bio razrednim starje- 
šinom. Iz moja četiri predmeta dobivao bi gotovo uvijek 
»izvrsno«, i to u usmenom i pismenom. Odgovarao bi 
mirno, jasno i stalno; a niko nije mogao da opazi tuđe i 
najmanji znak kakove oholosti. Kod »k o n c e r t a c i- 
j e « 27 bijaše vazda ili pobjednik ili se barem junački 
držao. Nikada mu lice nije odavalo zbunjenosti ili slaboće. 
On bi uvijek pitao mirno i razgovijetno, a tako je isto i 
odgovarao na pitanje svoga takmaca. Ime mu je bilo 
vazda na »časnoj tabli« i to kao »imperator«, jer bi on 


učitelju. Tim putem znade učitelj, kako se koji učio, i kako će sa 
svakim kod ispitivanja postupati. Ovo dakako nije svagda milo 
đacima; ali svako vidi, od kolike je koristi. 

27 U Isusovačkim školama imaju određena pomagala, koja su, 
kako je iskustvo dokazalo, vrlo shodna, da učenike potaknu na 
marljivost. Ovaka pomagala jesu i t. zv. k o n c e r t a c i j e. 

Koncertacije su znanstvene borbe, u kojima učenici jedan 
drugom zadaju pitanja o onom, što su učili. Ovakova borba bude po 
stalnoj »formuli« naviještena, a drži se uz nadgled profesora. Prema 
tomu je i čitav razred razdijeljen u dva tabora n. pr. na Rimljane i 

na Kartažane. Svaki tabor ima svoju zastavu i svoga zapovjednika 

»imperatora« — i drugih nižih časnika. Tabor i časnici odrede se 
obično po školskoj zadaći. Obično se bore tabori iza duge priprave, 
i to svečano pred gostima, koji se za to pozovu. Bore se po redu 
jednaki s jednakim kao »imperator« »s imperatorom«, »časnik« s 
»časnikom« i t. d. Ne odgovori li protivnik na koje zadano pitanje, 
tada je »ranjen«; ako li ne odgovori ni na jedno pitanje, onda je 
»poginuo«. Oba tabora motre borbu s najvećom napetošću, a određeni 
»bilježnici« bilježe svaku pobjedu. Pobijeđeni tabor mora pobjedniku 
predati svoju zastavu, a imena pobjednika napišu se na »časnu ploču«. 
Prvi junaci dobiju lijepu nagradu. 


14. Uzoran đak i dobar drug. 


75 


latinske školske zadaće najbolje izrađivao. Kad bih ispra- 
vivši zadaće vraćao zadaćnice te dodao: Nabolje je 
zadaću izradio — to bi se sa svih strana čuo 
šapat: B a r b a r i ć. Ovo se već kod suučenika skroz 
uobičajilo. Niko mu ne bi u razredu zavidio niti se s nji- 
me takmio, jer je svako osjećao, da se ne može uspeti do 
tolike visine kao Barbarić. Veći dio njegovih suučenika 
susretao ga je s nekim počitanjem. 

»Katkada bijah spram njega i malo stroži, te bih za- 
daće njegove još iza ispravka pozorno pregledao i razmiš- 
ljao, ne bih li mogao koju malu pogrješku uzeti za veliku; 
nu odbivši »lapsus calami« ili omašku u pisanju, nisam 
obično ništa drugo našao. Red riječi u zadaćama bijaše 
bez prigovora, jer bi on svaku moju primjedbu dobro za- 
pamtio. Pismo bilo mu je lijepo i čitljivo, te je svima go- 
dilo. Tako mu moradoh svagda ostaviti prvenstvo. Ipak 
sam jednom uspio! Našavši naime u Petrovoj zadaći veliku 
pogrješku, već se u srcu radovah, kako će se drugovi nje- 
govi iznenaditi, kad Barbarić ne bude »imperator«. Nu 
slučajno su ovaj put imali i svi drugi, makar po jednu 
veliku pogrješku; i tako je Barbarićeva zadaća opet bila 
najbolja, i on zadržao »imperatorsku« čast. Pošto sam za- 
daće povratio, odmah udari Petru u oči dva puta crveno 
podvučena pogrješka, a lice mu obli tanka rumen. On 
posegnu s mjesta za latinskom slovnicom, da vidi uzrok 
pogrješci. 

»Kad bih htio da sakupim sve, što sam na njemu 
kroz ove tri godine lijepo i plemenito vidio, morao bih 
priznati, da nijesam ništa našao, što mi nije u volji bilo. 
Isto moram da reknem o njemu i za slijedeće godine, kad 
sam bio »generalnim prefektom«. Niko se ne bi nikada 
na Petra potužio. Svagda je najtočnije vršio dužnosti, a 
nikada ne bi ni najmanje zapovijedi prekršio. Osobitih 
povlastica ne bi on nikad za se iskao.« 

I u daljnim godinama ostade Petar onako uzoran đak. 
Njegov razredni starješina u IV. i V. razredu izrazuje se 
također vrlo pohvalno o njemu: 

»Bog sam znade, na koliku mi je utjehu bio Barbarić. 
On mi bio u školi desna ruka. Uvijek se isticao znanjem; 
u učenju bio najrevniji; u vladanju bio svima živi primjer, 


76 


14. Uzoran đak i dobar drug. 


a u čednosti i poniznosti ne bijaše mu para. Na početku 
škole on bi skromno čekao na učitelja, obično s knjigom 
u ruci, da ne bi časak vremena zaludu potratio, S počita- 
njem bi pozdravio učitelja. A kako bi pobožno i bez pre- 
tvaranja predmolio u školi! Za školske obuke pomno bi 
pazio, a ono, što bih zadao, veoma je točno zabilježio. 
Kad je odgovarao, lice mu je mir odavalo. Njegove zadaće 
odlikovale se čistoćom, a ponajviše bjehu bez pogrješke. 
On je imao sakupljati zadaće, što je vazda savjesno obav- 
ljao. Svoje zadaćnice ne bi on nigda stavljao na prvo 
mjesto, ma da je i on opazio, kako ja njegovu najprije 
tražim. Katkad je u ime suučenika molio, da bih koju 
zadaću otpustio. I gledom na njegovu savjesnost nisam 
mu nijedne prošnje odbio; jer kad bih ja koju običajnu 
zadaću zaboravio zadati, on je bio prvi, koji me je na to 
sjetio. To je on učinio, a da se nije ni malo brinuo, da 
li će se suučenici toga radi na nj ljutiti. Ta svi su prema 
Petru gojili iskrenu ljubav, i vrlo su ga štovali.« 

Za boljih vremena postojao je u travničkoj gimnaziji 
običaj, da se na kraju školske godine najboljim đacima 
svečano podijele nagrade, kaošto je to bivalo u školama 
minulih vi jekova. Stara je škola u tom polazila sa gle- 
dišta, da je ovakovo svečano priznanje moćan poticaj mla- 
deži da prione i ustraje uz savjesno učenje i čestito vla- 
danje. Gdjekoji su pedagozi osuđivali, a i nanas osuđuju 
nagrađivanje đaka, ali se zna, da tim istim dobrim lju- 
dima nije nimalo krivo, ako im se nasmije sreća te ih 
vlast odlikuje kakvim redom ili drugim odličjem i prizna- 
njem! Ne opažaju ti strogi suci, da na mladeži osuđuju 
ono, do čega sami mnogo drže. 

U doba, kad je Barbarić đakovao u Travniku, nastav- 
nici nisu nikad kolebali, kome će podijeliti prvu na- 
gradu; uvijek je ona zapala našega skromnog Petra: 
toliko je on nadvisivao drugove i uzornim vladanjem i 
odličnim napretkom u naukama. 

* 

Ima takozvanih uzor-đaka, koji doduše prednjače na- 
pretkom u naukama, a i vladanje kanda im je bez prigo- 
vora, ali su značajem daleko od uzora, a znadu biti se- 


14. Uzoran đak i dobar drug. 


77 


bičnjaci, licumjeri i spletkari, od kojih svak zazire. Bit 
će valjda to razlog, da ljudi izvjesne pedagoške prakse 
zauzmu neki oprezni stav prema »uzor-đacima«, pa bi 
moglo biti, da tko pomisli, nije li i u Petra Barbarića bilo 
makar malo od patvorenog uzor-đaka. Kao magla pod 
suncem iščezava takova bojazan kraj brojnih izjava nje- 
govih drugova, koji su ga dugim općenjem vrlo dobro po- 
znavali, a to tim više, što je čitavo njegovo biće i življenje 
privlačilo na sebe pažnju. Slažući u jedno te izjave nje- 
govih suučenika dobivamo krasnu sliku Petrova značaja, 
kojoj vrijednost diže okolnost, da potječe od strogih 
cenzora, jer je poznato, da mladost običaje strogo suditi. 
Dajemo riječ njegovim drugovima iz Sjemeništa. 

Duhovnik vč. Đuro Cezner piše nam (21. ve- 
ljače 1935) o Barbariću uz ostale pohvale i ovo: 

»Dobro se sjećam Petra, koji je bio dva razreda preda 
mnom. Svi smo ga štovali: i njegovi drugovi u razredu i 
oni stariji i mi mlađi. Bilo je u travničkom Sjemeništu 
đaka, koje smo nazivali »svecima«, ali nam nisu baš dragi 
bili. Neki su se od njih sablažnjavali nad svakom sitnicom, 
drugi su mislili, da i najmanju pogrešku druga treba 
prijaviti prefektu, neki su opet držali, da sva pobožnost 
stoji samo u molitvi i u tom, da nagnu glavu na stranu. Petar 
nije bio takav svetac. I njega smo često nazivali svecem, 
ali ne porugljivo, nego s nekim počitanjem. On je bio 
pravi drug, ljubezan, neukočen, otvorena pogleda. Bio je 
on đak kao i mi drugi, ali smo ipak svi opažali, da je on 
nešto više od nas. 

»U čemu se je Barbarić isticao? Može se reći — u 
svemu. Uza svu svoju ljubeznost bio je ozbiljan, no ta 
je ozbiljnost bila nekud ugodna. Njegova je pobožnost bila 
iskrena i prirodna. Uza sav svoj talenat i odlično napre- 
dovanje u nauci bio je skroman i ponizan. On bi se s dru- 
govima slatko porazgovorio i ugodno našalio, ali su mu 
razgovori i šale bili uvijek čedni. Nikome ne bi palo na 
pamet da se pred Petrom malo nepristojno našali, jer 
smo znali, kako se to ne slaže s njegovom svetošću. 

»On je bio đak, koji kroz cijelu gimnaziju nije dobio 
ukora. Zbog njegova kreposnog života cijenili su ga i 


78 


14. Uzoran đak i dobar drug. 


poglavari, no radi toga nitko mu nije zavidio, jer je svak 
znao, da je to i zaslužio. 

»Kao prefekt (nadstojnik) Marijine Kongregacije 
Petar je davao kongreganistima bratske savjete, koje su 
drugovi primali bez prigovora i s nekim štovanjem... 
Sjećam se, kako mi je Petar uz ostale savjete preporučio, 
da se pri molitvi svladavam te se klečeći ne naslanjam. 
Govorio mi je, da se čovjek treba svladavati, ako hoće 
napredovati. 

»Molimo Boga, da našeg Petra Barbarića što prije 
proslavi čudom, te ga uzmognemo štovati kao Božjeg 
sveca.« 

Značajna je crta Petra Barbarića njegova nesebična 
dobrota i uslužnost prema svakome. »Nije ga trebalo mo- 
liti,« piše nam jedan župnik (1935). »Čim je vidio, da 
treba nešto donijeti, nešto istumačiti, on bi sam učinio . . . 
Mene bi ružio, što ne učim, a ja sam mu rekao, da ne ću 
ostati u Sjemeništu, jer me baka zvala kući veleći, da ne 
može ona sama starica biti kod kuće. A Petar mi reče 
smijući se: »Pa šta bi ti mogao pomoći baki?!« Ja odgo- 
vorim: mogao bi barem vodu nositi. On se opet nasmije. 
Kod te mi je prilike nešto svjetovao, ali što, ne mogu se 
potanko sjetiti: po svoj prilici, da se posavjetujem s Ocem 
duhovnikom, što sam i učinio . . . Jednom sam na kuglani 
išao onom daskom sa strane i pao sam nespretno i dobro 
se ubio. Tu je on bio prvi, koji je dotrčao, pomogao mi i 
odveo me k bolničaru.« 

Jedan odvjetnik još se i danas sjeća, kako je Barba- 
rić bio prema njemu susretljiv i uslužan, kad je (1895) s 
ocem došao u Travnik, da se upiše u gimnaziju. Na sta- 
nici su ih dočekali očev prijatelj župnik P u š e k, jedan 
Otac Isusovac i naš Petar, svršeni šestoškolac. »Putem 
mi je Petar Barbarić pomagao nositi moj kovčeg. Iza uži- 
ne kod g. župnika pošao sam s njime prema Sjemeništu, 
da prvi put vidim dom, s kojim me još danas vežu naj- 
ljepše uspomene. Priznajem, da mi je on imponirao već 
zato, što je bio u višim razredima, ali mi je još više impo- 
nirala njegova ozbiljnost i susretljivost; jer do kratko 
vrijeme prije toga nisu na nas »pučkoškolce« gledali ni 
đaci prvog gimnazijskog razreda, a kamoli šestoškolci. 


14. Uzoran đak i dobar drug. 


79 


»Kad mi je pokazao crkvu, odosmo Ocu rektoru, 
zatim generalnom i divizijskom prefektu, a odveo me u 
dvoranu za učenje, čistionicu čizama i rušnicu, gdje mi 
je pokazao moj odjeljak broj 4 i u njem pripravljeno 
rublje za mene. Zatim smo prošli spavaonicu, našli moj 
krevet, pregledali školsku sobu prvoga razreda, blagovao- 
nicu i igralište. Upoznao me i s nekoliko seminaraca, ali 
i s prvim sjemenišnim pravilom — šutnjom na hodnicima 
i u zavodskim prostorijama . . . 

»U to vrijeme je Sjemenište bilo još prazno, jer su 
đaci morali doći tek za dva, tri dana. Zato je bilo vrlo 
drago i mom ocu i meni, što su 00. Isusovci odredili 
Barbarića, da bude sa mnom, dok je moj otac bio u 
društvu župnika Pušeka i obavljao razne posjete u samo- 
stanu i u gradu. Šetali smo, razgovarali o Sjemeništu, o 
profesorima, đacima. Odmah sam dobio utisak, da govo- 
rim s vrlo dobrim đakom, kojeg treba slušati, ne zato što 
je stariji, nego zato što je dobar.« 

Mali novajlija rijetko je u školskoj godini imao pri- 
liku da razgovara s Barbarićem, jer su njih dvojica pri- 
padali raznim odjelima Sjemeništa, ipak je čar Petrovih 
kreposti dopro i do njega: »Ja sam već onda oćutio neko 
poštovanje prema njemu, jer sam vidio njegovu pobožnost 
i jer su mi đaci rekli, da će Petar Barbarić 
biti svetac. Pošto sam i ja onda mislio, da će mi 
uspjeti postati svecem, bio mi je Petar Barbarić još draži.« 

U prijašnjem poglavlju navedeni drug veli, da su 
Petra doduše svi »veoma cijenili i štovali, iako ga možda 
nisu svi volili, jer je on bio živi ukor za naše prestupke, 
ne svojim strogim držanjem i nastupom, već obratno 
svojim blagim pogledom, u kojem se ipak dalo čitati: 
sic non licet! (ne valja tako) . Mnoge naše mla- 
denačke i hirovite ispade znao je sebi svojstvenim nastu- 
pom predusresti, pa smo njegovom zaslugom često izmakli 
neugodnim i nepotrebnim zlim posljedicama. Za nas, svoje 
kolege, bio je kao drugi prefekt, i mogu reći, da smo ga 
rado slušali, ma da ga se nismo bojali, jer je svaki od 
nas bio potpuno uvjeren, da on nije ni doušnik ni špijun«. 


80 


14. Uzoran đak i dobar drug. 


Ako su drugovi neobično poštivali Barbarića radi nje- 
govih vrlina, a ono su ga volili radi prirođene mu do- 
brote i iskrene, upravo bratske ljubavi, koja je odsijevala 
iz svega njegova bića, a nije se dala pokolebati ni uvre- 
dama. Tu krepost, bez koje nema pravoga kršćanstva, 
vršio je Petar svijesno sav svoj vijek, a ona je bila jedan 
od najmilijih ukrasa života mu na smiraju: u svojoj zad- 
njoj bolesti znao je junak zaboraviti svoje teške patnje, 
da olakša tuđe. 

»Bio sam nekoliko dana s malom groznicom u sje- 
menišnoj bolnici,« pripovijeda potkraj ski župnik, vč. 
Franjo Kovačević (31. svibnja 1935), »a bilo 
nas je još par seminaraca u istoj bolničkoj sobi. Navečer 
oko šest sati eto ti redovito Petra u zimskom kaputu, već 
prilično slab, teško dišući, a ipak dobre volje. Začudio 
sam se prvi put, zašto je došao među nas. Imao je on 
posebnu sobu, pa sam pomislio, možda mu je dosadilo 
samu u sobi, pa došao k nama u društvo na kratko vrije- 
me, da tako u razgovoru barem za kratko vrijeme zabo- 
ravi svoju tešku bolest. Mi smo svi drugi bili lako bolesni, 
a za me je to bio donekle kao neki odmor ležati u bolnici. 
No prevario sam se u svom mišljenju. Njegov razgovor 
s nama išao je za tim, da nas utješi, da bolesti i patnje 
promatramo s višeg stanovišta, da nas učini strpljivim. 
Znao se i šaliti i razne zgode iz života pripovijedati, 
samo da nas razveseli, i pritom kao da je posve zabora- 
vio svoju tešku bolest. Ni najmanje nestrpljivosti nije po- 
kazivao, vladao se, kao da je zdrav među bolesne došao 
i htio da samo za druge živi i drugima olakša njihove 
male patnje. I tako je dolazio svake večeri. Ja sam istom 
kasnije jasno spoznao svrhu njegovih pohoda nama.« 

Više svjedoka ističe, da je Petar bio ozbiljan, no ta 
ozbiljnost nije bila takva, da bi druge odbijala od njega. 
On je ozbiljnost ublaživao svojom dobrotom, s kojom se 
znao zanimati za iskrnjega i njemu se prilagoditi, pa 
umjesto da su drugovi od njega bježali, oni su tražili nje- 
govo društvo, osobito oni, koji su mu smjerom života bili 
bliži. Monsinjor dr. Ivan D u j m u š i ć, koji je bio 
za jedan razred pred Barbarićem, veli: »Vrlo sam rado 
išao s njim u šetnju; nikad nije bio dosadan u razgovoru.« 



Ranko vici: 
Carski hrast. 


Mali đaci na 
Tarabovcu. 


Na izletu na 
Vlašić - planini. 





Prelaz 
za Vlašićem. 
preko Ugra 


Vlašić - planina 
zimi. 


Maturanti 
uz ražanj 
( 1935 ). 


15. LIJENČINA! 


— Tko? zar Petar Barbarić? upitat će tkogod pro- 
čitavši natpis ovog poglavlja. 

— 0 ne, dragi mladi čitatelji, kojima je (ali ne svi- 
ma!) namijenjeno ovo poglavlje. Vi ste upravo čitali, da 
je naš Petar bio uzor marljivosti. 

— E, pa onda, — priupitat ćete, šta će u životopisu 
uzornog đaka »Lijenčina«? 

Evo ću odmah udovoljiti vašoj radoznalosti. Čujte! 
Kad je Petar bio u šestom razredu, zadade profesor hr- 
vatskog jezika zadaću, da se prikaže, kako je lijenost 
po đaka štetna i pogubna. Kako su drugi izvršili zadatak, 
toga vam ne umijem kazati. Petar ga je riješio na način, 
koji pokazuje, da je već onaki mlad znao lijepo i zani- 
mivo, a ujedno i uvjerljivo pisati o predmetima dosta 
suhoparnim; zato je on raspravu zaodio u oblik dialoga, 
u kojem je prikazao đaka marljiva i đaka lijenčinu. Tu 
je on otkrio svoje misli o velikoj koristi savjesna učenja, 
a nehote je u marljivom đaku ocrtao sama sebe, pa sam 
siguran, da ćete i vi pročitavši dialog reći: Onaj marljivi 
đak nije nitko drugi nego naš dragi Pero Barbarić. A 
tko li je onaj drugi? Da nisi ti? Ako je (ne dao Bog) tako. 
onda se nadam, kad proučiš što je eto napisao taj divni 
mladić, ti ćeš poći Petrovim stopama i, vjeruj mi, ne ćeš 
se pokajati! Evo dakle njegovo 

Ogledalo za lijenčinu. 

Slučajno zatekoh jednoć dva đaka, gdje se na koncu 
prvog poljeća razgovaraju o svojim školskim potrebicama. 
Jedan od njih bijaše lijen (L.), a drugi marljiv (M.). 

Ah, — započe L. — evo se nekako proturah kroz 
prvo poljeće; ali kud ćeš sad? Eto još drugo za vratom! 


Petar Barbarić 


6 


82 


15. Lijenčina ! 


Ta i ovo pet mjeseci učinilo mi se ko pet godina. U školu 
mi je ko na vješala! Kako su mi dugočasni školski satovi! 
koliko puta pogledam na svoj dobnjak, kad će kucnuti 
ono blaženo zvonce, i osloboditi me teškog straha, da me 
učitelj ne prozove! Ah, tužno đače, baš si ti nesretno na 
ovom svijetu! 

Meni je, brate, — prihvati M. — proletjelo ovo pet 
mjeseci, što no riječ: u tren oka, da ne znam ni sam kako. 
Svaki put dobro naučim svoje lekcije; dragovoljno idem u 
školu; tamo sjedeći jedva čekam, kad će me g. učitelj 
prozvati, da opet dobijem koji dobar red; i tako ti meni 
vrijeme leti ko na krilima. 

Jest, molim te, — primijeti L. — ali ko bi uvijek 
opet piljio u knjigu ko ti? Ta uvijek ti je knjiga pred 
nosom! 

Dobro, — odgovori M. — nek’ bude tako! Nego mo- 
lim te, odgovori der mi na ovo pitanje: Šta si ti po zani- 
manju? 

Ta šta sam, — upade malo ljutito L. — još pitaš? 
Jadan učenik; ja šta sam? 

Polako, ne ljuti se čovječe, — mirno će M. — Vidiš, 
ti reče, da si učenik. Već ti tvoje ime kaže, da ti se 
je učiti, a ne svoje učeničke dužnosti zanemarivati, za 
uzgredne ili čak za posljednje ih držati. 

Hajde okani se molim te toga! — hladnokrvno će L. 
— Zar se to od đaka zahtijeva? Zar da neprestano bulji 
u knjigu? Kad bih sve tako zvane školske dužnosti držao, 
onda se nikad ne bih pravo proveselio; a ipak ćeš mi i ti 
priznati, da za đake vrijedi ona pjesma: »Mi smo đaci, 
veseljaci . . .« a kako bismo bili veseljaci, kad bi uvijek u 
knjigu zurili? 

Da, priznajem, — odgovori M. — đaci moraju biti 
veseli. Malo prije ti se sam nazva »tužnim, jadnim uče- 
nikom«. I pravo si imao! Jer u pravom smislu može biti 
sretan, veseo i zadovoljan samo marljiv đak. Taj je svi- 
jestan, da je od svoje strane radio sve, da ispuni volju 
Božju i zadovolji dužnostima svoga staleža; a još ga uz 
to prati blagoslov Božji i lijepa svjedodžba; pa kad dođu 
praznici, samo takav može im se veseliti, znajući, da ih 
je zaslužio iza teškoga truda i napora. Dočim lijen đak 


15. Lijenčina ! 


83 


nikad u duši ne može biti sam sa sobom zadovoljan; ne 
može se veseliti praznicima, znajući, da će, došavši kući 
s lošom svjedodžbom i s praznom glavom, rascviljeti 
svoje roditelje. A često ga obuzimlje strava, da će baš 
praznike morati žrtvovati učenju, da nadoknadi bar do- 
nekle ono, što je pod godinom lij enošću zanemario, te tako 
da se protura u slijedeći razred. 

Istina, — reče L. — donekle imaš pravo; ali šta me 
briga? Moj je otac ugledan, bogat, velik činovnik; s po- 
moću njegovom moći ću se ja dokopati velike, masne 
službe i bez učenja! Dakako, ti se moraš samo na svoju 
nauku oslanjati, jer ne imaš drugoga sredstva. 

Tako? — na to će M. — Evo uzmimo, nek' se ko uči 
samo zato, da postigne kakvu masnu službu, a ne ima 
pred očima slave Božje; ni za takova to ne bi vrijedilo. 
Zar ti misliš, da je tvoj otac lijenčareći došao do te časti? 
Pitaj ga samo, koliko je kao đak znoja prolio. Ne znaš 
li ti za onu grčku : Mo^Jeiv dvay>cr] xov(; emu/eiv, 27# 

pak onu latinsku: Qui studet optatam cursu 
contingere metam multa tulit, f e c i t q u e 
puer, sudavit et alsit ? 28 A misliš li ti valjda, 
da će ti otac uliti kroz lijevak znanje; ili misliš, da će 
dragi Bog zbog tvoje lijenosti čudesa tvoriti? 

Istina, — iza podulje će stanke L. — moram se učiti, 
ne ima druge! Al’ evo jada! Ja uzmem računicu, počnem 
izrađivati koji zadatak, nu domala zapnem, pa ni makac 
dalje! Pa kako ne bi zapeo, molim te, kad mi tamo piše 
nekakve formule, nekakve paragrafe, koje pretpostavlja 
da ja moram znati; a meni se čini, kao da nikad za njih 
ni čuo ni jesam. Sad zavitlam računicu u kut, pa prihvatim 
kojega grčkog pjesnika. Počnem prevoditi, kad eto mi 
oblika sasvim nepoznata. Tražim po rječniku, a rječnik 
pretpostavlja, da ja to znam iz slovnice. Ah! šta ću se ja 
s tim mučiti — reknem si — ta pobudalio bi čovjek, kad 
bi htio s tim na kraj; pak zavitlam knjigu u kraj, te 
uzmem što zabavno čitati. 


27# Mučiti se mora, tko želi sretan biti. 

28 Koji momčić hoće da trkom stigne do žuđenog cilja, njemu 
valja mnogo toga podnijeti, raditi, znojiti se i zepsti, (Ho raci je). 


84 


15. Lijenčina ! 


He, moj dragi, — M. će — vjerujem ti, da je tako. 
Ali reci mi, ko je tomu kriv? Da si ti svaku »lekciju« iz 
računice, iz grčke slovnice dobro naučio, kad je bila 
zadana, sad bi ti oni paragrafi iz računice i oblici iz grčke 
slovnice bili već sasvim poznati; ti bi sa slašću i ugodnošću 
napredovao sve dalje i dalje. Ala je to prava radost, 
kad čovjek vidi, gdje s godinama doista u znanosti i krje- 
posti napreduje! 

Dakako, ne da se poreći — odvrati L. — i moja je 
lijenost tomu mnogo kriva; no šta ću, kad sam slabe glave. 
Ne mogu odmah da shvatim, da razumijem; pak onda si 
reknem, što bih se ja zaludu trudio, kad mi je Bog dao 
rđavu pamet; te tako ne mogu napredovati! 

Polako! — odgovori M. — Sjećaš li se, što naš dragi 
Spasitelj kaže o sluzi, koji je zakopao svoj talenat? I ti 
imaš svoj talenat; ako ih i ne imaš pet, a to imaš bar 
jedan; za taj ćeš Bogu odgovarati. Ti moraš dakle sve 
sve svoje sile uložiti, da razumiješ, da naučiš svoje »lekci- 
je«; pa ako ti je mirna savjest, da si baš sve, što si mo- 
gao, učinio, a ipak u školi ne znaš, onda ni jesi odgovo- 
ran. Nu inače, ako misliš, da ti rđava glava dopušta lijen- 
čariti: varaš se. A znaš li ti, što veli Sv. Pismo o lijenčini? 
»Ko ne radi, taj neka i ne jede!« Zatim sam Spasitelj o 
lijenom sluzi: »Bacite ga u tamu najskrajnju, gdje će biti 
plač i škrgut zubi.« A čuj der i Dante-a, kako opisuje 
jadikovanje ljenjivaca ispod paklenog kala i blata: 

» . . . Tristi fummo 
Neir aer dolce , che dal Sol s' allegra, 

Portando dentro accidioso fummo 
Or’ci attristiam nella belletta negra.« 

(Inf. VII . 121—124 


29 Ove stihove napisao je Dante u prvom redu za srdite. 
Vrište u tom kalu zaboravi: 

»Gori, gdje sja to sunce veselo, 

Žučljivošću b jesno zasliepljeni: 

Crno blato sad nam mrči čelo.« 

(Dante Aligieri, Divna Gluma. Preveo i protumačio 
F(ranjo) T(ice) t. j. biskup Franjo Uccellini. Vel. 8° str. 594. 
Kotor 1910). 


15, Lijenčina ! 


85 


Nije li to užasno? 

Uh! Nemoj ti tako daleko«, uplašeno će L. — ta 
valjda ja nijesam tako daleko zašao, da bih dospio u 
pakao?! 

Nipošto; ja toga ne velim, — mirno mu odgovori M. 

ali ako sada malo po malo zanemaruješ svoje školske 
dužnosti, onda ćeš početi i vjerske odnemarivati. Ako li 
se tako navikneš u mladosti, lje ne ćeš biti bolji ni u 
starosti; a ti znadeš onu: « Kakav život, takva smrt.« Tako 
bi te ta tvoja lijenost postepence mogla dovesti do nesretne 
vječnosti. Vidiš li, koliko se zlo krije u toj lijenosti? 

Baš ti hvala, brate — iza poduljeg će razmišljanja L. 
— evo nikad nijesam o tome ozbiljno razmišljao. Od sa- 
da, vjeruj mi, nikad ne ćeš imati prilike, da me ukoriš 
zbog moje lijenosti; ja ću nastojati iz svih sila, da na- 
doknadim i ono, što sam prije zanemario. 

Tako, brate, tako — prihvati veselo M. — to mi je 
drago. U koliko je do tebe, a ti radi, što i kako možeš; 
sav svoj trud upravi na slavu Božju i na čast Presv. Srca 
Isusova; onda ćeš biti veseo, sretan i zadovoljan. 

Tako ona dvojica prekinuše razgovor, a ja se od njih 
udaljih, okoristiv se slušajući njihov govor. 


16. PROSLAVA JUBILEJA SV. ALOJZIJA GONZAGE 

(1891). 


»Aloisio, rajsko dite, 

Raja cvite ! 

Kojim zvati imenom, 

II liljanom bilim hoću 
Tvoju ljubav i čistoću 
Ili ružom rumenom? 

Antun Kanižlić (1766). 

Kad je u siječnju g. 1891. Papa L e o n XIII. pozvao 
katolički svijet, da svečano proslavi tristotu godišnjicu 
smrti anđeoskog mladića sv. Alojzija Gonzage, nastalo je 
među omladinom širom čitavog svijeta neviđeno gibanje. 
Teško da je ikad do onda omladina čitavog svijeta s ono- 
likim zanosom i onako svečano proslavila kojeg ugodnika 
Božjega. I hrvatska se omladina spremno i oduševljeno 
odazvala pozivu Oca svega kršćanstva. Nek je vječna 
hvala Gospodinu Bogu, hrvatska je omladina bila u prvim 
redovima. Za našu je katoličku mladež, mušku i žensku, 
taj jubilej imao kud i kamo veći zamašaj, nego što se 
obično misli. Novim procvatom pobožnosti prema svetom 
Alojziju poslužila se Božja Providnost da utre put vjer- 
skom preporodu naše omladine, a po njoj i cijeloga naro- 
da. Eto, desetak godina nakon Alojzijeva jubileja održan 
je u Zagrebu prvi opći kongres katolika Hrvata (1900), 
slijedeće godine svakolika se hrvatska omladina naj- 
svečanije posvetila Srcu Isusovu, zatim je pokrenut važni 
apologetsko-filozofski časopis »Hrvatska Straža«, kojoj je 
bio prvi urednik tadanji profesor dr. Ante A 1 f i r e v i ć, 
stale su nicati Marijine kongregacije, naglo se širiti Dje- 


16. Proslava jubileja sv. Alojzija Gonzage (1891.). 


87 


vojačka društva Srca Isusova, pa katolička društva đaka 
visokih i srednjih škola, katolička društva radničke i 
seljačke omladine. 

U svijetlu ovih znamenitih činjenica jubilej od g. 1891. 
premašuje okvir jedne, makar i veličajne proslave: on je 
početak snažnog vjerskog pokreta i preporoda, odsudan 
čas, kad su stali pucati okovi, u koje je već sapinjao 
Hrvate onaj duh protivan vjeri i Crkvi katoličkoj, unesen 
k nama iz tuđine. Zato nek nam bude dopušteno posegnuti 
u prošlost, da s nekoliko poteza prikažemo, makar i vrlo 
nepotpuno, kako štovanje sv. Alojzija u Hrvata nije istom 
od jučer; tim ćemo i lakše razumjeti, što su se Hrvati g. 
1891. onako oduševljeno odazvali pozivu Kristova Namje- 
snika na Petrovoj stolici rimskoj. 

Glas o svetosti anđeoskog mladića tako se brzo pronio svijetom, 
da je Papa P a v a o V. g. 1605. dopustio Virgilu Cepariu, 
ispovjedniku i prvom piscu života Alojzijeva, da tiska životopis s na- 
slovom blaženog, a još nije bio proveden takozvani proces za 
beatifikaciju. Godine 1621., u jeseni, dopustio je Papa Grgur XV. 30 
Isusovačkom redu Misu i oficij (časove) o blaženom Alojziju, i otada 
se štovanje njegovo naglo proširilo, jer je Isusovački red imao sred- 
njih i visokih škola posvuda. Zanimivo je, da su đaci Isusovačke 
gimnazije u Zagrebu već g. 1623. prikazivali predstavu »Blaženi 
Alojzije Gonzaga«. Zabilježeno je to u rukopisnom izvješću rečenog 
zavoda, a imamo nešto podataka o štovanju bi. Alojzija u Zagrebu i 
za neke druge godine sedamnaestoga stoljeća. 31 Tako se na pr. veli 
za g. 1625. da su đaci proslavili svetkovinu blaženika »s velikom po- 
božnošću«. Važna je bilješka iz g. 1632., gdje se kaže, da je zagre- 
bački kolegij doduše svečano slavio svetkovine Božjih ugodnika iz 
Isusovačkog reda, ali najsvečanije onu bi. Alojzija; na taj su se dan 
mnogi ispovjedili i pričestili, a svečanu je Misu pjevao osamdeset - 
godišnji zagrebački biskup Franjo Ergeljski (po ocu Hasa- 
nović), koji je istog dana i blagoslovio zvona crkve sv. Katarine. 
Godine 1637. spominje se junaštvo đaka, koji se uspješno opro nečijoj 
bestidnosti; za toga se đaka veli da je bio iz razreda, kojemu je za- 
štitnik bio bi. Alojzije. 


30 L. v. Pastor, Geschichte der Papste seit dem Ausgang 
des Mittelalters, sv. XIII/1 (1928) str. 95. 

31 Litterae Annuae Collegii Zagr. S. I. 1623. 1625. 1632. 1637. 
(Rkp.). Za osamnaesti vijek: Historia Coll. Zagr. S. I. (Rukopis 
sveuč. bibl. u Budimpešti). 


88 


16. Proslava jubileja sv. Alojzija Gonzage (1891.). 


Kaošto drugdje, tako je i u Hrvata silno porasla bogoljubnost 
prema anđeoskom mladiću, kad ga je g. 1726. (zajedno sa Stanisla- 
vom Kostkom) Papa Benedikto XIII. proglasio svetim, a do- 
skora (1729) i zaštitnikom mladeži, osobito školske. U Zagrebu 
je kanonizacija proslavljena od 31. kolovoza do 7. rujna 1727. s van- 
rednim sjajem, o čemu svjedoči suvremeni tiskani opis izdan na la- 
tinskom jeziku. 32 — U Požegi su prigodom proslave kanonizacije 
postavljeni u crkvi sv. Lovrinca umjetnički izrađeni kipovi sv. Alojzija 
i sv. Stanislava. U istoj crkvi podignut je g. 1763. oltar sv. Alojzija, 
ali kako nije bio ukusno građen, nabavio je rektor o. Josip Per- 
ca j ić g. 1765. u Beču nov oltar, koji je domaći majstor lijepo obojio 
i pozlatio. 33 — U Varaždinu je svečanost trajala osam dana: 
svaki se dan služila svečana votivna Misa, pjevala se večernja i lo- 
retske litanije, osam se puta propovijedalo hrvatski, dva puta nje- 
mački. Silan je svijet prisustvovao svečanostima, na koje su ga vukli 
i oprosti i krasno urešena crkva. Na pročelju crkve bio je podignut 
veoma lijep slavoluk. Na njemu se isticahu simbolički likovi četiriju 
strana svijeta, pa slike sv. Alojzija i sv. Stanislava, na stupovima 
razni simboli sa dva kronografska napisa, koji označivahu vrijeme, 
Papu i oba sveca. Veliki oltar crkve bio je ukrašen raznim simbolima 
kreposti novih svetaca; njihovi fino izrađeni kipovi na oltaru prika- 
zivahu ih kako se mole Gospi i božanskom Djetetu za bogoljubni 
narod. Zidovi crkve bili su pokriveni svilenim tapetama, a odozgora 
su se vidjele simboličke piramide, među njima jedna s kronografskim 
napisom iz Svetoga Pisma (Exod. 25): DVos qVoqVe CherVbIM 
aVreos faCIes 34 (Zbroj daje g. 1727). Na procesiju, u kojoj su se 
nosile slike mladenačkih svetaca, došla je i iz okolice sva sila svi- 
jeta. 35 — Nema sumnje, da je i riječki kolegij proslavio kanoni- 
zaciju, no zasad o tom nemamo vijesti. Znamo pak, da su Isusovački 


32 Jedan primjerak ima knjižnica Jug. Akademije (sign. Nkt 
XXI. f 26). Knjižica ima 6 nepaginiranih listova formata 18,5 X 15 
cm. Tiskara nije označena, no Klaić drži, da je djelce tiskano u 
tiskari Isusovačkog kolegija u Zagrebu (Klaić, Knjižarstvo u 
Hrvata, str. 17). Naslov: Descriptio / Sacri Apparatus / Pro Solemni- 
tate Canonizationis Novorum / SANCTORUM / ALOYSII ET STA- 
NISLAI, / Ab Academico Soc. IESU Collegio Zagrabiae / adornati ./ 
Anno M.DCC.XXVII. 31 Augusti. / Typis Zagrabiae, Anno Dni. 1727. 
Ove podatke dugujem dobroti g. Antuna Šimčika. — Knjižicu 
je napisao Rječanin magistar Josip Mazorani, profesor po- 
ezije 1727., a retorike 1728. u Zagrebu. 

33 Hist. Coll. Poseg. (Rkp Nadb. ark. u Zgbu). 

34 Učini dva zlatna keruba. 

35 Litt. Ann. Prov. Austr. S. I. 1727. (Rkp u Nat. Bibl. u Beču). 


16. Proslava jubileja sv. Alojzija Gonzage (1891.). 


89 


đaci na Rijeci g. 1736. predstavljali kazališni komad: »Sveti Alojzije, 
pobjednik svijeta i rođenog oca« (S. Aloysius de mundo et patre 
victor) 38 — U Dubrovniku trajala je proslava u Isusovačkoj 
crkvi tri dana s propovijedima pod Misom i poslije svečane večernje. 
Sudjelovao je jak pjevački zbor dubrovačkih plemića s glazbom, 
koji je izvodio po izbor »simfonije i motete«, a ravnao je glazbom 
gospar Ladislav Menčetić. Sva tri dana prisustvovahu proslavi 
nadbiskup Anđeo Franchi s kanonicima i dubrovački knez s 
Malim vijećem. Za nadbiskupa i kneza bili su postavljeni baldahini 
jedan nasuprot drugome. Prvi je dan odslužio pontifikalnu Misu nad- 
biskup, drugi dan arhiđakon B u ć a, treći dan nadsvećenik G e t a 1- 
d i ć. Velik je broj svećenika i redovnika služio sv. Misu kod Isuso- 
vaca, a mnogo se naroda ispovjedilo i pričestilo, da zadobiju oproste. 
Zadnji dan pod kraj večernje svećenici u roketi podij eliše nazočnima 
slika i medalja novih svetaca, a ceremonijari uručiše nadbiskupu, 
kanonicima, knezu i Malom vijeću životopise sv. Alojzija i sv. Stanka. 
Sva tri dana bili su u kolegiju na ručku nadbiskup, kanonici, nad- 
biskupov tajnik i oba ceremonijara. Pjevače i glazbare počastiše 
Isusovci kasnije u svojem zaseoku u G r u ž u. 

Sveta je Stolica češće puta pozivala vjernike, osobito omladinu, 
da štuje, zaziva i nasljeduje anđeoskog mladića, pa je njegovo štova- 
nje obdarila i oprostima; tako je na pr. Papa Klement XII. go- 
dine 1739. i 1740. preporučio i oprostima obdario »šestnedjeljnu po- 
božnost« u spomen onih šest godina, što ih je sv. Alojzije sproveo u 
Isusovačkom redu. 37 S tom pobožnošću dobilo je štovanje sv. Alojzija 
silan zamah. Drago nam je zabilježiti, da je šestnedjeljna pobožnost 
presađena u Zagreb već g. 1743. Tu je ona krasno procvala i plodo- 
vima svetosti rodila, a proširila se cijelom kajkavskom Hrvatskom 
osobito zaslugom znamenitog misijonara i hrvatskog pisca o. Jurja 
Muli ha (f 1754.), koji je prvi na hrvatskom jeziku napisao o njoj 
uputu u svojem izvrsnom, često izdanom molitveniku »Nebeska hra- 
na«, tiskanom prvi put g. 1748. Štovanju anđeoskog mladića posvetio 
je Mulih 13 strana, te donosi uz molitve i »Litanije od svetoga 
Alojziuša Gonzage« još i pjesmu u 17 kitica, od kojih je prva ova: 

»0 Gonzaga, tvoju diku 
»/ mogućnost preveliku 
» Sad želimo popevati 
»/ vsem Ijudem povedati.« 


3(5 Litt. ann. Prov. Austr. S. I. 1736. (Rkp. Nat. Bibl. u Beču). 
37 Osnivač je te pobožnosti o. Faccanoni, koji je g. 1736. za 
đake u Mantovi izdao knjižicu o šest Alojzijanskih nedjelja. 


90 


16. Proslava jubileja sv. Alojzija Gonzage (1891.) . 


Mulihu se pripisivala posebna knjižica o šestnedjeljnoj pobož- 
nosti, ali stvar nije zajamčena. 38 Takovu je anonimno izdao prosvje- 
titelj i apostol požeškoga kraja o. Josip Milunović (rodom 
iz Visočana kod Nina u Dalmaciji) pod naslovom: »Šest nedilja 
na poštenje sv. Alojzije Gonzage, družbe Isusove ispovidnika, odre- 
đenih i s različitim za svaki dan molitvami i drugim stvarma naki- 
ćenih« (Zagreb 1759). 39 

Nemalo je pridonio općenom štovanju sv. Alojzija najuvaženiji 
hrvatski pjesnik i književnik Slavonije osamnaestoga vijeka, Pože- 
žanki o. Antun Kanižlić (f 1777), velik štovatelj »rajskog 
diteta«. U prekrasnoj knjizi, koja bi zavri jedila da se nanovo izda, 
»Primogući i srce nadvladaj ući uzroci za ljubiti Gospodina Isu- 
krsta«, 40 govori u osmoj glavi drugoga dijeha vrlo dušobudno o po- 
korničkom životu nevinoga mladića te dodaje dugačku izvornu pjesmu 
od 158 kitica (str. 122 — 146)! Tu pjesmu, uz »Mladića Urbana«, 
pjesmu istoga djela, drži profesor Franjo Fancev najboljom od 
svih, što ih je Kanižlić ispjevao prije »Svete Rožalije, panormitan- 
ske divice«, svog glavnog i najljepšeg pjesmotvora. 41 U svojem pak 
velikom, vrlo raširenom molitveniku »Bogoljubnost molitvena«, 42 od 
g. 1766. do 1813. tiskanom četiri puta, donosi uz šestnedjeljnu po- 
božnost s litanijama i molitvama onu poznatu, upravo slatku »Pismu 
od svetoga Aloisie«, koju i danas sretamo u molitvenicima, ali skra- 
ćenu. Prvu smo njezinu kiticu stavili na čelo ovog poglavlja. Moglo 
bi biti, da je baš Kanižlićevim zauzimanjem požeški Isusovački ko- 
legij podigao kapelu sv. Alojzija u Č a g 1 i n u, selu kutjevačkog vla- 
stelinstva. Gradnja je kapele dovršena o trošku kolegija g. 1765., 
kad je i postavljena u kapeli svečeva slika, napravljena u Beču, te 
prvi put odslužena sveta Misa. 43 Kapela postoji još i danas. 

0 štovanju sv. Alojzija, napose o vršenju njegovih šest nedjelja, 
imamo najviše vijesti iz Zagreba osamnaestoga vijeka, gdje su Isu- 
sovci imali znamenit zavod s bogoslovijom, filozofijom i gimnazijom, 
a đaka za ono vrijeme golem broj (između 500 i 640). Evo nekoliko 


38 Gl. VRELA I PRINOSI 5(1935) str. 115. 

30 Dr, Franjo Fancev, Isusovci i slavonska knjiga XVIII. 
stoljeća. (Jug. Njiva 1922, str. 455 ss). — Šafarik navodi »Šest- 
nedjeljnu pobožnost« s oznakom, da je tiskana u Beču 1765. 

40 Zagreb 1760. 

41 Jug. Njiva (1922) str. 377. 

42 Zadnji put izdan, ali skraćen, g. 1893. u redakciji kanonika 
dr. Franje I v e k o v i ć a, 12° str. 653. (Nakladom Društva sv. 
Jeronima). 

43 Historia Coll. Poseg. S. I. (Rkp Nadb. ark. u Zagrebu). 


16. Proslava jubileja sv. Alojzija Gonzage (1891.). 


91 


podataka! Isprva su pobožnost šest nedjelja obavljali daleko pretež- 
no đaci, no domala su je obavljali i ostali vjernici svake dobe i sva- 
kog staleža. Na Alojzijanske nedjelje g. 1760. nagrnulo je na ispo- 
vijed toliko vjernika, da su Isusovci imali pune ruke posla od rana 
jutra do kasnih sati dopodne. Iste, čini se, godine, za rektorata 
o. Franje Ksavera Pejačevića, uglednog profesora i uče- 
njaka, proglašen je sv. Alojzije zaštitnikom zagrebačke aka- 
demije, koja je temelj, na kojem stoji današnje hrvatsko sveuči- 
lište u bijelom Zagrebu; svakako dobar temelj, posvećen bogoljub- 
nošću davnih dana. Na samu svetkovinu sv. Alojzija (21. lipnja) 
profesorski se zbor korporativno zaputio u akademsku crkvu s v. Ka- 
tarine, da pribiva svečanoj Misi, za profesorima je stupao dugački 
niz od kojih 500 đaka. U svijetlu svijeća sjao je cvijećem okićeni 
pokrajni oltar sv. Alojzija, koji se prvi put spominje g. 1758., kad je 
Juraj Grgeč, župnik u Pokupskom, darovao 300 forinti za 
isplatu oltara. (Hist. Coll. Zagr., rkp). 

Samo se sobom razumije, da se na svetkovinu sv, Alojzija i 
propovijedalo. 44 Da li je bio običaj, da se propovijeda i na šest nje- 
govih nedjelja, nije nam poznato; potvrdu imamo samo za g. 1760., 
kad je svih 6 nedjelja propovijedao poznati pisac o. Nikola Lau- 
re n č i ć, koji je u toj prigodi razdijelio narodu mnogo svečevih 
slika. 

Poslije ukinuća Isusovačkog reda (1773) štovanje sv. Alojzija 
bez sumnje je i u nas jenjalo, ali nije nikad prestalo: još su postojali 
molitvenici izdani od Isusovaca i liturgijski kult sv. Alojzija. 

Bilo bi zanimivo istražiti, kako je došlo, da je poznati književ- 
nik Janko Jurković napisao i godine 1860., te opet 1861. ti- 
skom izdao »Žitje svetoga Alojzije Gonzage«. 45 Svakako je ta činje- 


44 Da spomenemo neke tiskane propovijedi o sv. Alojziju. Po 
jedna ima u »Besjedama krstjanskim« oca Jurja Bašića (Mleci 
1765), u »Besjedama duhovnim« (Dubrovnik 1793) o. Bernarda 
Zuzeria (*)* 1762), u »Razgovorima i pripovidanjima« (Mleci 1805?) 
o. Ardelia Della Bell a. (*f* 1737) . Među neizdanim pro- 
povijedima Dubrovčanina o. Blaža Bolića, koje se čuvaju u 
arkivu Isusovačke provincije u Mlecima, imadu tri propovijedi o 
sv. Alojziju. 

45 Od Jurkovićeva djela postoje dva izdanja. Prvomu je na- 
slov: »Žitje svetoga Alojzije Gonzage. Napisano za duševan razgo- 
vor mladeži jugoslavenske. A izdano visokom milost ju Preuzvišenoga 
Presvietloga i Prečastnoga Gospodina Gospodina Jurja Jozipa 
Strossmayera, B. i Ap. St. M. bosansko-djakovačkoga i sriemskoga 
biskupa, Nj. Svetosti prestolnika, grofa rimskoga, Nj. C. K. Ap. Vel. 
pravoga tajnoga savjetnika itd. itd. U Osieku. Štampa Drag. Leh- 
manna i drugara. 1860.« 


92 


16. Proslava jubileja sv. Alojzija Gonzage (1891.). 


nica znak, da Hrvati nisu zaboravili anđeoskog mladića. Porast 
njegova štovanja vidimo i u tom, što je odmah iza Jurkovića, već 
g. 1863., svećenik Šime Balenović po želji Duhovnoga Stola 
zagrebačkoga izdao knjigu o sv. Alojziju, 46 koja uz opširniji životopis 
ima još razmatranja, molitve i uputu za vršenje šestnedjeljne 
pobožnosti. 

Poziv Leona XIII. za proslavu Alojzijeva jubileja na- 
šao je dakle u nas pripravljeno tlo, a da je ovo tlo bilo i 
veoma plodno, o tom se je lako uvjeriti listajući po našim 
katoličkim časopisima iz g. 1891. 47 Slika proslave kod Hr- 
vata izlazi zaista krasna i veličajna. Mi ćemo se zaustaviti 
kod proslave u Travniku, a o općoj proslavi spomi- 
njemo samo veliki album hrvatske školske mladeži 
s više od 150.000. 48 Album, krasno urešen od vrlih 
sestara milosrdnica zagrebačkih, položen je na grob sv. 
Alojzija u znamenitoj crkvi sv. Ignacija u Rimu prigodom 
međunarodnog hodočašća katoličke omladine g. 1891. Svo- 
jom ljepotom i brojem potpisa pobudio je opće udivljenje. 
U album je upisao svoje ime i naš Petar Barbari ć, 
tada đak drugog gimnazijskog razreda. 

Poput ostalih natpastira hrvatskih pozvao je i veliki 
nadbiskup Stadler okružnicom od 18. siječnja 1891. 


Drugo izdanje (A. Jakić, Zagreb 1861) počevši od predgovora 
pa do zadnje strane — posve je isto kao ono od g. 1860., samo je 
u izdanju od g. 1861. ispod predgovora skraćeni potpis »J. J. Pože- 
žanki«, dakle Janko Jurković, dok izdanje g. 1860. nema potpisa 
pod predgovorom. Oba izdanja ima Sveučilišna Knjižnica u Zagrebu. 

46 »Sv. Alojzio, zaštitnik i uzornik kršćanske mladeži«, (Tiskom 
K. Albrechta, Zagreb 1863). Djelo se nije moglo naći u zagrebačkim 
knjižnicama, pa smo upućeni na Katolički List g. 1863. (str. 
214 — 215), koji za nj veli da opsiže 11 araka u »dvanaestorku«, dok 
K u k u 1 j e v i ć kaže da ima str. 160. (»Dodatak« Bibliografiji 
Hrvatskoj str. 4., Zagreb 1863). — Podatke u ovoj i u 45. bilješci 
dugujem dobroti g. Dr. Tome Matića, gimn. ravnatelja u Zagrebu. 

47 Na pr. Katolički List (Zagreb) , Neven (Subotica) , 
Katolička Dalmacija (Zadar), Vrhbosna (Sarajevo), 
Glasnik Svetoga Josipa (Zagreb) te razni diecezanski 
listovi. 

48 Neke biskupije bit će da su se priključile drugim skupinama, 
dok su u »Albumu« potpisi iz nadbiskupija zagrebačke (100.000) i 
vrhbosanske (4000) te iz biskupija đakovačke (30.000) senjske 
(16.000), križevačke (2000), i splitske (1500), svega blizu 154.000. 


16. Proslava jubileja sv. Alojzija Gonzage (1891.). 


93 


sve koliko svećenstvo vrhbosansko, neka poradi, da kato- 
lička mladež što dostojnije proslavi tristogodišnjicu bla- 
žene smrti Alojzijeve, a ujedno je naredio, kako treba da 
se to izvrši. 49 Njegovo Sjemenište i Gimnazija u Travniku, 
stojeći pod osobitom zaštitom sv. Alojzija, komu je i po- 
svećena sjemenišna crkva, učiniše dakako i više, nego što 
je sveti nadbiskup naložio, te proslaviše jubilej veoma sve- 
čano i bogoljubno. Može se reći, da su Nadbiskupski za- 
vodi slavili Alojzijev jubilej čitavu godinu dana, ali ne 
samo djelima pobožnosti: mladež je još nastojala, da hoda 
stopama anđeoskog mladića, pa se opažao na njoj i veći 
mar u učenju i ljepše vladanje no obično. Mnogo je tome 
pomogla i okolnost, što je u svibnju 1891. ugledao svijetlo 
hrvatski prijevod životopisa sv. Alojzija od o. V i r g i 1 a 
C e p a r i a. Hrvatski je prijevod naišao na tolik odziv, 
da je prvo izdanje od 11.000 primjeraka za čas bilo raz- 
grabljeno, pa se moralo doskora prirediti drugo izdanje 
(10.000), pače još iste godine (1891) i treće! 50 Ceparievo 
djelo preveo je svetac: bio je to Dr. Josip Lang, 
kasniji pomoćni biskup u Zagrebu, koji je g. 1924. umro 
na glasu svetosti. 51 Barbarić je, znamo pouzdano, nabavio 
ovo prekrasno žiće, a nije ga samo čitao, nego i drugima 
pozajmljivao. Bez svake je sumnje imao i onu lijepu knji- 
žicu »Šest nedjelja na čast sv. Alojziju«, koju je hrvatskoj 
mladeži priredio o. Mihovil Gattin-Šašić, tada 
profesor u Travniku. 52 I ta je knjižica otišla na jagmu te 


49 VRHBOSNA 1891, str. 38, 39. 

50 Četvrto izdanje (1926), tiskao Glasnik Srca Isusova, 
(Zagreb I, Palmotićeva ul. 31). 

51 Životopis biskupa J. Langa napisao je i izdao u svojoj na- 
kladi Dr. Stjepan Markulin (Zagreb, Martićeva ulica 41) pod 
naslovom: »Dr. Josip Lang, pomoćni biskup zagrebački, 1857 — 1924.«. 

52 Knjižica je izašla nakladom Nadb. Sjemeništa u Travniku, 
a tiskana je (1891) u ukusnoj opremi kod Benzigera i dr. u 
Einsiedelnu u Švicarskoj (str. 64 formata 78 X 117 mm). Na prvoj 
strani piše: »Na uspomenu tristogodišnjice blažene smrti angjeoskoga 
mladića Sv. Alojzija Gonzage. 21. lipnja 1591. — 21. lipnja 1891.« 
Pravi je naslov na strani trećoj: »Šest nedjelja na čast Svetomu 
Alojziju. Po njemačkom priredio hrvatskoj mladeži jedan svećenik 
Družbe Isusove«. (Slijedi oznaka tiskare i nakladnika te godina 1891). 


94 


16. Proslava jubileja sv. Alojzija Gonzage (1891.). 


se već u lipnju 1891. nije mogla dobiti. Šestnedjeljnu po- 
božnost vršio je naš Petar, čim je za nju saznao, no jubi- 
larne godine vršio ju je s osobitom pobožnošću. On se 
molio ne samo za sebe, nego, kako se vidi u njegovim bi- 
lješkama, i za svoje drugove, da, i za cijelo Sjemenište, 
poimence pak u toj nakani, da bi u one drage mladeži cvao 
bijeli ljiljan anđeoske čistoće i da bi se što točnije vršila 
kućna pravila i propisi. 

Njegov drugi gimnazijski razred pred- 
njačio je cijelom zavodu: drugoškolci slavili su kroz čitavu 
godinu dvadeset i prvi dan svakog mjeseca, na spomen 
dana blažene smrti sv. Alojzija i ulaska mu u rajsku slavu. 

Na glavnu svetkovinu (21. lipnja) Sjemenište i Gimna- 
zija nisu mogli obaviti svečane proslave, jer se sjemenišna 
crkva bojila, pa se proslava odgodila na mjesec rujan. No 
zato je Barbarićev razred 20. svibnja, u srijedu iza Du- 
hova, prikazao pred slikom svog milog zaštitnika svečano 
sijelo (akademiju) u pet jezika: hrvatskom, češkom, latin- 
skom, njemačkom i talijanskom. Jedna je točka u raspo- 
redu akademije bila natjecanje iz latinske slovnice (»kon- 
certacija«) u obliku dvaju tabora pod »bojnim« zastava- 
ma. Dvoranom se razlij eže latinska riječ, kao da su iz gro- 
bova ustali i progovorili drevni Rimljani. Zameće se boj, 
ali ne ubojitim mačem i kopljem, nego vatrenim pitanjima 
i odgovorima, a da se zakriliš od udarca, nema štita, već 
samo znanje i pamet. Raspored se akademije razvijao, a 
svak čeka, kad će doći na red natjecanje. I eto ti jednog 
mališa, gdje izađe iz bojnih redova rimskih, oštro i ju- 
nački stupi pred vitkoga vođu neprijateljske vojske i po- 
zove ga na latinskom jeziku, da se s njim ogleda: »Ja 
Luka Čabrajić, podvojvoda slavne rimske vojske, 
pozivam i izazivam tebe, Petre Barbariću, u ime 

Od M. Gattin-Šašića su i oni opširni članci u »Vrhbosni« (1891) o 
proslavi jubileja širom svijeta, a označeni s »M. G.« — Iste je godine 
izašla i vrlo zgodna knjižica s ovim naslovom: »Sveti Alojzij Gon- 
zaga. Životopis. Šest-nedjeljna pobožnost i molitve. Od C. Papen- 
cordta, svećenika biskupije paderbo(r)nske. Preveo Ignacij 
Horat, svećenik nadbiskupije zagrebske. Dopuštenjem duhovne 
oblasti. Naklada prevoditelja. Tisak Lav. Hartmana (Kugli i Deutsch. 
Zagreb, 1891.« (Strane 64 formata 87 X 135 mm). 


16. Proslava jubileja sv, Alojzija Gonzage (1891.). 


95 


svoje i u ime svog vojvode i cijele naše vojske, na natje- 
canje, koje se ima izvesti sad odmah, i to o svim glagolima 
svih četiriju konjugacija«. 53 Petar netremice prihvati poziv, 
siguran je, ko kad je dobra pamćenja, a uvijek bio marljiv 
ko pčela i radin kao mrav. Doskora orila se dvorana od ju- 
načke borbe, koju su i gosti i đaci napeto pratili. Izmjenju- 
jući se redom vojaci, svak se upinje, da svlada protivnika, 
inače druga i prijatelja. I Barbarić i ostali borci osvjetlaše 
si lice, a s rajskih je visina bez sumnje sv. Alojzije blago- 
slivao svoje mlađahne štićenike i njihovo nastojanje oko 
napretka u naukama njemu na čast. 

Svečana proslava Alojzijeva jubileja izvršena je od 
10. do 13. rujna, trajala je dakle četiri dana. Sjemenište i 
crkva zaodjeli se u svečano ruho. Došli su i dragi gosti, 
neki iz velike daljine: ispred Nadbiskupa i Kaptola vrhbo- 
sanskoga vrli i zaslužni kanonik Dr. Andrija Jaga- 
tić, iz Zagreba superior čč. sestara Milosrdnica 
Fidelis Hopperger, isto iz Zagreba urednik 
»Glasnika sv. Josipa« Ignacije Horat, danas rav- 
natelj Nadbiskupskog konvikta u Požegi, iz Zadra 
profesor teologije, kasniji splitski biskup Antun G j i- 
voje, iz Trsta kanonik F 1 e g o i dr. 

U vrijeme trodnevnice, koja se vršila pred glavnu 
proslavu, svakog se jutra u 7 i % sati služila pje- 
vana votivna Misa o sv. Alojziju, a navečer u 6 sati bila 
je propovijed i svečana večernjica. Uvečer 12. rujna, kad 
je već pala noć, a na vedrom nebu sjao mjesec i zatitrala 
zvijezda večernjica, golema sjemenišna zgrada sa crkvom 
sinu u bajnom svijetlu, a umjetna vatra (bengalska), što 
ju izvađao mladi i poletni magistar Miroslav 
Waitz (f 1911), začarala je onaj silni narod, što je na- 
grnuo k Sjemeništu, da gleda to čudo neviđeno. 

Dan je 13. rujna svanuo da ljepši ne može biti. Zvona 
zvone u cik zore, mužari gruvaju naviješćajući slavu an- 
đeoskog mladića. Diže se s radosnim drhtom malo i ve- 


53 Latinski glasio je izazov ovako: »Ego Lucas Čabrajić, prae- 
clarissimorum castrorum Romanorum legatus, et meo et imperatoris 
mei et totius exercitus nostri nomini, te, Petrum Barbarić, ad con- 
certationem de omnibus verbis omnium quattuor coniugationum hoc 
ipso tempore instituendam invito atque provoco«. 


96 


16. Proslava jubileja sv. Alojzija Gonzage (1891.). 


liko i žuri se u crkvu sv. Alojzija. Na veliku Misu, koju 
će služiti pod mitrom superior Fidelis Hopper- 
g e r, navalila sila svijeta, da ga crkva ni izdaleka ne 
može primiti, a kad je uz bruj novih orgulja započela bo- 
žanska služba, narod pred crkvom zašutio kao na zapo- 
vijed. U crkvi — glava do glave, pa da pustiš odozgora 
jabuku, ne bi pala na tle. Iza evanđelja održao je kano- 
nik J a g a t i ć propovijed, kojom je zagrijao i uznio 
svako srce. Evo kako se dojmila njegova krepka i za- 
nosna riječ jednoga od prisutnih bogoslova vrhbosanskih, 54 
a jamačno se duboko zasjekla i u dušu Petra Barbarića, 
koji ju je slušao: 

»Zanosom besjede svoje vodio nas premili naš kano- 
nik J a g a t i ć od kreposti do kreposti anđeoskog mla- 
dića, od stepena do stepena, po kojim se Alojzije i za naj- 
većih bura i strasti ovoga života znao uspeti do najljepše 
savršenosti. Žarom svoga srca zanosio nas govornik u one 
zamamne visine, do kojih bi umjela nevina svečeva duša 
često puta poletjeti, da promatra taštinu ovog svijeta, ni- 
štetnost njegova sjaja i krasote, a da se opet naužije po- 
mišlju na sretnu vječnost i ono krasno nebo. I mnoštvo, 
što ga slušalo, bilo ko razboljeno od njegovih milih riječi . . . 
Misli slatke i preslatke sijevale mi u pameti: sad tiho 
koracale po tužnoj prošlosti, sad lako poletjele u ljepšu i 
bolju budućnost, da se brzo natrag vrnu, i u sadašnjosti 
prose od Boga i velikog sveca uzdanici svojoj svako dobro 
u napredak ... za mile drugove svoje, što su uza me i što 
ih eno još mnogo u dječačkom sjemeništu. Bože moj — 
šaptala mi duša — samo nas što više na žetvu svoju. Što 
više nas, Gospodine, koji ćemo danas sutra, ako Bog da, 
orit slavu tvoju širom mile nam domovine, koji ćemo po- 
dizat svoj narod sve više i na više u pravoj i jedino spaso- 
nosnoj kršćanskoj prosvjeti, radit, da i u magli uzburkana 


54 Sudeći po stilu i poletu dopisa, kojim se služimo, a izašao je 

u »Vrhbosni« (1891. str. 312 — 315) potpisan sa » ć«, ne ćemo se, 

mislim, prevariti, ako kažemo, da je neimenovani dopisnik bio tadaš- 
nji bogoslov Ivan Šarić, danas Nadbiskup vrhbosanski. Tada 
je Bogoslovno Sjemenište Vrhbosansko bilo u travničkom zavodu (od 
1. rujna 1890. do potkraj kolovoza 1893., kad se preselilo u svoju 
novu monumentalnu zgradu u Sarajevu). 


16. Proslava jubileja sv. Alojzija Gonzage (1891.). 


97 


vijeka zasja nam domovini sunce bolje sreće! O divne li 
zadaće, braćo moja ! . . .« 

Nakon sv. Mise razvila se silna procesija: lagano i 
veličanstveno kreće ona gradom. Četiri bogoslovca nose kip 
sv. Alojzija. O gordi Vlašić i pitomu Vilenicu odjekuju 
pjesme u čast euharističkom Kralju i miljeniku mu sv. 
Alojziju, radosno bruje zvona s obje obale Lašve, snažno 
gruvaju mužari ... U savršenom redu vratila se procesija 
pred crkvu, »a kad u crkvu, mila omladina, što naprijed 
išla, pala već niče, u desnoj drži upaljenu svijeću i u vis 
podigla oči, hoće, da obnovi svoj krsni zavjet . . . Prečasni 
kanonik J a g a t i ć uspeo se odmah na propovjedaoni- 
cu i milo ju pita, odriče li se zla, vjeruje li u istine naše 
svete vjere, hoće li biti vjerna Ocu svome nebeskomu i 
predobroj si majci, katoličkoj Crkvi. A ona milo, jasno 
odgovara, zavjerava se Bogu svomu i majci svojoj, da će 
vjerna ostati, dok je u njoj živa daha . . .«. 

Iza večernjice sakupili se gosti, profesori i đaci u li- 
jepo okićenoj zavodskoj dvorani, da pribivaju svečanoj 
akademiji, što ju je priredila omladina svojem milom za- 
štitniku i uzoru. Skladna pjesma izmjenjivala se s besje- 
dom i deklamacijom pjesama, ispjevanih od đaka samih. 
Ti su izpjevali i veliku kantatu (op. 703) i himnu (op. 702), 
koju je uglazbio naš slavni umjetnik Ivan pl. Z a j c 
i posvetio Nadbiskupskom Sjemeništu u Travniku. 

U spasonosne plodove proslave sv. Alojzija u nadbi- 
skupskim zavodima u Travniku ubrojit nam je i utješnu 
činjenicu, da se za ona četiri dana ispovjedilo i pričestilo 
u sjemenišnoj crkvi preko 1200 duša, broj velik za vrije- 
me, kad još nije evala česta i svagdašnja sveta pričest. 

Nešto smo se opširnije zabavili Alojzijevim jubilejem 
s razloga, što je u njemu sudjelovao dušom i srcem i naš 
Barbarić, pa smo htjeli prikazati sredinu i atmosferu, u 
kojoj se on nalazio za onih lijepih, uznositih i plodo- 
nosnih dana. Lako je zamisliti, kako je on upravo uživao 
u svemu, što je gledao, slušao i proživljavao. Njegova 
duša, već od naravi poput čaške cvijeta okrenuta i otvo- 
rena suncu Božje milosti, upijala je svjetlost i životnu to- 
plinu, što je s rajskih visina silazila na nju onih svetih i 
nezaboravnih dana. Mi držimo, da je veliki Aloj zijev ju- 

Petar Barbarić 


7 


98 


16. Proslava jubileja sv. Alojzija Gonzage (1891.). 


bile j bio vrlo važan događaj u Barbarićevu životu, a bio 
je bogoljubni mladac toliko sretan, da ga je doživio i pro- 
živio već na početku đačkoga života. Tako je Petar rano 
ugledao i upoznao visoki cilj kršćanske svetosti, prema 
kojemu će odsad svijesno i junački koracati, da se na- 
pokon u sumrak zemskog mu života uspne na goru Gospod- 
nju. Kao prethodnica zvijezda odsad mu je vazda lebdio 
pred očima duše jedan svijetli uzor — anđeoski mladić sv. 
Alojzije Gonzaga. 

Njemu na čast, svom odabranom zaštitniku i uzoru, 
molio je i jubilarne godine i poslije svaki dan kod podiza- 
nja na svetoj Misi, a kadšto i po više puta preko dana sli- 
jedeću latinsku popijevku i molitvicu, koju je običavao 
moliti i svete uspomene biskup linački Franjo Josip 
Rudigier (f 1884), čiji se proces za proglašenje bla- 
ženim započeo u Rimu g. 1905. Njegov nasljednik na bi- 
skupskoj stolici (1888 — 1908) Dr. Franjo Marija 
Doppelbauer, za svog boravka u Rimu g. 1891., za- 
uzimao se, da bi Sveta Stolica tu popijevku obdarila opro- 
stom. Nije nam poznato, da li je u tom uspio, ali znamo, 
da je nadbiskup Stadler prilikom tristogodišnjice sv. 
Alojzija g. 1891. podijelio za područje vrhbosanske nadbi- 
skupije oprost od 40 dana onima, koji ju izmole. 55 Evo je 
zajedno s hrvatskim prijevodom: 


Sancte Aloysi, flos virtutis 
Sancte princeps iuventutis, 
Me clientem suscipe! 


Sveti Alojzije, cvijete kreposti, 
Uzore sveti mladosti, 

Za svog štićenika primi me! 


Roga, ut candore morum 
Mores sequar Angelorum, 
Iuvenis angelice! 


Izmoli mi, da nevinošću 
Sličan budem Anđelima, 
Mladiću anđeoski! 


Confer mihi vitae statum 
Pro me aptum, coelo gratum, 
In quo Deo serviam. Amen. 


Ishodi mi stalež života 
Za me zgodan, Bogu mio, 

Da u njem Bogu služim. Amen . 56 


55 »Vrhbosna« 1891, str. 198. 

56 Evo popijevke slobodno prepjevane: 

Alojzije, pravedniče, Daj čistoće bijelim cvijetom 

Mladih duša uzorniče, Anđelu da budem svetom 

Zaštitnikom budi mi! Sličan, mladče anđelski ! 

Daj mi zvanje, što bi bilo 
Za me zgodno, Bogu milo, 

Da se u njem posvetim. Amen. 


16. Proslava jubileja sv. Alojzija Gonzage (1891.). 


99 


Tri je dakle stvari molio Barbarić svaki dan u svetog 
Alojzija: 1° da ga on, koji je uzor mladeži kršćanske, pri- 
mi za svog štićenika; 2° da bi mu izmolio čistoću anđeosku; 
t bl ™. u sv ojim zagovorom ishodio onaj stalež, u kojem 
bi Gospodinu Bogu savršeno služio. Mili ga je svetac usli- 
sao: primio ga je pod svoje okrilje, izmolio mu je čistoću 
“ S ® * • ^poslovao mu je jasnu spoznaju njegova 

pravog zvanja. Pa kad je Petar na samrti primio vijest, da 
je primljen u Isusovački red, zahvalna je srca uskliknuo: 
»Uvijek sam očekivao, da će mi sveti Alojzije tako nešto 
umoliti, posto sam ga počevši od drugog razreda tako 
cesto molio za sretan izbor staleža.« 


17. IZBRUŠENI I UGLAĐENI DRAGULJ. 


Jednog vrućeg dana mjeseca kolovoza godine 1890., 
u željezničkim kolima na pruzi Metković-Mostar, sjedio 
tanak, povisok mladić nasuprot putniku muževnih godina. 
Putnik bio odjeven u šareno istočnjačko odijelo, pa si na 
prvi pogled mogao razabrati, da je to musliman ili, kako 
se tada govorilo, Turčin, dok je mladić bio odjeven na 
zapadnu, a la franca, s crvenim fesom na glavi: po crtama 
lica vješto bi oko dosta sigurno pogodilo, da je mladić 
katolik. 

I putnik i mladić dosta su dugo vremena šutjeli, svak 
se bavio svojim mislima. Napokon mladić, valjda da pre- 
kine šutnju ili da ugasi žeđu ili s oba razloga, izvadi iz 
putne torbe golemu lubenicu, razreže ju i prijazno ponudi 
muslimanu: »Izvolite!« Taj isto tako prijazno zahvali i uze 
komad sočnog ploda, pa će upitati mladog katolika, oda- 
kle je i kamo putuje. Mladić odgovori: »Ja sam iz Klo- 
buka blizu Vitine, zovem se Petar Barbarić, a putu- 
jem u Travnik.« 

Muslimanu se svidi uslužni i uljudni mladić, pa se i 
on predstavi: bio je dobavljač hrane za vojsku. Domala 
predstavnici dvaju, do nedavna neprijateljskih svijetova, 
ali sinovi istog naroda, sprijateljiše se, makar ih je ra- 
stavljala doba. Petar pričao o praznicima, što ih je spro- 
veo kod kuće nakon svršenog prvog gimnazijskog razreda, 
pa o životu i radu u onom velikom nadbiskupskom zavodu 
w Travniku, kamo se eto vraća, da nastavi nauke, i t, d. 
Vojnog je dobavljača očito zanimalo što je Barbarić pri- 
povijedao, a bit će da je i on njemu pričao, kako mu idu 
poslovi sa carskom vojskom. I tako u ugodnom razgovoru 
osvanuše uKonjicuna Neretvi, otkud se tada putovalo 


17. Izbrušeni i uglađeni dragulj. 


101 


u Sarajevo cestom, na konju ili, tko je mogao, na kolima: 
još nije postojala ona smiono građena zupčana željeznica, 
što se danas penje preko Ivan-planine. Čestiti mu- 
sliman pozove svog mladog suputnika, da ostane s njim, 
on će se pobrinuti za kola do Sarajeva. Kako li se negdje 
ugodno iznenadio Barbarić, kad je čuo ovakovu ponudu! 
Zahvalno prihvati, a nije morao da požali: musliman se za 
cijelog putovanja za njega skrbio upravo očinski. Sjednu 
dakle njih dvojica u kola i krenu put Sarajeva preko ro- 
mantične Ivan-planine. 

Vožnja je bila prekrasna: cesta vodi preko vrato- 
lomnih stijena, kraj dubokih i mrkih ponora, kroz tamno- 
zelene šume, kraj srebropjenih izvora, koji poput jake 
bujice probijaju iz stijena i ruše se u dubinu. 

Kad stigoše u Sarajevo, koje je tada još bilo posve 
istočnjačkog izgleda, Barbarić svom dobrotvoru lijepo za- 
hvali, pa da će potražiti noćište. Ali dobri musliman ne 
dade mu otići, nego ga povede u svoju kuću i lijepo ga 
smjesti i podvori. Sutradan, prije nego će se oprostiti, 
dobro ga i obilno nahrani, neka mu bude lakše produžiti 
put u Travnik. 

Petar se uvijek sa zahvalnošću sjećao dobroga do- 
bavljača, a što je onako prošao, pripisivao je plemenitosti 
svog suputnika i svojoj lubenici. No ako ćemo pravo, to 
je jedna od mnogih crtica, koje pokazuju, kako je on 
uslužnošću, prijaznošću i čednim vladanjem osvajao, čak 
eto i muslimana. 

Uljudnost, čednost i prijaznost idu među one vrline, 
koje su u izvjesnoj mjeri resile našeg Petra već u danima 
njegova djetinstva; njima se poslije kao dječak i mladić 
odlikovao, pače narav i odgoj učiniše, da te vrline sačinja- 
vaju upravo jednu značajnu crtu njegova bića. Ako je to 
bilo isprva više kao neka posljedica baštinjene ćudi i od- 
goja doma i škole, poslije, kad je odmakao godinama, on 
je svijesno išao za tim, da usvoji iskrenu kršćansku ugla- 
đenost i lijepe društvene forme. Nije ga u tom vodila 
taština ili samo strah, da se ne bi neuglađenim vladanjem 
osramotio u društvu, nego je on rano spoznao, da sama 
krepost i znanje nedostaju za život; istina, obrazovanost 
uma i plemenština srca glavna su stvar u čovjeku, po nji- 


102 


17. Izbrušeni i uglađeni dragulj. 


ma čovjek dobiva punu vrijednost, ali te vrednote dolaze 
do potpunog izražaja tek pravom uglađenošću i društvenim 
vladanjem bez prigovora. Vrsni katolički pedagog Ivan 
Bernard Krier (1835 — 1900) veli posve istinito: »Bez 
uglađenosti i obrazovan inače čovjek nalik je nebrušenom 
dragulju. Taj je sam po sebi dragocjen, ali jer nema pot- 
punog sjaja, ne sviđa se i teško će naći kupca. Ako li je 
izbrušen, izglađen, onda se sja i krijesi se, on na sve stra- 
ne iskri kao zvijezda stajaćica na nebeskom svodu, svak 
mu se čudi i divi, svak bi ga rado stekao.« 

Petrova uglađenost i uljudnost nije bila pusta spoljaš- 
nost bez sadržaja; ona je prirodno izrasla iz poštovanja i 
dobrohotnosti, recimo otvoreno — iz iskrene ljubavi pre- 
ma svakom čovjeku. To je temelj prave uglađenosti, a taj 
je on već donio u Sjemenište. No on je osjećao, da njemu, 
budućem svećeniku, nije dosta ona uglađenost, što ju je 
ponio sa sela, koje također ima svoje nepisane zakone 
društvenog vladanja, pa ni ona uglađenost, koju je stekao 
u društvu dobro odgojenih seminaraca. Kao svećenik 
morat će općiti i s obrazovanim svijetom, koji mnogo drži 
do uglađena vladanja, često i previše, pa više cijeni ljusku 
negoli jezgru. Da po primjeru svetog apoštola P a v 1 a 
danas sutra bude »svima sve« i da »sve predobije za 
Krista«, on je u petom gimnazijskom razredu više puta 
i usrdno molio svog razrednika, neka bi u školi točno i 
opširno protumačio pravila uglađenog vladanja. Razred- 
nik, koji je to zabilježio, dodaje ovoj crtici: »Zapravo je 
našeg Petra resila takva čednost i tolika krepost, da bi 
ga to u svijetu više preporučivalo, nego najveća elegancija 
nastupanja i najpomnije obdržavanje svih pravila svjetske 
uglađenosti.« 

Veliki njegov prijatelj Don Marijan Kelav a, 57 
koji ga je u dušu poznavao, pisao je poslije njegove smrti: 


57 Don Marijan Kelava rodio se 13. kolovoza 1870. u 
Roškom Polju u Hercegovini, zaređen je svećenikom 29. lipnja 1897. 
u Sarajevu. G. 1898. kapelan u Konjicu, 1899. župnik u Nevesinju; 
1908. župnik u Studencima; 1919. generalni vikar i konzistorijalni sa- 
vjetnik biskupa mostarsko-trebinjskoga. (»Grad na gori«, Sarajevo 
1926, str. 160). Bio je vrlo vrijedan i uzoran svećenik. Umro u Mo- 
staru 26. ožujka 1934. 


17. Izbrušeni i uglađeni dragulj. 


103 


»Cijelo mu držanje bilo je priprosto, otvoreno i pouzdano. 
Svaki mu kretaj, svaka riječ odavala je njegova plemenita 
svojstva, mladića značajna. Prema svima uljudan i susret- 
ljiv iskazivao bi starijima osobito počitanje. Uvijek mi je 
udarala u oči prijaznost, moglo bi se reći strahopočitanje, 
s kojim je govorio sa starijima ljudima. Nas smo dvojica 
dugo prijateljevali, i premda sam ja bio samo nekoliko go- 
dina stariji od njega, nikad nisam opazio, da bi se držao 
ravnim meni. Uopće, on je svuda drugima davao prednost.« 

Krivo bi bilo misliti, da je Petrova prijazna uljudnost 
bila samo plod neke prirođene blagosti. On je zapravo od 
naravi bio ponešto žestoke ćudi, pa je istom dubljim du- 
hovnim životm i svladavanjem te svoje žestine stekao nu- 
tarnje ravnotežje i onu milokrvnost, kojom je osvajao. Iz 
prve godine njegova đakovanja u Travniku pripovije- 
da jedan drug 59 ovu crticu: »Jedne smo nedjelje išli na 
šetnju i već smo se penjali uz glasovitu K r n d i j u. Jedan 
od njegovih (Petrovih) suučenika reći će mu u ljutnji: 
krilonja jedan (imao je povelike uške), a on ni pet 
ni šest već mog deliju omjeri ćuškom iza ušiju, a kad se 
ovaj osovi, nije se blagopokojni Pero ustručavao ni po 
drugi put zamahnuti. Ovo se zbilo, kako spomenuh, na 
Krndiji, uprav pod brezama jadikovkama.« Isti svjedok 
pripovijeda, kako se Petar kasnije u istoj stvari umio 
svladati. Jedan drug, koji je bio prema njemu nešto ne- 
raspoložen, znao bi mu u žestini dobaciti u lice riječ 
»klempo« (uši su mu naime bile malo naprijed nagnute). 
Petar ne bi ništa odvratio, samo bi se lagano nasmijehnuo, 
a to bi protivnika još jače jedilo. 

Petar je eto naučio i umio tešku stvar — ostati ulju- 
dan i prijazan i kod uvrede. 


58 Preč. Stjepan Pašaliću pismu o. Puntigamu (Sarajevo 
14. svibnja 1899). 

59 Isti u pismu izdavaču ovog životopisa (Teslić 14. lipnja 
1935). 


18. BARBARIĆ UČI JEZIKE. — PAVAO KOLARIČ. 


Već smo naprvo spomenuli, kako se u mlađahnog 
Petra još u zavičaju znala poroditi želja za naobrazbom, 
kad bi čuo ljude govoriti jezikom, kojeg nije razumio. 
U Travniku mu je još porasla ta želja da nauči strane 
jezike, osobito otkad je stao dublje shvaćati svećenički 
stalež i njegovu uzvišenu zadaću. Spoznao je, da je po- 
znavanje jezika kano zlatan ključ, koji će mu otvoriti bo- 
gate riznice naroda visoke prosvjete. To će on znanje 
danas sutra upotrebiti, da proširi svoju naobrazbu, pa da 
tako kao svećenik bude vrsniji da govorom i perom ko- 
risti svojem narodu. Mimo to, poznavanje stranih jezika 
jednom će mu poslužiti da mogne ispovijedati one, koji ne 
umiju hrvatski. Znao je on staru onu latinsku riječ: 
Quot linguas calles, tot homines vales 
(Koliko jezika umiješ, toliko ljudi vrijediš). U učenju 
stranih, osobito modernih jezika vodio ga je dakle visok 
ideal, a dobro mu je dolazila njegova darovitost i osobita 
sklonost za učenje jezika, pa je u tom i zamjerno napre- 
dovao. U petom razredu na pr. on je dogođaje iz rimskoga 
povjesnika Tita L i v i j a umio lijepo i glatko pripo- 
vjediti. Kad su ga kasnije jednom upitali, koji je predmet 
na j volio, odgovori: »Ja sam se mogao oduševiti za svaki 
predmet, no osobito sam volio latinski i grčki. Meni je bila 
prava slast učiti strane jezike, naročito moderne.« 

Barbarić je već na početku četvrtoga razreda uzeo 
učiti talijanski, o čemu je obavijestio roditelje u 
pismu 1. studenoga 1892.: »Što se tiče talijanskoga jezika, 
ja sam ga počeo učiti 20. rujna. Kupio sam si slovnicu 
(gramatiku) i dva rječnika, a to me je stalo 9 forinti i 
50 novčića. Nadam se, da se ne ćete ljutiti, što sam toliku 


18. Barbarić uči jezike — Pavao Kolarić. 


105 


svotu potrošio, jer sam ju, mislim, upotrebio za dobru svrhu. 
Gospodin Babić mi je pisao, da je i Anto počeo učiti 
talijanski. To mi je drago. No možete mu kazati, nek se 
ne boji, da ću ga ja preteći; jer ja smijem učiti svaki dan 
samo četvrt sata.« 

Za učenje talijanskoga jezika bio mu je zgodimice od 
pomoći jedan njegov mlađi drug , 60 kojem je materinski 
jezik bio talijanski. Taj u gimnaziju nije donio dovoljna 
znanja hrvatske gramatike i računstva, jer je pučka škola, 
koju je polazio, bila dosta slaba. Barbarić se za njega za- 
uzeo i poučavao ga, valjda po preporuci svog prijatelja 
Kelave. Njegov mu je štićenik bio zahvalan i pribavio 
mu preko svog strica, Franjevca o. Silvestra, neko- 
liko talijanskih knjiga, među ovima i životopis sv. A n t u- 
na Padovanskoga. 

Petar je toliko i tako brzo napredovao, da je već 2. si- 
ječnja 1895. posegnuo za »Božanstvenom Glumom« (Divina 
Commedia), 61 glasovitim pjesmotvorom Dante A 1 i- 
g h i e r i a (1265 — 1321), pošto je prije toga pročitao kra- 
sni roman »I promessi sposi«, 62 djelo vrlog književnika 
Aleksandra Manzonia (1785 — 1873). »Božan- 
stvenu Glumu« čitao je s perom u ruci i tako pomno, da 
je nakon dvije godine ne samo znao sadržaj, nego je i 
mogao podulje odlomke lijepo kazivati na izust. 

Učenje talijanskoga jezika bilo je Barbariću povo- 
dom, da se upoznao sa životom i krepostima jednog mla- 
dog Hrvata, koji je u Rimu umro na glasu svetosti, ali do- 
movina nije nažalost ništa učinila, da bi ga Crkva uvrstila 
u broj Božjih ugodnika i dala mu čast oltara. Bio je to 

60 Danas župnik i dekan u Brčkom, Msgr. Dr. Ilija V i o- 
1 o n i. Na naš upit, da li je poučavao Barbarića u tal. jeziku, od- 
govorio nam je 28. ožujka 1936., da nije; Barbarić je bio samouk, a 
samo bi po koji put pitao, kako se ovo ili ono kaže. Poslije su za- 
jedno čitali Danteov »Pakao«. 

61 Na hrvatski su preveli i protumačili »Božanstvenu Glumu« 
biskup Franjo Uccelini i (u prozi) Dr. Izidor Kršnjavi 
(1845 — 1927). Svećenik Stjepan Buzolić (1830 — 1894) preveo je 
u stihovima samo »Pakao«, prvi dio »Božanstvene Glume«. 

62 U hrvatski su jezik pretočili »Vjerenike« kateheta prof. Sas- 
so u Splitu i poslije sveć. Milan Pavelić. 


106 


18. Barbarić uči jezike — Pavao Kolarić. 


Pavao Kolarić, go jenac znamenitoga, od sv. Igna- 
cija Lojolskoga zasnovanog Njemačko-ugarskoga zavoda, 
koji je i hrvatskom narodu dao velik broj muževa bogo- 
ljubnih, učenih i vrlo zaslužnih. Da spomenemo samo ne- 
koliko njih. Iz toga su zavoda proizašli: mučenik bi. 
Marko Križevčanin (f 1619) , književnik Isuso- 
vac o. Nikola Krajačević (Sartorius, f 1653), zagre- 
bački biskup Pavlin Martin Borković (f 1687), 
hrvatski povjesnik Toma Kovačević (f 1724) , 
zagrebački biskup Josip Galjuf (f 1786), narodni 
dobrotvor dr. Juraj Žerjavić (f 1910), nadbi- 
skup dr. Josip Stadler (f 1918), naslovni biskup 
biskup dr. Josip L a n g (f 1924) . , , 63 

Pavao Kolarić rodio se u Hrvatskoj, u kr. slob. gradu 
Bjelovaru 25. siječnja 1837. Gimnaziju je polazio u 
Zagrebu, gdje je i stupio u Sjemenište. Potaknut 
(1855) propovijedima glasovitoga pučkog misijonara Isu- 
sovca o. Vinka Basile - a, 64 odluči provoditi sve- 
tiji život i zato učini tako zvanu veliku ispovijed iliti ispo- 
vijed o cijelom životu, da dušu posve očisti od grijeha. 
Slušajući dalje bogoduhoga misijonara pomisli, da se nije 
dobro ispovjedio, i kako nije bio dovoljno upućen, držao 
je, da mora u ispovijedi opet ponoviti sve od početka, što 
on i učini. Kad su mu i opet došle sumnje, on se ispovjedi 
po treći put, a sve ovo u roku od nekoliko dana, To je 


63 O našim ljudima donosi podatke Andr. Veress, Matri- 
cula et Acta alumnorum Coll. Germ. et Hung. ex regno Hungariae 
oriundorum: I. Matricula (1599—1917), Budapest 1917. (U zbirci 
»Fontes rerum Hungaricarum). — Osim toga: Kard. Andr. S t e i n- 
huber, Geschichte des Collegium Germanicum Hungaricum in Rom, 
2 sveska (Herder, 1895). 

64 O. Vinko Basile (1811 — 1882), rođeni Sicilijanac, naučio 
je lijepo hrvatski jezik, pa je veoma zaslužan za vjerski preporod 
Hrvata. Održao je golem broj misija po svim hrvatskim zemljama, 
osobito u Dalmaciji i Hercegovini. Mnogo je doprinio širenju pobož- 
nosti prema presvetim Srcima Isusovu i Marijinu. (Gl. Breve Storia 
della Prov. Veneta della Comp. di Gesu 1814 — 1914, Mleci 1914, str. 
199. i passim). Napisao je i izdao na hrv. jeziku niz duhovnih knjiga, 
od kojih je najpoznatija: Molitvenik za katolička poslan- 
stva po slovinskih državah na jugu (3. izd., 1865. u Rimu 
kod Propagande). Gl. Sommervogel, Bibl. t. 1., 1000 — 1001. 


18. Barbarić uči jezike — Pavao Kolarić. 


107 


bio početak dubljega duhovnog života mladoga Kolarića. 
Na preporuku znamenitog kardinala i prvog zagrebačkog 
nadbiskupa Jurja Haulika 05 primljen je u Nje- 
mačko-ugarski zavod u Rimu, u koji je stupio 27. listo- 
pada 1857. b " Želja da pođe u spomenuti zavod bez sumnje 
m u je došla otuda, što je tamo boravio i njegov veliki 
prijatelj Antun Kržan, 67 u naucima godinu dana 
pred njim. Na Kolarića je upozorio Haulika sjemenišni 
duhovnik i profesor teologije Fidelis Hoeperger, 
koji je poslije bio superior Družbe sestara Milosrdnica sv. 
Vinka Paulskoga. 68 

U Njemačko-ugarskom zavodu daroviti se i živahni 
Kolarić dade svim silama na filozofske, zatim na teološke 
nauke, ali jednako je živo, ako ne i jače pregnuo da na- 
sljeduje Gospodina našeg Isusa Krista i da se tako po- 
sveti. Osobito za godišnjih duhovnih vježba njegova se 
bogoljubna duša otkidala od tašte zemaljštine i pribirala 
nove snage, da se što bliže primakne visokom cilju kršćan- 
skoga savršenstva. Uz obilatu milost Božju, s kojom je sa- 
vjesno surađivao, on se uspeo tako visoko, da je i ne slu- 
teći toga postao svjetao uzor svojim drugovima. Stekavši 
doktorat iz filozofije uze učiti teologiju, kad u drugom 
godištu oboli od sušice. Bolest je istom otkrila svu ljepotu 
njegove plemenite duše i visinu svetosti, koju je postigao. 


63 Haulik je stekao neumrlih zasluga za Hrvate, ne samo na 
crkvenom polju za vjersku obnovu, nego i na mnogim drugim područ- 
jima. On je osnovao »Gospodarsko društvo« (1841), pokrenuo »Kato- 
lički list« (1849), koji još danas izlazi, udario je temelje Društvu 
sv. Jeronima (1867), uveo je u Hrvatsku čč. ss. Milosrdnice, zatim i 
Isusovce, borio se odlučno za prava hrvatskog naroda itd. itd. Gl. za- 
nimivi životopis »Kardinal Haulik, nadbiskup zagrebački (1788-1869)«, 
napisan od dr. V. D e ž e 1 i ć a st. (Zagreb 1929, 8° str. 232. Nakla- 
da dr. S. Markulina, Zagreb, Martićeva ul. 41). 

66 V e r e s s o. c. str. 252. 

67 A. Kržan (1835 — 1888) prof. teol. i (1876) rektor hrv. sve- 
učilišta, učen i plodan pisac (izdao 1874. djelo »O postanku čovjeka«), 
od g. 1879. zagr. kanonik (»Znameniti i zaslužni Hrvati«, str. 151). 

68 F. Hopperger (1822 — 1896), rodom iz Tirolske, priljubio 
se Hrvatima, osnovao žensku učiteljsku školu u Zagrebu i inače mno- 
go uradio za hrvatsko školstvo i za osnivanje bolnica, sirotišta, ubož- 
nica itd. (»Znam. i zasl. Hrvati, str. 107). 


108 18. Barbarić uči jezike — Pavao Kolarić. 


Već je tri godine težio za tim, da se Bogu posve prikaže 
i žrtvuje u redovničkom staležu, pa je u duhovnim vježba- 
ma zrelo promislio razloge za i proti te odlučio da 
stupi u Isusovački red. Ta mu se slatka želja ispuni na 
samrtnoj postelji: s dozvolom Pape Pija IX. položi 
radosna i blažena srca redovničke zavjete Družbe Isusove 
i umrije kao član Isusovačkog reda lijepom i svetom smrću 
22. ožujka 1862. Kardinal Andrija Steinhuber 
u svojoj vrijednoj povijesti Njemačko-ugarskog zavoda veli 
o Pavlu Kolariću: »Bio je biser zavoda; nevinošću i sve- 
tošću života uzor svim svojim drugovima.« 69 Uspomenu o 
tom našem svetom mladiću sačuvao nam je o. Petar 
Ragazzini izdavši već g. 1863. na talijanskom jeziku 
njegov životopis, koji je dvije godine kasnije izašao i u 
njemačkom prijevodu. 70 

Ragazzinievo djelce, koje je pretežno kao neka uputa, 
kako^valja težiti za svetošću, pretočio je Barbarić u hrvat- 
ski jezik: htio je da pribavi svojim drugovima korisna štiva 
za vrijeme godišnjih duhovnih vježba, jer je tada takova 
štiva na hrvatskom jeziku bilo veoma malo. Za velikih 
školskih praznika, dok su se ostali đaci odmarali od škol- 
skog jnapora i provodili vrijeme u razgovoru, igri i šetnji 
ili u čitanju ugodna štiva, Barbarić bi se zavukao u koji 
prazni razred i sve slobodno vrijeme žrtvovao mučnom po- 
slu prevođenja. Strpljivo je pretakao rečenicu po rečenicu, 


69 A. Steinhuber, Geschichte des Collegium Germ. Hung. in 
Rom, sv. 2. (1895) str. 495. 

70 Životopis je izašao bez imena pisca pod naslovom: Vita e 
morte edificante di Paolo Kolaric nel Collegio Germanico Ungarico 
di Roma. Roma — Coi tipi della C1VILTA CATTOLICA — 1863. 
(8° str. 112). Žiće Pavla Kolarića ide samo do str. 99., a od str. 
101 — 109. ima nekrolog o uzornom gojencu istoga zavoda Josipu 
Hoffmannu, koji je umro u cvijetu mladosti godinu i pol iza 
Kolarića (pod kraj rujna 1863). — Petar Ragazzini (1827— 
1877) bio je nadstojnik nauka u Njem.-ug. zavodu, poslije rektor 
Rimskoga Kolegija, pa provincijal, napokon rektor Gregorijnskoga 
sveučilišta u Rimu. (Sommervogel, Bibl. t. 6, 1387). — Kolari- 
ćevo žiće preveo je na njemački M. J. von Montbach (Neisse 
1865). 




18. Barbarić uči jezike — Pavao Kolarić. 


109 


nizao stranu po stranu, dok je napokon dovršio 71 prijevod 
spisa, koji mu je svojim biranim jezikom i poteškim peri- 
odama i ponešto oporim sadržajem bez sumnje zadavao 
dosta muke. Barbarićev je prijevod vjeran, ali nešto uko- 
čen, u njemu ne diše narodna duša, odveć se osjeća napor 
duha, koji se ne može oteti načinu mišljenja drugog na- 
roda. Ipak nam je prijevod drag, jer je plod apoštolskog 
žara plemenite duše. Čitao se više puta javno travničkim 
seminarcima. 

Petar se nadao, da će Crkva danas sutra Kolarića 
uzdići na oltar, pa nam se nameće misao, nije li ga i ta 
nada ponukala da se dade na prevođenje njegova životo- 
pisa, ne bi li kako pobudio zanimanje Hrvata za svetog 
im zemljaka. Žalio je, što ga u nas tako slabo poznavahu. 

Njemu samome plemeniti je lik mladoga junaka je- 
dnako lebdio pred očima, poticao ga na težnju za savrše- 
nim krepostima. Kolarić mu je bio kanoti kažiput kod naj- 
odlučnijeg koraka njegova života — kod izbora savršeni- 
jega staleža, a svijetlio mu je, kad se primicala sjena smrti. 
Kako ćemo vidjeti, Petrova je smrt bila posve nalik Kola- 
rićevoj, kaošto naliči lijepi sunčani zapad jedan dru- 
gomu . . . 


71 U pismenoj ostavštini Petra Barbarića nalazi se njegovom 
rukom pisani prijevod u četiri sveščića male četvrtine (školske »Za- 
daćnice«), ali prijevod seže samo do strane 71. tiskanog životopisa, 
pa manjkaju svršetak osmog poglavlja i cijelo deveto i deseto po- 
glavlje. Budući da prvi pisac i dobar poznavalac Barbarićeva života 
izrijekom veli, da je Barbarić dovršio prijevod, moramo uzeti, da 
se izgubilo od prijevoda ono, što netom spomenusmo. Da Barbarić 
nije dogotovio prijevoda, ne može se izvoditi otuda, što je zadnja 
strana četvrtoga sveščića neispisana, jer je Petar zadnju stranu i u 
ostala tri sveščića ostavio praznu. 


19. TEŠKA KUŠNJA. 

Kako se srebro kuša u vatri i zlato u 
talionici, tako kuša Gospodin srca. 

SV. PISMO (Posl. 17, 3). 

Duša, kad se posve predala Bogu, da joj On bude 
najveća ljubav, preobrazuje sve svoje druge ljubavi tako, 
da ih združi s onom najvećom, kaošto rijeke hrle, da se 
združe sa svjetskim morem. Tim ljubav, na pr. prema ro- 
diteljima i braći, ne gubi ništa od svoje topline i vrijed- 
nosti, ona samo dobiva: čisti se i oslobađa od neurednosti, 
ako je u njoj ima, a svakako diže se na viši stepen i po- 
svećuje Bogu, u komu ljubi sve što je izvan Njega. I u 
Petra vidimo da je nastojao svoje ljubavi sliti s Božjom 
ljubavlju, a to je do konca svog života i postigao. Svoje 
mile i drage uvijek je ljubio; kad su ga od njih rastavljale 
gore i doline, njegove su ih misli tražile, osobito u molitvi, 
da ih preporuči Gospodinu Bogu. A i on je bio vanredno 
ljubljen od svojih, i znao je to. Osobito ga je ljubila majka, 
koja nije nikad mogla pravo preboljeti bol rastanka. U 
prvo vrijeme, kad bi se našla sama u kući, uzela bi Petro- 
ve haljine i suzama ih rosila. Djeca to opazila i žao im bilo 
matere, pa bi sakrivala stvari, koje su majku sjećale sina 
u daljini. Ipak ono prazno mjesto za obiteljskim stolom 
sjećalo ju njezina dragog Pere. Već smo rekli, koliko je on 
poštivao i ljubio svoju pobožnu i predobru majku, a ta je 
ljubav porasla rastankom. 

I eto upravo u tom čekalo ga bolno iskušenje. 
Gospodin Bog, da odabranu dušu posve privuče k sebi, 
daje joj piti iz kaleža gorke boli, i da takvoj duši dade 
sebe, uzme joj ono, s čim je tako rekavši srasla. Blago 
duši, koja razumije takav ljubezni pohod Božji, Barbarić 
ga je razumio. 


19. Teška kušnja. 


111 


U školskoj godini 1892/93, kad je bio u četvrtom 
gimnazijskom razredu, ote mu smrt ne samo dobru staricu 
baku i tri sestre, nego i ljubljenu majku. Iz njegovih pisa- 
ma razabiremo, kako je tešku bol osjećao zbog tolikog 
gubitka, osobito dakako kad mu stiže tužan glas, da je 
ostao bez majke. Kako je bio daleko od zavičaja, nije imao 
ni te utjehe da se isplače na grobu one, koja mu je dala 
život, naučila ljubiti Boga i oplemenila mu srce. 

U svojoj žalosti tražio je utjehu i jakost tamo, gdje ju 
po savjetu svetog apoštola Jakova svaki kršćanin tre- 
ba da traži — u molitvi: »Je li tko od vas žalostan? Neka 
se moli!« (Jak. 5, 13). U molitvi, poniznoj i pouzdanoj, 
našao je i naš Petar lijeka svojem ranjenom srcu, kako je 
poslije povjerio ocu Anti Puntigamu: »Onda oćutjeh 
prvi put i to na čudnovat način, koliko je možna milost 
Božja. Što sam se više molio, to se i veća utjeha prelije- 
vala u moje grudi tako, da mi ni suza potekla nije. Istom 
poslije, kad sam se povratio kući i vidio, kako je sve pu- 
sto, navriješe mi suze na oči«. Što Barbarić kaže, da nije 
plakao, kad je saznao za majčinu smrt, nije nipošto bila 
bešćutnost, nego odraz potpune odanosti svetoj i ljubeznoj 
odredbi Božje Providnosti, kojoj se tako savršeno pokorio, 
da je nadvladao sjetilnu stranu boli, koju mu je srce osje- 
ćalo. I u životopisu sv. Alojzija čitamo, da nije zaplakao, 
kad su mu dojavili smrt njegova oca. 

Petrova odanost volji Božjoj i duševna jakost, plod 
promatranja svih ljudskih stvari u svijetlu vječnosti, zrcali 
se u pismima, što ih je pisao u godini velikog iskušenja. 
Svom ocu pisao je 9. rujna 1893. ovako: 

»Već sam sa dvije strane primio crne glase, da je 
naime mati umrla. Hvala Bogu, nek' se vrši nje- 
gova sveta volja! Nek* ide na počinak, gdje ćemo 
se ako Bog da svi sastati — u vječnom blaženstvu. 

»Taj glas bijaše dakako težak udarac za srce moje, 
ali okrijepljen svetom vjerom, da ćemo se opet sastati, 
nisam ni suze pustio. Samo mi pišite, molim Vas, što prije 
možete, kako je umrla; je li se ispovjedila i pričestila?« 

Kad mu je 21. studenog 1892. smrt ugrabila sestru Ivu, 
s kojom kanda ga je vezala osobita harmonija misli i osje- 
ćaja, Petar je u pismu ocu najprije dao oduška svojoj boli 


112 


19. Teška kušnja. 


i tješio ožalošćena oca, a onda upotrebio ovu priliku da 
preporuči domarima češće primanje svetih sakramenata: 

»Ljubezni oče! Još Vas najsrdačnije molim za nešto, 
i mislim, da ćete drage volje učiniti. Uredite kuću tako, 
da svako čeljade, koje može otići u Klobuk, ide svakoga 
mjeseca na svetu ispovijed. Ta vidite, kako se sve mije- 
nja. Danas jesmo, sutra nijesmo. Pa ako se malko izgubi 
posla za to vrijeme, dok bi otišli na svetu ispovijed, to će 
dragi Bog stostruko nadoknaditi. Ja se dakle pouzdano 
nadam, da ćete to učiniti. Molim Vas, prvom prigodom 
kad mi budete pisali, pišite mi to, jeste li tako uredili. 
Upisao sam Vas u Glasnik Presvetoga Srca Isusova, koji 
izlazi u Sarajevu. 72 Tu ćete naći utočišća u Presvetom Srcu 
u svojim nevoljama, kako ćete vidjeti, kad budete čitali 
, Zahvalnice’, kako je Presveto Srce mnoge i mnoge 
uslišalo.« 

Velike boli i patnje nalik su olujnom vjetru, koji trese 
hrast i savija ga, a tim čini, da hrast dublje i dalje pušta 
korjenje, jača i bujnije raste. Barbarića kušnja nije slomi- 
la, naprotiv, on je iz nje izašao snažniji i postao još više 
Božji. On je poslije jasno spoznao, kako mu je trpljenje 
koristilo duši, a priznao je to malo pred smrt u pismu 


72 GLASNIK PRESV. SRCA ISUSOVA pokrenuo je g. 1892. 
Franjo Venhuda, župnik u »Sarajevskom polju« (Gl. VRHBO- 
SNA 1891. br. 12.). Prve godine tiskao se list kod Benediktinaca u 
Brnu u Moravskoj, a druge godine (1893) kod Spindlera i 
Loschnera u Sarajevu. Pretplata mu je bila zajedno s poštari- 
nom 72 novčića za cijelu godinu. Na kraju g. 1893. M a t i j a P a j i ć, 
župnik šaraj evskopoljski, »vlastnik i urednik« Glasnika, predao je 
»vlasničtvo i uredništvo« lista Isusovcima u Travniku (Gl. GLA- 
SNIK 1893., str. 288). Počevši od g. 1894. list se tiskao u Zagrebu kod 
Antuna Scholza, koji mu je udario vrlo nisku godišnju pret- 
platu od ciglih 36 novčića poštom! Te iste godine primio je uredništvo 
travnički profesor o. Josip Celinšćak, pisac molitvenika »Kruh 
nebeski«, najraširenije knjige, koja je igda izdana na hrvatskom je- 
ziku. GLASNIK SRCA ISUSOVA već je dugo najrašireniji hrvatski 
mjesečnik, a danas ima preko 50 tisuća pretplatnika. Krasnim sadr- 
žajem i lijepom opremom ide u red naših najboljih listova. (Naručuje 
se na ovoj adresi: Uprava Glasnika Srca Isusova, Zagreb 
I, Poštanski pretinac 147, Palmotićeva ulica 31. — Pretplata za cijelu 
godinu samo 15 dinara). 


19. Teška kušnja. 


113 


svom prijatelju K e 1 a v i, koga je tada zadesila slična 
žalost u obitelji kao nekada njega, pa mu je eto mladom 
bogoslovu u Sarajevu pisao, da ga utješi i da mu olakša 
križ: 

»Ti ćeš se još sjećati one moje kritične godine (1893), 
kad sam izgubio mater i još 4 kućne čeljadi. To je — 
mislim — dosta znatan udarac, osobito, kad se sve u 
kratko dogodi, pak u jedan put tuga na srce navali. No, 
vjeruj mi, takovi udarci nijesu bez koristi. Ja sam u tome 
hvala Bogu dobro prošao. Najviše sam utjehe našao u mo- 
litvi: što se čovjek više za takove žalosti moli, to mu se 
srce brže puni duhovnom utjehom, koja naskoro prevlada 
i onu osjetnu tugu i bol. Ali osobita korist, koja se u 
takvim prilikama može crpsti, jest, da se čovjek utvrdi i 
time naoruža proti budućim olujama, koje ga osobito kao 
svećenika u svijetu čekaju. — Često mi pane na pamet 
ona rečenica: Što vrijedi čovjek neiskusan? Za cijelo, ako 
ikome, a ono je svećeniku dužnost hrabro stupiti na bojno 
polje; a kako će se tu vladati, ako nije prije imao zgode, 
da se u tom vježba? U opće, iz takovih kušnja — koliko 
ja uvigjam — dobiva se nešto muževno, a značaj se sve 
više jači. Ali bojim se, da mi ne rekneš: Ti si zašo u prodi- 
ku. — Ne mislim na to, brate, već ti jedino saopćujem 
misli, kojima se ja tješim, nadajući se, da će i Tebe 
utješiti«. 

★ 

Barbarić je u petom razredu, u pismu nekom prijate- 
lju, opisao običaje kod smrti i pogreba u Hercegovini, 73 
pa nek nam bude dopušteno ovdje taj opis uvrstiti; stvar 
doduše nema nutarnje veze s predmetom ovoga poglavlja, 


73 Petar se Barbarić zanimao za narodne običaje i za »narodno 
blago«. Ako dobro razumijemo, što kaže o. Puntigam o toj stvari 
(str. 80), Barbarić je u praznicima sabirao narodne priče, poslovice, 
pjesme, običaje. Sigurno je, da je u narodnom desetercu opjevao po 
narodnoj priči postanak »carskoga hrasta« u Ranjkovićima. 
Pjesma se nije sačuvala, no sadržaj i osam završnih stihova donosi 
Puntigam (str. 82 — 83), koji u njemačkom izdanju (str. 115) spo- 
minje i Barbarićev opis božičnih običaja, što ga je Puntigam objelo- 
danio u salzburškom tjedniku »Katholische Kirchenzeitung« 
g. 1898. 


Petar Barbarić 


8 


114 


19. Teška kušnja. 


ali osvjetljuje jednu stranu okoline, iz koje je Barbarić 

nikao • *t* 

» . . . Čim premine bolesnik, odmah kćer ili žena. 1 1 

sestra zakuka uz mrtvaca. To je susjedama znak, da se 
patnik preselio u vječnost. Eto ti ih sad na hrpe, hrle kuci 
pokojnikovoj, lete u sobu, poredaju se okolo, pomole se 
najprije za dušu, a onda stanu nabrajati i naricati, ^brl- 
jajući sva dobročinstva, što ih je ikad pokojnik učimo. 
Dok jedne plaču, druge tješe bližu rodbinu. Iza jedno po 
sata raziđu se svaka za svojim poslom; oko mrča upale 

svijeće, i tako čekaju pogreb. , 

»Kad se ponese na groblje, onda ne treba druge da- 
vorije, jer se tu kroz čitavo vrijeme plače i nariče. Cim 
jedna umorena prestane, druga jedva dočeka i prihvati 
njezin glas i tako se neprestano izmjenjuje, dok se drugi 

m ° le »Položiv tijelo u grob, povrati se sprovod u kuću po- 
kojnikovu; ta kuća mora »dati daću«; tu se sad jede i pije. 
Svako, komu se ponudi od toga jela, mora primiti, jer je 
inače na sablazan puku; jer ko primi i okusi daće, taj se 
tim obvezuje, da će se moliti za pokojnika; nu ko ne pri- 
mi, taj bi pokazao, da mrzi jošte na mrtvaca, i da mu ne 
će da oprosti i »halali«, ako ga je možda kad uvrijedio. 
Ja to ni ne mogu pripovijedati ovdje na dugo i široko o 
tom naricanju; no slušao sam jednu sestru, gdje nance na 
sprovodu malog svog brata. 74 Evo sad ću ti ovu naricaljku 
priopćiti; može biti da će te zanimati: 

»Ah, moj brate, sunce ogrijano, 

Kud mi ode, mili razgovoru? 

Koliko me puta ogrlio; 

Koliko me puta utješio, 

Moje srce svomu privinuo? 

Jao! više ono sad ne kuca! 

Kuku meni, jadnoj nesretnici! 

Ah, moj braco, moja diko mila! 

Nud’ otvori ljupke, crne oči, 

Rasklopi de medena mi usta, 

Pa mi reci: kom ostavljaš seju! 


74 Đaka drugoga gimnazijskog razreda u Travniku. 


19. Teška kušnja. 


115 


Kad pomislim na te, dušo draga, 

Kako jadnoj da mi puknut ne će 
Srce tužno, da je od kamena? 

Zemljo crna, okrutna V si danas , 

Eto pola primaš srca moga! 

— Al ne, zemljo , ništa nad njim nemaš! 

Ti se, brate, na vjeke veseli; 

Jer si letom gore poletio, 

U nebeske divne, rajske dvore, 

Dočeka te mila tvoja mama, 

Što se lani gore preselila. 

Blago vama, na vijeke blago! 

Jao meni sinjoj kukavici! 

— Al ne brate! — ti ćeš molit za me, 

Poslaćeš mi utjehe odozgor; 

Ne ćeš dati, da ti seja gine 
Venuć ovdje kao ubran cvjetak; 

Isprosićeš meni, razgovoru, 

Da što prije i ja gore stignem, 

Gore, dušo, u nebeske dvore, 

S vama slavit Boga Stvoritelja!« 

Tužaljci je oblik pjesme dao Barbarić, jer u Bosni i 
Hercegovini »naricaljka« daje oduška svojoj boli neve- 
zanim govorom, gdjekad u zaista pjesničkom ruhu, jei 4 
— iz velike boli ključa najljepša pjesma. 


20. VITEZ MARIJIN. 


Tvoj barjak sveti odabrah si, Djevo, 

Njeg pustit ne ću, kunem Ti se evo! 

Marijina kongregacija đačkoga je porijetla, pa je i 
bila u prvi kraj namijenjena samo đacima srednjih i vi- 
sokih škola; istom se kasnije počeše osnivati kongregacije 
i za druge staleže. Prvom po vremenu kongregacijom obič- 
no se drži ona, koja je g. 1563. nastala u glasovitom »Rim- 
skom Kolegiju« (Collegium Romanum), ali su slična đačka 
udruženja pod raznim imenima postojala već prije i na 
drugim školama Isusovačkoga reda, na pr. g. 1557. u 
G e n o v i, gdje su se nedjeljom i svecem đaci skupljali u 
razredu, da klečeći izmole mali časoslov Blažene Gospe, 
ili da se priprave za svetu pričest, što će ju primiti sutra- 
dan. Popodne bi pošli u crkve, da poučavaju djecu u 
kršćanskom nauku, pa bi se opet sabrali u razredu, izmo- 
lili »večernju« i onda razgovarali o duhovnim stvarima. 
U Padovi nastao je g. 1558. »Zbor bogoljubnosti« 
(Congregatio pietatis), čiji su se članovi trsili sprovoditi 
bogoljuban život; svako su jutro kod kuće pola sa.ta razma- 
trali o vječnim istinama, a navečer bi ispitali svoju savjest. 
U Firenzi je g. 1561. postojao sličan zbor pod nazi- 
vom »Gospina četa« (Compagnia della Madonna). 

Od prvog je početka bila glavna zadaća đačkih Mari- 
jinih kongregacija ili zborova ova: združiti ozbiljno učenje 
s dubokom bogoljubnošću i s pravim kršćanskim življe- 


75 J. M i 1 1 e r S. I., Die Marianischen Kongregationen vor der 
Bulle »Otnnipotentis Dei«. Ein Beitrag zu ihrer Charakteristik (AR- 
CHIVUM HISTORICUM SOCIETATIS IESU 1935, str. 252 ss.). 


20. Vitez Marijin. 


117 


njem, a ujedno predobivati za svet i bogoljuban život dru- 
gove, ukućane i druge ljude. Poput ostalih društava, koja 
su imala svog zaštitnika ili patrona, staviše se kongrega- 
niste Rimskoga Kolegija već g. 1564. pod zaštitu slavne 
Bogorodice i prečiste Djeve Marije: nju će oni svesrdno 
štovati i njezino štovanje širiti. Ta je kongregazija uzela 
naslov od »Navještenja Marijina«. 

Kako su kongregacije rodile lijepim i obilatim plodom, 
odobri ih Papa Grgur XIII. bulom »Omnipotentis 
Dei« od 5. prosinca 1584., a spomenutu rimsku kongrega- 
ciju učini maticom, kojoj će se pripojiti sve kongre- 
gacije širom svijeta (Congregatio Prima primaria). 

U Hrvata je prva đačka kongregacija (od Navještenja 
Marijina) osnovana u Zagrebu g. 1614. Iste godine 
učinjen je neki početak kongregacije u Beogradu 76 
U Dubrovniku, koji se g. 1564, naziva »kruna hrvat- 
skih gradova«, 77 postojala je u Isusovačkoj gimnaziji Ma- 
rijina kongregacija od Bezgrješnog Začeća već prije g. 
1626., kad je bila pripojena rimskoj matici zauzimanjem 
glasovitoga o. Bartola Kašić a. 78 Rijeka je do- 
bila kongregaciju od Pohoda Marijina g. 1629., 78 V a r a ž- 
d i n kongregaciju od Navještenja g. 1644., 80 Požega 
1726 (Pohod Marijin), 81 Beograd g. 1737. ili 1738. 82 
Uz đačke kongregacije postojahu u Isusovačkim crkvama 
u 17. i 18. stoljeću i kongregacije za druge staleže, tako u 
Zagrebu, na Rijeci, u Dubrovniku, Varaždinu. Može se mir- 
ne duše reći, da su Marijine kongregacije u nas mnogo pri- 
donijele jačanju pravoga kršćanskog života. 

Pod kraj osamnaestoga vijeka ljuti je mraz necrkve- 
nog i nekršćanskog duha ofurio taj nježni Gospin cvijetak, 


76 VRELA I PRINOSI 4 (1934) str. 8. 

Jan Vidal u pjesmi Nikoli Nalješkoviću Dubrov- 
čaninu. (»Stari pisci hrvatski«, knj. 5., str. 352). 

78 Rkp. »Alcune Memorie« fol. 5 v. — Gl. i Kaledanr NAPRE- 
DAK 1934, str. 70. 

78 Rkp. Litterae annuae Coll. Flum. 1629. (Nat. Bibl. u Beču). 

80 VRELA I PRINOSI 2 (1933), str. 140—145. 

81 VRELA I PRINOSI 5 (1935) str. 30. 

82 VRELA I PRINOSI 4 (1934) str. 39. 


118 


20. Vitez Marijin. 


koji je u nas ponovno stao klijati i cvjetati istom u drugoj 
poli devetnaestoga stoljeća: najprije u staroj »Kolegiji« u 
Požegi (1863), zatim u bogosloviji u D j a k o v u (1865), 
a u Sjemeništu u Travniku istom g. 1889. na Blago- 
vijest 25. ožujka, rođeni dan prve Marijine kongregacije u 
Bosni i Hercegovini. Osnutak je izvršen pod svečanom 
Misom: iza vatrenog govora prvoga upravitelja kongrega- 
cije Bezgrješnoga Začeća, Osječanina o. Ferde B r i- 
xia (f 1925), s gorućom svijećom pristupila je odabrana 
četa k velikom oltaru i zavjerila se svojoj nebeskoj Vla- 
daoci, Zagovornici i Majci. Od tih prvijenaca Marijinih 
dužnost nam je napose spomenuti nadbiskupa i metro- 
politu vrhbosanskoga DR. IVANA ŠARIĆA, pjesnika 
Gospinog. ^ 

1. — Već se davno reklo, da ne će navijeke propasti 
onaj, koji pravo i iskreno štuje preslavnu Djevu i Majku 
Božju Mariju: pobožnost prema Njoj znak je preodabra- 
nja vječnoga. Petar Barbarić bio je toliko sretan, da je 
potekao iz obitelji i naroda, gdje se Majka Božja i naša 
štovala i štuje na osobit način, i on je tu spasonosnu po- 
božnost usisao s materinjim mlijekom. Vidjesmo ga, mla- 
đahna pastira, gdje goni stado na pašu s krunicom u ruci. 
Kad ga je ljubezna Providnost dovela u Sjemenište, tu je 
upravo procvala Marijina kongregacija i bila u svom pr- 
vom žaru. Nije to sigurno bio puki slučaj, a tako isto ni 
okolnost, da je Petar bio primljen među odabranu djecu 
Marijinu već u prvom razredu! Tada je naime postojala 
za seminarce samo jedna kongregacija, a primahu se u nju 
samo veći đaci. Izuzetak se učinio samo za njega i za još 
jednog mu druga: Gospodin kanda se žurio, da Što prije 
preda taj preodabrani cvijetak u njegu svoje svete Majke, 
jer ga je htio u najljepšem cvatu presaditi u rajski perivoj... 

Ona ljubav i nježna pobožnost Petrova prema preči- 
stoj Djevici sad će se potpuno rascvasti i oko sebe će širiti 
miloduh svake kreposti. Nema sumnje, da je pobožnost 
prema svetoj Majci Božjoj bitno pridonijela njegovu po- 
svećenju: ona je zapremala vrlo velik dio njegova duhov- 
nog života i bila kano jedno krilo, kojim se vinuo u visine 


119 


20. Vitez Marijin. 


božanskog života; drugo je krilo bila njegova duboka po- 
božnost prema presvetomu Srcu Sina Božjega. 

Nemamo izravnih podataka, da kažemo, što se zbi- 
valo u njegovu srcu, kad je na Alojzijevo, 21. lipnja g. 
1890., bio primljen u Marijinu kongregaciju, napose, šta je 
osjećao, kad je klečeći pred oltarom, s gorućom svijećom 
u ruci izgovarao onu prekrasnu posvetu Gospi blaže- 
noj, kojom ju je odabrao »pred svojim Anđelom Čuvarom 
i pred cijelim dvorom nebeskim za svoju Vladaricu, Zago- 
vornicu i Majku« i čvrsto odlučio, »da će joj odsele uvijek 
služiti i, koliko uzmogne, nastojati, da joj svi vjerno služe«. 
Sve, što o njemu znamo, otkad se sav prikazao Gospi, 
ovlašćuje nas reći, da je njegova posveta protekla iz naj- 
dublje dubine njegove duše; ona njegova odluka, da će 
Njoj služiti, obuhvaćala je svaku žilicu njegova bića. On 
će postati Gospin vitez, bez ljage i prigovora, sa- 
vršen uzor Marijina zbornika. 

Jedna od najvećih radosti njegovih bila je ta, što mu 
je Gospodin Bog dao milost, da bude kongreganista, dijete 
Marijino. Dan, kada se svečano posvetio službi Marijinoj, 
ubrajao je među najljepše svoga života. Kad je 25. ožujka 
1896. njegov prijatelj Petar Papac bio primljen u 
sarajevski Marijin zbor, čestitao mu je naš Petar ovim 
pismom, kojim kanda i nehote otkriva, što mu je srce osje- 
ćalo u sličnoj prigodi: »Budući sinci jedne zemlje maj- 
ke, uvijek željno očekivah, kad ćemo biti sinci i jedne ne- 
beske Majke. Istina, i dosad mogosmo to reći; ali danas, 
kad Te u duhu motrim pred likom premile nam majke, 
kad Te slušam, gdje izgovaraš riječi: Eligo te ho- 
die in Domina m, Advocatam et Matrem... 
ne mogu, da ne uskliknem: Oh sretni čaše, već si došao! 
O sretni sinko u zagrljaju takve majke! Dijelim s Tobom 
čuvstva radosti i utjehe, što Ti danas obuhvaća srce. Pro- 
matrajući danas Tvoju sreću, videći Te obdarena tolikim 
oprostima, udružena vjernoj četi nepobjedive Kraljice, i 
slušajući riječi, što Ti ih danas odgovara premila Majka: 
Ego diligentes me diligo (ja ljubim one, koji 
mene ljube), ne mogu da ne uskliknem: Brate, iz dna 
srca Ti čestitam! 25. ožujak neka Ti za cijelog života u 
srcu ostane; misao Congreganista sum (zbor- 


120 


20. Vitez Marijin. 


nik sam) , Filius Mariae sum (sin sam Marijin) 
nek' Te nikad ne ostavi. Ova će Ti misao biti u tuzi utjeha, 
u pogibelji zaklonište, u borbi srčanost, u djelovanju okre- 
pa, u potrebi pomoć.« 

2 — Kad je Barbarić bio primljen u kongregaciju, 
propovjednik je u svečanoj besjedi usporedio Marijin zbor 
perivoju, u kojem je svaki revni zbornik krasan cvijetak, 
Majci Božjoj na radost i veselje. Tu im navede za primjer 
sv. Alojzija, koji je cvao poput čista ljiljana, i zato za- 
vrijedio, da bude još u ranoj dobi presađen u nebeski raj. 

Osam godina iza toga piše jedan gojenac o Barbariću. 
»Kao rumen-ruža cvjetao si u vrtu djece Manjine, prožet 
ljubavlju prema njoj i Sinu njezinu. I kad je cvijetak svoju 
čašku razvijao, presadi ga nebeski vrtlar u raj, ier ga 
zemlja nije bila dostojna.« Tako je dakle Petar vjerno 
održao obećanje, što ga je zadao Kraljici zbornika, kad ,e 

ušao u zbor. , , 

Slika »premile majke«, kako je Barbarić rado zvao 
BI Dj. Mariju, stajala uvijek živo pred njim; njegove su 
misli neprestano lebdjele oko nje poput dražesnih angjela 
donoseći Majci tisuću pozdrava od djeteta, a djetetu od 
Majke. Svaki je dan, ako nije bio zapriječen bolešću ih 
čim drugim, najmanje šest puta pohodio kapelicu BI. D je- 
viče. Češće preko dana pobožno bi poljubio sliku, sto je 
imao pred sobom na pisaoniku, a da bi na hodniku prošao 
mimo slike Marijine bez pozdrava ili strjelovite molitvice, 
ne da se ni pomisliti. 

»Niko nije bio radosniji i revniji od p etra«, piše 
jedan đak, »kad je valjalo u svibnju okititi sliku Majke 
Božje u razredu. Naš vrijedni razredni starješina upozo- 
rio bi nas prije početka toga čarnog mjeseca na .svibanj- 
sku pobožnost' te u školi objesio sliku Kraljice sv i b- 
n i a Pozvao bi svoje učenike, da nakite ovu sliku pje- 
smicom, a i vijencem prirodna cvijeća da , u ovjenčaju. 
Zaredale bi pjesmice spjevane u žaru mladenačke ljubavi 
prema Mariji. Jedna ljepša, puna pjesničkog poleta, druga 
malo mirisala po prozi, ali sve pune zanosa i ljubavi pre- 
ma Gospi. Među ovim pjesmicama bila je uvijek dakako 
i Barbarićeva, prikazujući premiloj si Majci čuvstva srca. 
On je vazda bio jedan od onih, koji bi brali cvijece za 


20. Vitez Marijin. 


121 


vijenac. Od grma do grma vidio bi mu se visok stas, gdje 
se radosno sagiblje ugledavši koji krasni, istom napola 
procvali pupoljak.« 

A najradije je pokazivao svoju pobožnost prema 
Majci Božjoj svetom krunicom. Dan i noć nosio je 
uza se krunicu; on bi ju molio ne samo u crkvi i u kapelici 
nego svagdje, gdje mu se pružila prigoda; a takovu je pri- 
godu imao idući u crkvu, u školu, na igralište itd., jer je 
tada propisana gojencima šutnja. Tko nije Barbarića iz- 
bliza poznavao, pa ga gledao onako stasita gdje odmjerena 
koraka stupa hodnikom, ne bi slutio, da se taj mladić 
moli kudgod išao. Usne mu se lagano micahu, dok je 
desnicu sakrivao pod kaputom na prsima i u desnici držao 
krunicu. Toga nisu znali ni svi njegovi suučenici. »Jedam- 
put sam bio s mnogo drugih đaka u bonici,« pripovijeda 
opet jedan pitomac. »Premda bolesni, bijasmo ipak dobre 
volje, pa se smijasmo i šalismo, dok su drugi bili na škol- 
skoj Misi i molili krunicu. Tada će Petar: Moji dragi, mo- 
limo sada radije krunicu, kad ne možemo biti kod sv. Mi- 
se!! Male potaknu dobar primjer, te su se rado odazvali 
dobromu savjetu.« 

Nekoliko tjedana prije njegove smrti, kad je bio tako 
oslabio, da se samo teškom mukom mogao dovući u crkvu, 
zapitat će ga o. P u n t i g a m : 

»Pero! koliko svetih Misa slušaš na dan?« — , Dvije, 
Velečasni! a kad primim sv. Pričest, tri.’ — »Pa zar Ti to 
nije teško?« nastavih pitati. — Nije, Velečasni! ta ja sje- 
dim.’ — »Ali molitva?« opet ću ja. — ,0 ne, jer ja molim 
krunicu; a osobito kod žalosne krunice čovjek ne može 
biti lako rastresen. Slike su tako žive, da me sasvim za- 
nesu. — Kojisejezanasznojio krvavim zno- 
j e m ! — divne li slike! — Kojije za nas bio bič e- 
v a n ! — Moj Bog biče van!' To je rekao tako ganut- 
ljivo, te se njegove blijede jagodice zarumenile, njegove 
umorne oči zakrijesile, a slaba desnica i nehotice se uz- 
digla. Petar bijaše posve zanesen, kako sam ga rijetko vi- 
dio. ,S takvom slikom’, nastavi tada mirnije, ,s takvim 
otajstvom mogu se lako dugo zabaviti; to me ništa ne 
umara'. — Barbarić je uvijek molio krunicu onako, kako 
je zapravo i treba moliti: razmišljajući i živo si predstav- 


122 


20. Vitez Marijin. 


ljajući sliku u mašti. On se je tako zadubio u otajstva, da 

ih je pred sobom u duhu regbi gledao. On je bio u kucici 
nazaretskoj i s veseljem slušao, kako Anđeo Manji donos 
veselu vijest; on je pratio BI. Djevicu preko brda k nje- 
zinoj rođakinji Elizabeti; on je klečao s Manjom i Josipom 
pred Božanskim djetetom u betlehemsko, stalici itd. Na 
sličan bi način razmatrao i prošao s Majkom Božjom ža- 
losna i slavna otajstva. Ovako mu postade sv. krunica 
pravim rudnikom, iz kojeg bi svaki dan vadio novo blago 
na korist svojoj duši. 

3 , _ Jednom reče jedan Petrov profesor o njemu: 
»Naš Barbarić odlikovao bi se u svakom zvanju.« Pa tako 
je on u počasnoj četi Marijinoj služio kratko vrijeme kao 
prosti vojnik. Na početku drugog razreda, dakle tri 
mjeseca otkako je primljen u zbor, bi imenovan »savjet- 
nikom« zbora, i tu je službu časno obnašao dvije godine. 
U četvrtom razredu povjeriše mu službu »pobočnika«. 
Na početku pak petog razreda (1893/94) dogodilo se 
nešto dotad nečuveno: poglavarstvo zbora, u kojem su 
većinom bili đaci viših i najviših razreda, jednoglasno je 
glasovalo za predlog, da Petar Barbarić bude z b o r u n a 
čelu. I tako 12. studenoga navečer, uoči sv. Manislava 
Kostke, zaštitnika zbora, zaključak bi proveden i Petar 
svečano proglašen nadstojnikom iliti p r e f e k t o m ca- 
snoga Zbora Bezgrješnoga Začetka Manjina. Toliku ljubaV 
i štovanje bijaše već zarana stekao kod svoje brace 
zbornika. I ova ljubav, privrženost i štovanje zbornika 
prema njemu nije poslije ni u čem oslabilo, nego je na- 
protiv jednako raslo. Ne samo da su Barbanća^ svake go- 
dine na novo izabrali, da bude z b o r u n a c el u, nego 
što je još više: njegov je ugled kod zbornika bio tolik, te 
niko nije ni pomislio, da će ko drugi biti izabran za nad- 
stojnika. To je bilo sve do osmoga razreda, kad je sam 
radi bolesti molio, da izaberu drugoga. Svima je bilo zao, 
što ih ostavlja njihov dobri i ljubljeni vođa. 

A Barbarić je uistinu i bio uzor-nadstojnik. Pravila 
zbora, a napose pravila za nadstojnika, obdržavao je 
veoma savjesno. Jednoć upitao o. Puntigam, da li je Barba- 
rić uvijek bio tako gorljiv i revan; mnogi mu đaci odgovo- 
riše: »On je uvijek bio dobar i revan, ali s jos većom je 


20. Vitez Marijin. 


123 


gorljivošću stao težiti za krjepostima, kad su ga u petom 
razredu izabrali nadstojnikom zbora«. Vjerno se Petar 
držao one Mažuranićeve: 

Dobar past'jer; jer što kaže inom, 

I sam svojijem potvrđuje činom. 

Vruće je želio, da se njegova draga kongregacija što 
više podigne i da što ljepše procvate. Nije to laka stvar, 
za nju se hoće ne samo ustrajne i jake volje, nego i mnogo 
razbora, obzira i tankoćutnosti. U takvom se nastojanju 
naiđe lako na zapreke, koje se ne daju svladati silom. 

Prije svega išao je za tim, da sve više pobudi u srcima 
svojih drugova zbornika osobitu ljubav prema Majci Bož- 
joj, kako bi ih, ako zatreba, potaknuo na točno vršenje 
đačkih, sjemenišnih i zborničkih dužnosti. Ujedno je zbo- 
rom i tvorom radio oko toga, da kongreganiste podržavaju 
i njeguju u sebi apoštolski duh, pa da svak prema svojim 
silama i prilikama nastoji predobiti i druge za krepostan 
kršćanski život. Dobro je on uočio pravi duh i bitnu svrhu 
kongregacije, kako je izražena u »zlatnoj buli«, 83 koju je 
izdao Marijinim kongregacijama 27. rujna 1748. Papa B e- 
n e d i k t XIV., nekoć i sam zbornik kongregacije Uzne- 
senja Marijina kod Doma profesa Družbe Isusove u Rimu. 

»Što li je sve činio Barbarić«, svjedoči jedan njegov 
suzbornik, »da bi unaprijedio čast svoje nebeske Majke! 
Tko bi izbrojio žrtve, što ih je prinosio za Njezinu ljubav, 
osnove, što ih zamišljao, predloge, što ih činio, ne bi li 
štovanje Blažene Gospe proširio i pojačao! Često bi se na 
šetnji pridružio zbornicima ovog ili onog razreda i poticao 
ih, da štogod učine na čast Mariji ili pak da ne sustanu u 
takvom nastojanju: pomagao ih je u tom zborom i tvorom. 
Kaošto pčela liječe od cvijeta do cvijeta i kupi slatki med, 


83 To je znamenita »bula« iliti pečatnica »Gloriosae Dominae«, 
kojom je Benedikt XIV. iznova odobrio odluke prijašnjih Papa i još 
obdario Marijine kongregacije mnogim povlasticama i oprostima. Ovo 
je jedan razlog, zašto se ta bula zove zlatna, a drugi je, što je na njoj 
pečat od zlata. Tekst ima Elder Mullan, Die Marianischen Kon- 
gregationen nach den Dokumenten. Vierte Auflage. (leks. form., 
XXV + 595, Wien 1913), str. 320—333. 


124 


20. Vitez Marijin. 


tako ie Pero sabirao iz dobrih knjiga i listova med spaso- 
nosnih pouka i lijepih primjera, da ih do zgode pripovjedi 
suzbornicima i njih potakne na slična djela«. 

Svojem upravitelju kongregacije (bit ce to bio 
n TosioCelinšćak ili o. J a k o v Kilank došao 
on jednom s dugačkim popisom od preko 20 predloga za 
dobro i napredak kongregacije, te je pitao, koji bi pred- 
loži bili najpodesniji da se izvrše. On je i zamolio zborni- 
ke, da mu svak pismeno priopći, što misli da bi bilo zbo 

na korist. . t 

Veoma je volio slušati i razgovarati, kako se u raznim 
zemljama nanovo budi i preporađa kršćanski život, pa bi 
mToko sijevalo od radosti, kad bi čuo da su upravo Ma- 
rijine kongregacije visoko razvile katoličku zastavu, ^ 
što je to baš u njegovo vrijeme bivalo u carskom Beču. 
On se nadao, da će Marijine kongregacije mnogo prido- 
nijeti katoličkom preporodu i u hrvatskom narodu, navla- 
stito među omladinom. 

No dok je živo želio, da se Marijin zbor sve dalje i 
dalje širi i krila razmahne, on se odlučno protivio slabije 
nju pravoga zborničkoga duha, što je obična posljedica 
odveć lakog primanja novih članova ili prevelike blagosb 
u upravljanju kongregacije, a ovo se mace zove — manjak 
auktoriteta i discipline. >v 

»Pa kako je s vašom kongregacijom?« piše jednome 
prijatelju. »Nešto sam čuo, da neki osobito za to vojuju 
da ne bude nikakva poglavarstva. Ti si sada u vl iecupak 
ti s toga evo govorim: mislim, ako je sreće, da ne 
Lovih biti. Inače, kamo bismo došli? Ako om ne ce da 
priznaju najhitnijega znaka zbora, - a to ,e upravo po- 
glavarstvo, što ima vlast nad ostalim članovima u stvari- 
ma zbora — onda takovo udruženje i ne zaslužuje imena 
kongregacija, nego najviše bratovština. Znam, 
mnogo je teže upravljati vašim zborom nego li na pr. na- 
šim; ali opet, kad se sjetim vašega zbora, onda mislim, 

da je uprav sveta dužnost vas, koji ste sad i na ćelu, da 
soasite P svoj zbor od rasula. Jer što se dublje ukorijene 
takovi nazori, to će ih biti teže istrijebiti. Ta znaš, da je 
slično počeo i zbor u N., pa eto, dotle je dosao da seje 
konačno pretvorio u nekakvu republiku, gdje su bira 


20. Vitez Marijin. 


125 


predsjednika, kako su htjeli i na koliko su vremena baš 
htjeli. 

»Ne dao dragi Bog, da vaš zbor do toga dođe. Dakle: 
principiis obsta (Na početku se opri!). Nemoj to 
uzeti kako kakovu prodiku, nego znaj, da sam Ti to samo 
na prijateljsku rekao, jer znam, da se ne ćeš uvrijediti 
zbog toga.« 

Kako je Barbarić pravo shvaćao zadaću poglavarstva, 
a napose svoju dužnost kao nadstojnika, pokazuje nam i 
primjedba, što je reče jednom u sjednici: »Do nas stoji, da 
li će seminarci biti valjani i dobri. Kongregacija uvelike 
utječe na cijeli zavod, a njezino poglavarstvo opet daje 
primjer, u koji se drugi manje više ugledaju«. 

Imajući uvijek na umu dobrobit i napredak kongre- 
gacije, a sudeći, da je i drugima zbornicima to na srcu, on 
se nije žacao upozoriti kojeg zbornika, kad bi opazio, da 
što ne valja. No činio je to tako blago i milo, da se nitko 
ne bi uvrijedio. Što smo već jednom rekli, kako je Barba- 
rić imao velik ugled kod đaka, osobito kod zbornika, i 
kako je bio voljen, to vrijedi navlastito odonda, otkad je 
stao na čelo kongregaciji. Može se reći, da onolikog ugle- 
da nemaju uvijek ni poglavari kod svojih podložnika. A 
što također nije svagdašnja stvar, on je uživao povjerenje 
mnogih, pa nije bilo rijetko da mu je koji drug otvorio 
srce i tražio u njega savjeta i pomoći u svojim teškoćama 
i jadima. On je pomagao svakoga, kako je najbolje umio, 
a često je preporučivao takvima, neka sve svoje jade i 
nevolje iskreno povjere svojem ispovjedniku ili kojemu od 
Otaca. Često su ga čuli gdje veli: »O da bi svaki đak uzeo 
duhovnog vođu te se njemu posve povjerio i izvan ispo- 
vijedi!« Sam je iskusio veliku korist od toga, pa je živo 
želio, da bi i drugi radili tako. 

Da navedemo nekoliko crtica, koje dosad rečeno 
osvjetljuju. Spomenuti Ilijica piše nam 24. lipnja 1935.: 
»Sjećam se, kako smo više puta nekoliko nas išli zajedno 
s njim na šetnji, a on bi nas oduševljavao, da budemo do- 
bri kongreganiste. On bi nas znao i opomenuti s koje po- 
grješke. Tako sam jednoga dana u svom pultu (stolu za 
učenje) našao cedulju, u kojoj je pisalo: Nemoj brblja- 
t i ! Tu cedulju metnuo je on«. 


126 


20. Vitez Marijin. 


Njegov drug i prijatelj u Sjemeništu i gimnaziji kroz 
svih osam godina, g. M a t i j a D i v i ć, danas gimnazijski 
ravnatelj u miru, s najvećim se pietetom spominje svog 
»nezaboravnog druga«, njegovih vanrednih vrlina, osobito 
njegove dobrote: »Kada se sjetim njegove blage i nikad 
neuzbudljive naravi, kad se sjetim, koliko me je puta u 
poteškoćama pomagao i sokolio, orose mi se oči suzama. 
Nikada nijesam, za čitava našeg drugovanja opazio, da bi 
se na me naljutio, premda sam ga češće puta bockao i 
smijao mu se osobito pri njegovoj dosta nespretnoj igri 
lopte. No sve je on to strpljivo podnosio, nikad srdito 
reagirao, nego za šalu smatrao. Koliko me je puta utješio, 
kad sam ja, vatren po svojoj naravi, njemu se tužio i ljutio 
se na koga profesora, da odveć zahtijeva, da premnogo 
zadaje i preko naših sila, — ,Pa katkad se zadaje vise, 
katkada manje', odgovori mi Petar. ,Ti samo vrši svoju 
dužnost i radi koliko možeš. Bit će ti savjest mirna . Ova- 
ko je on znao odgovarati na moje prigovore. Uopće bio 
mi je uzorom u svemu. Ugledajući se u njega stupio sam u 
Marijinu kongregaciju i počeo s malini ^samozatajama . 
Evo kako! Kada nam je naš kongreganistički praeses 
(upravitelj) o. Josip Celinšćak preporučio u jednoj 
propovijedi, da jedan drugomu ono, što mislimo da^ kod 
koga ne valja, na prijateljski način, na papiriću napisano 
predamo i tako jedan drugoga popravljamo, zadasmo ja 
i Petar međusobno riječ, da ćemo to iskreno i činiti. Ja 
sam bio uistinu u velikoj neprilici, što da napišem retru 
i koju li pogrešku da navedem, dok je Petar meni gotovo 
svake nedjelje moje pogreške navodio, jer sam ih doista 
i imao punu pregršt. Čitajući Petrove cedulje sam sam se 
pred sobom stidio. Kada mi je jednom zamjerio i prigo- 
vorio, da mu ja hotimice, tobož iz prijateljstva, ne ću da 
navađam njegove pogreške, poslije dugog promišljanja 
odvažim se da mu napišem nešto, što mi se nije kod njega 
sviđalo. Kada bi išli na šetnju, opazio sam, da ima običaj 
češće puta stresti glavom i odbacivati rukom, kao da ne- 
što tjera od sebe. Opazili su to i drugi suučenici i kojeka- 
ko, kadšto i nepovoljno tumačili, da tjera napasti, razgoni 
štokakve misli i t. d. Na jednom listiću mu to spomenuh, 


20. Vitez Marijin. 


127 


neka više ne čini vidno pred drugima i izbjegne primjedbe 
suučenika. I doista, ne vidje se više da je to činio«. 84 

Veoma je dosjetljiv bio Barbarić u ljubeznom nasto- 
janju da privede natrag na pravi put one zbornike, koji 
su s njega sašli. Žao bi mu bilo jako, kad mu to ne bi 
pošlo za rukom, a tuga bi mu se ovila oko srca, kad bi se 
koji nevrijedan član morao izlučiti iz kongregacije. Na 
blagdan Navještenja Marijina 25. ožujka 1895. pisao je 
prijatelju Marijanu Kelavi, bogoslovu u Sara- 
jevu: »Tuga mi obuzima srce, kad pomislim, gdje su sada 
oni negdašnji zbornici, koji su na našu glavnu svetkovinu 
onako svečano obnovili svoju posvetu nebeskoj Majci«. 

Ne treba ni spominjati, da je Petar sav svoj mar ula- 
gao u to, da se sve vježbe kongregacije vrše bogoljubno i 
dušobudno, a svetkovine njezine da se slave što ljepše i 
svečanije. Koliko je pak volio kongregaciju i koje mjesto 
je ona zapremala u njegovu životu, to se još jasnije nego 
prije pokazalo u posljednjoj bolesti. Dušu je diralo gle- 
dati ga zadnjih tjedana pred smrt, kad se već jedva 
držao na nogama, gdje se upire o štap i uz napor posljed- 
njih sila vuče se svaki dan u drugi kat: to on ide, nasla- 
njajući se o zidove, u kapelu kongregacije, da pred lik 
»premile Majke« položi zadnje cvijeće svog zemnog života, 
koji je venuo . . . 

I preko groba htio je da ostane Marijin zbornik: želio 
je da koristi kongregaciji i s rajskih visina. »Bilo je«, 
pripovijeda prvi pisac Barbarićeva života, »šest dana pred 
njegovu blaženu smrt: razgovarao je sa mnom o vječno- 
sti, koja se primiče, tako mirno i spokojno, kao kad đak 
govori o skorim praznicima. Ja sam mu preporučio, neka 
se mnogo moli na nebu za omladinu, napose za hrvatsku, 
i neka se stara, da u hrvatskim zemljama procvatu Mari- 
jine kongregacije i đačke duhovne vježbe. Drage mi je 
volje to obećao, a čini se, da je njegov zagovor na nebu 
urodio lijepim uspjehom«. Kad je on umro, bilo je u hrvat- 
skim zemljama svega samo sedam Marijinih kongregacija, 
nakon ne pune tri godine cvalo ih je 18, a dvadeset go- 
dina od Barbarićeve smrti oko 150! 85 


84 Ravnatelj M. Divić provincijalu vč. o. Anđelku Juriću D. I. 
u pismu od 19. veljače 1936. 

85 KALENDAR SRCA ISUSOVA I MARIJINA 1917. 


128 


20. Vitez Marijin. 


4 , Svečana akademija u čast Majci 

Božjoj (2. veljače 1896). 

Da si, poštovani štioče, na Svijećnicu 1896. navečer 
mogao zaviriti u gimnazijsku dvoranu u Travniku, ti bi 
poput mnogih uzvanika na pragu stao od čuda: tako sta 
Travnik još nije vidio. 

U dnu dvorane dižu se sred zelene šumice i šarolikog 
cvijeća tri gotske kapelice napravljene od transparenata 
(prozrake), koje se prelijevaju u prekrasnim bojama kao 
šareni prozori starinske crkve, kad se na njima žare sun- 
čane zrake. U srednjoj stoji, oborenih očiju i sklopljenih 
ruku, kao da je živa, prečista službenica Gospodnja, maj- 
ka i kraljica kongregacije; oko Bezgriješne vije se sjajan 
trak s imenima svih zbornika, nad Njom pišu ognjenim 
slovima riječi: Ego diligentes me diligo (Ja ljubim one, 
koji ljube mene). 

Dvorana je prepuna đaka i brojnih uzvanika. Akade- 
miju je otvorio pjevački zbor s pjesmom »Pozdravnicom«, 
a onda izađe Barbarić sa širokom nadstojmčkom vrpcom 
oko vrata, da pozdravi upravitelja kongregacije, o. Ja- 
kova Kilanka, koji se na taj Gospin dan ujutro po- 
novno prikazao Bogu položivši svoje zadnje zavjete, tom 
prigodom, a na čast nebeskoj Vladarici, Zagovornici i Majci 
prirediše eto seminarci ovu akademiju. 

Program je bio lijep i obilat, a slavio je Mariju kao 
ideal, kao Majku i kao voditeljicu zbornika. 
Osim glazbenih dijelova program je gotovo sav bio djelo 
samih zbornika: pjesme, besjede, dialog. Latinsku je odu 
krasnoslovio petoškolac T. Bo ž i ć, Ei S Mapiav (Manji) 

petoškolac I. Pa vlak. Raspored akademije izveden 

je s vanredno lijepim uspjehom, kojem je svoj dio prido- 
nio i gorljivi nadstojnik Petar Barbarić vatrenom završnom 
besjedom (epilogom). Veći se dio besjede sačuvao u prvom 
izdanju ovog životopisa. Da ne znamo od koga je, mi 
bi možda u njoj gledali tek manje više uspjelu skolsku 
vježbu u govorništvu; ali ako držimo na umu, kako je 
Petar svim žarom poletne duše ljubio preslavnu Majku 
Božju i svoju i kako se ozbiljno i ustrajno trudio oko 


86 VRHBOSNA 1896, str. 65. 


20. Vitez Marijin. 


129 


vlastitog posvećenja, onda ćemo kraj svih nedostataka te 
male besjede osjetiti u njoj topli žar iskrena zanosa. 87 
Ovdje je iznosimo prema tekstu prvoga hrvatskog izdanja 
Barbarićeva životopisa s nekoliko sitnih ispravaka. 

Pošto je govornik istaknuo tri osnovne misli akade- 
mije, prozbori zbornicima kao vojskovođa, koji uoči boja 
sokoli svoje vojnike: 

»Na noge braćo! U borbu, u boj sveti! Proti nama 
stoje naoružana tri strahovita neprijatelja, koje nam valja 
svakojako satrti, svakako pobijediti . . . Neuredna pohota, 
troglava aždaja riga na nas oganj putenosti, pohlepe, oho- 
losti . . . opaki svijet naperio proti nama svoja zavodljiva, 
grješna, bezbožna načela, sotona paklena, taj stari zavidnik 
sreće naše, sad iz busije, sad na otvorenom polju nabaciva 
se na nas otrovnim strijelama gadnih napasti. Hoćemo li 
pobjedu: a mi trebamo moćnog nepobjedivog vođu. Evo 
nam Marije, našeg idejala, naše majke, naše kraljice, naše 
voditeljice. Skupimo se oko njezina stijega, pohrlimo za 
njom usred ljuta boja. Dok nas ona vodi, ne treba se bojati; 
dok nju slijedimo, pobjeda je naša. Ili zar da još oklije- 
vamo? — Ne bismo li se zar morali zarumeniti pred onim 
nebrojenim četama zbornika, što se pod stijegom Mari- 
jinim tako hrabro boriše i vječnu zadobiše pobjedu? Ne 
bismo li morali oči niče oboriti pred onim tisućama vojaka 
Marijinih, koji se još i danas pod ljiljan-stijegom Mariji- 
nim bore u prvim redovima proti neprijateljima Kristovim, 
i vazda se kite novim lovorikama? Zar ćemo mi, djeca 
Marijina, borioci Marijini, živjeti mlitavo i nehajno i oglu- 
šiti se pozivu naše kraljice, naše voditeljice? Zar ćemo 
odista pustiti, da nas neprijatelj satire i gazi i nad nama 
slavlje slavi? 

»0 Majko, ne! nipošto ne! Još u nas ima vatre; jošte 
plamte grudi oduševljenjem za Tobom; još srce čezne za 
pobjedom; jošte držimo do časnih znakova Tvojih; Tvoga 
barjaka mi ne prodajemo! Prije umrijeti — nego li ga 
ostaviti; prije pasti, nego li ga pustiti iz ruke! 

87 U pismenoj ostavštini Petra Barbarića ima njemačkim jezi- 
kom, a rukom o. Puntigama napisan nacrt besjede, prilično slične 
onoj, koju je Barbarić održao. Moglo bi biti, da je taj nacrt poslužio 
Barbariću. Puntigam je tada bio generalni prefekt Sjemeništa, a po- 
ložio je zadnje zavjete zajedno s o. Kilankom. 


Petar Barbarić 


9 


130 


20. Vitez Marijin. 


»Oi rasplamtimo, braćo, danas ovu vatru, sto joste 
tinja u našim grudima! rasplamtimo je plamom prave si- 
novske ljubavi! I ova vatra ljubavi, ona neka plamsa i 
bukti; ali ne samo danas, ne samo sjutra, ne samo za mla- 
dih nam dana, nego za cijelog našeg života. 

»Barjak u ruke, dignimo ga ponosno, pokažimo bojne 
znakove svoje! Lozinka naša, Marija naš ide jal, Manja 
naša majka, Marija naša voditeljica, nek nam uvijek lebdi 
pred očilna! Od danas pod noge ljudski obzir, pod noge 
onaj nevaljani obzir! Pred cijelim svijetom pokažimo, sto 

smo, kome služimo, za koga se borimo. 

»Zbornik sam Marijin! nek ozvanja iz grudiju naših. 
Zbornik sam Marijin — to neka ne bude samo puka riječ; 
nego neka nam proizlazi iz dna srca, rasplamcena žarkom 
ljubavlju prema majci našoj Mariji. Zbornik sam Marijin 
_ to ćemo pokazati zborom i tvorom i dobrim primjerom. 
Slava Presv. Srca i čast Marijina, to je naša zadaća. 
Braćo! aut Caesar aut nihil — ili dobri zbornici ili mkakovi. 

»Na rastanku zadajemo Ti tvrdu riječ: Otpocmuti, 
mirovati ne ćemo prije, dok Ti o našem zboru ne uzmognes 
reći: Tota pulchra es, congregatio mea. (Sva si lijepa, kon 
gregacijo moja), dok ne uzmogneš reći: sada napreduje, 
sada cvate moj zbor!« 

Kako se živo dojmila akademija srdaca semmaraca, 
razabiremo iz njemačkog pisma, što ga je Barbanc pisao 
seminarskoj Marijinoj kongregaciji u Bohosudovu 
(Mariaschein) u Češkoj. Ta je naime kongregacija poslala 
na dar velik dio onih lijepih prozraka (transparenata) za 
spominjanu akademiju. Barbarić usrdno zahvaljuje na 
plemenitom daru, a onda nastavljaj »Jamačno fehte stogod 
čuti o našoj akademiji. Kako možete vidjeti iz programa 
bila je prilično lijepa. Što je pak lijepo i uspjela, glavna 
je zasluga o. Puntigama. 88 Doista je ova akademija probudi- 
veliko oduševljenje za nebesku Kraljicu u srcima svih 
zbornika. To se pokazalo odmah nakon akademije. Cim 
smo došli u dvoranu za učenje zaoriše razne G° s P' ne P’®'. 
srne: Tota pulchra es Maria (Sva si lijepa, Marija), Omni 

»a o. Puntigam, koji je Barbariću ispravio njemački jezik, pre- 
crtao je svoje ime i mjesto njega stavio: (glavna je zasluga) Mari- 
jine kongregacije. 


20. Vitez Marijin. 


131 


die (Danak svaki Božjoj Majci), Salve Regina (Zdravo 
Kraljice), Nek se barjak vije, himna djece Marijine 
U milu pjesmu nek se slije i dr. Sad treba tu vatru sve 
više raspirivati ne dajući da utrne«. 

Od dopisivanja između Barbarića i zbornika bohosu- 
dovskoga Sjemeništa sačuvao se samo nacrt ovog Barba- 
rićeva pisma i još dva izvorna pisma upravljena njemu, 
dotično seminarskoj kongregaciji travničkoj. Zanimivo je 
to dopisivanje mladih ljudi dvaju tako različitih naroda: 
nikad se nisu vidjeli, ali spajala ih je zajednička ljubav 
prema Blaženoj Gospi i njezinoj kongregaciji; jedni dru- 
gima saopćuju, što se radi u njihovoj kongregaciji. Barba- 
rić upućuje svog dopisnika (Henrika Wagnera?) 
na članak o travničkoj kongregaciji, koji je izašao u nje- 
mačkom časopisu Sodalen-Corresponden z. 89 U 
jednom je drugom pismu priopćio, kako će travnički zbor- 
nici sprovesti mjesece svibanj i lipanj u čast Gospi i pre- 
svetom Srcu Isusovu. Bohosudovski zbornik i seminarac 
Antun Friese u pismu od 5. siječnja 1896. spominje 
tri stvari, što ih je kod njih uvela kongregacija: 1° svakoga 
tjedna izlažu zbornici pjesme, u čast Gospi i druge, na 
ploči, koja visi na zidu dvorane za učenje; 2° uredila se 
»živa krunica«: svaki zbornik moli dnevice po deseticu 
krunice na razne dobre nakane; 3° odlučilo se uvesti mje- 
sečne zaštitnike sa slikama. Henrik Wagner jav- 
ljaše Barbariću 21. srpnja 1896., kako se njihova kongre- 
gacija počevši od svibnja organizovala u sekcije po uzoru 
glasovite Marijine kongregacije u Barceloni; sad ima- 
ju ove sekcije: sekciju neprekidne ^ vale (sectio laudis 
perennis), sekciju nauka (sectio studiorum), euharističku 
sekciju, a osniva se sekcija apoštolska. 

U toku godina dobila je kongregacija Bezgr. Začetka 
u Travniku također razne sekcije. Kad se g. 1932. slavila 
pedeseta godišnjica Nadbiskupskoga Sjemeništa i Gimna- 
zije, imala je ona ovih sedam sekcija: klanjalačku, misij- 
sku, ćirilometodsku, za katoličku akciju, karitativnu, pje- 


89 Članak je napisao o. Josip Celinšćak pod naslovom: 
Eine Marianische Studenten-Congregation in Bosnien. (Sodalen-Cor- 
respondenz 1895, str. 116 — 118). Vrijedan prilog za poznavanje 
osnutka i rada kongregacije Bezgr. Začetka u Travniku. 


132 


20. Vitez Marijin. 


vačku i književnu, koja je dugi niz godina izdavala svoj 
časopis »Travanjsko Smilje« (1907 1914, pa opet 

1921— 1929). 90 

U zadnjoj svojoj bolesti doživio je Barbarić veliku 
radost: njegova je draga kongregacija dobila krasnu Go- 
spinu zastavu, koju je svečano blagoslovio slavljeni hrvat- 
ski mecena, biskup Josip Juraj Strossmayer 6. rujna 
1896. O tom ćemo koju reći na drugom mjestu. 


90 Zabeo, Travnička Spomenica (1882 — 1932) str. 178 179. 


/ 


21. LIJEPA NAŠA DOMOVINA. 


PUTOVANJE U PRAZNICIMA G. 1894. 

Putuj, putuj samo brate, 

Put je druga škola za te. 

A. Niz Bosnu — u Hrvatsku. 

»Ova pjesnikova,« piše Barbarić u drugom tečaju pe- 
toga razreda svomu bratu, fra Marku, »zveči mi ove go- 
dine gotovo uvijek u ušima. Stoga sam nakanio bar doj- 
dućih praznika, ako mi ikako bude moguće, malo se pro- 
hodati. O koristi putovanja bar Vi ste se za stalno osvje- 
dočili; stoga Vam ne trebam o tom govoriti. Već znate šta? 
Ja, stari ja! obraz pod oči, pa išči, pitaj, od koga možeš. 
Pa i nagovijestio sam Vam, da ne ćete s mirom proći — 
dapače da se na Vas najviše i oslanjam. Pa šta ćete? Ako 
što od blagodarne ruke primim — to mi je sve; ako što 
potrošim, to za korisne knjige potrošim. Još kao zahval- 
nost eto Vam moji redovi, koje sam dobio sad u svje- 
dodžbi.« (Iz svih predmeta izvrstan). 

Fra Marko ispuni bratovu želju drage volje, a Petar 
se već pobrinuo i za putnoga druga: bio to pouzdani mu 
prijatelj i zemljak, a k tomu i predšasnik njegov kao nad- 
stojnik zbora, abiturijenat Marijan Kelava. 

Dne 5. srpnja 91 ranom zorom zaputiše se oba putnika- 
đaka u bijeli svijet. Najprije obađoše sjevernu Bosnu. 


91 Puntigam stavlja putovanje u praznike g. 1892., no to je 
krivo: Barbarić je pošao na putovanje kao svršeni petoškolac i nad- 
stojnik kongregacije, a drug Marijan Kelava kao abiturient. Te okol- 
nosti upućuju na godinu 1894., koju smo i metnuli u naslov poglavlja. 


134 


21. Lijepa naša domovina. 


Razgledav Zenicu i Žepče pregaze krvava bojišta 
ispod Maglaja i tvrdoga D o b o j a. Zatim se na- 
vrate u Tuzlu, onda hajde opet natrag, pa preko 
Dervente krenu prema Bosanskome Brodu. 
Prebrodivši hladnu Savu dođoše u bijelo D j a k o v o, 
poznato svemu svijetu sa svojega biskupa Strossma- 
y er a; a osim toga ponosi se Djakovo stolnom crkvom 
kakve nema na daleko i široko. Visoki zvonici toga veli- 
čanstvenoga hrama pozdravljahu naše mlade putnike već 
iz daleka. Iz Djakova će prema Požegi. 

»Samo pogledaj na mapu, koliki je put!« piša Petar 
odavle svomu drugu D i v i ć u. »Pošli smo kroz sred Sla- 
vonije preko grada Našica, i to: per pedes apostolo- 
rum. U Požegi smo konačili u nekadanjem Isuso- 
vačkom kolegiju! Bilo je putnih poteškoća, ali i ugodnosti. 
Preksinoć smo noćili pod jednim hrastom, na sred polja. 
A opet noćas na mekim dušecima: sve izmjenice, kako kad.« 

Dosadu na putu razbijali bi prijatelji veselim i kori- 
snim razgovorima. Kako su se zanosili za iste ideale, otvo- 
rio je jedan drugom iskreno srce, te bi mu povjerio sve, 
što misli i namjerava. 

»Naš razgovor bio je vazda prijateljski i pouzdan. 
Razgovarali smo se o raznim stvarima; nu Petar bi uvijek 
znao onu, što je bila zgodna, nama primijeniti, te bi se po- 
takli na bolji i revniji duhovni život. Rado bi on uplićao 
pobudljive zgode iz života svetaca. Kako je bio darovit i 
lako pamtio što bi pročitao, znao bi veoma mnogo i vrlo 
lijepih primjera. 

»Razgovarali smo se o kongregaciji, o njezinu na- 
pretku i životu, o našem budućem radu u vinogradu 
Gospodnjem. O kakovih smo sve imali osnova, kako li 
jedan drugome obećavao, da ćemo se pomagati, da ćemo 
jedan drugome vazda na ruku biti! Stotinu zlatnih nada 
napunjalo srce naše, i mi se već unaprijed veselili sret- 
nome uspjehu. Pomišljali smo i na poteškoće, koje nas za 
cijelo čekaju, i to nas još više poticalo i hrabrilo, da ćemo 
složno i zajednički raditi. Tako mi onda govorili, ali se 
Bogu drukčije svidjelo; slava mu budi!« 


21. Lijepa naša domovina. 


135 


B. Marija - Zvijezda. 

U Požegi svjetovahu odvažnim Hercegovcima, da po- 
hode i bijeli Zagreb, glavni grad Hrvata. Nu kako su 
praznici već bili na izmaku, a oni htjeli još i Dalmaciju 
obići, vrate se preko Hrvatske u Bosnu. U njemačkim 
naseobinama Windhorstu (Maglaju) i Rudolfs- 
thalu dočekaju ih drugovi iz Sjemeništa; onda krenu 
ravno uBanjaluku, u glasoviti samostan čč. oo. Tra- 
pista Marija Zvijezda. Što je Barbarić tu doživio, 
neka sam pripovijeda: 

»Pozvonismo na vratima. Ja sam bio veoma znatiže- 
ljan, da vidim, ko će se ukazati; jer do sada nijesam još 
nikada vidio kakova Trapista. Nekakav nam brat otvori, 
a mi ga upitasmo za o. Kazimira. Vlč. otac primi nas 
veoma prijazno, te nas po trapiskom običaju i počasti 
kruhom, sirom i pivom. Tada nas predstave prečasnom 
o. opatu, koji je bio prije časnik. Ovaj redovnik mene se 
vanredno dojmio. Nagovarali nas, da ostanemo u njih naj- 
manje dva, tri dana; ali mi se uljudno zahvalismo, jerbo 
nas nijedan nije ni malo bio kod kuće, a valjalo nam još 
putovati do sinjega mora. 

»Drugi dan zaželim ispovjediti se; toga radi zamolim, 
da me upute kojemu vlč. ocu, koji umije hrvatski. Rekoše 
mi, da se mogu ispovjediti, ali u jutro oko 4 sata. Pa tako 
i bi. Izmolivši ispovjednu molitvicu rekoh, da sam se prije 
toliko i toliko vremena zadnji put ispovjedio; no ispovjed- 
nik me ne razumije. »Prije koliko mjeseci?« upitaće on. 

— »Nema tu mjeseci, nego sam se ispovjedio prije toliko 
i toliko.« Ali me opet nije razumio. Tada mu kažem 
njemački, a on će mi na to: »Pa zašto govorite hrvatski, 
kad znate njemački? Govorite vi samo njemački!« — »E, 
ja nijesam i onako baš najbolje vješt njemštini, a osobito 
se bojim, da se ne ću moći na ispovijedi zgodno izraziti.« 

— »Nijeste li vi đak iz Travnika?« — »Jesam«. — »0, 
gimnazijalci moraju znati njemački. Samo vi govorite 
njemački!« — »Pa kad je tako, onda molim, Velečasni, ja 
ću govoriti posve polako hrvatski, a vi me možete slo- 
bodno njemački pitati i. t. d. 


136 


21. Lijepa naša domovina. 


»Govorilo se tu i hrvatski i njemački i latinski, a vlč. 
otac ponešto i slovenski, budući on bio rodom Slo- 
venac! 

»Jedva se nekako s teškom mukom sporazumjesmo, 
a ja bijah veseo, da sam bar razumio pokoru, što mi ju 
zadao. Bila je to dakle ispovijed u 4 jezika. « 

Kako je Barbarić obavljao svoje duhovne vježbe za 
putovanja, o tom piše njegov drug i prijatelj ovo: 

»Petar je svoje vjerske dužnosti u praznicima tako 
revno izvršavao kao i pod školskom godinom; da, on bi 
još više učinio, da su mu to prilike dopuštale. U duhov- 
nom životu nije on znao za praznike. Svoje običajne mo- 
litve vazda je molio, pa i na našem putovanju. Kao zbor- 
nik Petar nije propušćao ni onih molitava, koje su zbor- 
nici dužni moliti. Gdje smo samo mogli, slušali smo sv. 
Misu, a meni se uvijek činilo: Petar je danas pobožniji 
nego jučer. Više je puta i dvorio kod sv. Mise, što je u 
opće rado činio. Nije li bilo ministranta pri ruci, Petar je 
odmah spreman bio. Obično smo svaki dan molili zajedno 
krunicu i Anđeo Gospodnji. Kad bi nam razgovor kano 
presušio, znao bi Petar reći: ,Izmolimo sv. krunicu, jer 
poslije ne će možda biti zgodno kao sada.’ Koliko se sje- 
ćam, to dvoje nijesmo nikad propustili, jer ako bih ja na 
to zaboravio, sjetio bi me Petar . . . Zar se to ne poduda- 
ra s onim, što je Petar sam o praznicima pisao: , Praznici 
nijesu za to, da se đak manje moli ili službu Božju zapu- 
šta; jer za službu Božju ne ima praznika. Dapače, baš u 
praznicima se mora revnost u službi Božjoj podvostručiti; 
buduć je uprav za praznika učenik izložen većoj sili ne- 
prijatelja duševnih nego inače’«. 

Ta Petrova pobožnost ne bijaše drugo nego odraz i 
odsjev njegove ljubavi naprama Bogu, stoga mu nije 
smračila vedroga čela. Ta kako će sunce nebesko po- 
mutiti prirodnu krasotu? »Barbarić — veli Kelava — 
bijaše u društvu vrlo veseo i pun slatkoga humora tako, 
da je svakoga znao zabaviti i razveseliti. Putovali smo 
gotovo mjesec dana zajedno. Za cijelo to vrijeme nijesam 
opazio, da je bio zlovoljan ili nestrpljiv, ili što drugo, što 
ne bi bilo u redu. Junački je svaku nepogodu podnosio, 
nikad se ne bi tužio. Kako li je bio i na najmanjoj usluzi 



Veliki oltar sjemenišne crkve sv. Alojzija. 




Zastava sjemenišne Marijine Kongregacije 




Split 






Marija Zvijezda kod Banja Luke: 
Samostan Trapista. 


Banja Luka: Pogled sa Ferhadije. 


Petričevac kod Banja Luke: 
Franjevački Samostan 


21. Lijepa naša domovina. 


137 


zahvalan! Ako nas gdjegod nijesu s osobitom prijaznošću 
susreli, uvijek bi to znao ispričati i na dobro protumačiti. 
Takovim vladanjem dakako da je u svakoga ostavio do- 
bru uspomenu. « 

Iz Banjaluke krenuše naši odvažni putnici prema 
Jajcu, i to novoprosječenom cestom uz Vrbas, koja ta- 
da još ne bijaše posve zgotovljena. Klanac je to dug jedno 
72 km. Kroz nepristupne i vrletne stijene prosječena je 
lijepa cesta, kuda je sve do u najnovije vrijeme jedino bi- 
jesni Vrbas derao. Naša dva mlada travnička đaka bili su 
možda prvi putnici, koji zagledaše u tajinstvene gudure 
Vrbasa. Nu smjeli korak svoj malne platiše skupo. Barba- 
rić je ovaj dio putovanja — bez sumnje najzanimiviji i naj- 
mučniji — opisao odmah nakon povratka, živo i zorno, 
pa će opis štioca sigurno zanimati. 

C. Iz Banjaluke u Jajce i sve do sinjega mora. 

»Žarko se sunce već bilo nagnulo prema zapadu, 
a moj drug i ja krenusmo iz Banjaluke. Sutra je sv. Ilija, 
zaštitnik Bosne ponosne; treba dakle u Jajce prispjeti k 
sv. Misi, a to ne mogosmo drukčije postići, nego da putu- 
jemo po noći, a u Banjaluci ne mogosmo se dulje zadržati. 

»Kad smo polazili iz Banjaluke, nekoji nam rekoše, 
da se može novom cestom uz Vrbas doći u Jajce za šest 
sati. Poslušavši ih, pođosmo u ime Božje tim putem. Bez 
ikakve zapreke dođosmo u mjesto Karanovac, koje je 
dva sata udaljeno od Banjaluke. Tu nas uhvati noć. Al' 
evo i gore žalosti! Tu treba preploviti Vrbas, a prevozača 
ne ima. Vidimo preko Vrbasa s jedne i druge strane vode 
ogromne klisure, gdje mračno na nas zijevaju poput glad- 
nih vukova. — A tuda nam je bilo proći! Još k tomu stade 
sjajni svod nebeski navlačiti na se debelu tamnu koprenu 
od gustih oblaka i eto ti za čas sijevanja, grmljavine i 
pljuska ko iz kabla. Nas dvojica skupila se pod jednom 
vrbom, a počesto se izmakne iz grudi lagan šapat: Bože i 
sv. Ilija, čuvajte nas ove noći! 

»Dok nas tako izvana pljusak goni, a po glavi se 
razne misli roje, eto nam prevozača, gdje plovi s druge 
strane k nama. »Ama gdje si bio dobar čovječe do sada?« 
zapitasmo ga oba u jedan glas. ,Bog s vama ljudi! Ta bio 


138 


21. Lijepa naša domovina. 


sam za svojim poslom, vozio Ličanima hranu! Ima ih, što 
rade na cesti, ko šipak! Pa kuda ste vi pošli, dobri ljudi?’ 
— »Evo, brate, pošli smo u Jajce, pak želimo sutra rano 
tamo osvanuti!« — ,Šta? U Jajce? Pa kuda mislite doći u 
Jajce?’ — »Evo, brate, novom cestom!« — ,Ma ljudi Božji, 
jeste li vi pri sebi? Gdje vam je nova cesta, kad je nije 
gotova ni polovina! Ta evo odmah ovdje ne ima sto ko- 
raka, pak ne možeš proći, da si krilat. Molim vas, pomisli- 
te, s obje strane ogromne klisure, po sredini teče Vrbas, a 
lagumi pucaju po vas dugi dan. Kud ćeš, van nebu pod 
oblake?!’ — »Čovječe dobar, kazali su nam, da se može 
tuda proći!« — ,Šta proći? Pa još u ovo doba? Po ovakom 
vremenu? Ni u podne ne dadu tamo nikomu ići, pa bio on 
i sam okružnik (okružni predstojnik). Samo glavni nad- 
cestar može se tom novom cestom nekako provući do Jaj- 
ca, a drugoga nikoga živa ne puštaju.’ A mi ćemo na to: 
»Lako ćemo mi glede toga!« — ,Pa dobro', nastavi on, 
,da vas i propusti! Ali znate li vi, što su Ličani? Ta oteće 
ti i kapu s glave, ako može; a ima ih sila Božja. Dakle, 
ako imate što uza se, ne idite tamo — jer zlo se piše! Šta 
je to Ličaninu orobiti čovjeka, pak s njim u Vrbas! A ko te 
vidi osim Boga?’ 

»Te nas riječi ne malo potresoše. Glede novaca nije 
nas bilo toliko strah, ali nam do glave nešto više stalo. 
Zamislimo se. »Hm! Sutra izgubiti sv. Misu! — Noćas nosi- 
ti glavu u torbi, pa opet možda ne prispjeti na vrijeme! 
Šta ćemo, Bože moj?« Smislismo se, pak rekosmo, da ni 
dragi Bog ne zahtjeva onoga, što nije moguće. Zatim se 
okrenusmo k našem prevozaču: »Deder, čovječe, šta ćemo 
mi sada?« — ,Ne idite tamo, eto šta ćete!’ — Pa gdje ćeš 
noćiti, kad kuće ni za lijeka?« rekosmo mu mi. ,Eno ondje 
jedna pojata, ima u njoj dosta sijena; ja spavam u njoj, pa 
možete i vi.’ Poslije podulje stanke pristadosmo na to, ali 
nam morade obećati, da će nas sutra prije zore prevesti 
preko Vrbasa, da možemo što ranije prijeći klance-jadi- 
kovce, gdje lagumi pucaju od sunca pa do mrkoga mraka. 
Zatim odosmo i legosmo na sijeno. 

»Već oko tri sata bijasmo na nogama, te nas naš 
S e r g i j e preveze na drugu obalu. Tu mu utisnusmo nešto 
novaca u šaku, pak zahvalivši mu rastadosmo se s njime. 


21. Lijepa naša domovina. 


139 


Odmaknusmo od njega nekoliko koraka, kad nas on stade 
dozivati: , Čujte, ljudi, ako vam nije dao veliki inžinjir doz- 
vole, ne idite tamo, jer ćete zlo proći!’ I to nas nešto uz- 
nemiri, ali pouzdavši se u Providnost Božju, ohrabrimo se 
i krenemo dalje. Nekoliko koraka, i eto nas u zlokobnim 
klancima. Hridine su samo gdjegdje probijene. Mi se tuda 
penji, laži, kotrljaj, dok jedva jedvice nekako prijeđosmo 
strašne klisurine. Odmah se zatim pruža mala ravnica. 
Tu Ličana čitava vojska. Jedni još spavaju, drugi su ustali, 
a jedni već polaze na radu — ne pozna Ličanin sv. Ilije! 
Mi sasvim ozbiljno stupamo; a oni, držeći nas za nekakove 
nadglednike, pozdravljaju nas s nekim počitanjem. Idemo 
tako, a u glavi se roje misli: »Kud onda, ako nas sretne ko- 
ji nadzornik, pa nas vrati?« Ali opet zazvav u pomoć 
Boga i sv. Iliju, pođosmo naprijed. 

»Naša se ravnica brzo svrši, i eto opet gudura, gdje 
se mračno dižu put nebesa, a ozgor im odgovara gusti crni 
oblak, iz kojeg tihano romoni kiša. Nigdje nikoga! Idući 
tako zamišljeno, očusmo najednom ljudsko grlo, gdje pjeva 
tanko glasovito, a zvuk mu se razliježe po tvrdim klisura- 
ma. Pođemo još malo, kad opazismo, da nam glas dopire 
sa Vrbasa, te se sve više k nama približuje. Začudismo se, 
pak malo stadosmo, kad imaš šta vidjeti. Smioni brđanin 
načinio si splav od četiri debela brvna, svezavši ih među 
sobom likovinom, pak bezbrižno na njima sjedi, te pjeva- 
jući dugom motkom upravlja čudnu svoju lađicu, a bistri 
je Vrbas srebrnim valovima munjevito tjera. Nazvavši 
smjelom brodaru Božju pomoć, krenusmo naprijed. Jedna- 
ko nas gudure stiskuju sa svih strana. Još popoidosmo je- 
dan sat i po, i gle, puče pred nama krasna dolina, a s jed- 
ne i druge strane tužno se na pećini tvrdoj diže po jedna 
starinska tvrđa K r u p a . 02 Okolo njih sve pusto i nepri- 
stupno, a one se ovile crnom mahovinom, kao da žale za 
svojim gospodarima. Još korak, dva i eto pred nama kući- 
ce, daskama pokrivene. 

»Pošto je bilo već podne, mišljasmo, da smo se već 
dosta približili k Jajcu, te upitasmo jednoga čovuljka, što 


92 Ruševine se staroga grada Krupe nalaze na brdu na lij e- 
v o j obali Vrbasa. 


140 


21. Lijepa naša domovina. 


je stajao pred onom daščarom: »Ima li još koliko do Jaj- 
ca?« — ,A jedno šest sati’, bijaše odgovor. »Pa je li nam 
amo bar gotova cesta?« — »Gdjegdje jest, gdjegdje nije; 
ali više nije nego jest! Pa znate li, da se ovda ne smije 
ići? Baš je malo prije otišao tamo nekakov bradonja, što 
je nad svom cestom. Vjerujte mi, ako vas uhvati, ne ćete 
dobro proći’ — »Što Bog da!« odvratismo mu, ali ipak čud- 
no nas se dojmi, jer ako nas sada vrati, kud ćeš onda? To- 
like patnje uzalud! Ali opet, što Bog da i Gospa! Samo 
naprijed! 

»Popoidosmo nekoliko, i eto ukažu nam se tri go- 
spodina, gdje k nama idu; kad se malo približiše, opazi- 
smo, da onaj u sredini upravo odgovara onomu bradonji. 
Bijaše to čovjek podebelih crnih brkova, razbrijene brade, 
bistrih i pronicavih očiju, srednjeg stasa i dostojanstvena 
hoda. Naišav mi pokraj njega čedno ga pozdravimo, a on 
nam odzdravi, popostane i zapita nas; , Molim, gospodo, 
ko ste i kamo putujete?’ Odvratismo mu, da smo đaci-put- 
nici. On izmijenivši s nama nekoliko ljubeznih riječi, reče 
nam: »No, dobro, kad ste đaci, možete proći; ali se inače 
ne smije.« Zahvalivši mu, krenusmo dalje. Sad nam malo 
odlanulo. Mislimo, sve je prevladano, nadglednik dao 
dozvolu, a cesta se pred nama lijepo otvara. — Al’ ne bi 
za dugo! Samo što idosmo jedan četvrt sata i eto opet 
novih nezgoda. Pred nama strši ogromna, netaknuta hrid, 
s desna i s lijeva klisure, a puta nikamo. Kud ćeš sada? 
Natrag daleko, naprijed se ne može! Razgledajući se 
naokolo, opazismo jedan konop, gdje se spušta svrh hridi 
dolje. Odmah razumjesmo, da to služi za prijelaz. S toga 
se namah prihvatismo konopa, pak puzi, lizi, penji se, 
dok se u sve jade ne spustismo na drugu stranu. Opet nas 
hridine stale stiskati, dana već nestade, a crni oblaci 
regbi na zemlju pali. Mi se usrdno preporučimo Bogu, 
BI. Gospi i sv. Iliji, pak čeprljaj se s jedne klisure na dru- 
gu, onda se veri kroz tri četiri prorova, gazi preko poto- 
čića i bujica, dok napokon oko devet sati ne provirismo 
na pogled P o d m i 1 a č j a i crkvice sv. Ivana Krstitelja. 
Prolazeći pokraj čudotvorne crkvice iz svega se srca za- 
hvalismo Bogu i Gospi, što živi iznesosmo glave iz tolikih 
pogibelji. Još jedno po sata, i eto nas kod cilja našega — 
u ubavom Jajcu!« 


21. Lijepa naša domovina. 


141 


★ 

Iza kratkog odmora u drevnoj prijestonici bosanskih 
kraljeva obiđoše mladi putnici gotovo svu jugozapadnu 
Bosnu i Dalmaciju, sve do palače Dioklecijanove. Tuj u 
Splitu ustaviše se na žalu čarnog Jadrana — najveličan- 
stvenija slika iza toliko divnih pojava prirodnih, štono im 
dosele napajahu srce i dušu. Iz Splita krenuše u svoj za- 
vičaj, da pozdrave svoje mile i drage te da se odmore od 
napornog putovanja. Za mjesec dana naši su đaci-putnici 
prošli tri kraljevine, a sve — pješice. 


22. LJILJAN U TRNJU. 


Blaženi čista srca, jer će 

Boga vidjeti. (Riječi Gospodinove). 

I naš je Petar osjećao onaj nesklad između duha i ti- 
jela, tužnu baštinu istočnoga grijeha. Stvar je to tako 
naravna i obična, da ona ne može iznenaditi, a kamoli 
sablazniti iole iskusna i obrazovana kršćanina, kad na nju 
naiđe u svetih ljudi. Jedina je slobodna bila od toga ne- 
sklada i borbe slavna Bogorodica i prečista Djeva Marija, 
jer je od prvoga svoga trena bila izuzeta od istočnoga 
grijeha. Gospodin Bog pušta taj otpor tijela suprot duhu 
i u vrlo svetih osoba, nalazimo ga pače u onih, koje je 
Crkva stavila u popis svetih kao svjetao uzor vjernicima. 
Sam je sveti apoštol P a v a o stenjao pod tim teretom: 
»Vidim drugi zakon u udovima svojim, koji se opire zako- 
nu uma mojega i zarobljava me pod zakon grijeha, koji je 
u udovima mojim« (Rim. 7, 23). Nasrtanje tjelesnih požu- 
da samo po sebi još nije grijeh, a ako ga apoštol zove 
grijehom, to samo znači, da je neuredna požuda posljedica 
grijeha (istočnoga) i da može dovesti do grijeha, ako joj 
se čovjek ne odupre. Povijest zna za svece i svetice, koji 
su kadšto dosta patili od tjelesnih napasti, ali im nisu ni 
za čas podlegli. Napast sama ne samo da nije grijeh, nego 
ona i ne umanjuje svetosti, pače odrješito ju svladavati, 
osobito ako se često i uporno vraća, znak je velike, kad- 
što i herojske ljubavi k Bogu. Gospodin gdjekad dopušta 
da čovjeka, koji ga ljubi povrh svega, salijeću ovakve 
kušnje zato, da bogoljubna duša ostane ponizna, kad vidi 
kako je jadna, da se više i usrdnije moli i molitvom jače 
združi sa svojim Stvoriteljem, da živo teži za solidnim 


22. Ljiljan u trnju. 


143 


krepostima i napokon da steče još ljepšu krunu na nebu 
kao nagradu za vjernost. Osim toga, koji su pozvani da 
vode duše na putu vječnom spasenju, ti će napastovane i 
bolje razumjeti i više sućuti s njima imati i sigurnije ih 
svjetovati, jer kako kaže Duh Sveti: »Tko nije bio isku- 
šan, šta taj zna?« (Eccli. 34, 9). 

Da je i Barbarić u svojim udovima osjećao »zakon 
grijeha«, razabiremo ponešto iz njegovih bilježaka, što ih 
je napisao za svoju porabu za vrijeme godišnjih duhovnih 
vježba u Travniku, a kaže to posve jasno u razlozima, 
što ih navodi za to, da stupi u redovnički stalež: »U Redu 
nisam izložen pogibeljima svijeta, osobito glede čistoće, 
proti kojoj ćutim mnogo napasti«. Ta činjenica nipošto ne 
umanjuje njegove kreposti, nasuprot mi mu se divimo, što 
je u mučnoj borbi ostao pobjednik. On se naime borio, 
odlučno se opirao zlu, da sačuva božanski život i nutarnju 
slobodu. 

Otud u njegovim bilješkama iz duhovnih vježba one 
česte odluke, ponizne, ali odrješite, jer je bio svijestan 
veličine blaga, koje je bilo na kocki: da će se čuvati sva- 
koga grijeha, i najmanjega, svake bližnje prigode, svega, 
što bi ga moglo smutiti; pa ona velika odluka: volim umri- 
jeti, nego dušu smrtnim grijehom okaljati. Te su odluke 
doduše redovito posve općenite, ali ne može biti sumnje, 
da se u prvom redu odnose baš na opasnost, za koju je 
osjećao da mu prijeti od strane tijela. 

Ponizno i usrdno vapije on u svojoj nevolji k Isusu za 
milost, da ne bi nikad sagriješio: »Ah, Gospodine Isuse, 
molim Te za Tvojih pet rana, ded ulij mi u dušu onaj 
strah od smrtnoga grijeha, te da mu se i sjene uzbojim. 
Daj mi, molim Te, tu milost, da pripravan budem hiljadu 
puta prije umrijeti, negoli Te i čim uvrijediti, osobito 
smrtnim grijehom« (Duhovne vježbe 28. do 31. listopada 
1894., u VI. razredu). 

Svoju volju jača u mržnji na grijeh kao najveće zlo 
uspomenom na pako, na sud, na pregorku muku i smrt 
Spasiteljevu: 

»Ah Bože, ah Spasitelju moj, daj mi, molim Te iz 
svega srca, daj mi milost, da sada, dok je vrijeme, oplačem 
svoje grijehe; daj utisni mi sliku strašnoga suda u moje 


144 


22. Ljiljan u trnju. 


hladno srce, raspali me ljubavlju Tvojom, da sve Tebi za 
ljubav podnosim, da hrabro odbijem napasnika duše mo- 
je«. (G. 1894). 

»Ah, strašan li je dan općenitoga suda! Tu su na oči- 
gled svakome sve moje pogreške, sve moje želje i zla nag- 
nuća, svi moji grijesi, kojima sam iznova Isusa na križ 
razapinjao. Tu će mi se ukazati Krist, Sin Oca Višnjega, 
ne više kao Spasitelj, nego kao strog sudac; Blažena 
Gospa, ne više kao Majka i Zagovornica, već kao sluša- 
teljica moje vječne osude, ako ustrajem u grijehu. Ah, Go- 
spodine, smiluj se! Radi od mene, molim Te, što hoćeš na 
ovom svijetu, ali me poštedi na dan suda. Stavi me na 
desnu svoju. Ah Isuse! to Te molim i za sve voje rođake, 
prijatelje i znance«. (G. 1894). 

Da se očuva grijeha, navlastito protivnoga anđeoskoj 
kreposti, Petar nije samo razmišljao o vječnim istinama 
niti se samo molio; on je upotrebljavao i ostala sredstva, 
što ih svjetuje zdrava i prokušana nauka o duhovnom ži- 
votu. Rano je spoznao, kako je važna iskrenost na ispo- 
vijedi, naročito u stvarima čistoće. Zato odlučuje svladati 
prirođeni inače stid i biti posve iskren ispovjedniku. Od- 
luku potkrepljuje mišlju na posljednji sud: 

»Kako bi me stid bilo ispovjediti se, neka mi pred 
očima lebdi općeniti sud. Ako ne očitujem pred ispovjed- 
nikom svojih grijeha, to će mi ih Isus kao strogi sudac na 
sudnjem danu pred čitavim svijetom očitovati. Dakle mo- 
ram očitovati grijehe — ili samo ispovjedniku ili čitavom 
svijetu, kad se budem Isusu ispovijedao. Na ovom svijetu 
kod ispovjednika — milost, a na drugom kod Isusa — 
pravednost. A Ti, premila Majko, utočište grješnika, moli 
se za me, da se uvijek čisto, iskreno ispovjedim, savršeno 
pokajanje probudim, da se ne moram stidjeti na drugom 
svijetu. Odlučujem uz pomoć Tvoju svaki strah pred 
ispovijeđu svladati«. (G. 1893., u V. razredu). 

»Srce svoje moram otvoriti ispovjedniku svomu, — 
on je mjesto Boga, s njim se imam savjetovati, njega slu- 
šati, njemu iskreno sve svoje osjećaje i nagnuća kazati«. 
(G. 1893). 

Tijelo treba da služi duhu, a da se ne bi bunilo i 
uskraćivalo posluh, treba ga krotiti. U tom nam već pred- 



Jajce: Mlinovi na Jezeru. 


JAJCE: SLAP PLIVE. 



22. Ljiljan u trnju. 


145 


njači veliki apostol naroda sv. Pavao, koji s divnom po- 
niznošću o sebi kaže pišući crkvi korintskoj: »Mrtvim 
svoje tijelo i činim ga svojim robom, da ne budem sam 
zabačen, dok drugima propovijedam« (1 Kor. 9, 27). Barba- 
rić je slijedio u tom svetog apostola i sebi koješta zakra- 
ćivao, što je mogao bez grijeha uživati. Jedan njegov drug 
piše: »Volio je male žrtvice. Od najmilijih jela uzimao je 
najmanje, a kad su bile porcije, on bi ostavio najslasniji 
komadić na tanjuru. Naravski, mi bi se pobrinuli, da to ne 
pane u dio poslužitelju, nego, kad bi izlazili iz blagovaone, 
sastale bi se ruke nas bližih jednom akrobatskom vješti- 
nom, tko će prvi ujagmiti slatki ostatak 93 «. Već smo spo- 
menuli, kako se Petar trapio i u molitvi: ne bi se nasla; 
njao, a klečao bi mirno i nepomično kao kip. To je činio 
trajno. 

Poznata je pojava, da se u zavodima prirodni nagon 
za prijateljstvom kadšto zna izroditi u strast. Takovo 
sjetilno (senzualno) »prijateljstvo« stvar je neprirodna, pa 
ako se na vrijeme ne obuzda, rađa vrlo štetnim posljedi- 
cama, i prava je kuga u zajedničkom životu. 

I Barbarić je jednom neko vrijeme osjećao početak 
takve sklonosti, ali joj se nije podavao, nasuprot, čim je 
opazio, da ga uznemiruje, on se proti njoj borio. Čisti je 
mladić odmah upoznao, da se tu krije nešto neuredno, 
neka nevjera prema Bogu, koga je htio ljubiti nada sve i 
svom dušom svojom. On je poslije, kad je već ta mala 
oluja minula, stvar pripovjedio u razgovoru nekom Ocu: 

»Vama mogu kazati, što sam iskusio gledom na prija- 
teljstva u sjemeništu. Volio sam K. i P., ali me ljubav ni- 
kada ni u čem nije smetala. Makar bilo sto K. i sto P. u 
sobi, ja sam se mogao sabrano moliti, kao da ne ima niko- 
ga. Ali prema jednome đaku pojavilo mi se u srcu drugo 
čuvstvo. Nije bilo nipošto zlo ili nečisto. Ali veoma rado 
sam se s njime razgovarao; njegova blizina bila mi je draža 
nego išta. Mislim, da nije ni on ni tko drugi opazio, da sam 
ga tako volio. Ja sam se borio proti tome osjećaju: išao 


93 Preč. S. P a š a 1 i ć u pismu 14. lipnja 1935. 


Petar Barbarić 


10 


146 


22. Ljiljan u trnju. 


bih često u kapelicu i molip BL Gospu, neka mi pomogne; 
obećao sam joj, da se ne ću s njim družiti, No ipak ga 
nisam izbjegavao. Kad sam se molio, smetala me misao 
na nj, te nijesam više mogao onako pouzdano BI. Gospi 
gledati u lice. Ali ja sam se molio i borio, i hvala Gospi, 
ona mi pomogla: najednom ostavi onaj đak zavod i svaka 
napast minu. Za ovu sam milost BI. Gospi uvijek 
zahvalan.« 


23. PONIZAN SRCEM. 


Učite se od mene, jer sam blaga i 
ponizna srca. (Riječi Gospodinove). 

Otkad su u zemaljskom raju takle ljudsko uho soto- 
nine riječi »Bit ćete kao bogovi«, čovjek boluje od kroni- 
čne oholosti: ostala mu je ona sklonost, da sama sebe 
precjenjuje, da sebe diže nad druge ljude i da uskrati 
Bogu čast, koja Njemu pripada. Otuda prijeka potreba 
poniznosti, koja je u izvjesnoj mjeri nužna već za 
spasenje. Po riječima sv. T e r e z ij e A v i 1 s k e »poni- 
znost je istina«: ponizan čovjek priznaje svoje slabosti, 
mane i grijehe, ne prezire bližnjega, ne ide za taštom sla- 
vom; čovjek doista ponizan ne zatvara očiju pred vlastitim 
darovima, no radi njih se ne uznosi, nego rado i iskreno 
priznaje, da je sve dar Božji, što je dobra u njemu; on drži 
na umu riječ sv. Pa vi a: »Šta li imaš, što nisi primio? 
Ako si primio, šta se hvališ, kao da nisi primio?« (1 Kor. 
4, 7). Poniznost upućuje čovjeka, da barem strpljivo pod- 
nosi poniženja, jer su ona lijek oholosti i zaslužena kazna 
za grijehe. Poniznost združena s dubokom ljubavlju prema 
Spasitelju potiče čovjeka da teži za tim, da bude sličan 
poniženom i poniznom Isusu, koji nam je, da nas izliječi 
od oholosti, dao primjer savršene poniznosti, pa je mogao 
reći: »Učite se od mene, jer sam blaga i ponizna srca, 
i naći ćete mir dušama svojim« (Mat. 11, 29). Poniznost 
je izvor mnogih i velikih dobara, jer »Bog se protivi oho- 
lima, a poniznima daje milost« (Jak. 4, 6). Bez poniznosti 
nema nijedne kreposti, ona je nužni temelj kršćanske 
savršenosti i svetosti. Lijepo i istinito veli sv. Augustin: 
ako hoćeš da podigneš visoku zgradu svetosti, najprije 


148 


23. Ponizan srcem. 


treba da položiš dubok temelj poniznosti; što viša zgrada, 
to dublji mora da bude temelj! 

Jednom se među seminarcima poveo razgovor o 
časnim službama u svijetu. Jedan želio ovo, drugi ono. 
Petar šutke slušao, pa će onda smiješeći se primijetiti: 
»To sve prolazi, a na koncu dolazi smrt.« Pa i darovi, što 
mu ih je Bog obilno udijelio, nisu ga mogli opsjeniti. Kada 
ga uzeše jednom hvaliti radi njegovih vrlina, odvrati im 
Petar zlovoljno: »Ta ja nemam zasluge u tom, što mi je 
dobri Bog dao; On je to mogao i drugome dati. Primati 
može svako, ali zasluga je u tom, da upotrebimo darove 
Božje u čast i slavu Božju.« Stoga se ne bi nikada uznosio 
nad svoje suučenike ili im kako mu drago dao osjetiti, da 
ih natkriljuje. Dapače, uvijek bi davao drugima prednost, 
a svoje mnijenje ne bi nikada tvrdoglavo branio. »Ako je 
tko drukčije mislio nego on, vazda bi bio pripravan da 
popusti«, piše jedan od najpouzdanijih mu prijatelja. »Kad 
bi sakupljao u školi zadaćnice«, kaže njegov razredni star- 
ješina, »nikada ne bi metnuo svoje odozgor, prem je po 
abecedi bio prvi, i prem je mogao opaziti, da ja uvijek 
njegovu zadaćnicu najprije gledam.« A iz njegovih listova 
probija također posvuda duboka kršćanska poniznost. 
Rado je i često Petar isticao vrline i uspjehe drugih, dok je 
o svojim najvolio šutjeti. Sa svim gojencima, s velikima 
kao i s malima iz nižih razreda, općio bi prijazno i čedno. 

Da je malo do sebe držao, a za druge imao veliko 
srce, potvrđuju riječi, što ih je izustio za svoje zadnje bo- 
lesti: »Samo da ne umrem u zimi, da ne bi seminarci morali 
gaziti onaj veliki snijeg noseći me na groblje.« 

Iz ove poniznosti niče i njegova ljubav k siromasi- 
m a. Često se puta za zdravih dana veselio, kako će danas 
sjutra raditi među siromašnim pukom u vinogradu Gos- 
podnjem. I s najprostijim seljakom općio bi kao s rođenim 
bratom. Na sjemenišno igralište dolazio po koji siromašan 
čovjek, da prosi milostinju u pitomaca. Netom bi ga Petar 
opazio, već bi uzeo svoj fes u ruke, pa hajde od jednog do 
drugog, a bakrenjaci i srebrnjaci padali iz plitkih džepova 
đačkih u kapu. Veselo bi Petar tada pohitio k siromaku i 
prijazno mu uručio sakupljeni novac. 


23. Ponizan srcem. 


149 


Nikada se ne bi potužio na j e 1 o, a čuvao se svake 
iznimke, ma bila i opravdana. Kada je bio u sedmom raz- 
redu, ponudi mu o. rektor, da neko vrijeme uzima nešto 
bolju i obilniju hranu, da bi se oporavio; no Petar lijepo 
zahvali ispričajući se, da je to potrebnije drugima nego 
njemu. Za svoje bolesti tužio bi se samo na jedno: što 
ništa ne radi, pa ipak ga svi tako lijepo dvore. »Koliko 
ima ljudi«, reče jednom drugovima, koji ga pohodiše u 
bolnici, »koji se muče i znoje, da zasluže koricu kruha; 
a ja već tako dugo ništa ne radim, pa mi se daju po izbor 
jela; toga ja nisam zaslužio.« 

Odijelo bilo mu vazda čisto i uredno. A da mu srce 
nije prianjalo uz taštinu, dokazom je to, da je od dva para 
cipela, što ih je iza smrti ostavio, jedan par nosio dvije, a 
drugi četiri godine. Tako zvanim »kicošima« on bi se smi- 
jao ili ih sažaljivao. Pače i za »posjetnice« držao je da nisu 
baš za đake, a nikada ne htjede, da se sam dade slikati. 
»S drugima, neka, ali sam ne!« znao bi reći. Samo nevinom 
varkom moglo se u njega postići, da se u zadnjoj bolesti 
dao fotografirati. Evo kako je to bilo. 

»Pero!« reći će mu Otac, koji ga je htio na to sklo- 
niti, »bi li ti meni učinio jednu ljubav?« 

»Drage volje, Velečasni, samo ako mogu«. 

»E, onda se daj fotografirati!« 

Ovako zatečen nađe se u velikoj neprilici: stade uz- 
disati, otimati se i ispričavati: na tako šta nije on mislio, 
a stvar nema zapravo nikakve svrhe. Otac odgovori, da 
to ima posve dobru svrhu: njegova će fotografija biti ro- 
diteljima i braći na utjehu, a i gdjekoji ju njegovi prijate- 
lji žele imati; dati se fotografirati nije nikakvo zlo, a čini 
li se u dobroj namjeri, on može steći i zaslugu za nebo. 
»Jest, tako kažu«, odgovori Petar, no očito nije osjećao 
želje da steče takvu zaslugu. Otac ga sada podsjeti nje- 
gova obećanja, koje ipak mora održati. Nakon oduljeg 
nećkanja Petar popusti, ali izjavi: »Pa dobro; ali to je 
proti mojoj volji«. 

Profesor se fizike odmah uze spremati, da ga u sobi 
snimi. Petar je za čas svršio toaletu. Nije htio ni da metne 
kravatu, no za to je želio da mu oko vrata bude zbornički 
trak: »Zar da se stidim znaka kongregacije?« 


150 


23. Ponizan srcem. 


»Dat ću ti trak nadstojnika kongregacije«:, reče Otac; 
Barbarić je naime sve do nedavna bio nadstojnik zbora. 

»Nipošto!« u čudu će Petar. »Ne ću da se kitim 
tuđim perjem!« 

Kad prvo snimanje nije uspjelo, on će veselo: 

»Hvala Bogu!« Ali zaludu se poveselio: fotograf ga 
snimi nanovo, i taj put je uspjelo. 

Čovjek od naravi nije ponizan; hoće se velikog i 
ustrajnoga truda da se steče poniznost. I Petar je osjećao 
bodljiku oholosti, ali nije dao da mu ta otrovna biljka u 
duši preotme mah. On se pod utjecajem Božje milosti živo 
trudio, da taj korov istrijebi, a na njegovo mjesto da za- 
sadi cvijetak poniznosti. U tom je nastojanju potpuno 
uspio. Sudeći po njegovim bilješkama rekli bismo, da nije 
ni za kojom krepošću išao toliko, koliko za krepošću mi- 
ljenicom Srca Isusova. Oholost je progonio do najkrajnjeg 
zakutka svoga srca. Borba nije bila uvijek lagana, osobito 
u početku; otpor je bio prilično jak. U svojim bilješkama 
upravlja sebi prikor: Quid superbis pulvis et cinis? Šta 
se oholiš, prah i pepeo? (Slično u Sv. Pismu: Quid su- 
perbis terra et pulvis. Eccl. 10, 9). Uz te riječi stavio je 
dva upitnika i preko dvadeset uzvičnika. Na posebnom 
listiću papira točno je označio pod naslovom »Tajna 
oholost« mjesta i prigode, gdje i kada mu se preko dana 
osobito čuvati toga neprijatelja. Poput oprezna mornara 
sastavio si je eto kanoti nacrt pličina i grebena, gdje mu 
se lađica poniznosti mogla nasukati ili čak razbiti. Na 
jednoj strani njegove bilježnice (koje nažalost nemamo) 
nalazilo se preko 20 puta zapisana odluka o vršenju po- 
niznosti. Dulje vremena činio je o toj kreposti i tako 
zvano »posebno ispitivanje savjesti« (examen particulare 
Duhovnih Vježba svetoga Ignacija), sredstvo ve- 
oma uspješno, da se čovjek oslobodi izvjesne mane, ili da 
steče tu i tu krepost. 

Da nismo toliko sebični i duhovno slijepi, još bi dosta 
lako mogli polučiti onu temeljnu poniznost, o kojoj je bilo 
govora na početku ovog poglavlja. Kraj naše sebičnosti i 
sljepoće teško nam je postići i tu poniznost. No kudikamo 
je teža stvar mirno primiti poniženja, pa zato vidimo, kako 
i inače pobožni ljudi lako izgube ravnotežu, kad ih zateče 
poniženje, makar i po zasluzi. Petar je po primjeru i u du- 


23. Ponizan srcem. 


151 


hu svog božanskog Učitelja umio podnositi poniženja. Već 
smo imali prilike vidjeti ga u tomu na djelu, kad bi mu se 
drugovi podrugivali zbog nekih vanjskih mana. Krupnije 
poniženje, dijelom zasluženo, zadesilo ga je u šestom razre- 
du na kraju prvoga poljeća. Neka nam taj slučaj pripovije- 
da njegov drug: 

»Školske godine 1894/95 dogovoriše se seminarci 
gornje gimnazije, da će izdavati listić šaljiva pravca, daka- 
ko bez dozvole starješinstva, stoga vrlo povjerljivo i s naj- 
većom tajnom od đaka četvrtoga razreda, koji su bili u 
istoj diviziji (odjelu). Brzo je izašao prvi broj s naslovom: 
GLAS KMETIĆKE VILE. 94 List je izlazio nedjeljno i dovu- 
kao se, čini mi se, do devetoga broja. Napokon tadašnji 
o. prefekt, kako nam sam reče, posvetio cijelu noć i pre- 
tražio detaljno sve naše pultove, te gotovo sve brojeve 
pronašao i konfiscirao zajedno s cijelim materijalom kod 
uredništva. Iza toga je odmah rektor, pokojni o. Petar 
P a n č i ć pozvao na raport iz svakog razreda gornje 
gimnazije najistaknutije đake. Iz našeg razreda išao 
Barbarić. Ne sjećam se više, kakve su sve posljedice 
uslijedile, ali znam, da nam je svima bez ijedne iznimke 
snižen red u vladanju za jedan prema dolje, pa tako i 
Barbariću. 

»Kako je pretplata bila u naravi t. j. svaki čitač morao 
je mjesečno poslati uredništvu nešto papira i člančić, čin,i 
mi se, i to opravdano donekle, da je tu dužnost vršio i 
Barbarić, a u tom me uvjerava članak u Glasu Kmetićke 
Vile s potpisom »Rićbarba«. Svi su se naime služili pseu- 
donimom«. 05 

U prvi se mah čini, kao da se Barbarić dosta krupno 
ogriješio o zavodsku stegu; ali on očito u tajnom izdavanju 
časopisa nije vidio nikakva zla. Na taj nas sud ovlašćuje 
sve ono, što znamo o njegovoj krajnjoj savjesnosti i savrše- 
nom posluhu u svemu. Tajni listić bio je bezazlen, tek 
kasnije se dao na kritikovanje zavodskog uređenja, čini 

94 Kmet ići su zaselak ispod Dolca, Travniku na istok. 

Kmet ići imadu kadšto šaljiv prizvuk, možda zbog svoje »cigan- 
ske republike«. % 

95 Preč. Stj. Pašaliću pismu 14. lipnja 1935. 


152 


23. Ponizan srcem. 


se ponajviše jela. Prvi pisac života Petra Barbarića prika- 
zuje stvar tako, da mu drugovi nisu davali onih brojeva, 
koje bi on, kako je bio savjestan, sigurno osudio. Istraga, 
veli isti pisac, iznijela je na vidjelo stvari, kojih Petar nije 
slutio. Bilo kako mu drago, Barbarić je subjektivno bio 
bez krivnje. Jer nije stvar prijavio starješinama, snižen mu 
je u svjedodžbi red iz vladanja, a on je tu za njega jako 
osjetljivu kaznu primio, a da se nije nijednom riječi potu- 
žio. Kad je sa svjedodžbom došao u dvoranu za učenje, svi 
navališe pitati, koji je red dobio iz vladanja, pa kad su 
razabrali, da nije dobio najboljeg reda, čulo se sa svih 
strana: E, kad ni Petar nije dobio pohvalno, možemo 
i mi biti zadovoljni sa svojim bezprijekornim i 
nije bezprijekorni m«. Svima bi lakše, pa se 
umiriše. 

Koliko znamo, to je jedini put, da je Barbarić bio uko- 
ren i kažnjen. Poniženje, što mu ga je Providnost namije- 
nila, bez sumnje mu je koristilo duši, da se učvrsti u poni- 
znosti. Ta je uostalom prosijevala cijelim njegovim bićem 
tako, da je neki seminarac poslije njegove smrti napisao 
ove značajne riječi: »Od sviju kreposti, u kojima se Petar 
vježbao, nijedna mi se nije toliko svidjela, koliko njegova 
poniznost«. A drugi je rekao: »Poniznost je bila dragulj u 
kruni kreposti, koja ga je resila poput sunca«. 

Malen je bio u svojim mislima, a eto Gospodin Bog 
učinio ga je velikim; bježao je od ljudske hvale, a Bog ga 
je proslavio, da mu se ime daleko pronijelo svijetom, a 
što je neizmjerno više — ovjenčao ga je, kako se pouz- 
dano nadamo, vječnom slavom na nebu. Tako Gospodin 
Bog, po riječima Gospe blažene »uzvisuje ponižene, 
exaltavit humiles« (Luk. 1, 52). 

★ 

Kao neki prilog, koji tek tanka nit opreke (kontrasta) 
veže s predmetom ovog poglavlja, dodajemo ovdje jednu 
zadaću, u kojoj je petoškolac Barbarić ocrtao živo i s 
dosta sarkazma sliku »gizdelina«, čovjeka, kojem je sva 
gotovo vrijednost u vanjštini. 


23. Ponizan srcem. 


153 


Gizdelin.. 

Pogledajte tog gizdelina! Gle, kako se iskitio kao) 
papiga. Vlasi sredinom glave razdijelio, da se već iz dale- 
ka vidi bijela brazgotina, kao da srebreni potočić sredi- 
nom glave teče. Kako je brižno i oprezno namjestio svi- 
jetli šešir, da ne bi poremetio kose! Ruka mu svaki čas 
leti na ono malo brčića, glacka ih i kovrči. Gledaj mu fine 
ručice. Dugi se nokti brižno čuvaju, jer ako se jedan slomi, 
jao i pomagaj! Tek što malo zagrije sunašce, već ručica 
ne vidiš više — u rukavicama su. Pa ni na bijelo lice ne 
smije pasti sunčana zraka. Haljine se upile oko njega, 
svijetle se. Kod krojača on ti sve haljine prebere, ne pi- 
tajući po što je što, ili hoće li biti dobro i korisno. Ako 
samo pristaje, nije skupo, pa prodao za to i po kuće. Ci- 
pele su po najnovijem kroju, svijetle se, mogao bi se na 
njima ogledati. On će ti uzeti naočale, pa makar ih i ne 
trebao ili na njih dobro ne vidio; no ovako izgleda učeniji. 

Eh, šta ćeš? »Vidjela žaba, gdje se konji kuju, pa i ona 
digla nogu.« Takva vidjeh jednom, gdje osedlao najfini- 
jim »cvikerom« nos, stupa ponosno i veličanstveno cestom, 
držeći u lijevoj ruci bijeli rupčić, a u desnoj kukast štapić. 
A1 eto nesreće! Nešto mu zape svijetlim cipelicama. On 
pogleda i eto jada — ne vidi kroz očale. Morao dakle 
odsedlati nos. Na više koraka već oćutiš, da ti se »kicoš« 
primiče, jer se namazao mirodijama, kao da hoće pčele 
na sebe mamiti. Kako ti se u govoru slatko i blago zna 
umiljavati; što no reknu, mogao bi ga na ranu pnvijati. 
Slatki govor prati bijelim ručicama, al* najviše tako, da 
mu se vide dugoljasti nokti, ili ča zlatni prsten. Ide čovjek 
i u društva, u kolo; nu njemu se mili samo u kolu onih, koji 
su šuplje glave kao i on, koji će mu se diviti ili dapače 
veličati ludost njegovu. Izađe li on katkad za čas iz druš- 
tva, ode u kakav zakutak, izvadi zrcalo, naravna svoju 
kosu, zavrne brčiće, kane koji put iz drage si bočice, te 
se opet iznova namaže. 

Pa odakle i zašto sve to? Iz šuplje glave, koja ne 
vidi dalje od nosa; iz neplemenita srca, koje tako niske 
stvari ljubi i ne teži za većim. Gledaj jednoga takova da- 


154 


23. Ponizan srcem. 


ka, kako se šepiri među suučenicima poput gizdava pauna. 
Ali kao što začepiš uši, kad se paun oglasi, tako bi katkad 
rado i suučenici začepili uši, kad im se »kicoš« oglasi pred 
učiteljem. Tuj odaje svoju nutarnju vrijednost. Eh, kad 
ne ima ništa unutra, nek se bar vanjština svijetli! Siro- 
mašni stvor ne zna, da se ni nutarnjim darovima ne smije 
ponositi, a kamo li vanjskim odijelom. Megju pametnim 
ljudima takvomu mjesta ne ima; jer oni od gizde zaziru, 
oni se »kicoša« klone, oni mu se smiju. Pa kako je oso- 
bito smiješno vidjeti čovjeka, gdje se prelijeva u svili, a 
— kesa prazna! Pravo šiba naš narod takoga: »Gle izgori 
u zlatu, a ne ima šta ručati!« Oh jadnoga gizdelina, ne 
zna čovjek, bi li ti se rugao ili te žalio! 


24. ZLATO POSLUŠNOSTI. 


Od davnine se događa, da đaci budu kadšto nezado- 
voljni s kojim profesorom. Tako se jednoć desilo i u raz- 
redu Petra Barbarića: našlo se nekoliko nezadovoljnika, 
koji uzeše nagovarati ostale drugove, da se svi složno 
dignu i profesoru N. pokažu svoje nezadovoljstvo. Trebalo 
je dakako predobiti za to »junačko« djelo i Barbarića kao 
najuglednijega u razredu, te neki upru da ga nagovore, 
neka pristane uz njih. Slabo li su Petra poznavali, kad su 
mislili, da će im to poći za rukom! Videći ih onako uzru- 
jane on im mirno odgovori: 

»Ja sam spreman poći s jednim ili s dvojicom od vas 
k profesoru, iznijeti mu čedno naše poteškoće i zamoliti 
ga da pomogne; to će on zacijelo i učiniti. Ali da kao bun- 
tovnik nastupim proti jednom poglavaru, toga ne će biti. 
Uostalom od toga ne bi bilo nikakve koristi; jedino bi koji 
od nas izletio iz Sjemeništa«. 

Nezadovoljnici ne popuštahu: »Ali ako se svi digne- 
mo, ne mogu nas svih otpraviti«. 

»Da, da, ali kolovođe će platiti«, odvrati Petar. 

»Kolovođe?« vatreno će jedan od mladih boraca za 
slobodu. »Mi ih ne ćemo odati!« 

»Čekaj samo«, hladno odgovori Petar, »kad dođe ko- 
me do gusta, a on se ne može drukčije izvući, priznat 
će sve«. 

»Ali mi se moramo osvetiti!« ču se ogorčen glas. 

Sad uze Petar mirno i uvjerljivo razlagati, kako buna 
nije pravo sredstvo, da se postigne željena olakšica: »Re- 
cimo, ti si profesor, pa bi djeca htjela pošto poto, da im 
se učini po volji: bi li ti htio i mogao popustiti?« Drug 


156 


24. Zlato poslušnosti. 


mahne glavom, da se to ne može. Petar prihvati: »Eto vi- 
diš, da se ovako ne može do cilja«. 

Već po ovoj maloj zgodi može se naslućivati, kako 
je Petar shvaćao odnošaj đaka i gojenca prema starješi- 
nama. Bio im je baš od srca odan, pa ih je uvijek branio. 
Jedan njegov suučenik svjedoči: »Kad bi tko rekao što 
proti njemu, Pero je ostajao posve miran i spokojan, pače 
i veseo. No kada bi tko uzeo govoriti proti poglavarima, 
on bi ih rječito branio i napadaje odbio«. 

I najmanji su mu propisi Sjemeništa i Gimnazije bili 
sveti i nepovredivi. Dok je bio u prvom ili drugom razre- 
du dao se zavesti od starijih drugova da ispuši jednu ci- 
garetu, no kasnije je u toj točki bio tako savjestan, da ne 
bi ni za živu glavu zapalio cigaretu ni u praznicima kod 
kuće, gdje se sadio duhan, a to zato, što je držao, da se 
to kosi sa zavodskim propisima. Istom nakon šestog razre- 
da, kad je već prevalio dvadeset i prvu godinu, priuštio 
bi sebi kadšto taj nevini užitak, ali istom onda, pošto je 
pouzdano saznao, da se uprava Sjemeništa ne protivi, ako 
stariji đak kod kuće puši. 

U njegovu tako savjesnom i točnom vršenju svake za- 
povijedi, svakog naloga i propisa nije ga vodio strah od 
kazne, nego ono pravo, skroz kršćansko uvjerenje, da su 
poglavari zamjenici Božji, kojima je Bog dao pravo da 
nalažu i zapovijedaju. Njegova poslušnost bila je skroz 
religiozna, bila je čin vjere. Zato je rado i spremno vršio 
i one naloge, koji su bili teški, osjetnoj naravi mrski, a nije 
se dao odvratiti od posluha nikakvim ljudskim obzirom ili 
strahom. 

Uvijek bi pristao uz mišljenje poglavara. Svak je to 
znao, pa je jedan njegov drug napola u šali, napola u 
zbilji rekao: »Kad bi poglavar kazao, da je snijeg crn, 
Barbarić bi to radije potvrdio, nego i jednom riječju 
protuslovio«. 

Ipak je on bio daleko od licumjerstva, puzanja i 
ulagivanja. Tomu se protivila čitava njegova čestita i 
otvorena ćud. Jedan njegov profesor rekao je za njega: 
»Nisam vidio đaka onako odlučne volje. Sve što čini, čini 
iz punog uvjerenja«. 


24. Zlato poslušnosti. 


157 


Nije dakle čudo, da je Petar ovakvim ponašanjem 
stekao osobitu ljubav i poštovanje svojih starješina. U 
toku od osam godina imao je mnogo poglavara i profe- 
sora, i sa svima je vazda živio u savršenom skladu, pače, 
kako smo već čuli, on im je bio vazda kao desna ruka, 
svak se u njega posve pouzdavao. 

Tako je došlo posve naravno, da je on često bio po- 
srednik između đaka i poglavara, kad je valjalo otkloniti 
koju kaznu ili isposlovati u starješina kakvu povlasticu 
ili drugo što. Od mnogih slučajeva evo jedan, što ga je 
pripovijedao jedan njegov drug: 

»Bili smo na šetnji u lijepoj šumici. Nadstojnik s ve- 
ćinom našeg odjela već krenuo kući, a ja s nekim drugo- 
vima zašao dublje u zelenu guštaru. Prekasno smo opazili, 
da smo zalutali, pa smo sa strahom mislili, kako će nas 
stići ukor i kazna, kad se sami i kasno vratimo kući. U 
dobar čas sjetimo se, da je s nama Barbarić; odmah se 
osokolismo i rekosmo: Kad je Petar s nama, kazna ne će 
biti odveć oštra, a zasladit će ju pomisao, da i on mora s 
nama trpjeti. Svi se mi okupismo oko njega, te on — htio, 
ne htio — morade stati na čelo nas grješnika i povesti 
nas kući. Doista, već smo iz daleka opazili, da je mrk 
oblak sjeo na čelo strogoga nadstojnika. Jao nama, ne će 
biti dobro! Naši drugovi, istom nas uočili, stanu vikati: 
,Aha, i Petar, Petar je s njima!’ Mi pod Petrovim vod- 
stvom upravismo korake k nadstojniku, skidosmo fesove 
i rekosmo pokunjeni: ,Eto nas!’ Sad će biti grmljavine, 
mišljasmo, i munja će nas opaliti. Nu gle čuda: tek je 
nadstojnik ugledao Petra, nestade mu oblaka sa čela, lice 
mu se razvedri, a mjesto groma, što smo ga očekivali, 
pogodi nas samo ukor izrečen napola u šali: ,Tako, tako, 
vi nevaljalci!’ — Hura! Petar nas je spasio!« 

Barbarić je bio odveć pronicava uma, da ne bi bio 
primijetio, koliko mu dobrohotnosti i povjerenja iskazuju 
starješine; on je također kao prvak razreda običavao 
čestitati profesorima. Ipak se zbog toga nije ponio nad 
drugove niti je išao za tim, da ga poglavari odlikuju mimo 
ostale. U svojim je bilješkama iz duhovnih vježba zapisao: 
»U pogledu držanja mojih poglavara prema meni moram 
biti ravnodušan, jer ja ne znam, da li je za mene bolje, 
ako oni sa mnom postupaju prijazno ili strogo«. 


158 


24, Zlato poslušnosti. 


Pripovjedit ćemo sada jednu zgodu, u kojoj odsijeva 
u prvom redu poštenje i čestitost Petra Barbarića, a uje- 
dno i tankoćutna obzirnost prema profesoru. Da stvar 
bude jasnija, posegnut ćemo nešto u prošlost, kad Nadbi- 
skupska Velika Gimnazija u Travniku nije imala potpu- 
nog prava javnosti, pa bi na pr. povjerenstvo za ispit 
zrelosti bilo sastavljeno dijelom od domaćih profesora, a 
dijelom od profesora sarajevske državne gimnazije. Ma- 
turanti su morali polagati ispit zrelosti iz svih predmeta, 
pa čak iz sva tri carstva prirodopisa. Da im se ponešto ' 
olakša teški konačni ispit, polagali bi đaci ispit iz priro- 
dopisa već na kraju šestoga razreda. Taj se ispit tada na- 
zivao »mala matura«. Ispitivao je domaći profesor, a to 
je u Barbarićevo vrijeme bio glasoviti o. Erik Brandis. 

Godine 1895. došao red na razred našeg Barbarića, 
da se podvrgne tom ispitu, no prije ispita zbio se slijedeći, 
za sučesnike dosta uzbudljiv dogođaj. Evo kako ga pri- 
povijeda jedan svjedok, drug Petra Barbarića. 96 

»Tri, četiri dana prije male mature, opazismo, 
da vč. o. Brandis u svojem notesu ima lijep komadić 
papira, u koji bi zavirivao, dok nas je ispitivao. Aha! po- 
mislismo, to su zacijelo pitanja za maturu. Odmah se u 
našim đačkim srcima rodi neodoljiva želja za tom lije- 
pom ceduljom, te mi uzesmo svašta smišljati i snovati. 
Sreća nam se nasmije. 

»Sutradan naime mi smo bili u prirodopisnom kabi- 
netu, da još neke stvari ponovimo. Kad — nakon nekog 
vremena udalji se o. Brandis, a mi ostadosmo sami sve do 
11 sati. Napokon odosmo i mi. Prolazeći laboratorijem 
zapne nam oko o jednu kutiju s modelima kristala, koju je 
o. Brandis kano jučer donio u školu. Svakake slutnje sta- 
doše nam se rojiti u glavi. Mi pristupimo, uzmemo pre- 
gledavati kutiju, i gle! pod modelima krije se i onaj lijepi, 
bijeli list papira, s kojim smo se tako željno htjeli upo- 
znati! S radosnim klicanjem većina se nas baci na drago- 
cjeni nalaz. Nismo gotovo mogli vjerovati svojim očima, 


06 U hrvatskom izdanju Barbarićeva životopisa nema te zgode, 
jer je tada o. Brandis još živio. Prenosimo ju prema 2. njemačkom 
izdanju i »Travničkoj Spomenici« (1932) str. 155 — 157. 


24. Zlato poslušnosti. 


159 


kad ugledasmo crno na bijelom sva naša imena, a uz svako 
ime po tri pitanja. Šta nam je srce burno kucalo u grudi- 
ma! U tren oka prepišemo sudbonosna pitanja riječ po 
riječ, i što bi dlanom o dlan ležao dragi, lijepi bijeli listić 
na dnu kutije, zakopan ispod modela, kao da ništa ni bilo 
nije. 

»Samo se Petar s još dva druga udaljio, a da nije ni 
zavirio u list s pitanjima. 

»Sastadosmo se na kratak dogovor. Našem veselju ni- 
je dakako bilo ni kraja ni konca. Svečano zaključismo, da 
ćemo šutjeti ko grob te o otkriću nikome ni riječce kazati. 
Svak se dade radosno i sigurno na svoju zadaću. 

»Međutim se u srcu našega Petra stale javljati što- 
kakve sumnje. Najprije se u vrijeme odmora porazgovori 
u četiri oka s nekim drugovima, a popodne, kad se cijeli 
razred osim vanjskih đaka našao u školi na okupu, otvori 
on pravu saborsku raspravu, i prozbori mirno, ali odrje- 
šito ovako: ,Vi znate, braćo, što se jutros dogodilo. (Dvo- 
ranom prođe žamor zadovoljstva). Ali eto, neki od nas 
drže, da je stvar vrlo opasna. (Zapanjena lica desno i 
lijevo). Što više, mi držimo, da će biti najbolje, ako otvo- 
reno priopćimo ocu Brandisu što se dogodilo 1 . — »Toga 
nema! Glupost! Ne ćemo valjda sami sebi kopati jamu’, 
orilo se sa svih strana. A jedan uze živo razlagati: , Stvar 
po sebi nije zla; profesor nije kriv, a nama se sreća nasmi- 
jala, i mi cedulju našli. Ako to prijavimo, još ćemo o. Bran- 
disa dovesti u nepriliku, jer bi u zadnji čas morao sastav- 
ljati nova pitanja, a mi bi se našli u škripcu. Jer bi se 
lako moglo dogoditi, da dobijemo baš ona pitanja, na koja 
smo najmanje spremni — pa eto belaja!’ Burno odobra- 
vanje bila je nagrada govorniku. 

»Drugi bi u ovakvoj oluji klonuo, no Barbarić ne uz- 
miče niti se predaje, već ih uze miriti: ,U tom imate posve 
pravo, da bi mi ovako mnogo lakše dobili dobre redove. 
Međutim’, nastavi on dirajući đački ponos, ,ja mislim, 
mi nemamo razloga, da se bojimo male mature: naši do- 
sadašnji uspjesi sigurno su jamstvo, da ćemo svi od reda 
sretno proći. Pa makar i ne dobili najbolju ocjenu, ona će 
nam, ako je pošteno zaslužimo, donijeti veće zadovoljstvo 
nego ona bolja ocjena, za koju bi nas savjest prekoravala 
da nije naša’. — 


160 


24. Zlato poslušnosti. 


»Gdjekoji bi bio rado štogod odvratio, ali nije smio, 
jer je Barbarić vješto udario u žicu mladenačkoga ponosa. 
Na licima je poigravalo nutarnje uzbuđenje. Barbarić 
osjeti, da je uzdrmao položaj opozicije, i odmah uze razla- 
gati svoj glavni dokaz. Svi su ga napeto slušali. , Braćo! 
Zaklela se zemlja raju, da se svake tajne znaju. Dođe li 
jednom djelo na vidjelo, a nema sumnje da će doći, urodit 
će nemilim posljedicama. Prije svega, ne će nipošto biti 
našem razredu na diku, ako se mogne prekoriti, da je pre- 
varom stekao priznanje svoga znanja. Drugo, mogao bi 
stradati ugled Sjemeništa i dobri glas naših profesora, a 
toga mi nikako ne smijemo dopustiti. Sazna li se izvan 
zavoda za ovaj jedini slučaj, odmah će se dići na zavod 
svakakve tužbe, pa će se ta zgoda posve krivo prikazivati. 
Rastrubit će se, da se tu kod maturalnih ispita šara i vara. 
Gdjekoji, kad to čuje, bez grižnje će savjesti naprosto 
tvrditi, da je profesor naumice cedulju ostavio, a jamačno 
to nije osamljen slučaj; i još će može biti dodati, da se 
tako šta događa i kod drugih predmeta. Zar se ovakovim 
govorkanjem ne bi dobrome glasu zavoda nanijela golema 
šteta, a bez ikakve podloge? Zato, mislim, bit će najbolje, 
da mi sve ovo zapriječimo, dok možemo. Zacijelo nas o. 
Brandis ne će ostaviti na cjedilu; zna on dobro, dokle svaki 
od nas može plivati’. 

»U povodu Petrova govora nastao je u razredu pre- 
okret mišljenja, da nije mogao biti potpuniji. Još su se 
neki pojedinci malo otimali, ali zaludu: svi napokon pri- 
stadoše uz Petra, a on preuze zadaću da profesora odmah 
obavijesti o otkriću. O. Brandis je pitanja dakako izmije- 
nio; ipak su svi na maloj maturi sretno prošli«. 





Travnik: Pučka Misa na Srce Isusovo. 




25. »BRONZE TI! 


Tko u riječi ne pogriješi, taj je 
savršen čovjek. (Jak. 3, 2). 

Jednom na šetnji Petar zapodjenuo razgovor s nekim 
seljakom, koji je svaki čas razgovor začinjao čudnom uz- 
rječicom: Jež ti u njedra! Barbariću se to dade 
na čudo, pa će seljaka upitati: 

— Šta je to, Ivo, »jež ti u njedra«? 

— E ja tako nešto uzeo u običaj, pa misto da psujem 
i dušu prid Bogom grišim, velim ja uvik: Jež ti u njidra! 
Tako ja uzeo u običaj, pa se čuvam grija. 

To se Petru svidje veoma, te bi poslije rado pripo- 
vijedao o seljaku Ivi i njegovu ježu. »Kako bi to lijepo 
bilo«, umovao on, »kad bi ljudi mjesto psovke i kletve 
uzeli u običaj ovaku jednu bezazlenu riječ!« 

Psovku je i kletvu njegova bogoljubna duša osobito 
mrzila, pa je jednom rekao: »Pomisao, da bi ja mogao 
doći u pakao, meni je strašna osobito stoga, što bi tamo — 

0 strahote! — Boga na vijeke proklinjao.« Vrlo se pak 
žalostio, što naš narod toliko i tako strašno psuje. On je 
držao, da je bogumrska psovka naše najveće narodno zlo. 
Mučila ga je ta činjenica jako, i češće bi govorio o načinu, 
kako bi se taj grijeh dao iskorijeniti: »Oh da se može ta 
biljka, koja je nikla u samom paklu, što prije iščupati iz 
našega naroda!« 

Samo se sobom razumije, da Barbarić nije nikad izu- 
stio ni psovke ni kletve, a ni kakve sramotne riječi. Ovo 
nas zadivljuje to više, što je on u svojem zavičaju morao 
slušati takve pogane riječi. Toliko je on svoje misli i osjećaje 

1 svoj jezik imao u vlasti, da mu ne bi nikad došla ni na- 


Petar Barbarić 


11 


162 


25. »Bronze ti' 



past da izreče kakvu dvoličnu ili čak nepristojnu riječ. 
A kako ga je svak poštivao, nitko se ne bi usudio da u 
njegovoj prisutnosti izlane koju nevaljanu. 

Imao je i on svoj »šćap« iliti »poštapalicu«, kojom 
se više godina služio: koliko je bila bezazlena, toliko i 
čudna. Znao bi naime u razgovoru češće kazati: Bronze 
t i ! Bronza znači u Hercegovini »klepka« ili »klepetuša«, 
zvonce, što se stoci vješa oko vrata. Drugovi bi se smijali 
toj njegovoj poštapalici, pa bi ga katkad radi nje i bocnuli. 
Kad ga upitaše, zašto ne kaže »zvona ti!« odgovori: »Jok, 
toga ne ću, jer je u nas zvono ponajviše u običaju u crkvi«. 
Tako je bio tankoćutan u svemu, što se odnosi na službu 
Božju. Napokon mu se učini i taj njegov običaj nezgodnim: 
dvije posljednje godine njegova života bronza se više 
nije čula: odviknuo se od navike. 

Jednom je svom drugu pomogao, da se ostavio su- 
višnog zaklinjanja. »Bio mi je običaj«, pripovijeda taj drug, 
»da se zaklinjem nekom riječju. Kao pravi prijatelj Petar 
po svaki način nastojao, da se te pogrješke oslobodim, pa 
će mi jednog dana predložiti, da svake subote pred ispo- 
vijed jedan drugoga upozorimo na pogrješke počinjene 
minuloga tjedna. Ja drage volje pristanem. Odmah prvi 
put veoma čedno me je upozorio na onu riječ: Brate — 
pisao mi — svakako gledaj, molim Te, da se ostaviš one 
riječi, koja Ti, kako mi se čini, i nehotice dolazi na jezik. 
— Njegova opomena na mene je više djelovala negoli ri- 
ječi mog ispovjednika, koji me je, kao i drugi stariji, više 
puta zbog one riječi ukorio«. 

Vladati potpuno jezikom, ne pogriješiti u govoru stvar 
je veoma teška i zato velika. Mi se s pravom divimo Bar- 
bariću, koji ju je polučio, još onako mlad, a živahne ćudi. 
No on se uspeo na još viši stepen savršenstva: umio je 
općiti sa svima ugodno, lijepo, korisno i tim je neobično 
privlačio. Kad bismo pošli potražiti sakriveno vrelo, iz 
kojeg je izvirala ta inače tako rijetka vrlina, našli bi, da 
je to bila njegova iskrena dobrota, nesebičnost i čednost, 
otkud je izvirala i njegova kršćanska uglađenost. 






26. VEDRO ČELO. 


Kraljevstvo je Božje , , radost u Duhu Svetom. 

(Rim. 14, 17). 

Svetost i radost dvije su rođene sestre. Sveci kraj sve 
svoje ozbiljnosti nisu bili ni žalosni ni mrki; nasuprot, ne- 
pregledan je niz svetaca, kojima je mio posmjeh preobra- 
žavao lice, kadgod bi prekinuvši općenje s Bogom razgo- 
varali s ljudima. Među ove ubrojit nam je i našega Petra. 
Svoju vedru ćud, kojom se odlikovao već u ranijoj mla- 
dosti, sačuvao je i u Sjemeništu; on je ostao vedar i rado- 
stan i onda, kad se sa svim žarom bogoljubne duše dao 
na to da se posveti. Bio je veseljak u najboljem smislu 
riječi, ugodan drug, koji je umio razbiti dosadu, ali i vo- 
diti koristan razgovor. Kolikogod mu je duši bila slast i 
potreba govoriti s Bogom u molitvi, ipak je volio ljude, 
njihovo društvo i razgovor. 

»Meni nije mrsko šutjeti«, priznao je, »no opet mi je 
nesnosljivo, kad se u društvu ne govori. Istina, s nekima 
je teško razgovarati, pa nema druge nego zatomiti svoje 
želje i razgovarati se o stvarima, koje druge zanimaju, 
makar sam nemao pritom užitka«. 

Nije to lako; hoće se za to mnogo samozataje, a te 
je bilo u Barbarića, pa se on prilagođivao drugima i što 
se tiče predmeta razgovora. Najvolio je razgovarati o stva- 
rima bogoljubnosti i znanja, a imao je za to velik dar, no 
kad bi se poveo razgovor o stvarima, koje ne odgovarahu 
njegovu ukusu, on bi prihvatio srdačno i iskreno. 

U travničkom Sjemeništu odvajkada se mnogo drži 
do toga, da se đaci u vrijeme odmora igraju, Petar kanda 
je shvatio važnost te uredbe, pa je rado i živo sudjelovao 


164 


26. Vedro čelo. 


u zajedničkim igrama, premda mu je igra bila ponekad više 
muka i pokora nego zabava i odmor. Kaošto svuda, tako 
je bio predmet osobite pažnje i kod igre, gdje je na sebe 
svraćao pozornost i tim, što je bio visoka stasa i ponešto 
nespretan. A jer su ga drugovi voljeli, rado bi ga uzimali 
na nišan, po onoj: Što se voli, to se soli. U vrijeme igre 
nebrojeno puta čuo bi se povik, sad ovdje, sad ondje: 
»Petra! Petra!« Kad bi pak zaorilo igralištem: »Petar je 
gotov!« nastalo bi veselo pljeskanje i podcikivanje. 

Šale ne bi nikad uzeo za zlo, a i sam bi se znao zgo- 
dno našaliti i razgovor začiniti dosjetkom. Zazirao je od 
prostih i prostačkih pošalica, kaošto mu je bilo veoma 
mrsko i šaliti se na tuđi račun, druge izvrgavati ruglu, 
osobito za njihovim leđima. Od njegove šale nije nikog 
zabolila glava, baš naprotiv, on je tako prirodno i iskreno 
umio razvedriti srca, u kojima se nabralo žalosti i gorčine. 
Jedan đak pripovijeda: 

»Od naravi sam turobne ćudi, i nitko me nije mogao 
onako razvedriti kao Petar. Češće bi puta i neki drugovi 
pokušavali da me rastresu, a ja sam ih naprosto odbio. Ali 
mi srce nije dalo da odbijem i Petra. Ne bi dugo potra- 
jalo, i ja sam se morao s njim smijati. Da nije bilo njega, 
ja ne bi bio ostao u Sjemeništu«. 

Evo jedan primjer, kako je Barbarić umio šaljivo i 
živo pričati. Vadimo ga iz njegova pisma od 3. studenog 
g. 1895. bogoslovu Petru Pape u 97 u Sarajevo: 

»Tvoji Stočani sretno došli; jedva se dokotrljali od 
debljine. Nu Tr . . . a mala je nezgoda na putu snašla, pak 
malo opao. Poslušaj de hala i belaja. Na stanici željez- 
ničkoj »Ivan« Tr. otišao, kud i car pješke. Tek se zatvo- 
rio, a ćorava ti kobiletina (mašina) »scampa via«, pobjegni! 
Tr. izašao, hoće da zajaši, a kad tamo, ne ima na što, 
kobila utekla. Baci okom preda se i ugleda, gdje poda- 
leko od njega kasa. On ti se razljuti: a ma ne uteče, da 


97 P a p a c Petar, rođen 27. V. 1868. u Burmazima kod Stoca 
u Herc., zaređen 29. VI. 1897. u Sarajevu, 1898. kapelan u Trebinju, 
1899. kapelan u Prenju, 1900. župnik u Trebinji, 1902. župnik u 
Gracu, gdje je umro 1907. (»Grad na Gori« str. 161). 


26. Vedro čelo. 


165 


si jučer utekla, — pomisli u sebi, pak tabanima vatru, i 
za njom. Be poteci on, be poteci kobila. U Tr . . . a studen 
znoj niz čelo kapa, a u kobile varnice iz nozdrva suču. Be 
davrana, be davrana, kobila uzmiče, a Tr . . . se primiče, 
i hoćeš vjerovati: — dohvati joj se repa, te uzjaši, i to 
malo s kraja. Ali mu je loša sreća bila, jer ga je odmah 
kondukter stjerao. Nu Tr . . . za to haje i nehaje. On se 
opet dade u potjeru i dostigne je kod prve stanice«. 

Taj se događaj uistinu zbio; jer »mašina« preko 
Ivan-planine vozi veoma lagano, a pri tome mnogo 
okoliša. 

Isti bogoslov P a p a c, kojem je upravljeno netom 
navedeno pismo, iznenadio Barbarića pjesničkom poslani- 
com, a taj mu u prozi odgovara ovako: 

»Premili prijatelju! 

»Upravo htjedoh sakupljati milodare, da Ti nabavim 
novo pero, koje bi Ti malo bolje ruku razigralo, nego li 
Tvoje zarđalo; kad na jedanput — baš za večerom — 
dobih knjigu pirlitanu. Požudno je otvorih, da vidim, od 
koga je drhtna i žalostna! Kad Ti je otvorih, be imaš šta 
vidjeti! Sve se deseterci ispričali jedan do drugoga! »Velah- 
avle kufetile« pomislim u sebi, »šta će ovo biti?« Ja po- 
leti odmah, da vidim potpis, a kad tamo: »Petre 
Papčeviću! !« 

»To me jako iznenadilo, jer sam sve do sada mislio, 
da će prije vrana zapojiti slavujevim glasom, nego li će 
Papčeva vila prokukurikati! 

»Ama gdje je uhvati, po boru brate? Zar kukavica 
negdje na brijegu trag ostavila? Ala su joj morale deblje 
masnice po leđima skakati, kad si je stao prašiti, nego li 
Terzitu, kad ga je Odisej skeptrom svojim opalio; jer znam 
dobro, da Ti drage volje nije propjevala. Ta, zar se ne 
sjećaš, kad no si je zaoštrenom olovkom i čistim arkom 
papira milo dozivao, ne bi li Ti doletjela iz svježega pro- 
ljetnoga zelenila, ali njoj ne bi ni na kraj uha! — Svakako 
mora da je ta Tvoja vila nešto izvanredno; jer se svačija 
javlja oko proljeća, a Tvoja u po zime! Hajde de, da Ti 
je sretno! Samo je sputi, jer ako Ti izmakne, ne ćeš je 


166 


26. Vedro čelo. 


više uloviti, taman da Ti je soko 87 * Kraljevića Marka. Ali 
valja i posvirit i za pas zadit . . .«. 

Taj prvi, šaljivi dio pisma bio je samo neki uvod, 
»captatio benevolentiae«, da predobije prijatelja za jedno 
plemenito djelo, do kojeg je Barbariću mnogo stalo, a ti- 
calo se neke razmirice među sarajevskim bogoslovima. 

Uvijek se on u pismima prilagođivao onima, kojima je 
pisao, a kad se šalio, išao je vazda za nekom plemenitom 
svrhom. Osobito se volio šaliti pišući onima, za koje je 
znao da ih kadšto treba razvedriti. Tako tumačimo okol- 
nost, što je Marijanu Kelavi, s kojim ga je ve- 
zalo idealno prijateljstvo, često pisao u šaljivom tonu, još 
u svojoj bolesti. Kelavi su i radi toga razloga njegova pi- 
sma bila veoma draga. Mjeseca travnja g. 1896. piše on 
Barbariću: »Vrlo me iznenadio Tvoj knjigonoša! Hvala Ti, 
brate, što se i Ti mene sjetio. Ta da mi nije Tebe, ne znam, 
što bi počeo. Tvoje me pismo uvijek nasmije, razveseli i 
razvedri bolje nego da bi triput potego iz burmutice. 
Uvijek se moram smijati, kadgod čitam Tvoj list . . .«. 

U poglavlju 19. naveli smo odlomak pisma, u kojem 
je tješio svog Marijana, kad mu je smrt ugrabila nekoliko 
rođaka, a sam je teško bolovao i već stajao na pragu 
vječnosti. Marijan je to znao i veoma se žalostio. »Da Ti 
iskreno kažem, moj Pero«, piše on u korizmi 1897., »ja 
sam više puta počeo da Ti napišem koji redak, ali čim 
napiši naslov, čim pomislio na Te, ja više nisam mogao 
proslijediti. Ti ćeš mi se možda i narugati i slabićem me 
nazvati, što sam taki, ali šta ću. Nikad ne ću zaboraviti 
na Tvoje zadnje pismo. Mjesto da ja Tebe tješim, da Te 
razgovaram i razveselim, Ti mene tješiš i veliš mi: Gaude- 
amus igitur in Domino! (Radujmo se dakle u Gospodinu!), 
Da, moj Pero, i ja velim: Gaudeamus, gaudeamus, gaude- 
amus in Domino! Što biva, što je i što će sve biti, to je 
Bog dragi pripustio. Primajmo svaku našu kušnju kao dar 
iz Njegove ruke. Zar nije, moj Pero, koga Bog mi- 
luje, toga i kara. To znamo svi, da ništa ne ima 


97 * U njem. izdanju (1910) ima Falben (sivac, »šarac«), u 
izvornom hrvatskom pismu ima soko. 


26. Vedro čelo. 


167 


bez Njega. Kad ovo imamo na pameti, onda i najgorči 
časovi slade. Sad imamo baš sveto korizmeno vrijeme. 
Mi obično tijekom ovoga vremena imamo meditacije (raz- 
matranja) o muci Spasiteljevoj. Kad, brate, promišljam o 
tom uzvišenom otajstvu, onda moje čuvstvovanje zamijene 
drugi osjećaji. — Prokušaj, Gospodine, mene nevrijedna, 
i daj učini me dostojnim tvoje muke!« 

Dobri Marijan Kelava, dok je te riječi za sebe i o 
sebi pisao, zapravo je na fin način tješio prijatelja i jačio 
ga u teškoj kušnji, koja je značila — neizliječivu bolest 
i smrt u cvijetu mladosti. 

Barbarić je bio sretan, kad bi mogao što pridonijeti 
zajedničkoj zabavi i veselju, na pr. da što bolje uspije 
izlet ili, kako kažu u Bosni po turskom, t e f e r i ć. Ej 
pusta li veselja, kad se proglasi, da će taj i taj dan biti 
veliki izlet! Samo treba čekati, a to je za mladež najteži 
posao. Dani postaju tako dugi, jer vrijeme teče sporo, kao 
da se i ne miče. Ali napokon svane zora želj kovanog da- 
na! Nikog ne treba buditi, svi su od radosti budni i prije 
vremena. Polazi se nekud na planine. Bosanski konjić u 
dva koša iliti sepeta, po jedan sa svake strane, nosi sva- 
kog dara Božjega. U veselu razgovoru stiglo se na odre- 
đeno mjesto blizu gorskog vrela: to vam je »Gostionica 
kod hladnog napitka«, gdje se pije dobro, a jevtino. Ma 
šta li ono vade iz koša, golemo, zamotano? Čitavo janje, 
lijepo priređeno da se ispeče na ražnju! Odmah se uređuje 
ognjište, usiječe se ražanj, a vesela se mladež raziđe da 
nabere drva i granja. Eno i Barbarića, već nosi čestit na- 
ramak drva i pomaže ložiti vatru. Kad već na ognjištu ima 
dosta žere, pristavi se ražanj s janjetom, momak ga str- 
pljivo okreće brišući znoj sa čela; pečenka se žari, a mlad 
izletnik maže ju slaninom nataknutom na prutiću, da ne 
zagori i da bude slasnija. Na slici, koja je snimljena na 
jednom takovom izletu, vidi se kraj grma Petar Barbarić: 
desna mu je ruka na grudima pod kaputom; ne drži li on 
možda po svojem običaju krunicu? Taj put nema mnogo 
izletnika: samo ono nešto seminaraca, što su ostali preko 
praznika u Sjemeništu. 


168 


26. Vedro čelo. 


Petar je bio i pjevač, a u sjemenišnoj je glazbi isprva 
svirao »eufonium«, poslije »bombardon«. Poznato je, da se 
oduvijek u travničkom zavodu njeguje kazališno umijeće, 
Petar je na predstavama obično igrao važnije uloge. Tako 
je na pr. u Podzemnim mlinovima bio Probo, 
u Egipatskom Josipu Jakov, u komediji Car 
T i b e r i j e dvorski meštar carevića Kaligule. U božič- 
nim igrama predstavljao je, čini se više puta, jednoga od 
tri mudraca s Istoka. 

Oko Petra rado se okupljahu đaci, i veliki i mali. Za 
svakog je on imao zgodnu riječ, već prema prilikama, 
ozbiljnu ili šaljivu, zabavnu ili poučnu, a uvijek prijaznu. 
Ako li je bio prava blagodat za Sjemenište svojim primje- 
rom i miloduhom svojih kreposti, bio je to i svojom vedri- 
nom, koja je njegovim krepostima podavala poseban čar 
i milinu i činila svetost privlačivom. 


27. ANĐEO MIRONOSAC. 


Blaženi miroljubivi, jer će se zvati 
sinovi Božji. (Mat. 5, 9) 

Uz radost Barbarić je svuda nosio i mir. Mogao je to 
tim lakše, što je, kako već prije spomenusmo, stekao pot- 
punu vlast nad samim sobom ukrotivši svoju ponešto 
žestoku ćud. Vidjeli smo također, kako je on u tom na- 
predovao. Jedan svjedok, koji ga je dobro poznavao, veli: 
»Zadnje tri godine nisam ga nikad vidio ni žalosna ni 
ljuta«. A jedan drugi, koji je isto dugo s njim živio, pri- 
povijeda: »Ne mogu se sjetiti, da sam ga ikada čuo gdje 
se prepire. Pače ni nenadani slučajevi nisu bili lako po- 
dobni da ga smetu. U zimi stadoše se jednom naša djeca 
na šetnji grudati. Barbarić stajao po strani razgovarajući 
se s nekolicinom drugova. Najednom pogodi ga u glavu 
jaka gruda i obori mu fes s glave. ,Tko je to bacio?’ upi- 
tat će Petar s posmjehom, podigne mirno fes sa zemlje i 
nastavi razgovor, kao da se ništa nije dogodilo«. 

Samo kad bi se zametnula riječ o neprijateljima Crkve, 
poimence slobodnim zidarima, onda bi malko pustio uzde 
svojem vatrenom hercegovačkom srcu i svojoj gorljivosti 
za stvar Božju. Inače je njegova duša bila nalik tihom i 
bistrom gorskom jezeru, u kojem se zrcale nebo i zemlja. 

Male, a katkad i velike oluje, što znadu nastati u 
mladim srcima, razmirice, svađe, ogorčenja, umio je Petar 
stišavati s rijetkom vještinom. Činio je to tako prijazno, 
iskreno i uvjerljivo, da mu nitko ne bi mogao odoljeti. 
Govoreći o njegovu posluhu naveli smo primjer, kako je 
umirio druga, koji se bunio proti velikim zahtjevima škole. 
Kad mu se jedan inače odličan đak potužio s istog razloga, 


170 


27. Anđeo Mironosac. 


»Radi, koliko možeš. Kad sam svijestan, da sam uči- 
nio, koliko sam mogao, onda sam skroz miran. Pa dobio 
ja i lošiji red, ja ću biti ipak zadovoljan. Ja ću nastojati 
da zadanu lekciju barem pročitam. Zapane li me onda sa- 
mo »dovoljan« ili »dostatan«, što za to? Hvala Bogu!« 

Jedan drug, koji nije bio zadovoljan sa zavodskom 
hranom, pripovijeda ovo: 

»Često bih se znao potužiti na jelo, i to upravo pred 
Petrom, znajući, koliko njegova riječ vrijedi u poglavara. 
Kada sam jednom opet stao guditi svoju staru pjesmu, 
odvrati mi Petar: ,A1’ molim te, tko bi mogao svoj djeci 
udovoljiti? Da si poglavar, što bi ti iznio na sto? Ja ne 
velim, da se mi Bog zna kako fino hranimo; ali ono, što 
dobijemo, zdravo je i u izobilju. Pa onda promisli, koliko 
nas je. U ostalom imate li štogod proti jelu, promislite 
zrelo; pa mi recite svoje želje, a ja ću ih vlč. o. general- 
nomu prefektu predložiti. No kritizovanjem svojim ne 
ćete ništa postići. Sve to dade se mirno urediti. Vikom svo- 
jom širite samo nezadovoljstvo, pa zato ćete jednom mo- 
rati Bogu odgovarati!’ Tomu ja ne imam ništa primijetiti, 
nego da je Petar znao poglavare naše baš lijepo braniti.« 

Drugi pitomac pripovijeda ovu crtu: 

»Bilo god. 1896., kad se sa svojim drugom ljuto za- 
vadili, da napokon i zamrzismo jedan na drugoga. U meni 
je sve to žešće kip jelo od srdžbe i mržnje. Samo na jedno 
sam uvijek mislio, kako da mu se osvetim. Zaduben u 
ovake misli, dođem jednoga dana k svome pisaoniku, 
otvorim ga, a tuj nađem listić. Vidjevši ga htjedoh odmah 
da ga razderem, misleći, da je od moga neprijatelja. No 
opet ni jesam toga učinio, nego ga otvorim. I kako se za- 
čudili, kad ugledam drugi potpis. Evo listića doslovce: 

Dragi N! 

Čuo sam, da si se zavadio s N. Hajde, molim Te, 
gledaj, da se izmirite još prije sv. ispovijedi. Ta kako 
ćemo na sv. pričest, kad imademo štogod proti bratu svo- 
me? Znam ja, nije to lako; ali iz ljubavi k Bogu može se 
ipak. Za to nastoj, molim Te, da se bilo usmeno bilo pi- 
smeno prije sv. ispovijedi izmirite. Pa kako bismo smjeli 
moliti Spasitelja, da nam oprosti grijehe naše, kad ne mo- 


27. Anđeo Mironosac. 


171 


žemo bližnjemu svome ni najmanje uvrede oprostiti? Na- 
dam se, da ćeš se svladati i pokazati se, da si čovjek. 
Tvoj Petar Barbarić. 

»Iskreno priznajem, da me je ovo nekoliko riječi tada 
pogodilo baš u živac. Odmah se latim pera i crnila i pre- 
pišem si listić na vječni spomen u svoj notes.« 

Kada je Petar bio u V. razredu, nasta mučna napetost 
među đacima i profesorom, koga su inače veoma ljubili i 
štovali. »Neki od nas,« veli jedan od njih, »složiše se, da 
ne će nikako popustiti, niti moliti za oprošten je, kud puklo 
da puklo. Tako smo mi odlučili i zaključili. Ali ko će odo- 
ljeti Petru, kada on stane raditi oko pomirbe? I odista 
naša se osnova rasprši; jer se nijedan nije mogao oprijeti, 
kad nas je nagovarao, da se izmirimo. Još iste večeri ode 
k profesoru i zamoli ga u ime sviju za oprošten je, što ovaj 
od srca i dade.« 


28. KATOLIK DUŠOM I TIJELOM! 


Otkad su piemontske čete, da dovrše ujedinjenje Ita- 
lije, 20. rujna 1870. svetogrdno otele Papi Piju IX. grad 
Rim, zadnji ostatak crkvene države, Papa je bio sužanj u 
Vatikanu. Otimačinu su pokrenuli i vodili članovi one 
potajne družine, koja bježi od svjetlosti bijeloga dana, pa 
se skriva za lijepe i zvučne riječi, da provede svoje po- 
gubne osnove. Ali ni ta otimačina počinjena na Crkvi toj 
čeljadi nije bila dosta. Oni uzeše s rijetkom pakošću i 
lukavošću progoniti sve, što je kršćansko: izbaciše vjero- 
nauk iz škola, zabraniše na hiljade katoličkih društava, 
oteše sve samostane s crkvama i posjedima, a redovnike 
i redovnice protjeraše iz njihove svojine na ulicu. To su 
činili ti novi propovjednici slobode! Još su svaku zgodu 
prihvaćali, da ponize i ožaloste Kristova Namjesnika. 
Tako su u ljetu g. 1895. u talijanskom saboru sa 204 proti 
162 glasa zaključili, da Italija na dan 20. rujna 1895. što 
svečanije proslavi 25u godišnjicu ujedinjenja; taj dan od- 
sad će se svake godine slaviti kao državni blagdan. Taj 
zaključak nije potekao iz duše talijanskog naroda, on mu 
je bio od mračnjaka nametnut. Od one dvjesta i četvorice, 
koji su za nj glasovali, velik je dio to učinio samo pod 
pritiskom ministra C r i s p i a, poznate masonske per- 
janice. 

U povodu toga izazovnog čina, koji je bio uperen proti 
katoličanstvu i Papi, velikom i od sveg čestitog svijeta po- 
štovanom Leonu XIII., nastalo je širom svijeta silno 
ogorčenje. Milijuni dobrih katolika odlučiše ublažiti bol 
Oca kršćanstva iskazima ljubavi i odanosti. Što se više pri- 
micao dan sramotne proslave, u sve većem broju stizavahu 
svetom Ocu brzojavi, prosvjedi i adrese odanosti, oko 30 


173 


28. Katolik dušom i tijelom ! 


tisuća! Mračnjaci škripahu zubma od nemoćna bijesa. Bila 
je to manifestacija čitavoga svijeta, koja je bučnu proslavu 
neprijatelja Crkve zasjenila: to je bilo kao sunce prema 
svijeći. Golema većina Talijana stidjela se bučne proslave, 
pogotovo kad se istoga dana u Rimu otkrio spomenik mrzi- 
telju Crkve Garibaldiu, pa još posve blizu mjestu, 
na kojem je po staroj predaji bio pribijen na križ sveti 
apoštol Petar, prvi Papa. Odziv nije bio ni izdaleka 
onolik i onakav, kako su se mračnjaci nadali. Katolički 
Rim na pr. dao je 20. rujna jasan dokaz svoje vjernosti 
Crkvi i privrženosti Papi. Taj dan bezbrojno je mnoštvo 
vjernika primilo svetu pričest za svetog Oca, a crkve su 
bile pune čitav dan! 

Glas o talijanskoj proslavi 20. rujna dopro i u tihi 
Travnik i bolno se kosnuo seminaraca i ostalih đaka, a 
smijemo reći, da je uvreda, što se spremala Ocu kršćan- 
stva, osobito žalostila Barbarića, koji je toliko ljubio 
Crkvu i Papu. No nije on ostao kod čuvstvovanja, već je 
odmah skočio da se nešto učini: treba tješiti svetog Oca. 
Smisli dakle osnovu i priopći je nekim starijim đacima. 
Svi jednodušno pristanu, te on s maturantom Ivom D uj- 
ni u š i ć e m pođe k rektoru, o. Petru Pančiću, raz- 
loži mu, što bi seminarci rado učinili za sv Oca, i zamoli, 
da bi to odobrio. Rektora je vrlo obradovao plemeniti 
naum mladeži, navlastito i stoga, što je potekao od nje 
same bez ičijeg poticaja. Drage volje odobri, što su molili, 
a to je bilo ovo: da cijelo Sjemenište obavi pred 20i rujna 
trodnevnu pobožnost za sv. Oca i da za njega na sam dan 
20. rujna svi prikažu svetu pričest. Slika sv. Oca, koja je 
uvijek visjela u dvorani za učenje (tamo kažu »muzej«), 
ta je tri dana trodnevnice bila okićena lijepim vijencem 
mirisava cvijeća ubranog u vrtiću, što su ga njegovali se- 
minarci. U četvrtak 19. rujna popodne žrtvovaše semi- 
narci svoju redovitu šetnju, da se ispovjede. Na sam pak 
dan 20. rujna služio je rektor o. Pančić svetu Misu 
pred izloženim Svetotajstvom, a đaci su pod Misom mo- 
lili na glas krunicu za svetog Oca pridodavši još i otproš- 
nju presvetom Srcu Isusovu. 

Ali ni to njihovoj ljubavi nije bilo dosta: oni će i sa- 
brati nešto »Petrova novčića«, što ga vjerni katolici od 


174 


28. Katolik dušom i tijelom ! 


davnine i od svoje volje daju svetom Ocu za potrebe Crkve 
širom svijeta. Zaredala je dakle zatvorena škrinjica, u 
koju će svak koji može spustiti svoj prinos, a nek ne zna 
ljevica, što čini desnica. Unatoč siromaštvu đaka skupila 
se prilična svotica, koju požrtvovna mladež otpremi u 
vječni grad svom ljubljenom Ocu, a popratila je čednu po- 
šiljku s »bijelom knjigom«, punom sinovske odanosti i 
tople ljubavi prema Namjesniku Isusovu. 

Hoće li sv. Otac kraj onolikih tisuća brzojava i adresa 
zamijetiti smjerni listak svoje djece u zelenim bosanskim 
planinama? Ako su se travnički đaci tako pitali, teško da 
su se tome nadali. 

Kako li se začudiše i obradovaše, kad već iza neko- 
liko dana stiže iz Rima latinsko pismo 98 potpisano od dr- 
žavnoga tajnika, kardinala Marijana markeza R a m- 
polle (f 1913), a upravljeno rektoru travničkoga kole- 
gija. Evo ga u hrvatskom prijevodu: 

»Velečasni Oče. 

»Drage sam volje predao svetom Ocu pismo toga kole- 
gija zajedno s priloženim Petrovim novčićem. S kolikom 
je dragošću i dobrohotnošću Njegova Svetost oboje primila, 
za to ne treba da trošim mnogo riječi. Uzvišeni Vele- 
svećenik želi dakle vrlim mladićima zasvjedočiti svoju lju- 
bav, i kao zalog ljubavi udjeljuje od sveg srca svoj apo- 
štolski blagoslov Tebi, Velečasni Oče, ostalim profesorima 
i gojencima. 

Želeći Ti svako dobro ostajem najodaniji 
u Rimu 30. rujna 1895. 

M. kard. Rampolla v. r. 


98 A1 R. P- Pietro Pančić S. I. Rettore nel Collegio di Travnik 
(Bosnia). 

Reverende Pater. 

Libenter admodum litteras alumnorum istius Collegii Beatissimo 
Patri reddidi simulque adjectam Petrianam stipem. Quae quam grato 
ac benevolenti animo acceperit Sanctitas Sua non est cur multis per- 
sequar. Igitur augustus Pontifex optimis adolescentibus suam dilecti- 
onem testatam cupit, ejusque vult esse pignus apostolicam benedicti- 


28. Katolik dušom i tijelom ! 


175 


Lako se je domisliti, kako je radosno odjeknuo u srci- 
ma travničke omladine taj dokaz očinske naklonosti lju- 
bljenog Pape. Ali nitko nije imao više razloga da se ra- 
duje nego Petar, koji je onu svečanost zamislio: Sjeme- 
nište je obradovalo svetog Oca! Na Sjemeništu je blago- 
slov Kristova namjesnika na zemlji; njegov je blagoslov i 
na njemu, Petru! 

I ta je prigoda, nema sumnje, pridonijela, da je on 
još jače zavolio vidljivu glavu svete Kristove Crkve. 

Primjer Sjemeništa kanda je djelovao i na katolički 
puk u Travniku. Svakako stoji, da je u nedjelju 22. rujna 
revni župnik i dekan travnički P u š e k iza »pučke Mise« 
za svetog Oca s narodom izmolio krunicu pred izloženim 
Svetotajstvom." 

Ljubav k Crkvi jedna je od najljepših značaika Petra 
Barbarića. Pokazivala se ta ljubav u njegovu velikom za- 
nimanju za sve, što pripada Crkvi ili se na nju odnosi; 
očitovala se u želji, da danas sutra sve svoje sile uloži za 
procvat i napredak Crkve, pa je u toj namjeri onako sa- 
vjesno i ustrajno prionuo uz knjigu, i koliko je samo mo- 
gao, radio je za Crkvu. 

Duboko je poštivao nadbiskupa S t a d 1 e r a, kome 
Bosna i Hercegovina toliko duguje. Bio je dakako još pre- 
mlad, da bi mogao shvatiti svu veličinu toga vanrednog 
muža, no tome se nije čuditi, kad Stadlera, dok je živio, 
nisu umjeli pravo ocijeniti ni mnogi stariji od Barbarića, a 
počeli su ga štovati istom onda, kad je zaklopio svoje 
trudne oči: onda su spoznali, kako je prvi vrhbosanski 
nadbiskup daleko i ispravno gledao u budućnost. Tu vri- 
jedi ona narodna: Imasmo te, neznasmo te! 

U prosincu g. 1896. nadbiskup Stadler teško obolio i 
bilo se bojati najgorega. Tu je sad izbilo na javu, koliko 


onem, quam ex intimo corde tibi, Reverende Pater, ceteris institutori- 
bus et alumnis universis impertitur. 

Omnia tibi fausta apprecatus, me tibi profiteor 
Romae die 30 Septembris 

addictissimum 
M. Card. Rampolla, m. p. 

(VRHBOSNA 1895. str. 320). 

99 VRHBOSNA 1895. str. 320. 


176 


28. Katolik dušom i tijelom ! 


je Stadler bio cijenjen i ljubljen od svog naroda. Sva se 
domovina zabrinula. Zagreb je svaki dan i po više 
puta žicom pitao za njegovo zdravlje; gradovi po Bosni 
jedva čekahu brzojavne odgovore; Fojnica poručila, 
da joj se svaki dan o njezinu trošku brzojavlja, kako je; 
u Sarajevu prva riječ o nadbiskupu, i profesor pra- 
va na šerijatskoj školi u Sarajevu, kad bi došao u školu, 
morao da kazuje, kako je Stadleru. 100 Petar, koga je već 
izjedala smrtna bolest, više se zabrinuo za njegovo zdrav- 
lje nego za svoj vlastiti život. »Umrem li ja«, reče, »što 
za to? Ja umirem samo sebi, ali Nadbiskup bi umro mno- 
gima, mnogima«. Sam se mnogo molio za zdravlje ljublje- 
nog natpastira, a i poticao je druge, da se za njega mole. 
»Ne dajte mu umrijeti«, piše bogoslovima u Sarajevo. 
»Jurišajte na nebo, a Ti (Mariću) nemoj spustiti ruku, 
dok ne ozdravi Presvijetli«. 

I Stadler je ozdravio, na veliku radost svih čestitih 
katolika, a na žalost onih, koji su mu u svojoj pakosti već 
spremali opijelo. On je svoje ozdravljenje pripisivao mno- 
gim i žarkim molitvama, što su ih vjernici za njega prika- 
zivali Gospodinu Bogu. Dne 3. lipnja zdrav i čil vratio 
se iz Dalmacije i Hrvatske, gdje se oporavljao, u svoje 
Sarajevo. Katolici ga Hrvati dočekaše s tako plamenim 
zanosom, da se to vjerno opisati ne može. Na Duhove u 
propovijedi, kojoj je predmet bila molitva, javno je 
zahvalio vjernicima na molitvama za njegovo zdravlje. 101 

Barbarić je žarko želio, da bi se vratili crkvenom je- 
dinstvu oni, koje je grčki raskol otkinuo od svete Matere 
Crkve. Zato je pretplaćivao i rado čitao časopis »BALKAN 
jedinstvu i bratskoj slozi«, koji je izlazio u Zagrebu 
(1896 — 1901) pod uredništvom Dr. Aleksandra 
Bresztyenszkoga (1843 — 1904) , vrloga katolika, 
rodoljuba i dobrotvora hrvatskoga sveučilišta. 

Zanimao se za veličajni rad Crkve oko naviješćanja 
evanđelja neznabošcima u prekomorskim misijama, pa je 
bio pretplatnik malog mjesečnika na talijanskom jeziku 
»L’ Eco dell’ Africa« (Jeka iz Afrike). Ni o čemu nije to- 


i°° VRHBOSNA 1897., br. 1. od 1. siječnja, str. 15. 
101 VRHBOSNA 1897. str. 198. 199. 


28. Katolik dušom i tijelom ! 


177 


liko volio slušati i govoriti, koliko o borbama i pobjedama 
Crkve diljem svijeta. 

Daleko je bio od toga, da bi se igdje stidio svoje li- 
jepe katoličke vjere: nasuprot, on se upravo ponosio, da 
je katolik, sin katoličkog naroda hrvatskoga, kojem je 
Papa Inocent X. dao slavni naziv »predziđe kršćan- 
stva« (antemurale ćhristianitatis) . Želio je, da bude jedan 
kamen toga živoga zida. U gostionici nikad ne bi sio za 
stol, da se ne bi prije pobožno pomolio. Nije on znao, što 
je to ljudski obzir. »Pa nije to ni teško«, priznade on jednoć. 
»Gdjekoji me malo čudno pogleda, ali što za to?« — Je- 
dnom se morao dati pregledati po liječniku Židovu, kome 
udari u oči Petrov škapular. Petar nije nimalo porumenio, 
već je škapular pobožno poljubio i odložio. Kad je poslije 
taj slučaj pripovijedao o. Puntigamu, dometne s posmje- 
hom: »Šta li je Židov mislio?« 

Barbarić je bio skroz na skroz katolik, potpuni vjer- 
nik; on je mislio i osjećao katolički, s Crkvom (sentire 
cum Ecclesia). Sve naredbe i uredbe Crkve bile su mu 
svete. Što je Crkva preporučala, to je on odobravao, što 
je ona osuđivala, to je on zabacivao. Znao je, da Crkvom 
upravlja Duh Sveti. 

Vjera je bila život njegova života. To se osobito opa- 
žalo zadnjih godina smrtnog mu života, kad je pod toplim 
zrakama Božje milosti naglo dozrijevao za blaženo gleda- 
nje nestvorene Istine, Dobrote i Ljepote. Sve njegove misli 
i riječi, sva njegova djela bijahu nadahnuta živom vje- 
rom. Vjera mu je bila najveća radost. 

Pa ipak, Bog ga je kušao u toj njegovoj najvećoj ra- 
dosti, dopustivši, da ga katkada muče napasti proti vjeri. 
Za vjernost, s kojom je odbijao napasnika, dao mu je 
Gospodin Bog milost, da Ga je već u ovom lomnom životu 
upoznao, kako nije dano običnim smrtnicima. 

* 

U svijetlu vjere, u vezi s Bogom, konačnim ciljem 
svega stvorenja, promatrao je sve zemaljsko, a tako i od- 
nošaj i dužnosti prema vlastitom narodu. On je dakako, 
kaošto je i prirodno, ljubio svoj dragi hrvatski narod. 
Već kao dijete zavolio je i lijepu hrvatsku trobojku, za 


Petar Barbarić 


12 


178 


28 . Katolik dušom i tijelom ! 


kojom je ponosno stupao u svečanim zgodama još u pučkoj 
školi. Tijekom vremena, kako mu se širio pogled u svijet 
i rasla spoznaja Boga i Božjih stvari, on je usavršio i 
preobrazio svoje rodoljublje, pa je bio daleko od pretjeri- 
vanja i maglovitosti. Svojoj ljubavi prema domovini dao 
je najjači temelj, zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnje- 
mu, i najviši cilj, vremenito i vječno dobro onih, s kojima 
ga je vezala krv, prošlost i budućnost. Načelo mu je bilo: 
»Svoje ljubi, tuđe poštuj«. I dok je bez sumnje osuđivao 
nepravde, što se počinjahu Hrvatima, osuđivao je i ner 
kršćansku mržnju na druge narode. 

Kad je netko upitao Petra, kako je on stekao svoje 
zdrave nazore o patriotizmu, odgovori: »Ja sam i sam o 
tome razmišljao, kamo vodi mržnja među narodnostima, 
pa sam vidio, da njezini plodovi nijesu dobri. Kasnije sam 
još uvidio, od koga poglavito potječe ta mržnja i tko ju 
pod jaru je: naime slobodna zidari ja i drugi neprijatelji 
Crkve, te im je ona uspješno sredstvo za njihove paklene 
namjere. Konačno, što su se moji pojmovi posve razbistrili 
— i meni se naime u djetinjstvu sviđala ta vika — mnogo 
je tomu doprinesao jedan čovjek, koji je nastojao, da me 
oduševi za protivna načela, no uza to je ljudski udarao 
po svećenicima. Ali sada mi se čini tako podlo i nedostojno 
mrziti na drugi narod, da ja toga ne mogu iskazati. Jest, 
ja sam Hrvat; ali ako je Hrvat tek onaj, koji mrzi na 
druge Hrvate, onda ja nijesam Hrvat«. 

Barbarić nije išao u red onih patriota, kojima je či- 
tavo rodoljublje bilo u čuvstvovanju i zanosnim riječima. 
Ljubav se očituje najbolje u djelima. On je htio danas sutra 
sav se žrtvovati za vremenito i vječno dobro naroda. Znao 
bi češće puta reći: »Mnogo bi se dalo učiniti s našim na- 
rodom, kad bi se htjelo više žrtava za nj prinositi«. 

Posve je također ispravno shvatio, da katolički narod, 
kaošto je hrvatski, ako hoće da bude zdrav i jak, mora 
biti doista katolički, ne samo imenom, nego i svojim nazo- 
rima, načelima, djelovanjem, životom privatnim i javnim. 
Pravi katolički narodi ne umiru. 

To svoje shvaćanje rodoljublja, kakvo jedino pristaje 
katoliku Hrvatu, očitovao je naš Barbarić u jednoj prigodi 
i javno. 


28 . Katolik dušom i tijelom ! 


179 


Bilo to u Mostaru. U gostionici sjedilo za stolom s 
nekom gospodom i nekoliko travničkih đaka, koji su upra- 
vo putovali na praznike, a s njima i naš Petar. Jedan od 
gospode ustane, da nazdravi mladim Travničanima, te 
reče među ostalim i ovo: 

»Kaošto se cvijet okreće suncu, tako mi, vaši prija- 
telji, gledamo na vas, čekajući željno, da i nama već je- 
dnom sine žuđena zora . . .« Nato uze zanosnim riječima 
sokoliti mlade gimnazijalce za borbu, što ih čeka. Pošto 
je još jedan gospodin podigao čašu i nazdravio svim kra- 
jevima, gdje se čuje slatki zvuk hrvatske riječi, te istaknuo, 
kako »na mlađima svijet ostaje«, ustade Petar i u ime svo- 
jih drugova i svoje progovori poprilici ovako: 

»Hvala vam, gospodo, na lijepim, prijateljskim rije- 
čima i iskrenim željama! Istina, bez rada i truda ne ima 
spasa nama, ne ima boljka milom nam narodu. Ali je isti- 
na i to, da bez vjere nema napretka, nema sreće, nema 
blagostanja. Palača bez temelja srušit će se, narod bez 
vjere propast će. Bez vjere prave, katoličke vjere ne ima 
trajna opstanka i nama Hrvatima. Zato, hoćemo li kori- 
stiti svome rodu, to sami budimo nepokolebivi pobornici i 
zatočnici svete djedovinske vjere naše, i što više kleta 
slobodnozidarska mistrija sijeva, a zlokobni čekić prijeti 
zatorom i porazom svemu, što se pravome Bogu klanja, 
to se mi, braćo, i uže i t jesni je privinimo uz grudi svete 
Crkve, te jedino spasonosne majke, i hrabro joj branimo 
milu dječicu od ljutih nasrtaja krvoločne zvjeradi. Bo- 
rimo se smjelo, hrabro i neustrašivo proti kletim neprija- 
teljima; pa ako ustreba, branimo i krvlju vjeru, za koju su 
i oci naši krv svoju lijevali. Stoga, braćo, baš u mladeži 
treba da se ova vjera utvrdi i ukorijeni, da mladež bude 
vjerom proniknuta i za nju oduševljena: tek tada imamo 
se nadati sreći i boljku naroda«. 

Te riječi, izrečene s dubokim uvjerenjem, veoma se 
dojmiše nazočne gospode, a ona dva govornika poslije 
su često pitali za Petra Barbarića i pozdravljali ga, a i 
poručiše mu, da ga žele vidjeti, kadgod ga put navede u 
Mostar. Očito su spoznali, da se domovini mnogo nadati 
od tog značajnog mladića. 


29. VRELO BOŽANSKOGA ŽIVOTA. 


Dobro umije živjeti, tko umije dobro moliti. 

(Sv. Augustin). 

Dvije su najčudesnije stvari na ovoj zemlji: božanska 
Euharistija i Božje djelovanje u duši pravednika. Vanred- 
no djelovanje Božje u duši Petra Barbarića opaža se već 
u njegovoj ranoj mladosti. Pod utjecajem božanske milosti 
njegova je duša rano tražila i spoznala Boga i zagrijala se 
ljubavlju prema Njemu. Otuda dolazi, da mu je molitva 
već u djetinjstvu bila kao neka potreba, s Bogom govoriti 
bila mu je slatka radost. Kako je rastao u dobi, tako je 
rastao i u spoznaji Gospodina Boga, a molitva je zapre- 
mavala sve veći dio njegova duševnog života. Bilo je to 
posve prirodno, jer, kako veli Gospodin, »gdje ti je blago, 
tamo ti je i srce« (Mat. 6, 21). Ovako se on sve većma 
približavao liku potpunoga kršćanina, kojem po uputi sv. 
apoštola P a v 1 a život treba da je jedna dugačka moli- 
tva, neprekidan razgovor duše s Bogom: »Molite se bez 
prestanka« (1 Sol. 5, 17), a prije sv. Pavla Gospodin nas 
je učio, »da se treba svagda moliti« (Luk. 18, 1). 

To sjedinjenje s Bogom po molitvi opažahu na njemu 
neki, koji su s njim općili. Jedan njegov bivši drug veli: 
»Hodao je nogama po zemlji, a pameću je bio u nebu. To 
se osjećalo, kad bi se s njim govorilo«. 102 

Njegov pouzdani prijatelj, neprežaljeni Don Andri- 
ja A n i č i ć, 103 koji je u zadnjoj mu bolesti mjesto njega 

102 Mgr. dr. Ivan Dujmušić (16. veljače 1936). 

103 Andrija Aničić (1875 — 1905) rodom iz Jesenice 
kod Mostara, zaređen 29. lipnja 1901. u Sarajevu, župnik 1902 — 1905. 
u Blagaju, gdje je umro 4. travnja 1905. kao žrtva svoje pastirske 
revnosti. Nekrolog iz pera Dr. Petra Čulagl. u Zabeovoj »Trav- 
ničkoj Spomenici« (1932) str. 303 — 305. 


29. Vrelo božanskoga života 


181 


pisao pisma, kad već sam nije mogao, započinje svoja 
opažanja o Petru ovako: 

»Kada se god sjetim rajnoga Pere, nekakvo me ugo- 
dno obuzme čuvstvo, i nehote mi se nametne misao: 
gledaj ti, što milost Božja radi od svojih ljubljenika!« I 
pošto je ocrtao njegove naravne sposobnosti i njegov du- 
hovni život, završuje zgodno i lijepo: »Zapitat će tko 
možda: kad je tako, u kojoj se Pero vrlini najbolje istak- 
nuo? Da pravo kažem, ne umijem kazati. Reknem li, da 
se je u ovoj više odlikovao, bojim se, da li nije u drugoj 
još više. K tome je on potajno i kriomice obavljao svoja 
pobožna djela, te niti najstroži motrilac ne bi toga mogao 
pravo rasuditi. Što se pako izvana moglo opaziti, čini mi 
se, da mu je molitva bila vrelo, iz kojega su potjecale sve 
ostale kreposti«. 

Isto je izjavio Marijan Kelava ovim riječima: 
»Ja tek sada shvaćam, koliko je on bio dobar, popustljiv 
samo gdje je bilo slobodno; riječju — krepostan, da i još 
više. A što ga dotle podiglo? Ja ne bih znao drugo, nego 
i opet ono, što je mnoge dovelo do savršenosti, naime: 
molitva. To je upravo nešto čudnovato, ali je živa isti- 
na: Tko često i pobožno moli, taj je dobar, a tko je dobar, 
taj često i pobožno moli. Ovo se dvoje ne može nikad 
razlučiti, jedno bez drugoga ne može biti. Znao je to Petar 
dobro. Za to je i bio tako odan molitvi«. 

O načinu, kako se molio, već smo rekli ponešto na 
drugim mjestima. Popunit ćemo sada to onim, što je za- 
bilježio drugi jedan svjedok: 104 »Kašnje, kad smo počeli 
razumijevati, opazili smo, da je on već ascetski-pobožan 
došao u seminar, molio je drukčije nego mi. Bošnjaci i 
Hercegovci, bar u to doba, bili smo izdržljivi u verbalnoj 
(usmenoj) molitvi, i ta je, osobito u zimsko doba, večernja 
molitva znala trajati bar jedan sat: krunica, litanije (često 
Svih Svetih), mnoge preporuke raznim svecima i zaštit- 
nicima, pjevanje »Zdravo Tijelo Isusovo« i t. d. . . . Gle- 
dalo se na kolikoću, ne na kakvoću. Uz molitvu znali su 
se i drugi poslovi obavljati, koji nikako nisu pomagali sa- 
branost. To smo donijeli od kuće i mogli smo, bar u po- 


104 Preč. S. Pašalić u pismu od 14. lipnja 1935. 


182 


29. Vrelo božanskoga života 


četku, gledati na Barbarića, kako on moli, dotično kako 
se vlada pri molitvi. Bio je kod molitve nepomičan, sabran, 
lica vesela i izgledao je kao da opći s nekim dalekim, ne- 
vidljivim svijetom. Nikakav slučajni štropot kod molitve 
nije ga ganuo ni uznemirio. U našem razredu on je prvi 
dobio veniam ministrandi (dopuštenje da ministrira) kod 
svete Mise, jer je prvi naučio ceremonije i točno izgova- 
rati latinske odgovore. U crkvi nitko nije mogao opaziti, 
da bi se pri klečanju u klupama poslužio olakšicom oslo- 
na za zadnju klupu, premda su klupe nespretno skrojene 
za dugo ispravno klečanje — prava pokora. U pobožnosti 
je vrlo napredovao. Opažalo se često, kako upadno dobiva 
rumenilo lica kada moli. Molio je mnogo, obavljao pohode 
Svetotajstvu. Tko je na njeg pazio iz blizine, mogao je 
primijetiti, kako iduć u redu hodnikom gotovo nečujno 
izgovara , strelovite molitvice', a to je činio i u školi, što su 
opazili i neki profesori ... U kasnijoj dobi svog života imao 
je običaj držati desnu ruku blizu prsa, pa bi se njome 
nervoznom brzinom lako u prsa tukao i pritom usnicama 
micao. Mi bi govorili tada: , Nešto se Pero opet muha !« 

Neki su mislili, kad je već bio teško bolestan, da mu 
je škodilo prsima, što je tolike godine klečao i molio uz 
onolik napor. Kad mu je to jedan Otac napomenuo, od- 
govori: »0 ne, to mi nije škodilo. Ja doduše običajem od- 
mah suzbiti rastresenost, ako mi dođe za molitve, no to bi 
najviše bilo škodilo mojoj glavi, a ne prsima. Što se pak 
tiče slobodnoga klečanja, bilo je doduše ponešto naporno, 
ali mi nije naškodilo«. Dok je bolovao, zabranilo mu se 
dakako onakovo naporno držanje kod molitve. 

Jedan njegov drug, koga smo već nekoliko puta spo- 
menuli, 105 sjeća se još i danas, nakon kojih 40 godina, kako 
je Petar pobožno molio križni put s ostalim seminarcima, 
utorkom u korizmi prije običajne šetnje. Njegova pobož- 
nost poticaše druge na veću bogoljubnost: »Kad bi ga čo- 
vjek pogledao, još bi bio pobožniji«. 

Molitva je Barbariću bila kanoti atmosfera, u kojoj je 
živio, bila je disanje njegove bogoljubne duše. S vreme- 
nom je postao u molitvi, skoro bi rekli, vještak, da je umio 


105 Mgr. Dr. I. Dujmušić (16. veljače 1936). 


29. Vrelo božanskoga života 


183 


molitvu spojiti s pozornom pažnjom u školi. U potvrdu 
navodimo, što je o tom zabilježio njegov profesor mate- 
matike Oton Slavi k. 

»U sedmom razredu udarilo mi u oči, da se Petrove 
usne nečujno miču. Isprva sam to držao za čudnu, gotovo 
lošu naviku, no domala se uvjerih, da je to Petar potiho 
šaptao strjelovite molitviće. Meni se činilo, da se to ni- 
kako ne može spojiti s napetom pažnjom, koja se mora 
zahtijevati od đaka, pa sam ga stavio na kušnju. Kad se 
on tome najmanje nadao, stavih mu baš zamršena i teška 
pitanja, no on je na njih tako točno i sigurno odgovorio, 
da sam doskora odustao od kušnje. Ja sam otada Petra 
gledao s nekim poštovanjem. Pokazao mi je, kako se mo- 
že bez štete spojiti rad i molitva«. 

Kad držimo na umu to trajno sjedinjenje s Bogom u mo- 
litvi, lasno razumijemo, da je Barbarić mogao vršiti svaku 
krepost u stepenu, koji daleko nadilazi osrednjost, te ona- 
ko junački i ustrajno kročiti stazom svetosti. Kako vidje- 
smo, nije to bilo bez borbe. I na njega je nasrtalo zlo, i on 
je bio izložen utjecaju zemaljske taštine, koja čovjeku 
draška srce i lako smrači zdrav pogled. Već je prastari 
grčki pjesnik, poganin H e s i o d, koji je živio davno prije 
Kristova rođenja, izrekao istinu, da se bez borbe i znoja 
ne stječe krepost: »Pred krepost su bogovi stavili znoj: 
(Tfjg đpEtfjg L§Qdn;a Oeol jrpojtđpoiJev etbpcav) «. I Barbarić se 
mnogo trudio da živi kreposno i sveto, pa i sam dar mo- 
litve stajao ga je puno truda i napora, dok ga je s milošću 
Božjom stekao. A kad je stekao taj veliki dar Božji, mo- 
litvom je dobivao pomoć s neba, da odlučno i bez krzmanja 
odolijeva zlu, molitvom mu je dolazila u dušu milost za 
svaku krepost, kako lijepo kaže veliki ugodnik Božji i 
crkveni Otac sv. Augustin: »Diže se (k nebu) mo- 
litva, silazi Božje smilovanje (Ascendit oratio, descendit 
Dei miseratio)«. 

Duhovne vježbe iliti eksercicije sv. O. I g n a- 
cija Lojolskoga, osnovatelja Isusovačkoga reda, 
prokušano su i od Crkve često preporučeno sredstvo, da se 
čovjek uz milost Božju obnovi u pravom kršćanskom živ- 
ljenju i da se posveti. Kad se vrše u potpunom opsegu, 
koji im je dao sv. Ignacije, one traju poprilici mjesec da- 


184 


29. Vrelo božanskoga života 


na, no obično se za njih uzima kraće vrijeme. Mladeži se 
redovito daju po tri dana, a tako je i u travničkom Sje- 
meništu, gdje su prvi put održane g. 1886. 106 

Barbarić im se svake godine od srca radovao i željno 
ih izgledao: tu je on mogao, slobodan od svih zemaljskih 
briga i školskih poslova, dati maha svojoj želji, da nesme- 
tano opći s Bogom u molitvi, da razmišlja o vječnim isti- 
nama, o svrsi života čovjeka i kršćanina, da promatra Isusa 
Krista, nedostiživi uzor savršenstva i svetosti. 

Svake godine, obično na tri dana pred blagdan Svih 
Svetih, zavlada u travničkom Sjemeništu odjednoć potpuna 
tišina i mir: tiho je u školskim sobama, tiho u dvoranama 
za učenje, tiho u blagovaonici u vrijeme blagovanja, pre- 
stala je trka i zamuknula radosna vika na prostranom 
igralištu, svud tišina i muk, da »od sto glasa glasa čuti 
nije«. Pomislio bi čovjek, koji ne pozna Sjemeništa, da je 
sva ta razgovorna i uvijek na smijeh i šalu spremna mla- 
dež sa pticama selicama ostavila Travnik i pohitjela da- 
leko tamo na topli jug. Nije se, stranče putniče, ta mla- 
dež odselila sa pticama selicama, nego se dogodilo gotovo 
čudo: Sjemenište se prometnulo tako rekavši u pustinju, 
a đaci veseljaci u ozbiljne pustinjake. Svi šute ko da su 
zaboravili govoriti, ko olovom zaliveni. Kad nisu u lijepoj 
sjemenišnoj crkvi, da pjevaju pokorničke pjesme i četiri 
puta na dan slušaju razmatranja o najvažnijim stvarima 
za svakog razumnog čovjeka i kršćanina, oni hodaju igra- 
lištem gore, dolje: neki čitaju pobožnu knjigu, neki mole 
dragu Gospinu krunicu, Gospi se mole, nek im pomogne 
očuvati mladost čistu i vedru, neki opet uronili u duboke 
i vrlo ozbiljne misli . . . Eto, došle su duhovne vježbe ili, 
kako bi negda rekli sjemenišni sluge, »šutkavica«. 

Pred nama je pet bilježnica pisanih rukom Petra Bar- 
barića, tankih sveščića male osmine običnoga arka, koje si 

106 Prvi je davao duhovne vježbe travničkim đacima vrsni 
misijonar o. Jure Jeramaz, koji se tako svidio, da ih je davao 
opet g. 1887. i 1888. U Barbarićevo doba davali su duh. vježbe ovi 
Oci o. Lempl (1889), o. Brixi (1890), o. Jeramaz (1891), o. 
Vrhovec (1892), o. Jeramaz (1893), o. Bontempo (1894), 
o. Slavi ć (1895), o. Kulunčić (1896). (Zabeo, Travnička 
Spomenica 176). 


29. Vrelo božanskoga života 


185 


je on sam sašio. U njih je upisao misli, što bi ih čuo u 
razmatranjima, a jače su ga se dojmile, pa onda kratke 
molitvice i uzdahe, i na kraju svakog razmatranja odluke 
i smjernice za duhovni život. Ostavio ih je sedam, no da- 
nas ih imamo nažalost samo pet. Počinju od duhovnih 
vježba, kad je bio u drugom gimnazijskom razredu, a svr- 
šavaju s onima u šestom; nema dakle onih iz vremena, kad 
je bogoljubni mladić naglo dozrijevao za nebo. Zanimivo 
je, da je Petar odluke stvorene u duhovnim vježbama še- 
stog razreda (1894) pisao bosančicom. 

Između zapisaka iz drugog razreda i onih iz šestoga 
razlika je, kaošto je između dječaka i mladića, i po stilu i 
po širini pogleda. Razlikuju se i duševnim doživljavanjem: 
bilješke prvih godina odaju spokojnu dušu, koja kanda još 
ne zna za teške borbe; ona je maleno gorsko jezero, koje 
se samo namreška, kad ponekad dune vjetrić ljudske sla- 
bosti. Poslije izbija iz bilježaka borba mladića na život i 
smrt, njegov nadčovječni napor, da se otme valovima bur- 
noga mora. Kroz sablasnu huku vihora čujemo vapaj, 
kakav se oteo duši uplašenih apoštola, kad im je pobješ- 
njelo genezaretsko jezero spremalo na svojem dnu hladan 
grob: »Gospodine! spasi nas, izgibosmo!« (Mat. 8, 25). 

U duhovnim vježbama Petar je marljiv vrtlar, koji 
pljeve gredice, čupa drač i korov, koji je možda nikao u 
toku godine; on sadi mirisavo cvijeće duginih boja, nek 
se njim naslađuje oko Oca nebeskoga i njegovih Anđela. 
To lijepo cvijeće kreposti cvjetat će pod toplim zrakama 
milosti Duha Svetoga, a Petar ga neumorno zalijeva mo- 
litvom, kojom za ona tri dana još više no inače ispunja 
svaki čas. Pa kaošto mu duša, tako je i njegova molitva 
obuhvaćala čitav svijet: Sjemenište s poglavarima, profe- 
sorima i đacima, Domovinu, Crkvu. Iz duhovnih vježba 
Petar je izlazio s pomlađenom snagom i gvozdenom, ne- 
opozivom odlukom, da pospješenim korakom nastavi put 
na svetu Goru Gospodnju. 

Ganutljivo je čitati, kako drugoškolac Barbarić, 
još novak na stazi kršćanske asceze, pravilnim i pomnim 
dječačkim pismom crta važnost i korist duhovnih vježba. 
Nisu to dašto njegove izvorne misli, on ih je otprilike 
onako čuo na razmatranju, ali je svakako značajno, što ih 


186 


29. Vrelo božanskoga života 


je upamtio i poslije mogao ponoviti, znak, kako je pozorno 
slušao i upravo upijao govornikove riječi. Rano je slutio, 
da mu te »vježbe« mogu mnogo koristiti duši. Nije to još 
dakako bila spoznaja odrasla mladića ili čak zrela muža, 
ali eto on željno pruža ruku za granom punom sočnih i 
slatkih plodova: ne može još da je uhvati, tek mu prsti tiču 
krajno lišće žuđene grane. Nemaj brige, dobri naš Pero, 
dat će Vječna Ljubav, koja te ljubezno vodi, porasti ćeš, 
i grana će biti tvoja. 

U nadi, da ćemo ugoditi poštovanim čitateljima, pre- 
nosimo amo ulomak Petrovih zapisaka iz duhovnih vježba, 
što ih je učinio na početku drugog gimnazijskog razreda 
g. 1890., a prenosimo ih sa svima pogrješkama, točno kako 
piše u izvorniku. To je uvodno razmatranje o zadaći duh. 
vježba i o cilju čovjeka. 

I. PROMATRANJE. 

» Duhovne su vježbe za to, da si promatram za to kra- 
tko vrieme, o vječnim istinama. Akoprem nije mi moguće 
za ovo kratko vrieme sve promatrati, ipak, ako budem ovo 
sdusno obdržavao, i na duhovne stva(ri) upotrebljavao, 
Bog će mi svojom milošću nedostatke ispuniti, i svoje ne- 
izbrojne milosti udjeliti. 

»Da su duhovne vježbe izvanredna milost Božja, mo- 
gu viditi odatle, što su mnogi i mnogi sveci, po duhovnih 
vježba, postali sveti, i tko što nemože postići, ili ne može 
utjehe naći, neka ovo dragocjeno vrieme svjesno upotrebi, 
ovdje će sve postići. Dakle ovo je vrieme za to, da uvjek 
mislim o duhovnih stvari, i da od sada se sabranije molim, 
i svaku pogrešku popravim. S toga moram svesrdno Bogu 
zahvaljivati, što me je pozvao, izmedju toliko i toliko 
djece, na cielom katoličkom svietu, i učinio me tako sret- 
nim, da uživam ovu izvanrednu milost njegovu. U jedno 
mu i obećajem, da ću se od sad sabranije moliti i svake 
druge pogreške po mogućnosti, a uz milost Božju popraviti. 

»Na svietu sam za to, da Bogu služim. Dakle samo 
njemu moram svoje srce posvetiti, i on neka mi bude je- 
dini cilj na ovom svietu. Bog me je stvorio radi sebe, to 
jest, da mu služim, i tako u nebo dodjem. Za to mu se od 


29. Vrelo božanskoga života 


187 


srca moram zahvaljivati, i moliti ga, da spoznam svoj cilj 
na ovomu svietu. Stoga obećajem, da će mi biti jedina 
svrha Bog, i da ću mu uz milost njegovu uvjek služiti«. 

Da štovatelji Petra Barbarića što bolje upoznaju nje- 
govu nutrinu, nek nam je dozvoljeno nanizati ovdje bez 
promjene po jedno »promatranje« iz njegovih duhovnih 
vježba od trećega do šestog razreda. 

IZ DUH. VJEŽBA 3. razr. (24. do 28. listopada 1891). 

IV. Promatranje. 

(0 zlim prigodama). 

»Zlih prigoda moram se osobito čuvati, i nesmijem se 
pogibelji duševnoj nikako sam izvrgavati. Kad je Eva, 
premda tolikim vrhunaravnim darovima obdarena, ipak 
prekršila zapovjed Božju, srtajuć u pogibelj; kako neću 
ja, kad sam tako slab. Laskavih i ugodnih riječi drugova 
ne smijem slušati, jer me oni tim zavagjaju, da prekršim 
zapovjedi starješina, a buduć da su starješine namjesnici 
božji, dakle da se samoj Božjoj volji iznevjerim. Što je 
iz početka slatko, postaje poslije gorko. 

»Od sada ću se što točnije pokoravati poglavarima, a 
u tom ću i volju božju vršiti«. 

IZ DUH. VJEŽBA 4. razr. (27. do 30. listopada 1892) 

XI. Promatranje. 

(O pripravi na sv. pričest). 

»Kad se hoću pričestiti, treba da se valjano na to pri- 
pravim. Inače ne dobivaju se mnoge milosti. Jer koliko ti 
ima srce prostora, toliko će se uliti milosti Božje. Ali ako 
veći dio srca moga zapremaju brige zemaljske, tamo ne 
dopire milost Božja. Dakle moram si dušu posve očistiti, 
da bude dostojna primiti velikoga gosta, sama Isusa Krista, 
Gospodina i Boga svoga. 

»Ako poslije pričesti odolim proti kojekakvim napa- 
stima, to se ne smijem sam ponositi, jer je to djelo Isusovo, 
bez njega ne mogu ništa. 


188 


29. Vrelo božanskoga života 


»O slatki Isuse, odlučujem uz pomoć Tvoju, pripraviti 
se čim bolje za sv . pričest, i svako dobro djelo Tebi pri- 
pisivati. A. M. D. G.«. 107 H 

IZ. DUH. VJEŽBA 5. razr. (28. do 31. listopada 1893). 

X. Promatranje. 

(0 nasljedovanju Isusa Krista). 

» Evo obećah, da ću Isusa slijediti, ali kako i šta će 
on raditi, šta je radio? U čem ću ga slijediti? Za čim je 
on išao? On je jedino išao za tim, da izvrši volju svog ne- 
beskog Oca. Išao je za poniznošću i poslušnošću. Ne htjede 
se roditi u kraljevskoj palači, na svili, nego u goloj pustoj 
špilji, na oštroj slamici. Kolika poniznost! Učini to, jer bi 
Ocu pokoran. Ne tuzi se on, što mu gragjani grada Betle- 
hema ne dadoše nigdje noćišta. On, koji sve može, sada 
nejako djetešce, drhće od leda, treba tugje pomoći. Kolike 
li poniznosti! Čim poodraste, pokorava se On, Bog i Stvo- 
ritelj, svojim stvorovima Mariji i Josipu! Pa još kako ih 
je revno, kako točno i na svaki mig ih je slušao! 

» Dakle moram Ga nasljedovati u poniznosti i posluš- 
nosti. Moram točno vršiti naloge poglavara, smatrati ih 
voljom Božjom. 

»0/z Isuse, daj mi, molim Te, duh poniznosti i posluš- 
nosti, da svoj dnevni red sasvim točno ovršujem i tako 
Tvoju volju ispunjavam. A /a obećaj em pokoran biti — 
uz pomoć Tvoju — svojim poglavarima, nikad se ne uz- 
nositi ni oholiti«. 

Uz, 

IZ. DUH. VJEŽBA 6. razr. (28. do 31. listopada 1894). 

X. Promatranje. 

(Laki grijeh). 

»Da mi je moguće samo jednim lakim grijehom spa- 
siti sve duše iz čistilišta, uskrisiti sva tjelesa, obratiti na 
pravu vjeru sve ljude, ipak ne bi mi bilo slobodno učiniti 

107 A. M. D. G.: Ad maiorem Dei gloriam (Na veću slavu 
Božju). 


29. Vrelo božanskoga života 


189 


lakoga grijeha. A ja? Toliko svaki dan puta slagao, pre- 
kršio šutnju, — propise, — prijateljstvo . 108 Tako rastre- 
sen pod molitvom, tako brz na mrmljanje proti starješi- 
nom, tako lijen u ispunjavanju mojih dužnosti. Tako se 
slabo pripravljam na sv. ispovijed, tako hitar na samo- 
ljublje i oholost, tako brz da drugoga pokudim. 

»Isuse! Oprosti , molim Te! Evo Ti obećaj em, (sli- 
je d e ć e bosančicom) da ću se uz pomoć tvoju 
čuvati o(d)sele svakoga i malog grijeha, a osobito laži i 
one oholosti«. 

Tko ne bi znao, kakav je zapravo bio Petar Barbarić, pa 
pročita, radi čega on sebe prekorava, lako bi pomislio, da 
to valja shvatiti doslovno. No poznata je stvar, da su 
često i veliki sveci sebe držali tolikim grješnicima, da su 
se čudili, kako ih Gospodin Bog još podnosi, i još su drhtali 
za svoje vječno spasenje. Tako valja razumjeti i ona mje- 
sta u Petrovim bilješkama iz duhovnih vježba, gdje on sebe 
optužuje radi velikih grijeha. Za ovu tvrdnju pozivamo 
se na svjedočanstvo današnjeg provincijala, v č. o. 
Anđelka Jurića, koji nam je proljetos (1936) pri- 
općio ovo. Jednom ga je pokojni o. Puntigam poveo 
na Petrov grob i u razgovoru mu povjerio, da Petar 
Barbarić nije nikad počinio smrtnoga 
grijeha. Važna ova izjava potpuno je vjerodostojna, 
jer je o. Puntigam Barbarića u dušu poznavao. 


108 Ta riječ ispisana je bosančicom. 


30. APOSTOL SRCA ISUSOVA. 


U Srce Isusovo treba staviti sve nade, 
od Njega treba moliti i očekivati spas. 

Leon XIII. (»Annum Sacrum«). 

Zadužio bi nas uvelike, tko bi se potrudio da napiše 
i tiskom izda povijest pobožnosti Srcu Isusovu u hrvat- 
skom narodu. Dosad takove povijesti nemamo, a zaslužila 
bi da se piše, jer pobožnost Presvetom Srcu zaprema 
veoma vidno i važno mjesto u vjerskom životu čitavoga 
naroda. Mi u ovo nekoliko redaka, što ih stavljamo kao 
uvod u ovo poglavlje, ne možemo podati ni okosnice 
takve povijesti, no zato ne će biti na odmet, ako iznese- 
mo nekoliko podataka iz davnih dana, kada je providen- 
cijalno štovanje Sina Božjega počelo da niče među Hrva- 
tima. Znamo dobro, da je nepotpuno što ćemo napisati, 
osobito gledom na Dalmaciju i Hrvatsku u užem smislu, 
no to nas ipak ne može odvratiti od nauma, jer hoćemo 
da ovi redci dadu pobudu za daljnje istraživanje ovog 
predmeta. 

U krajevima, gdje živu Hrvati, prvi put smo naišli na 
pobožnost Srcu Isusovu u g. 1728, i to na R i j e c i. Ruko- 
pisni izvor, iz kojega vadimo tu dragu vijest, kaže, da je 
rečene godine jedan riječki Isusovac isposlovao kod Svete 
Stolice papinsku pečatnicu (»bullu«), kojom je dano 
ovlašćenje, da se u crkvi Benediktinka na Rijeci osnuje 
»Bratovština Presvetoga Srca Isusoya«. Prigodom osni- 
vanja Bratovštine bila je javno pročitana na veliku radost 
slušatelja. 108 * Stvar je vrlo zanimiva i stoga, što je ta Bra- 


108 * Litterae Annuae Prov. Austr. 1728. (Cod. 12122, Nat. Bibl. 
u Beču). 


30. Apostol Srca Isusova 


191 


tovština postojala istom par godina, a na Rijeci je osno- 
vana prije nego u Rimu! 

Slavni naš Dubrovnik smije se dičiti, da je jedan 
njegov vrijedan sin, Isusovac Ivan Marija Mattei 
(Matijašević 1714 — 1791) 100 izdao prve knjige na hrvat- 
skom jeziku o Srcu Isusovu, koje su pridonijele svoj dio, 
da su dalmatinski Hrvati, a jamačno i gdjekoji izvan Dal- 
macije, upoznali tu pobožnost. Matijašević nam je dao 
dvije knjige. Prva, tiskana g. 1783. u Mlecima, ima 
svega 404 strane, a uz pouku o Srcu Isusovu upućuje, ka- 
ko ga valja častiti, ljubiti i nasljedovati. 110 Druga knjiga 
sadržaje devetnicu u čast Srcu Isusovu. 111 

U Bosni i Hercegovini širio je pobožnost 
Srcu Isusovu apoštolski vikar i rupski biskup Franjevac 
Grga Ilijić (1796 — 1813). On je isposlovao u Svete 
Stolice dozvolu, da se u Bosni i Hercegovini na blagdan 


109 Dubrovčanin Ivan Marija Mattei rodio se 23. lipnja 1714 
(sic). Svršivši filozofski biennium i pravničke nauke te stekavši dok- 
torat iz obojeg prava stupio je 5. list. 1738, u Isusovački red, u ko- 
jem je slušao 4 godine teologiju. Svečane zavjete položio je u Du- 
brovniku 2. veljače 1754. (Po rukop. trogodišnjim šematizmima 
dubrovačkoga kolegija 1745 — 1770). Sakupio golemu i dragocjenu 
građu za povijest Dubrovnika. Dobar poznavalac hrvatskog jezika, 
napisao hrv. rječnik, gramatiku i nauku o prozodiji, no ti su se spisi 
izgubili. (Gl. Appendini II, 304). Svoje brojne rukopise ostavio 
je nakon ukinuća Isusovačkog reda (1773) Franjevačkom samostanu 
u Dubrovniku s obvezom, da ih taj vrati istom redu, ako se uspostavi. 
Kukuljević (Bibl. Hrv.) veli, da je poslije g. 1773. postao Fra- 
njevac, ali za to nema dokaza. O Matteiu gl. Kalendar Srca Is. i Mar. 
1924, str. 122 ss. 

110 Naslov djelu (u današnjem pravopisu): Srce Prisveto Jesu- 
sovo razgledano, zaljubljeno, čašćeno, nasljedovano razmišljanjima, 
štenjima, krepostima, službam, p jesnima. U Bnecijeh. U pritistištu 
Coleti. MDCCLXXXIII (XXVIII + 376 u 12°). Na kraju osam 
»pjesni« na čast Srca Isusova od Anice Boškovićeve i »Bi- 
glisanje o ljubavi Jezusovoj« (lesu dulcis memoria sv. Ber- 
narda). Ime pisca ima na str. V. Drugi put tiskano u Mlecima 1856 
(str. 456 u 12°), zapravo 1857. 

111 »Deveterodnevje« nema auktorova imena, ali je izvađeno iz 
Matteieva djela. Drugo izd. 1857 (str. 50 u 12°) ima Matteievo ime. 
To je zapravo prijevod sv. Alfonza Liguoria. 


192 


30. Apostol Srca Isusova 


Presv. Srca (u petak iza tijelovske osmine) smije govoriti 
oficij (časovi) i Misa Presv. Srca Isusova (duplex majus), 
i da na taj dan mogu steći potpun oprost, a u sve druge 
petke oproste od 100 dana svi oni, koji se skrušeno ispo- 
vjede i dostojno pričeste. Definitorij Bosne Srebrene je 
naredio (1800), da se to u buduće stavlja i u crkvene 
kalendare. 112 

Ilijićev nasljednik, znameniti Franjevac biskup 
Augustin Miletić (1813 — 1831), bio je veliki što- 
vatelj božanskoga Srca. Godine 1817. pozvao je podređe- 
no svećenstvo, da i samo štuje Srce Isusovo i da to što- 
vanje širi među povjerenim pukom: »Oh, kad bi to od 
vas mogao postići te uzbuditi i u vas i u vašem puku 
pobožnost k presvetom Srcu Isusovu! Ja bih tada bez 
sumnje u svima vama ugledao vrlo lijepih i spasonosnih 
plodova . . . « Tako on piše u svećeničkom kalendaru 
(Directorium) za g. 1818, gdje je uvrstio i lijepu molitvu 
na čast Srcu Isusovu sa živom željom, neka bi svaki sve- 
ćenik dnevice tu molitvu izmolio, da donekle uzvrati 
ljubav presvetom Srcu, koje nas neizmjerno ljubi. U svojoj 
oporuci bogoljubni biskup veli: »Sve i pojedine (starješine, 
braću, župnike, kapelane, dobrotvore i sav koliki kršćan- 
ski puk) ja uključujem u spasonosni kovčeg Presvetoga 
Srca Isusova«. U istoj oporuci naređuje ovo: »Poklen se 
za mene po običaju obavio pogrebni obred i mrtvo se 
tijelo moje ukopalo, onda neka se pokupe one svijeće u 
crkvi i u mojoj sobi, nek se slože i pohrane u jednu od 
mojih škrinja, koja će se potom zaključati. Dojdućih pako 
godina, dok se poslije objeda pjeva po običaju Uze nas 
Gospod (Suscepit Dominus in sinum), neka na oltaru 
svetoga Franje, a pred slikom Presvetoga Srca Isusova, 
gore najmanje dvije od ovih svijeća, pa tako unaprijed, 
dok sve izgore«. Zadnje su od ovih svijeća izgorjele 
g. 1894., a da se nisu te svijeće upotrebljavale i u drugim 


112 J. J e 1 i n i ć, Kultura i bos. Franjevci II (1915) str. 94 — 95. 
— Gl. i M. Batinić., Djelovanje Franj. u Bosni i Herc., sv. 3 
(1887) str. 180. — J. Jeleni ć, Evolucija štovanja presv. Srca 
Isusova u B. i H. (Seraf. Perivoj. 1909, str. 133). 


30. Apostol Srca Isusova 


193 


prilikama, potrajale bi 100 godina, kako je pobožni biskup 
i zamislio. 113 

Makarska jeg. 1815. izašla na tužan glas poradi 
užasne kuge, koja je harala u gradu od sredine svibnja do 
9. kolovoza 1815. Za to vrijeme poginulo je od 1575 sta- 
novnika njih preko 800 (više od polovice), a posve su 
izumrle 42 obitelji sa 200 duša. U svojoj teškoj nevolji i 
pogibelji, koja je prijetila cijelom gradu smrću, utekoše se 
građani Presv. Srcu Isusovu, učiniše zavjet Srcu Isusovu 
(2. lipnja), i kuga stade odmah jenjati. (Gl. članak »Zavjet 
Makarske godine 1815« u Glasniku Srca Isusova 1906, str. 
203-210). 

Iz Hrvatske spomenut nam je đakovačkog biskupa 
Emerika Rafaja (1816 — 1830), 114 koji je u isto vrije- 
me i sličnim riječima kao i Miletić pozvao svećenstvo 
svoje biskupije da njeguje u sebi i u puku bogoljubnost 
k Srcu Isusovu; učinio je to okružnicom od 9. prosinca 
1817. (br. 750/143). Nekim je crkvama poklonio slike 
Srca Isusova; jedna se još g. 1896. nalazila u župnoj crkvi 
đakovačkoj. U trećem izdanju molitvenika »Kratki nauk« 
(1827), izdanog njegovom pobudom i nastojanjem, ima lije- 
pa molitva Srcu Isusovu i pjesma, kojoj je prva od sedam 
kitica ova: 115 

Na nebu i na zemlji , 

U mistu svakomu 
Ljubav nek se temelji 
U Sakramentu svetomu . 


113 Glasnik Presv. Srca Isusova 1899. str. 152 — 155. Pisac 
Glasnikova članka o biskupu M i 1 e t i ć u poslužio se latinskim 
djelcem: De vita illustris viri Augustini Miletichii (Rim 1835). — O 
molitvi uz antifonu »Suscepit« gl. Glasnik 1897, str. 229. 

114 Emerik Raffay rodio se 5. stud. 1753. u Kopčevcu, 
selu župe Dugoselo kraj Zagreba, gimnaziju učio u Zagrebu kod 
Isusovaca, prvi tečaj filozofije u Beču, ostala dva i četiri godine 
teologije u Rimu kao gojenac Njemačko-ugarskog zavoda (31. X. 1769. 
do 19. IV. 1775). Bio je župnik u Krapini, zatim kanonik zagre- 
bački (1806. veliki prepošt i prior vranski). Jedna od velikih mu 
zasluga jest i ta, što je g. 1821. održao diecezansku sinodu. Umro je 
vrlo pobožno u Zagrebu 10. siječnja 1830. (V e r e s s, Matricula et 
Acta . . . str. 220). 

115 Gl. Glasnik Presv. Srca Isusova 1896, str. 38 — 41. 


Petar Barbarić 


13 


194 


30. Apostol Srca Isusova 


Hvala, slava, dika 
Budi prevelika 
Svetom Srcu Isusa 
Po sve vike vika. 

Utrebinjskoj biskupiji, pa u Dalmaciji, Istri, 
Slavoniji i Hrvatskoj veoma su mnogo učinili za širenje 
pobožnosti Srcu Isusovu pučki misionari Isusovačkoga re- 
da, koji su od sredine minuloga stoljeća u rečenim krajevi- 
ma održali golem broj misija. U to se doba ta pobožnost 
sve više i jače njegovala i po ostalom katoličkom svijetu, 
osobito za velikoga Pape L e o n a XIII., pa je to eto 
našlo živa odjeka i u nas. 

Jedna je od velikih zasluga nadbiskupa S t a d 1 e r a, 
što je u nas širenje te pobožnosti krenulo bržim korakom 
i uzelo na juriš osvajati hrvatski narod. Po Stadleru je 
Sarajevo za odulji niz godina postalo za sve hrvatske 
zemlje kano neko žarište. On je već g. 1882., čim je nastu- 
pio svoju tešku i pretešku natpastirsku službu, prekrasnom 
okružnicom »Pod zastavom Presv. Srca« svoju nadbi- 
skupiju posvetio Srcu Isusovu, a posvetna 
molitva obnavlja se svake godine u određene dane po svim 
župama vrhbosanskim. Službenom glasilu nadbiskupije dao 
je naslov SRCE ISUSOVO (poslije je list prozvan VRH- 
BOSNA). Iste godine (1882) podignuo je u župi Presvetoga 
Srca u Sarajevu Bratovštinu Presv. Srca 
Isusov a. 116 Slijedeće godine osnovana je i u Zavodu Sv. 
Josipa u Sarajevu, a g. 1884. u travničkom Sjemeništu, gdje 
je iste godine uvedeno i Apoštolstvo Molitve. 
U travničkom Sjemeništu upisano je od g. 1884. do 1932. 
u Bratovštinu 7360 članova, u Apoštolstvo 6066. Do g. 
1895. osnovano je Apoštolstvo u vrhbosanskoj nadbiskupiji 
u kojih 40 župa i 16 zavoda. Uz goleme žrtve podigao je 
Stadler u Sarajevu lijepu katedralu Srca Isusova, 
Kod njene posvete g. 1889. bilo je uz nadbiskupa sedam 
biskupa i četiri opata. Iste godine dne 10. kolovoza izdao 


116 Kažu, da je prva takova bratovština osnovana u Fojnici 
na početku devetnaestoga stoljeća. Ako je tako, onda bi to iza ri- 
ječke (1728) bila najstarija u Hrvata. Ne bi li se našao tko, da to 
pitanje osvijetli? 


195 


30. Apoštol Srca Isusova 


je naredbu, neka se svetkuje po cijeloj vrhbosanskoj nad- 
biskupiji prvi petak ili prva nedjeljau mjesecu, 
a još više blagdan Presv. Srca. Stadlerova je također za- 
sluga, da se blagdanSrcalsusovau Sarajevu sva- 
ke godine slavio s takovim sjajem i pobožnošću, kao do 
onda nigdje drugdje kod Hrvata. Za taj bi dan znalo na- 
grnuti u Sarajevo do 15.000 hodočasnika iz Bosne, Herce- 
govine i čak iz ravne Slavonije! Videći pak, kako naš na- 
rod oskudjeva knjigama o Presv. Srcu, dade se kraj svih 
svojih poslova na pisanje i izdavanje takovih knjiga . Tako 
je s kanonikom Dr. Andrijom Jagatićem preveo 
lijepu knjigu francuskog Isusovca Ivana Croiseta 
(Kroaze, f 1738) u dva sveščića pod naslovom: »Pobožnost 
k Presvetom Srcu Isusa Krista, našega Gospodina«. 117 

Osim toga izdao je Stadler knjižicu »Ljubav k Presve- 
tom Srcu Isusovu, kako je izkazuju zahvalni vjernici sva- 
koga prvoga petka u svakom mjesecu«, pa vrlo vrijedno 
djelo »Ljubimo Gospodina našega Isusa Krista, Sina Boga 
živoga «. 118 Njegova je također zasluga, što se pokrenuo 
Glasnik Presv. Srca Isusova, koji je vrlo mno- 
go pridonio onom divnom procvatu pobožnosti Srcu Isu- 
sovu u cijelom hrvatskom narodu gdjegod ga ima. Naglašu- 
jemo ovdje s dubokom zahvalnošću ljubeznoj Providnosti 
Božjoj radosnu i utješnu činjenicu, da Hrvati spadaju među 
one katoličke narode, koji mnogo i toplo štuju Božansko 
Srce. U dobar su čas poslušali i slijedili poziv svete mate- 
re Crkve, koja je tu Bogu milu i po duše tako spasonosnu 
pobožnost toliko puta i tako živo preporučila, a osobito 
Papa L e o n XIII., koji je napisao ove znamenite riječi: 
»Pobožnost k Presvetom Srcu Isusovu dandanas je zna- 
čajni biljeg Crkve, korablja spasa njezina, zalog budućeg 
slavlja, podloga svoj našoj nadi u bolju budućnost«. 

n ' U Zagrebu 18883. i 1885. — Za izdavanje te knjige imadu 
zasluge i čč. sestre Milosrdnice zagrebačke, kako piše u predgovoru 
(str. 5). 

118 Gl. članak »Prilog štovanju Presv. Srca u Bosni« (Glasnik 
Srca Isusova 1897, str. 229 ss.). 


196 


30. Apostol Srca Isusova 


★ 

Kad je Barbarić g. 1889. došao u Travnik, evala je već 
u Sjemeništu ta spasonosna pobožnost. Uveli su ju i njego- 
vali Isusovci već po svojem pozivu i po davnoj predaji svog 
Reda, ali je to bila i izričita želja prvog nadbiskupa: htio 
je, da budući njegovi svećenici budu i sami gorljivi štovate- 
lji Srca Božanskoga da svoj žar poslije prenesu u duše 
puka Božjega, koji će im se danas sutra povjeriti. Po nje- 
govoj želji u jutarnjoj molitvi dodavali su seminarci nakon 
propisanih molitava Bratovštine još jedan Očenaš i Zdravo 
Mariju za Bosnu i Hercegovinu. Tako čine i danas. 119 

Ne znamo, da li je Barbarić, dok je bio u zavičaju, 
poznavao i .vršio pobožnost Srcu Isusovu. U Sjemeništu 
zavolio ju je svom dušom, a kako je bio od naravi apoštol, 
on je nastojao da je širi posvuda. Činio je to s nemalim 
uspjehom. Da mu je pak to moglo poći za rukom, dolazi 
otud, što je svom ljubavlju čiste duše ljubio Isusa, Boga 
i čovjeka. Ta je ljubav bila dakako dar Božji, ali i plod 
njegova truda i molitve, jer i ovdje vrijede poznate riječi 
velikog sv. Augustina: »Koji te je stvorio bez tebe, ne će 
te spasiti bez tebe«. U razmatranju »O muci Spasiteljevoj« 
iz duhovnih vježba g. 1894. imamo primjer, kako se on 
žarko znao moliti za ljubav k Presvetome Srcu: 

»Ah Spasitelju moj, velike li ljubavi Tvoje! Ti Bog, 
Stvoritelj svega, pa se udostojavaš trpjeti tako velike, 
tako gorke muke, toliku pogrdu i sramotu, za mene ku- 
kavno stvorenje, za mene zemaljskog crva — jedno ništa. 
Pa premda si znao, da ću Te toliko i toliko puta uvrije- 
diti, ipak, Spasitelju moj, ipak se u najgroznijim mukama 
brineš za mene i predaješ me svojoj miloj rastuženoj 
Majci. Ah rascviljena Majko, ah molim Te za onu bol, što 
si ju pod križem ćutila, de molim Te, gani kameno srce 
moje, gani ga ljubavlju prema Srcu presvetoga Sina Tvo- 
ga. Ah kako je moguće, da ja ne ljubim toli milostivo 
Srce, koje je za me kukavca toliko trpjelo. Ah Isuse, ja 
vjerujem, da si Sin Boga živoga, nego još Te molim, mo- 
lim Te iz svega srca, daj mi ljubav, da za čitavog života 


119 F. H a m e r 1 D. I., Pedeset godina u službi Presv. Srca 
(Kalendar Srca Isusova i Marijina 1932, str. 34). 


30. Apoštol Srca Isusova 


197 


plamtim od ljubavi Tvoje. Ah sveta Marijo, za onu ljubav, 
kojom si ljubila Sina svoga, isprosi mi ljubav prema Nje- 
govu presvetom Srcu. Ah sv. Franjo Žaveriju, isprosi mi 
onu ljubav, kojom si ljubio raspetog moga Spasitelja. Ah 
sveti Petre, de molim Te, isprosi mi ljubav, kojom si lju- 
bio učitelja svoga Božanskoga. Svi sveti i svetice Božji* 
isprosite mi ljubav prema presvetom Srcu Isusovu. 

»Presveto Srce Isusovo, daj da Te sve više i više 
ljubim! Oh usadi mi u srce muku Tvoju, Kriste! 

»Odluka: osobito u napasti misliti na propetog 
Isusa«. 

I uslišao je svog vjernoga slugu Gospodin, koji daje 
ljubav svoju ljudima, da ih usreći u vremenu i u vječno- 
sti .. . Sa žarom tog božanskog Srca mladi će apoštol 
pokušati da zapali svijet. 

A. U SJEMENIŠTU. 

Samo se sobom razumije, da je Petar bio član i 
Bratovštine Srca Isusova i Apoštolstva Molitve, a vršio 
je i poznatih »Devet služba Presvetom Srcu Isusovu u 
zajednici s devet zborova anđeoskih«. 120 Ta je mila pobož- 
nost uvedena u travničkom Sjemeništu g. 1891. Petar je 
svoje mjesečne službe i sam točno i postojano obavljao, a 
znao bi i druge na to poticati. Kad je već bolovao i rije- 
tko dolazio medu drugove, molio je, da mu se svaki mje- 
sec donese nova »služba«. Jednom »revnik« nešto oka- 
snio da mu je donese, a Petar će mu s blagim posmjehom: 
»Eto te ipak jednom; već je dosta dugo«. Tada će mu po- 
nešto neobični revnik, da su te »službe« zastarjela 
stvar, pa bi trebalo uvesti što drugo. »Vi bi izmislili« f 
odvrati Petar, »a mi imamo, što je odobreno i oprostima 
proviđeno; dakle će biti i ugodno Presvetome Srcu. A 
ako vi što izmislite, ne znate, hoće li to biti i ugodno 
Presv. Srcu«. I tako ostade kako je bilo. 

U Barbarićevo vrijeme postojahu u nekim razredima 
đačka udruženja, kojima je bila svrha, da se članovi među 


120 0 postanku i načinu kako se vrši piše molitvenik 
Isusovo, spasenje naše« (Izdao Glasnik S. I. u Zagrebu). 


Srce 


198 


30. Apostol Srca Isusova 


sobom potiču na marljivost, čestitost i bogoljubnost. 
Udruženje se zvalo Kolo Srca Isusova. Đaci istog 
razreda dogovorili bi še na prijateljskim sastancima, doma 
ili na šetnji, šta će učiniti u čast Presvetom Srcu, kojih 
će se mana i pogrješaka čuvati, koje kreposti vršiti, koja 
dobra i bogoljubna djela obavljati, bilo pojedinci bilo či- 
tavo Kolo. Svaki član mogao je slobodno predložiti, što 
je mislio da bi bilo na čast Presvetome Srcu. »Jednom«, 
pripovijeda neki Petrov drug, »pođosmo u šetnju ravnom 
cestom, što se pruža među Lašvom i obronkom Tara* 
b o v c a. Svi sedmoškolci bijasmo na okupu. Dogovara- 
smo se, što ćemo dojdućega mjeseca osobito moliti i na 
koju nakanu. Jedan reče ovo, drugi ono; ali Petar pogodi 
najbolje. , Braćo’, prihvati on, , molimo se Božanskome 
Srcu Isusovu i Gospi, neka ne pripuste, da bi koji iz na- 
šeg razreda ikada smrtno sagriješio. To je velika milost i 
vrijedna, da si je isprosimo’. Dakle ne vremenita sreća, ne 
napredak u naucima, ne sjajna budućnost, već posveću- 
juća milost u srcu sviju drugova, to je bilo, na što je ple- 
meniti mladić prije svega mislio. Pa stoga nije ni čudo, da 
su odmah svi radosna srca uza nj pristali«. 

Kad je bio zboru Marijinu na čelu, nadavala mu se 
često prilika, da širi milu mu pobožnost, jer su travnički 
kongreganiste obvezani posebnim pravilom, da ju njeguju. 
U Marijinu vrtu treba da se uz bijelu ružu goji i grimizna 
ruža ljubavi k Srcu Božanskoga njezina Sina. A to se i 
čini. Dokaz su tomu kitice miomirisna cvijeća raznih kre- 
posti i dobrih djela, što ih Gospini vitezovi svakog mje- 
seca prikazuju Presvetomu Srcu. To je tako zvana R i z- 
nica Srca Isusova. U nacrtu njemačkoga pisma, što 
ga spomenusmo na drugom mjestu, sačuvao nam je Bar- 
barić zbroj dobrih djela stavljenih u tu zlatnu riznicu od 
13. studenoga 1890. do 8. siječnja 1896.: svega 895.760 
(osam stotina devedeset i pet hiljada i 760)! U toj golemoj 
svoti nemalen je dio Petrovih dobrih djela. On je u svojem 
notesu na jednom mjestu zabilježio dobra djela, što ih je 
za mjesec dana prikazao Presvetom Srcu: 5 sakramental- 
nih pričesti, 340 pričesti duhovnih, 2 djela milosrđa, 5 
djela ljubavi, 50 pohoda presvetog Otajstva, 55 pohoda 
Blažne Gospe, 110 samozataja, 400 prijegora u glavnoj 
strasti, preko 3000 strjelovitih molitvica! 


30. Apostol Srca Isusova 


199 


Danas svaki gotovo katolik zna, da je Spasitelj izra- 
zio svojoj svetoj učenici Mariji Margareti Ala- 
c o q u e (Alakok) želju, neka bi se svakoga prvog petka 
u mjesecu primala sveta pričest u naknadu i zadovoljštinu 
za one uvrede, što se nanose Njegovu bož. Srcu u Otaj- 
stvu ljubavi, i da je obećao, da ne će bez svetih sakrame- 
nata i u nemilosti umrijeti oni, koji se pričeste kroz devet 
neprekinutih mjeseci svakoga prvoga petka: to je ona 
poznata velika devetnica spasenja iliti milosna 
devetnica Srca Isusova. U Barbarićevo vrijeme nije u 
Sjemeništu bila u običaju sv. pričest na prve petke. Danas 
nam se to čini čudno, ali treba držati na umu, da je česta 
i svagdašnja pričest postala bogoljuban običaj istom zna- 
menitom odlukom euharistijskoga Pape P i j a X. od 
20. prosinca 1905 (»Sacra Tridentina synodus«). Prije te 
znamenite odluke travnički seminarci osim propisane 
mjesečne sv. pričesti, pričešćali bi se, koji su htjeli, još 
nedjeljom i blagdanom. 

Zasluga je u prvom redu našega Petra, da se desetak 
godina prije spomenute Papine odluke u travničkom Sje- 
meništu uvela sveta pričest na prvi petak u mjesecu: on 
je prvi dao za to pobudu i mnogo pridonio, da se stvar 
izvela. Evo kako je to došlo. 

U svibnju g. 1895. desio se u Travniku Isusovački 
provincijal, da po običaju izvrši u kolegiju godišnji pohod. 
Da obraduje tu dragu mladež, pokloni jedan dan za veliki 
svibanjski izlet iliti majalis. To je bio u povijesti travnič- 
koga Sjemeništa prvi svečani majalis. Šta je bilo veselja, 
kad se to priopćilo đacima! »Živio otac provincijal!« 
orilo se svuda. Dne 15. svibnja uz krepke i vesele zvuko- 
ve sjemenišne glazbe, u pratnji profesora i nadstojnika 
krene omladina uskom dolinom plahe Lašve put seoca 
D ž e 1 i 1 o v c a iliti P o t k r a j a nedaleko Turbeta. 
Uz igru, pjesmu i svirku glazbe prošao prvi majalis tako 
lijepo, da je Barbarić mogao pisati svom prijatelju Ke- 
lavi: »Svi đaci, od prvog do zadnjeg bili su veseli i za- 
dovoljni, pa bi se bio našao više no jedan P e t a r, koji bi 
si u Dželilovcu bio rad načiniti sjenicu . . . Jednom riječju: 
svi smo bili contenti, contentissimi, arcicontentissimi ed 
aneora un superlativo (svi smo bili zadovoljni, vrlo za- 
dovoljni, prezadovoljni i još više)«. 


200 


30. Apostol Srca Isusova 


Kraj svega veselja Petrove misli kanda su i na maja- 
lisu mnogo kružile oko Spasitelja tražeći načina, kako bi 
mogao obradovati presveto Njegovo Srce i dati mu zado- 
voljštinu. Tim mu se duša jamačno bavila već i prije, ali 
taj dan općeg veselja on će upotrebiti, da učini prvi ko- 
rak za jednu veliku i svetu stvar. 

Podvečer, kad su se svi najbolje volje i razigrana 
srca vraćali kući, potraži on jednog profesora, koji je ta- 
kođer bio na majalisu, pridruži se njemu, i pošto su izmi- 
jenili nekoliko riječi, upitat će profesora: »Velečasni, ,ne 
bi li nam o. rektor dozvolio, da na prvi petak u mjesecu 
primamo svetu pričest? Mi smo već toliko toga čuli, kako 
je bogoljubnost devet prvih petaka spasonosna, 
pa bismo i mi rado da jednom kušamo.« Profesora Bar- 
barićeve riječi uvelike zadiviše i ne našavši, kako sam 
pripovijeda, ništa bolje odgovori: »Ne sumnjam, da će to 
vč. o. rektor jako rado dozvoliti, ako samo vidi, da to 
u istinu mnogi pitomci žele. Iznesi dakle pred njega svoju 
molbu, pa gledaj da ga i drugi mole, jedan put, dva puta, 1 
pa makar i tri puta, a vč. o rektor za cijelo će učiniti sve, 
da vam ispuni želju.« Petru se lice zasja od radosti, i on 
primetne: »Da, tako ćemo.« 

I on se dade na posao. Zagovarao je stvar kod star- 
ješina i kod drugova, kadgod bi se desila prilika, a činio 
je to i čedno i ustrajno. Trebalo je svladati zapreke. 
Moglo se naime prigovoriti, da će nova pobožnost smetati 
kućnom redu, a đacima oduzimati dragocjeno vrijeme za 
učenje. 

U to se doba dogodilo, da je neki seminarac iz 
Petrova razreda, pošto je ostavio zavod, nenadano umro 
u bolnici bez svećeničke pomoći i bez znaka pokajanja. 
Taj je slučaj bolno odjeknuo u Sjemeništu, pa je i on po- 
služio Petru u njegovu nastojanju, da isposluje dopuštenje 
za devetnicu spasenja. 

Napokon, gotovo nakon godinu dana, ispuni mu se 
želja. Ne treba ni kazivati, koliko se radovao, kad je 
starješinstvo dalo dugo željkovanu dozvolu, međutim sa- 
mo seminarcima od četvrtoga do osmoga razreda. »Uoči 
1. svibnja (1896)«, piše on jednom svojem bivšem profe- 
soru, »skupio se naš razred, te mi odlučismo, tu dragu 


30. Apostol Srca Isusova 


201 


devetnicu spasenja zajednički započeti u svibnju, 
a to smo i učinili.« Na tom malom zborovanju vodio je on 
dakako prvu riječ. Među ostalim rekao je drugovima i 
ovo: »Kadgod bude tko od nas umro, kako li će nas svaki 
put tješiti pomisao: Mi smo zajedno učinili devetnicu 
spasenja, Srce Isusovo sigurno ga je spasilo!« 

Ne će minuti ni puna godina dana, a jedan će od tih 
mladića umrijeti, vedro i pouzdano, kao da će počinuti 
na božanskom Srcu. Bio je to sam Petar Barbarić! On je 
pobožno obavio veliku devetnicu. Na njemu se prvomu 
od njegovih drugova ispunilo »veliko obećanje« Presve- 
toga Srca. 

Ne možemo zamisliti, da ne bi Petar, koji se toliko 
trudio za procvat pobožnosti Srcu Isusovu, nastavljao 
svoga djela sada u rajskoj slavi i molio kod božanskog 
Spasitelja i Gospe preblažene za svoje drago Sjemenište, 
nek bude vazda mirisan cvjetnjak Srca Isusova. Ne može 
on i ne će zaboraviti svog obećanja, što ga je na svečanoj 
akademiji zadao Gospi ispred njezinih zbornika: »Otpo- 
činuti, mirovati prije ne ćemo, dok ovo sjemenište ne 
bude raspaljeno pravom, iskrenom ljubavlju prema Sinu 
tvome; dok ne bude prava utjeha, prava radost Presvetom 
Srcu njegovu, dok Gospodin ne uzmogne reći o njemu: 
To je zaista rasadnik budućih po mojem srcu svećenika.« 

B. U ZAVIČAJU. 

Istinito se i lijepo reklo za čovjeka velike kreposti: 
Gdje nogom stupi, tamo nikne cvijeće. I kad im smrtno 
tijelo krije crna zemlja, još djeluje njihova riječ, privlači 
i zove njihov primjer. U tijeku našeg pripovijedanja imali 
smo često priliku da vidimo, kako je pod stopom Petra 
Barbarića nicalo cvijeće radosti, dobrote, bogoljubnosti, 
kamo je došao. Red je, da ga pratimo u kraj, gdje je ugle- 
dao svijetlo. 

Pouzdani očevidci svjedoče, da je u svom zavičaju 
kao pravi apoštol revnovao za vječno dobro bližnjih. Činio 
je to s onom vedrinom i prirodnom umiljatošću, koja je 
svakoga osvajala. 

Kad bi se u praznicima vratio kući, sve je selo oživje- 
lo: svak se živo zanimao za đaka, koji daleko, tamo onkraj 


202 


30. Apostol Srca Isusova 


brda i planina uči knjigu mudrouku, a vrijedan je i valjan, 
da mu je teško naći ravna. Oko njega okupljalo se staro 
i mlado, pa pitaj ovo, pitaj ono, a on sve pričaj, pripo- 
vijedaj, da su ga dobri seljani slušali otvorenih usta. Ali 
njegovo srce puno je nebeske ljubavi, pa kad bi udovoljio 
radoznalosti svojih slušatelja, skrenuo bi razgovor na ono, 
što je najljepše i najvažnije, a njemu najmilije, na stvari 
Božje, a navlastito na pobožnost Srcu Isusovu. Narod, ka- 
ko je i sam bogoljuban i žive vjere, rado ga je i zahvalno 
slušao. Rođaci i prijatelji dolazili su dakako u kuću, a 
inače bi na rečeni način razgovarao i djelovao, gdje bi Već 
koga zatekao ili sama ili više njih zajedno. A da vam je 
bilo vidjeti i čuti nedjeljom i svecem iza »pučke Mise«, 
kako stoji okružen dobrim onim i bistrim narodom te pri- 
povijeda o Srcu Spasiteljevu i Blaženoj Gospi! Kadšto bi 
se zažario u licu i zanio, no ushit mu nije smetao, da go- 
vori sasvim prema dohvatu priprostog puka. Svak ga je 
razumio. Evo kako je on na pr. poticao na štovanje Presv. 
Srca: »Barem vi seljaci štujte Srce Isusovo i Marijino; jer 
građani se više staraju za svjetovno blago i za svjetske 
naslade, vi pako živite tako, da se starate za duševno 
blago, a to ćete naći u Božanskom Srcu Isusovu.« 

S velikom ljubavlju i ustrpljivošću tumačio je pravila 
Bratovštine Srca Isusova u nakani, da bi se 
njegovi dragi slušatelji u nju upisali. I nije se prevario u 
svojoj nadi, pače uspjeh njegova nastojanja daleko je 
nadišao njegovo očekivanje: u toku godina na njegov po- 
poticaj upisao se u travničku Bratovštinu veoma velik broj 
članova. Iz praznika je znao ponijeti u Travnik dugačke 
popise novih bratovštinara, a srce mu je onda igralo od 
radosti više nego vojniku, koji nakon pobjede nosi kući 
bogat plijen: eto širi se krug štovatelja Presv. Srca i u 
njegovu dragom zavičaju! — Zanimivo je također, da je 
u praznicima tumačio i ona lijepa, velika i utješna obe- 
ćanja, što ih je Spasitelj po sv. Mariji Margareti dao 
štovateljima svoga bož. Srca. Svjedoči to njegov brat Ivan 
(1935). 

No nije on zaboravljao ni mogao zaboraviti ni svoje 
nebeske Vladarice, Zagovornice i Majke. Kako je sam go- 
tovo neprestano, kad je samo mogao, prebirao Njezinu 
dragu i svetu krunicu, širio je i ovu spasonosnu i od Crkve 


30. Apostol Srca Isusova 


203 


toliko cijenjenu bogoljubnost, a starao se i oko toga, da 
narod moli na krunicu blagoslovljenu i oprostima provi- 
đenu. Jednom je otpremio od kuće čitavu vreću onih ve- 
likih hercegovačkih krunica krupnih zrna, da se blagoslove 
u Sjemeništu. Neimućnim bi kupio krunice od svoje đačke 
siromaštine. 

Njegov brat Ivan kaže o njemu (1935): »Spremio 
je jednom 5 kila krunica, da se razdijele badava, a kupio 
ih je iz svojih novaca, koje je dobio na dar od oca i po- 
kojnog župnika fra A m b r e i pokojnog fra L o v r e 
S o f t i ć a«. 

U svom neobičnom radu, koji je davao slutiti, kakav 
bi on danas sutra bio svećenik, naišao je kadšto i na teško- 
će, no on se njima nije dao ni smesti ni zaustaviti. 
Rekao je netko: Zapreke su zato, da se svladaju! Toga 
se držao Petar i govorio: »To je dobro djelo; samo hrabro 
junački naprijed, pa ćemo sve postići. Sada možemo po- 
kazati svoju dobru volju. Ovako ve su poteškoće, kako ja 
mnijem, najbolji znak, da je djelo Bogu ugodno.« 

Jednom se pronio čudan glas, da molitve na krunice, 
što ih je dao blagosloviti Pero Antin, koriste samo njemu! 
Svijet se jako smeo u cijelom onom kraju. Kako je na- 
stalo to nerazumno govorkanje? Petar je običavao zamoliti 
one, kojima bi poklonio ili dao blagosloviti krunicu, neka 
bi nekoliko desetki od krunice izmolili za njega. Kad im 
je stvar protumačio, svijet se umirio. 

Jasno je, da je Barbarić prije svega gledao, da svoj 
roditeljski dom u Šiljevištima učini kućom Presvetoga Sr- 
ca. On je dotle molio, dok otac nije sve tako uredio, da 
može sva kućna čeljad svakog mjeseca na sv. ispovijed i 
pričest. Tome se je uspjehu nada sve veselio. Poslije u 
svojim pismima kući znao bi pitati, da li se taj lijepi obi- 
čaj uzdržao. 

Tu ćemo uvrstiti pismo njegove sestre Ore, udate 
za Ivana Kordića u Grljevićima, pisano 
11. srpnja 1935. Sadržajem bi doduše spadalo na razna 
poglavlja ovog životopisa, ali da ga ne trgamo, priopću- 
jemo ga u cijelosti kakvo jest, jer napokon u njemu crta 
dobra mu sestra i njegov apoštolski rad za duhovno dobro 
svojih domara i drugih seljana. 


204 


30. Apostol Srca Isusova 


»Otkada mogu pamtiti, on je učio mene i mlađe nam 
dvije sestre moliti se Bogu i čedno se ponašati. Pošto je 
naš otac bio obljubljen među našim svijetom, imao je 
dosta prijatelja, od kojih je bio čašćen otac i sva njegova 
obitelj. Zato bi nam reko pokojni Petar: , Idući u Klo- 
buk, Vitinu i Ljubuški kad naiđeš ispred koje 
birtije, ako bi te tko pozvao na čašu vina ili rakije, lijepo i 
ozbiljno se zahvali i idi dalje. Ako bi s tom ponudom do- 
sađivao, a ti smjerno i ozbiljno uzmi čašu i nek se tek 
pozna, da si otpila, i žurno za svojim poslom.’ — Među 
mnogim poukama rekao bi prisutnima: ,Vi velite, da ne 
možete imat dosta vremena za molitvu. Možete imat vre- 
mena baš dosta; jerbo Bog sve zna i vidi vaše okolnosti, 
pa napram tomu će imat smilovanja na vas. Kad pođeš 
na zemljište gdje ćeš raditi, uzmi krunicu, moli dio 
rožarja i koji uzdah, na primjer: Božansko Srce Isusovo, 
smiluj nam se! Preslatko Srce Marijino, sveti Josipe, moli 
za nas!’ — Kad bi uvečer polazili na počinak, opomenuo 
bi: ,Eto baš sad krunicu na ruke, pak dok ne zaspnete, 
možete dosta za nebo zaslužiti.' — Tako njegovo ponaša- 
nje, opomene i pouke neizbrisive su uspomene kod svih 
živih slušatelja. Ja i sva moja porodica služimo se nači- 
nom od njega naučenih molitava, svetih uzdaha i t. d. 

»Naš otac bio je strog, te mlađim nije dao prednosti, 
dočim kad bi Petar tumačio o Bogu, o nebu, o svetosti, 
pokojni bi otac smjerno mu u lice gledao, te bi se i suza 
mogla na oku opaziti, što inače ni drugim ne bi to dopu- 
štao. 121 U posljednjim godinama praznika, tko to razumi, 
opažalo se je, da ga je i otac poštivao, ne kao svog sina, 
nego kao velikog gosta i prijatelja . . . 

»Velečasni Oče! Molim Vas, oprostite da Vam dosa- 
đujem: svi moji bližnji mole, da dobiju krunice, koje su 
bile na grobu pokojnog Petra. Izgleda, da bi mnogo više 
molili nego su običajni. Stoga Vas molim, da mi bude po- 
slato bar 20 komada krunica . . .« 

Ni bolest ga nije priječila da radi za slavu Božju i 
vječno dobro bližnjega. Brat njegov Ivan pripovijeda: 


121 t. j. ne bi dopuštao drugima, da drže pouke. 


30. Apoštol Srca Isusova 


205 


»Petar je poboljevao dva puta u praznicima, čini mi 
se u šestom i sedmom razredu. Tada bi govorio: .Svejedno 
je, umro sto godina prije ili sto godina poslije.’ Imao je 
puno rodbine, morao je puno hodati, pa ga je žigalo u no- 
gama. Govorio je: ,Ako čovjek prije umre, manje Boga 
vrijeđa i lakše dade Bogu račun.’ Tako bi govorio, da raz- 
govori svoje. 

»Ja sam ga zadnje godine ispratio malo dalje. Zadnje 
su mu riječi bile na oproštaju: »Gledaj upoznati sebe!’ 
(Ivan na ove riječi prosuzi, nije mogao starac govoriti. Ra- 
zabrav se nastavi:) To se još ne da. Kakogod poćeraš, ni- 
kako se ne da o sebi ispit položiti. Uvijek se nađe načina, 
da sebe čovjek izgovori«. 

Ako je Petar uz milost Božju dobrima pomagao da 
budu bolji, Gospodin Bog se njegovim primjerom i riječju 
poslužio i za obraćenje grješnika. Evo dva slučaja, pripo- 
vijedao ih je očevidac. 

Kad je u praznicima g. 1893. Barbarić boravio kod 
kuće, uze nagovarati nekog čovjeka, koji je bio odan piću 
i velik psovač, neka bi se ostavio tih grijeha. Često je znao 
njemu govoriti i tumačiti mu, kako gubi dušu i teško vri- 
jeđa Gospodina Boga. I zbilja, čovjek se obrati! Za godinu 
dana nije ni zavirio u krčmu, a kad bi poslije u krčmi ku- 
pio vina ili rakije, on bi piće ponio kući, da se zajedno 
s domarima okrijepi. 

Naišao je također na čovjeka, koji kanda nije imao 
vjere. Kad bi toga ukućani zamolili, da smiju u nedjelju i 
o blagdanu na svetu Misu, otresao bi se na njih: »Zar ne- 
mate nikakvog posla? Ako nemate, onda ne branim.« Petru 
bilo žao čovjeka i njegovih domara, pa se njemu prikuči, 
stane mu govoriti srcu, pobijati prigovore i šuplje isprike, 
te govori danas, zaklinji sutra, i eto jednog dana od vuka 
postade ovca: ne samo što je onaj čovjek svojima dopustio 
da pođu na Misu, kadgod dužnost zove, nego je i sam po- 
čeo živjeti kao pravi kršćanin. 

Očevidac ne kaže, da li se Petar i molio, dok se tru- 
dio da ta dva zalutala čovjeka privede Bogu, no o tom ne 
može biti sumnje. 

Što je u praznicima započeo, to je tijekom školske go- 
dine nastavljao, pišući kući dušobudna pisma te šaljući 


206 


30. Apostol Srca Isusova 


pobožne sličice i knjige. Tako je, dok je polazio četvrti 
razred, poslao ocu 40 slika Srca Isusova s porukom, nek 
od njih zadrži za kuću koliko ga volja, a za ostale je mo- 
lio da bi ih otac razdijelio rođacima i susjedima; pred 
slikom tog presvetoga Srca mogli bi domari vršiti večernju 
molitvu, jer je Spasitelj obećao: »Ja ću obilato blagoslo- 
viti svako mjesto, gdje se izloži i štuje slika mojega Srca.« 
On će, piše dalje, poslati tih slika i velečasnom župniku, 
da ih razdijeli među puk. »Jer nažalost«, završuje svoje 
pismo, »baš ova najkorisnija pobožnost u nas je najmanje 
poznata.« 

Da ne bi štovatelji Presvetoga Srca popustili ili omli- 
tavdi u pobožnosti, on je dobro poučio nekoliko revni- 
t e 1 j a, koji će za vrijeme njegove odsutnosti u Travniku 
narodu tumačiti pravila Bratovštine Srca Isusova i slati 
mu imena novih članova, da se zapišu u knjigu Bratovšti- 
ne. U tome ga je osobito pomagao njegov rođak Ma to 
(Bulić?). Petar mu jednom piša: »Ja se sav napunim od 
veselja, kad pomislim, kako će ti to bogato naplatiti Pre- 
sveto Srce! Ne boj se, Ono Ti ne će dužno ostati. Samo i 
u napredak tako radi!... Evo što kaže sam Spasitelj: 
,Ja ću sjajno nagraditi one, koji po mogućnosti šire ovu 
pobožnost’.« 

Imao je mladi apoštol i inače mnogo slatke radosti u 
svom radu za slavu Srca Isusova. Jednu od najvećih dao 
mu božanski Učitelj osjetiti, kad je saznao za lijepu i svetu 
smrt prve duše, što ju je u svojem zavičaju priveo Pre- 
svetom Srcu. Bila je to njegova rodica M a t i j a. Prvi 
pisac Barbarićeveva života primio je o tome slijedeće 
pismo: 

»Matija, kćer Jure Barbarića, djevojka od 
18 godina, u velike je štovala Peru radi pobožnosti nje- 
gove. Kad god je došao na praznike, ona bi ga uvijek 
molila, neka joj štogod kaže o Presv. Srcu Isusovu i o 
Majci Božjoj. A Pero teško je čekao, da mu se pruži 
ovakova zgoda. Onda bi toj djevojci vas ushićen govorio 
o Božanskom Srcu i o Majci Isusovoj. Ona bi uživala slu- 
šajući Petra, i prva se je dala upisati u bratovštinu Srca 
Isusova. Sliku, koju je tad dobila od Petra, revno je što- 
vala; svakoga prvoga petka u mjesecu se ispovijedala, i u 


30. Apoštol Srca Isusova 


207 


opće pobožno živjela. Prošle godine (1895) o Maloj Gospo- 
jini oboli. Bolest, što ju je ona vrlo ustrpljivo podnosila, 
trajala je godinu dana. Matija je u toj bolesti, koja ju je 
jako izmučila, često zazivala Presv. Srce Isusovo na pomoć, 
te jednako hvalila Peri, što ju je dao upisati u bratovštinu 
Srca Isusova i sv. krunice. Kad su se primakli zadnji ča- 
sovi njezina života, rekla je mlađoj sestri: ,Ive, donesi mi 
sliku Presv. Srca Isusova, da ju još jednom poljubim!’ 
Sestra joj donese sliku, a bolesnica ju grlila s velikom 
pobožnosti i ljubila, i u sliku gledajući kanula joj suza iz 
oka — i u isti čas Bogu dušu predade 26. juna 1896.« 

Čuvši to Petar u veliko se uzradova i zahvali Božansko- 
mu Srcu za tu milost. 

C. ŠIROM DOMOVINE. 

Rekli smo, da je maleni Travnik gotovo od osnutka 
Sjemeništa i Gimnazije bio kao neko žarište pobožnosti 
Srcu Isusovu. Vidi se to već po vanrednom sjaju i velikoj 
bogoljubnosti, s kojom se tamo slavi blagdan Presv. 
Srca, prenesen na slijedeću nedjelju, nek mogne doći 
i narod iz travničke okolice. 122 U Sjemeništu đaci vrše de- 
vetnicu. U svakom odjelu iliti diviziji mami ti oko velika 
slika Srca Isusova okićena cvijećem. Već nekoliko dana 
pletu se zeleni vijenci od omorike. U subotu, uoči svetko- 
vine, svim gojencima pune ruke posla. Pjevači zadnji put 
probaju pjesme, a glazba komade, što će ih svirati na sve- 
čanom ophodu gradom. Kiti se dugačko i visoko pročelje 
Sjemeništa i crkve zastavama i vijencima. Golema slika 
Spasiteljeva Srca, urešena cvijećem i zelenom jelicom, po- 
stavlja se nad crkveni ulaz, ukrašen zelenilom, a u svaki 
prozor po jedna sveta slika. Cijelo pročelje iskićeno je 
barjačićima. Čak sa vrha zvonika crkve sv. Alojzija spu- 
štaju se dugački i teški vijenci od omorike. A da ti je istom, 
neznani i poštovani čitatelju, zaviriti u crkvu! »Ma ko u 
raju!« veli ushićeni Bosanac. Veliki oltar sv. Alojzija sav 
sja u vatri zlata i bezbroj svijeća; pretvoren je u oltar 
Srca Isusova: ponad svetohraništa, pod »nebom« od crve- 
ne svile, stoji dragi lik Spasitelja sa svojim Presvetim Sr- 


122 Gl. Kalendar Srca Isusova i Marijina 1932, str. 35 — 37. 


208 


30. Apostol Srca Isusova 


cem, gleda svoj mili narod. Ganutljiv je prizor, kad za 
podizanja ti dobri vjernici po starom bosanskom običaju 
dižu ruke, uzdišu i potiho vapiju: Isuse moj! . , . O Prisveto 
Srce Isusovo, smiluj mi se! ... A ne će crkve ostaviti, dok 
duše ne očisti ispovjeđu i okrijepi je svetom pričešću; neki 
će strplivo na tašte počekati i do 4 sata popodne! 

Već u 5 sati ujutro zazvoni najveće zvono sjemenišne 
crkve Gospi na pozdrav. U isti mah zagruvaju mužari, da 
se jeka daleko ori gorom i dolom. Svijet iz okolišnih sela 
već u zoru krenuo u Travnik na svečanost. Naskoro oživio 
Travnik, a pred crkvom sve vrvi kao mravinjak. Mnogi 
dolaze u procesiji pod crkvenim zastavama i pod križem 
sa svojim župnicima. U pet i po sati opet gromko progo- 
vore mužari 4 u znak, da se u crkvi na velikom oltaru izlaže 
Presveto Otajstvo: to naš Kralj uzlazi na svoje prijestolje. 

Pod kraj svečane Mise, na kojoj jaki seminarski zbor 
(danas i uz pratnju orkestra) pjeva u četiri i više grla, 
počne se redati procesija, velika i pobožna, da ju je milina 
gledati. To vam je jedno slavlje Srca Božanskoga, kojem 
se sigurno cijelo nebo raduje, 

Naprvo idu naši čestiti seljaci, u gustim redovima, 
četiri po četiri, ko kakva vojska. Zna ih biti golem broj. 
Godine 1926. nabrojilo ih se do 4000 (četiri hiljade), sami 
muškarci! Prednjaci uzdignu glas i zapjevaju, a ostali svi- 
jet prihvati onu starinsku popijevku, priprostu, ali dubo- 
kom vjerom veličajnu, kakvu su umjeli složiti tek oni davni 
vi jekovi žive i patnjom prokušane vjere: 

Zdravo Tilo Isusovo! na oltaru posvećeno. 

Zdravo Tilo Isusovo! Duhom Svetim upućeno. 

Zdravo Tilo Isusovo! od Divice porod eno . . . 

Mužari gruvaju, sjemenišna zvona danas kanda zvone 
radosnije i slijevaju se sa zvonima župne crkve u hvalo- 
spjev Presvetom Srcu. Procesija kreće. Za seljacima idu 
djeca raznih škola, pa gimnazija, razne Marijine kongre- 
gacije sa svojim krasnim zastavama, časne sestre Milo- 
srdnice: djevojčice njihove škole u bjelini, sipaju s dra- 
žesnim poklonom šaroliko cvijeće iz lijepih košarica, sipa- 
ju ga kud će proći Kralj nebeski u oblaku mirisava tamja- 
na; za Njim ide moleći krunicu bogoljubni ženski svijet u 
velikom broju. 


30. Apostol Srca Isusova 


209 


Inovjerci stoje nijemi, dive se toj velikoj vjeri, koja 
pokreće onoliki svijet, dok katolici padaju na koljena, a 
naći će se, koji će poljubiti i zemlju, kad se Isus približi. 

»Jedan odlični musliman videći tu silu pobožnog na- 
roda u vjerskom oduševljenju reče: ,Ako je tako i u Rimu, 
onda propadosmo svi!’ Umiri se, dobri beže! Štovateljima 
Srca Isusova nije ni do čije propasti, nego do spasa sviju. 
Srce Isusovo za sve ljude kuca. Četiri stotine godina šutjela 
su zvona u Bosni, pa nije čudo, što se narod veseli videći 
takovo slavlje!« 

Tako se otprilike, svečano i pobožno, slavio blagdan 
Presv. Srca i u Barbarićevo doba. Kako li mu je srce uži- 
valo i od sreće kliktalo, kad je bio svjedok takovom slav- 
lju onoga predragog Srca, za čiju je slavu i ljubav izga- 
rao. Jednu ovakovu proslavu spominje on u pismu ocu 
Kamilu Zabeu 21. lipnja 1896., na kraju sedmog 
razreda: »Svetkovina Presvetoga Srca proslavila se upra- 
vo krasno. Sinuo nam prelijep dan, a na glavi presvijetlog 
banjalučkog biskupa fra Marijana Marko- 
vića zasvijetlila se mitra. Isti je služio pontifikalnu sv. 
Misu, rekao propovijed o Presv. Srcu, a zatim predvodio 
procesiju gradom kao na Brašančevo . . . Malo kasnije po- 
hodio nas je dubrovački biskup d r. Josip 
M a r č e 1 i ć, koji je prije toga bio kod svečanosti Presv. 
Srca u Sarajevu. Oba su biskupa jako oduševljena za 
Presv. Srce, te će po svoj prilici početi slične svečanosti i 
u svojim biskupijama uvoditi. Svuda se radi u tom smjeru, 
samo naša Hercegovina, čini se, još spava duboki san. Nu 
ipak prije nekoliko dana obradova me list od predstojnice 
čč. sestara milosrdnica iz Mostara, u kojem moli, da se 
60 djece upiše u bratovštinu Presv. Srca. To je prvi vrtić, 
koji će se, ako Bog da, malo po malo razgraniti po čitavoj 
Hercegovini, da postane perivoj Presv. Srca.« 

Petar je, kako bijaše čedan, prešutio, čijom je zaslu- 
gom procvao taj »prvi vrtić«. Da je on bio taj skromni 
vrtlar, saznajemo iz pisma mostarske predstojnice zavoda 
ss. Milosrdnica, s. Radegunde Pogača r, 12S pisa- 


123 S. Radegunda Pogačar rodila se u Kamniku (u 
dravskoj banovini) 13. pros. 1851.; redovničke zavjete položila 23. 


Petar Barbarić 


14 


210 


30. Apoštol Srca Isusova 


nog ocu Puntigamu 27. svibnja 1897., dakle skoro iza Pe- 
trove smrti: Petar je njoj često pisao, neka bi se u školi 
i zavodu sestara što više štovalo Presv. Srce Isusovo i 
prečisto Srce Marijino; njegovih pisama ona više nema, 
jer prije velikih blagdana običaje spaliti sva pisma, pa je 
i zadnje njegovo spalila na Veliki Četvrtak (upravo na 
njegov smrtni dan!); ali ona zna, veli, sadržaj njegovim 
pismima, jer su bila u glavnom istog sadržaja: unaprije- 
diti pobožnost Srcu Isusovu, a svoju sestru O r u, koja je 
učila u samostanu, pripraviti za redovnički stalež, za koji 
je pokazivala sklonost. S. Radegunda nastavlja: 

»U svakom pismu osobito je izražavao želju, da naše 
gojenice i učenice u bratovštinu presv. Srca Isusova upi- 
šemo. Kad se uz najbolju volju njegovoj želji nije moglo 
udovoljiti (: u isto vrijeme zasnovao je naš mnogopošto- 
vani državnik »zadrugu sv. Ante«, pak je rekao, neka se 
pričeka sa bratovštinom Srca Isusova:), tako je žalosno 
pisao, žaleć, što na j glavni je sredstvo ne upotrebimo, što 
se milostima presvetoga Srca Isusova ne okoristimo. To 
je bio za me ukor. Samo da ga utješim, bez svakog obzira 
upisala sam sve učenice i gojenice II. III. i IV. razreda te 
mu odmah poslala (imena). O kako je bio zadovoljan i 
kako je opet preporučivao; među ostalim kaže, kako taj 
kršni hercegovački narod slabo poznaje presv. Srce Isu- 
sovo, koje ga jedino može spasiti, i neka mi u školi na- 
stojimo, da se ta pobožnost što više širi. Prije 14 dana 
bila je njegova strina ovdje, starica blizu 60 godina . . . 
Divno je slušati, kako ta priprosta starica razumije o što- 
vanju presvetoga Srca . . . Posljednji put, kad je polazio 
u Sarajevo, bio je slab, te je sve kaši jao. Ja sam ga upo- 
zorila, kako neka se čuva i t. d., a on sve: ,Kako je volja 
Božja i kako poglavari odrede.* Kako je svakom zgodom 
umjestno znao štovanje presv. Srca Isusova preporučiti, 
tako je i tom prigodom kazivao, da duh pakleni nastoji iz 
svih sila da ih što više uhvati u svoje mreže; čuo je, da su 
slobodni zidari već u Metkoviću, kako su u ve- 


ru j pa 1875. Ta plemenita redovnica služila je Crkvi i narodu u 
Bosni i Hercegovini kojih 30 godina, poštovana i ljubljena 
od svakoga. Umrla je u Zemunu 17. prosinca 1924. 


30. Apoštol Srca Isusova 


211 


likoj pogibelji Mostar i Hercegovina; samo štovanje 
presv. Srca Isusova i sv. krunica, to su bedemi, veli on f 
koji bi mogli siromašnu Hercegovinu očuvati od tih po- 
moćnika vražjih.« 124 

Petar bi bio dao i zadnju kap svoje krvi, da Hercego- 
vina postane jedan veliki cvjetnjak Srca Isusova. Što je 
najviše mogao, to je zaista i učinio, da to bude. No njegov 
pravi apostolski duh obuhvaćao je ne samo Hercegovinu, 
nego uopće svaku stopu hrvatske zemlje. Zato je i nastojao 
da predobije za apoštolski rad i za širenje drage mu po- 
božnosti drugove iz raznih naših krajeva. 

»Bijaše upravo prije praznika,« pripovijeda jedan od 
drugova Petrovih, »iza sedmoga razreda. Barbarić se še- 
tao sa svojim sudrugovima pod hladovitim drvetima na 
igralištu. Govorilo se o tom, što će bivši sedmi razred do- 
bra učiniti u praznicima kod kuće i među drugima. On 
predloži, neka svaki prema svojim prilikama i silama na- 
stoji širiti među pukom bosanskim pobožnost prema Presv. 
Srcu. Neka niko ne veli — proslijedio Petar odu- 
ševljeno, — da to nije za naš narod. Hoće narod, samo ti 
njega uputi! A na to spomenu, što je sam u tom pogledu 
iskusio, te ne popusti, dok nije svaki obrekao, da će barem 
koliko uzmogne širiti ovu pobožnost.« 


124 Što inače veli dobra s. Radegunda o našem Petru, ne ide u 
ovo poglavlje, ali je vrlo lijepo i prilično važno, pa to uvršćujemo 
na ovom mjestu: »Kako je žarko Boga ljubio, tako je u Bogu ljubio 
i štovao svoje poglavare, s njima radost i žalost dijelio . . . Kad smo 
za njega molili i svetu pričest prikazali, sve mi se činilo, da on ne 
treba, , te sam namijenila, neka je njegova, pa neka on odredi kako 
želi . . . Želila sam odmah otpisati, ali imam vazda mnogo posla, te 
sam cijeli dan u školi. Danas, na Spasovo, hoću da ove slabašne 
retke pošaljem, da me savjest više ne kori. Od srca želim, da što 
prije Vašu plemenitu zamisao udjelotvorite i opišete život tog izvr- 
snog mladića, koji se je rodio u kršnoj Hercegovini, oplemenio, pro- 
cvao i za nebo dozrio u ponosnoj Bosni, da sa svojim miomirisom 
privlači srca svojih zemljaka. To bi bio ideal ovozemne mladeži, jer 
im po rodu i krvi pripada. On pako, koji je za života toliko nastojao 
oko štovanja Božanskoga Srca, neka nam bude u nebu zagovornik. 
Sve na veću slavu Božju!« 


212 


30. Apostol Srca Isusova 


Glavnim sredstvom, da se pobožnost spram Srca Isu- 
sova unaprijedi, držao Barbarić »Glasnik Srca Isusova«. 
»Kad sam g. 1894.« piše o. Zabeo, »pripovijedao u školi, 
kako se novi (hrvatski) Glasnik posvuda lijepo pri- 
mio i kako mu narastao broj članova, zaboravi Petar posve 
na svoju mirnoću, te si od veselja živo tro ruke.« Tolikom 
revnošću, kao da mu je to sveta dužnost, nastojao je da 
Glasniku pribavi što više pretplatnika. Znao bi Petar za- 
redati od jednog do drugog, pa moliti i nagovarati, da se 
svaki pretplati: »De bronze ti, kad će toliki drugi, učini i 
ti tu radost Presv. Srcu! Pa šta je to 36 novč.?« Za siro- 
mašnije đake nije žalio da sam plati, premda mu je nov- 
čarka bila tanka. Da, njegova je zasluga, što jedne godine 
pretplatiše Glasnik Srca Isusova gotovo svi pitomci druge 
divizije. Posvuda bi Petar udarao u bubanj, pa većinom 
s uspjehom. Kako se vidi iz njegove bilježnice, sakupio je 
on Glasniku u Vitini 8, a u svom zavičaju preko 20 
pretplatnika. 

Ali sve je to bilo njemu premalo. Po svim brežuljci- 
ma i zvonicima, na svakoj kolibici milog si zavičaja želio 
je on vruće da ugleda zastavu Presv. Srca. 

»Već dugo sam mislio o tom,« piše Petar 21. ožujka 
1893. bratu si fra Marku, »kako bi se i naš narod upoznao 
s najkorisnijom i nebu najmilijom pobožnosti, pobožnosti 
k Presv. Srcu Isusovu. Jako sam se obeselio, čuvši, da će 
Glasnik Presv. Srca Isusova ove godine u svečanijem ruhu 
izaći, manja mu cijena biti, a obraz svjetliji nego lani. 
Vrlo mi je žao, što siromašni naš narod ne zna za tolike 
milosti i blagodati, što ih dijeli Bož. Srce Isusovo. S ovim 
dakle Glasnikom sinu mi tračak nade, da će se širom i 
naše domovine oriti slava Bož. Srcu Isusovu. 

»Ali to može biti tek onda, kada narod upozna Presv. 
Srce. Onaj pako, koji će to učiti, koji će narod upoznati 
s ovim izvorom milosti, biće baš Glasnik Presv. Srca Isu- 
sova«. Zatim nuka brata si, neka širi pobožnost Presv. 
Srcu Isusovu; pošalje mu »Poziv na pretplatu« i nekoliko 
komada Glasnika na ogled, moleći ga, neka ih razdijeli 
među puk, i neka sakupi lijepi broj promicatelja pobož- 
nosti Srca Isusova. 

Opetovno obratio se Petar na tajnika mostarskog bi- 
skupa, fra Ambru Miletića, koji je nekad bio 


30. Apostol Srca Isusova 


213 


njegov župnik i štititelj, proseći ga, neka bi se što življe 
zauzeo, da se pobožnost Srca Isusova raširi u Hercegovini. 

Tako je plemeniti mladić pun vatrene ljubavi spram 
Srca Isusova sve kušao, da usadi barjak Božanskog Srca 
na krovove milog zavičaja svoga, a i širom cijele domovine. 

Za plemenita čovjeka, koji je u životu tvorio dobro, 
veli stara latinska riječ: »Defunctus adhuc loquitur: I 
mrtav još govori.« Govori tako i Petar Barbarić još danas, 
svojim primjerom. Djelovao je odmah nakon svoje bla- 
žene smrti i svojim radom za širenje najmilije mu pobož- 
nosti. Tako je jedan travnički četvrtoškolac, potaknut 
Petrovim primjerom, za vrijeme ljetnih praznika g. 1899. 
obašao 7 sela i poučavao seljane štovanju Presvetoga Srca. 
Pa kako je uspio! Upisalo se u Braštovšinu Srca Isusova 
preko 1600 (hiljadu i šest stotina) osoba, a i poslije su 
stizavala u Travnik nova imena iz onoga kraja. 


31. ISUS ZOVE. 


A. ZVIJEZDA POZIVA SVEĆENIČKOGA. 

Žetva je istina velika, no poslenika je malo. 

Molite se Gospodaru žetve . . . 

Riječi Gospodinove. (Mat. 9, 37). 

Toliko je strahočitanje imao Barbarić, dječak od 15 
godina, prema svećeničkom staležu, da mu se od radosna 
uzbuđenja malne zamaglilo, kad mu je njegov vrijedni 
učitelj V u k s a n pokazao mogućnost, da bi i on mogao 
postati Kristovim svećenikom. Bio je tada premlad, da bi 
potpuno shvatio vrtoglavu visinu, na koju Gospodin stav- 
lja smrtnog čovjeka, davši mu vlasti božanske. On je svo- 
jom živom vjerom više slutio veličinu Kristova svećeni- 
štva, ali je to bilo dosta, da se bez daljeg promišljanja 
odazove pozivu Isusovu i rekne s pismoznancem u evan- 
đelju: »Učitelju, eto me za tobom, kamogod pođeš« (Mat. 
8, 19). I blaga Providnost Božja utre mu put u Sjemenište, 
gdje će mu svećeništvo sinuti u svojoj nehotičnoj veličini 
i on se onako ozbiljno pripravljati za poslenika na njivi 
Gospodnjoj. On je poslije bio duboko uvjeren, da je nje- 
gov poziv od Gospodina, čija ljubezna Providnost vodi 
čovjeka iskrene volje konačnom cilju putem, koji odgo- 
vara njegovim sposobnostima i sklonostima. Što se njega 
samoga tiče, tako je bio uvjeren o božanskom porijeklu 
svog poziva, da bi bio smatrao teškom uvredom Gospodi- 
na Boga tom se pozivu iznevjeriti. Govorio bi: »Za zvanje 
bio bih spreman makar i sto puta umrijeti.« 

Dok je Petar, da se odluči za svećeništvo, trebao tek 
nekoliko trenutaka, ima ih mnogo, koji stvar pretresuju, 
o njoj mozgaju, kadšto i dugo vremena, čitaju, pitaju, 
mole rasvjetljenje Duha Svetoga, i onda se odluče za 


A. Zvijezda poziva svećeničkoga. 


215 


sveti stalež, no oni dobro znadu, da im Gospodin stavlja 
na volju, hoće li se odlučiti za savršenije i — teže. Dešava 
se i to, da netko ima sva svojstva, koja se po sudu Crkve 
hoće za pravo zvanje svećeničko, spoznao je i besprimjer- 
nu korist svećeništva za neprolazna dobra ljudi, ali još se 
nekud plaši, pa zbog te bojazni drži, da nije pozvan: u 
tom se vara, jer ona bojazan samo je znak, da ne srće 
naprijed zatvorenih očiju. Bojazni će nestati, kad dušom 
prevlada ljubav k Isusu, Sinu Božjemu, i k Njegovoj 
Crkvi, za koju, jer je ona mistično tijelo Kristovo, treba 
da smo spremni prinijeti potpunu i neopozivu žrtvu svoje 
čitave osobe. Ta je žrtva zalog vječne, pa i vremenite 
sreće mnogih. 

Barbarić je bio sretan i presretan, što ga je Isus 
odabrao za božansku službu oltara i za spašavanje duša 
otkupljenih Njegovom gorkom mukom i smrću; nije po- 
znavao straha i kolebanja. U duhovnim vježbama, što ih 
je učinio g. 1893. kao petoškolac, zabilježio je o svećeni- 
stvu ove osjećaje i misli: 

»Kolika sreća za mene, što sam u sjemeništu — u 
kući Božjoj. Nije to moja zasluga ili žrtva, nego osobita 
ljubav Božja, koja me hoće na toliku čast, na čast sveće- 
ničku uzvisiti. Čast svećenička je čast najveća na ovom 
svijetu. Svećenik zastupa Boga samoga, Isusa Krista; 
oprašća grijehe, što samo Bog može, a drugi nitko. 

»Svećenik mora da je prava slika svoga uzora Isusa 
Krista. Njega mora pred očima imati pri svakom svom 
djelovanju. Njemu mora da je zahvalan za taku i toliku 
milost i odlikovanje. Njega mora moliti, da ga uzdrži u toj 
milosti. Pa i mene Bog u neizmjernom svom milosrđu 
izmed toliko drugih pozva u svoju kuću samo iz ljubavi, 
a ne zbog moje kakve zasluge. 

»Hvala Ti, Bože, na tom velikom daru. Daj mi, molim 
Te, milost, da budem vrijedan toga poziva, da budem ha- 
ran i zahvalan svomu dobročinitelju, da budem dostojan 
prikazivati med narodom Tvog jedinorođenog Sina. J a 
Ti pako obećajem, da ću odsad nastojati uz pomoć Tvoju, 
da budem živa slika Tvog milog Sina, On da mi bude u 
svem uzor. On nek mi je jedini cilj, a ne drugo ništa (sic). 
Ne ću hlepiti za onim, što svijet napredkom zove, a što 


216 


31. Isus zove. 


je kod Boga nazadak, nego ću gledati, da se što više pri- 
maknem svom vječnom cilju.« 

Uz takovo shvaćanje svećeništva Petar se svakako 
nije plašio žrtava, što ga čekahu u duhovnoj pastvi. Po- 
znavao je on te žrtve u svojoj užoj domovini, gdje je život 
svećenika po seoskim župama težak i mukotrpan. Vidio 
je na pr. siromaštvo velike većine tamošnjih svećenika, 
da o drugim teškoćama i ne govorimo. Dok je njegov 
brat fra Marko bio »sezonski« dušobrižnik na planini 
Z v i r n j a č i iznad R a k i t n a u duvanjskom polju, do- 
šao mu Petar na praznike. Fra Marko mu u pismu, kojim 
ga je zvao, usput opisao svoje boravište i spomenuo, da 
ima kuću s mnogo prozora. Uistinu pak bila je to kukav- 
na koliba zbijena od dasaka, između kojih su ostali raz- 
maci ili rupe, i eto ti — koliko rupa, toliko prozora! 
»Dođe on«, pripovijeda fra Marko (1935), »a ja se sakrio 
i virim. Iza svake se daske vidi. Dođe on i pita jednog 
čovjeka: ,Gdje je župni stan?' — Ovaj mu pokaza kućicu. 
— ,Zar to? Ja sam mislio po opisu, da je velika’. — Obojica 
smo se slatko smijali«, završio fra Marko svoje pripovije- 
danje. Blago narodu, koji ima takve svećenike! 

Svećenike je Petar vazda veoma poštivao, pa je to i 
bio razlog, što je svom rođenom bratu fra Marku govorio 
V i , kako vidimo u slijedećem pismu. Povod pismu bila 
je okolnost, da je fra Marka zapala vrlo siromašna župa 
hercegovačkoga krša. Čovjek bi očekivao, da će brata 
tješiti, no on je sve, pogotovo svećeničku službu, proma- 
trao u vidu vječnosti (sub specie aeternitatis), te umjesto 
da si brata tješi, on mu čestita: 

»Najsrdačnije Vam čestitam župništvo! Ali — možda 
ćete reći — kako mi možeš tako šta govoriti čuvši kako 
sam se lijepo obikao?! Baš toga radi Vam čestitam, jer 
Vam je Providnost takovo mjesto dodijelila, gdje si mo- 
žete ubrati lijepi broj krasnih ruža za krunu nebesku, pa 
makar ih i iz trnja vadili. Moleći dragoga Boga, da Vas 
pokrijepi svojom milošću, te uzmognete biti povjerenom 
stadu pravi otac i pastir, koji će ih privesti u ovčarnica 
Isusovu, kličem Vam: neumorno radili na slavu Božju, na 
spas duša i na ponos Crkve«! 


A. Zvijezda poziva svećeničkoga. 


217 


Istom dva ili tri tjedna pred smrt u dva je pisma upo- 
trebio Ti, ali se za to u prvom ispričava bratu ovako: 

»Ti ćeš možda pitati: zašto na jedan put Ti? Nemoj 
misliti, da sam ja svoju dužnost prestao vršiti i Tebe kao 
najstarijega brata i svećenika poštivati; nego mi se je na- 
govor T i ovaj put mnogo ljepši i miliji pričinio nego V i. 
Da sam ja zdrav, ja Te ne bi ni sad nazvao Ti, jer sam 
Te mislio tako istom kod svoje prve svete Mise nazvati; 
ali u stanju, u kakvom se sada nalazim, ne smijem nikad, 
bez vrhunaravne pomoći, na to ni pomisliti. Zato Te na- 
govaram sa Ti, ta i onako znam, da to ne ću dugo 
činiti.« 

Nije trpio, da bi tko u njegovoj prisutnosti išta rekao 
na svećenike. Nekom gospodinu, koji je rado zadirkivao 
u izvjesne redovnike, reče Petar baš u lice: »Ali, oni 
redovnici ipak su svećenici, a proti svećenicima nije 
slobodno tako ružno govoriti«. 

Slabo li je neki poznavao Barbarića, kad ga je dosta 
otvoreno mamio, nek ostavi Sjemenište: onako darovit 
danas sutra će dobiti lijepo profesorsko mjesto. Petar mu 
odlučno odreže: »Šta bi mi koristilo i tisuću profesorskih 
mjesta, kad za to ne bih imao ni sklonosti ni zvanja? 
Svako se mora Božjoj volji podvrći, a nitko ne smije po 
svojoj volji da radi«. 

Drugome, koji je udario u slične žice, dade Petar ovu 
pouku: »Uz zvanje, za koje Bog koga odredi, privezuje On 
i izvjesne milosti; nu udari li čovjek drugim putem, to mu 
ih Bog ne daje. A ja kako bi se mogao spasiti bez onih 
milosti, i to u staležu, za koji nikako nemam poziva.« 

Našao se čak jedan, koji se, doduše u dobroj namjeri, 
usudio svjetovati mu, neka najprije bude vanjski svećenik, 
a pod stare dane, kad onemogne, neka pođe u koji samo- 
stan, tamo će ga bolje njegovati! »Dakle dvoje zvanje 
imati!« s negodovanjem uskliknu Petar. »Najprije sveće- 
nik, onda redovnik, i to zato, da budem bolje njegovan!« 
Takav sebičan račun bio je posve tuđ plemenitom mladi- 
ću, koji se trudio da bude sličan Isusu siromašnom, poni- 
ženom, pogrdama nasićenom i žrtvovanom za ljude, jer ih 
je do kraja ljubio. Ništa Barbariću nije moglo da bude tu- 
đije, nego kramarsko shvaćanje staleža nad svim sta- 
ležima. 


218 


31. Isus zove. 


Držeći na pameti ganutljivi poziv Spasiteljev, neka 
se molimo Gospodaru žetve, da bi poslao poslenike na 
svoju njivu, već zrelu za žetvu, Petar se često molio za 
Sjemenište, a kad bi opazio, da je kojem seminarcu za- 
prijetila opasnost da izgubi sveto zvanje, on bi upro sve 
sile i trudio se na svaki način, da tu pogibao ukloni, oso- 
bito kad se radilo o Marijinom zborniku. Gdje nisu ko- 
ristile ljubazne riječi, tamo je znao biti vrlo ozbiljan. 
Seminarac neki, inače čestit i vrijedan, ali, kako je Petar 
držao, zaveden od tobožnjih prijatelja, naumio ostaviti 
Sjemenište i proslijediti nauke na svjetskoj gimnaziji. 
Barbariću se to dade veoma na žao. »Ti priznaješ«, reče, 
»da imaš zvanje za svećenika, i priznaješ, da se izlažeš 
opasnosti da ga u gradu N. izgubiš. Ti dakle ne smiješ 
ostaviti Sjemeništa!« Kad se pak ovaj branio, da ide iz 
Sjemeništa zbog slabog zdravlja, Petar će mu odrješito: 
»I kad bi sutra imao umrijeti, ti ne bi smio ići u grad N. 
Ti ćeš onamo izgubiti zvanje, a to će te poslije ljuto bo- 
liti«. — ,0 nikad!’ reče lakomisleni đak. Na to odvrati 
Petar: »Sigurno ćeš se za to kajati na sudnjem danu«. Taj 
đak doista ostavi Sjemenište, ode na gimnaziju u N., a 
svećenik ne postade, kako je Barbarić i predvidio. 

U jednom pismu prijatelju Marijanu Kelavi 
(2. veljače 1895.) upire on prstom na dva uzroka, s kojih 
gdjekoji seminarac okreće leđa svećeničkom pozivu: 

»Ti si u svom posljednjem listu naveo stih: Tempora 
mutantur, et nos mutamur in illis. 125 I ja ga mogu ovom 
prigodom upotrebiti, samo što bih ga sada ovako preveo: 
Praznici se mijenjaju, i mnogi se mijenjaju u njima. 
Jer za koje sam mislio da su čvrsta i nepokolebiva zna- 
čaja, da će sve pretrpjeti za svoje uzvišeno zvanje: evo 
takovih, gdje dragovoljno ostavljaju sjemenište, a to bez 
ikakva zdrava i valjana razloga. Jednog ili drugog od- 
vukla je iz sjemenište i ona rečenica (koliko se po spo- 
ljašnosti suditi može) : Komoic; ofidoov %’ avzdg 8x(3t]gt] xaxog: 
(hrv.: Družiš li se sa zlima, i sam ćeš postati zao). Nego, 
pustimo ih Bogu i savjesti njihovoj. Mi ih moramo žaliti i 
za njih se moliti, da ih Bog obrati i uzdrži na pravom putu. 

125 Vremena se mijenjaju, i mi se mijenjamo u njima. Pravilno 
glasi latinski stih: Tempora mutantur, nos et mutamur in illis. 


A. Zvijezda poziva svećeničkoga. 


219 


Eh, kad bi se držalo one zlatne: Batte ii ferro, mentre 
e caldo (Kuj željezo, dok je vruće), ne bi dotle došlo. Dok 
nam je srce potpuno mirno, a duša rasvijetljena svijetlom 
milosti, tad valja odabrati zvanje i u njemu se učvrstiti; on- 
da ćemo i za vrijeme velike kušnje vjerni ostati Bogu.« 

U svećeničkom staležu Petar nije očekivao ni tražio 
nikakve svoje vremenite koristi; jedno je samo želio: Boga 
slaviti, duše Njemu privoditi, nesebično narodu služiti, 
osobito najzapuštenijemu, pa je želio da jednom bude žup- 
nik ne u gradu, nego na selu. Takvim se mislima rado ba- 
vio, dok je bio zdrav, a malo vremena pred smrt reče 
nekom Ocu, koji ga je pohodio: 

— Prije bih često na to mislio, kako ću si najbolje ure- 
diti župu, kad je dobijem. Nikad nisam težio za tim, da žup- 
nikujem u gradu, već mi je jedina želja bila, da me smjeste 
u kakvu župu na selu. I ovu bih ja tako lijepo uredio, te 
bi u njoj nadnaravni život cvao. Ja ne bih prije mirovao, 
dok ne bi u ovoj župi uveo pobožnost Srcu Isusovu, bra- 
tovštinu škapularsku i svete Krunice. Ako onamo ne bi 
bilo škole, sam bih djecu drage volje podučavao. 

— Zar ne, ti bi i crkvu držao u redu i čistoći? upade 
mu u riječ onaj Otac znajući dobro, kako je on oduševljen 
za red i čistoću u domu Božjem. 

— Šta, u redu držati? ja bih i novu crkvu sagradio, 
jer u nas je malo crkava. Prije svega ja bih svoj narod za 
to oduševio i po tom bi novi hram Božji podigao, pa bih ga 
dakako u redu držao, osobito gostarice. Bože moj, 
kakove su iznutra mnoge crkve! O kako mora da je blažen 
svećenik, koji si je župu tako uredio, te mu župljani živu 
život nadnaravni! Takova je župa pravi raj! To je sasma 
drugo, nego biti profesor ili odvjetnik! No, čovjek snuje, 
a Bog određuje. Sad više ne mislim na te ideale. 

Gospodin Bog zadovoljio se Petrovom dobrom i sve- 
tom voljom, da Njemu služi u dušama; drag Mu je bio ono- 
liki njegov trud, što ga je ulagao u to, da steče kreposti 
pravog Isusova svećenika i usvoji znanje potrebito ili ko- 
risno za savršeno vršenje divne svećeničke službe Ta nje- 
gova priprava u zatišju Sjemeništa bila je posvećena Bogu 
onom velikom dobrom nakanom, koja je davala snagu i 
jedinstvo svemu njegovu radu i življenju, a preobražavala 


220 


31. Isus zove. 


ga svjetlošću i radošću. Tim je eto po namisli svete Pro- 
vidnosti Gospodinove postao uzor svima, koji se poput 
njega spremaju za službu oltara. I ako sam nije stigao sre- 
će, da »pristupi k oltaru Božjem«, on je svojim svijetlim 
primjerom bez sumnje već mnogima bio vodič do svetišta. 


B. »DOĐI ZA MNOM! 


Isus odgovori (mladiću): Ako hoćeš 
da budeš savršen, idi prodaj imovinu i 
podaj siromasima, i imat ćeš blago na 
nebu; i dođi za mnom (Mat. 19, 21). 

Otkad postoji sveta Crkva, uvijek se nalazio velik broj 
duša, koje su poslušale poziv božanskog Učitelja i pošle 
za Njim, da Mu cijelim svojim življenjem budu što slični- 
je. Poziv i primjer Sina Božjega napunio je već u davna 
vremena pustinje pustinjacima i samostane redovnicima, 
koji Spasitelja nasljedovahu u evanđeoskom siromaštvu, 
djevičanskoj čistoći i svetom posluhu. Na vršenje tih »evan- 
đeoskih savjeta« vezahu se zavjetima, a vežu še i 
danas nebrojeni. Sveta Mati Crkva je od davnine s osobi- 
tom ljubavlju prigrljavala tu svoju velikodušnu djecu i 
materinski se skrbila za njih, a kad je trebalo, ona ih je 
odlučno branila kao lavica svoje mlade. Ljudska je sebič- 
nost kadšto na njih odapinjala strjelice, slabi katolici sma- 
trahu ih suvišnim, neprijatelji kraljevstva Kristova radili 
su im o propasti, no pravi su ih katolici voljeli, cijenili, po- 
magali. 

Redovnički stalež ima potpuno pravo da postoji već 
samim tim, što je od Boga dano sredstvo za vlastito po- 
svećenje, No povijest kazuje, da su dobro uređeni samo- 
stani vazda bili, a i danas su, jaka žarišta vjerskog života 
i prave uljudbe i prosvjete. U vremenima pak, kad je Crkvu 
gušio svjetski duh ili velikom dijelu Crkve krivovjerje 
ugrožavalo opstanak, Božja je Providnost često slala po- 
moć iz samostana. I kaošto su u srednjem vijeku ponajviše 
crkveni redovi obraćali i obratili narode na kršćanstvo, 
tako i danas u prekomorskim misijama nose glavni teret 
redovnici i redovnice. 


B. »Dođi za mnom! 


221 


Kad znamo, kako je Petar Barbarić cijenio, duboko 
poštivao i ljubio sve, što Crkva cijeni i preporuča, ne će 
nam se biti teško domisliti, što je on sudio o redovničkom 
staležu. Kad je njegova dobra sestra 0 r a pokazivala 
znakove redovničkog poziva i zaželjela da postane sestra 
Milosrdnica sv. Vinka, on je gotovo jedini od čitave obi- 
telji nju zagovarao i pomagao, on ju je i poticao na što 
bogoljubniji život, da se što bolje pripravi za redovnički 
stalež. Bit će da je ona po njegovu savjetu u jesen 1896. 
počela primati svetu pričest po tri puta u tjednu, utor- 
kom, petkom i nedjeljom, kako mu javljaše pismom od 
4. studenoga rečene godine. Već je stvar bila dozrela, te 
je imala poći u Zagreb, ali je novi superior Dr. Andrija 
J a g a t i ć odredio, nek pričeka u Mostaru, dok on javi 
sestri predstojnici da krene u Zagreb. Ori se, vidjeli smo, 
nije ispunila želja da Bogu služi u redovničkom staležu; 
na čemu se stvar razbila, ne umijemo reći. 

Do sedmoga razreda Petar je mislio samo na sveće- 
ništvo. »Na početku sedmoga razreda«, pripovijedao Petar 
jednom prijatelju, »stalo me nešto vući u Družbu Isusovu. 
Promatrao sam život njezinih članova, što rade i t. d., i 
želja, da budem Isusovcem, rasla je u meni sve više. Želju 
svoju saopćih ispovjedniku. Ovaj mi savjetuje, neka stvar 
zrelo promislim i napišem razloge »pro et contra« (za i 
proti). I to učinih u duhovnim vježbama u 
sedmom razredu. Tada sam ozbiljno i svestrano mislio o 
izboru staleža i zabilježio si, što me vuče u Družbu Isusovu 
i što me od nje odbija«. 

Dok se bilježnica duhovnih vježba sedmog razreda sva 
je prilika izgubila, kako smo to spomenuli na svojem mje- 
stu, sačuvao se do danas (1936) maleni izvorni spis, gdje 
je Petar na dvije strane zapisao svoj pro i contra. 
Spis nema potpisa, ali pismo posve sigurno odaje, da je 
pisan Petrovom rukom. Taj dragi plod Petrove duše pri- 
općujemo ovdje doslovce, uz nekoliko sitnih popravaka u 
pravopisu. 

Pro: 

1, U redu mi je laglje čitav život provesti promatra- 
jući o Bogu; tu imam više vremena baviti se spasom vla- 
stite duše . 


222 


31. Isus zove. 


2. U duševnim dvojbama i teškoćama mogao bih laglje 
naći , tko će me posavjetovati i pomoći. 

3. U redu sam sigurniji da ću na čas smrti dobiti sv. 
popudbinu , doćim kao vanjskom svećeniku je to teze. 

4. U redu nisam izložen pogibeljima svijeta , osobita 
glede sv. čistoće , proti kojoj ćutim mnogo napasti. 

5. Ovdje mi ne bi bilo pogibelji , da se podam mlita - 
vosti i besposlici , čega se bojim , budem li pripušten sam 
sebi. 

6. U redu dobivam toliko milosti kao nigdje 
drugdje. 

7. Nekaki nutarnji , makar i slab glas , katkad čujem ; 
kad naime tražim razloge proti redovničkome stališu: 
»radio ti i mislio , kako hoćeš , ipak ćeš postati redovnikom .« 

8. Č7 redu sam siguran , c/a aršzm ao//a Božju pokora- 
vajući se poglavarima doćim sam kao vanjski svećenik više 
pripušten sam sebi. 

9. U redu sam sačuvan od častohleplja (jer se tamo 
ne mogu postići kakove časti) dočim možda bi me kao vanj- 
skog svećenika za tim želja vukla. 

C o n t r a : 

1. Samo kad bi me minule napasti proti sv. vjeri i sv. 
čistoći, čini mi se, da bih sve ostalo lako svladao i da bih 
bio jako revan oko spasa duša. 

2. Osobitu neku sklonost ćutim za ispovijedanje, pro- 
povijedanje, obraćenje grješnika i opremanje bolesnika; 
zatim za širenje pobožnosti Presv. Srca, sv. krunice i ška - 
pulara. U tome bih, čini mi se, kao vanjski svećenik više 
mogao djelovati. 

3. Mogao bih stupiti u razne bratovštine, pa bih dobio 
dosta milosti za spas vlastite duše. 

4. Bojim se, da ne ću u redu nikad biti zadovoljan 
( osobito se bojim posta i vanjske pokore ), a kad bih morao 
kašnje istupiti, kamo bih onda? 

5. Još nemam pravog oduševljenja za red; samo kat- 
kad oćutim malu nasladu, i to obično onda, kad me kakva 
vremenita nezgoda snađe ; ali katkad i onda kad pomislim 
na pogibelji ovog svijeta. 


B. »Dođi za mnom! 


223 


6. Već sam dobom star; pa koliko bi trajalo, dok po- 
stanem svećenikom? ! 

To su bili razlozi i proturazlozi, što ih je Petar u mno- 
gim i vrućim molitvama pred Bogom pretresao. Napokon 
stvori čvrstu odluku, da će stupiti u Družbu Isusovu. »Dva 
su poglavito razloga«, prizna Petar sam, »odlučno na me 
djelovala i to: 1° Uvjerenje, da ću se mnogo sigurnije spa- 
siti u redu nego kao vanjski svećenik; a 2°, i to mi se oso- 
bito mili, što ću uvijek biti pod poslušnosti starješina; pa 
to mi je veoma drago. Ta ovakav ne može omlitaviti, jer će 
poglavari na nj vazda paziti; a onda znade on svaki čas 
sasvijem tačno, što hoće dragi Bog, da on čini.« 

Barbarić bio bi doskora svoju odluku izveo, ali mu 
ispovjednik svjetova, neka prije svrši gimnaziju, pa neka 
poslije »mature« uđe u Isusovački red; međutim neka o 
tom nikome ne govori. Petar vičan držati volju starješina 
za volju Božju posluša oba savjeta. 

Svoju tajnu čuvao je tako vjerno, te za nju sve do 
pred smrt nisu znali ni roditelji ni najpouzdaniji mu pri- 
jatelji. 


32. PROLJETNA OLUJA. 


U Barbarićevo vrijeme travnički bi seminarci na us- 
krsni utorak pošli na prvu proljetnu veliku šetnju iliti 
izlet. To je kanoti ići u E m a u s. Ugodna je stvar ovakav 
izlet nakon oštre zime, koja u onim bosanskim planinama 
traje duge mjesece, te čovjek baš od srca zaželi da već 
jednom grane proljeće sa suncem, blagim povjetarcem 
i zelenim livadama 

Na uskrsni utorak 7. travnja g. 1896. svanulo jutro 
dosta lijepo i prijatno; zrak je bio doduše svijež, no kad 
prigrije sunce, bit će baš ugodno hodati. Tako većina, pa 
i Barbarić, krenuše od kuće u ljetnim haljinama i bez ka- 
banice. Laka koraka uputi se vesela četa cestom, koja vo- 
di niz zeleno i plodno Travanjsko polje u Han 
Kumpaniju. Dobar je to komad puta, kojih 18 kilo- 
metara, ali vrijeme mladim pješacima brzo prolazilo u 
pričanju, šali i pjesmi. Međutim gomilahu se na nebu mr- 
ki oblaci, pa kad se četa primakla Han Kumpaniji, obori 
se na nju iznenada jaka oluja sa studenom kišom, a onda 
i sa snijegom, koji je sve gušće sipao kao iz rukava i za kra- 
tko vrijeme pokrio bijelim, hladnim plaštem dol i goru. To 
je vrebala zima; već se bila povukla u planine, no sad eto 
zaskočila proljeće, koje je istom prosulo svoje čare zem- 
ljom. Potisla ga je, na čas samo, ali je uginuo mnogi cvije- 
tak, koji je istom otvorio oči dragome suncu. Najkrasniji 
pak cvijet, koji je pao žrtvom nemiloj zimi i oluji, bio 
je Petar Barbarić. Toga onda nije nitko slutio, ali je istina, 
da je na tom proljetnom izletu vrebala na njega smrt: 
teško se nahladio, domala će ga uhvatiti i izjedati groznica 
i mučiti kašalj. 



Travnik: Seminarci donjih razreda (1932). 






Travnik: Isusovačko Malo Sjemenište na Bašbunaru. 





32, Proljetna oluja. 225 


Dne 26. travnja morade on u kućnu bolnicu. Liječnik 
je u prvi mah mislio, da nema nikakve opasnosti, ali groz- 
nica i kašalj nikako da popuste. Stvar je bila ipak vrlo 
ozbiljna. U drugom gimnazijskom razredu Barbarić je pre- 
bolio upalu porebrice, u četvrtom upalu pluća, koja je 
ostavila tragova; osim toga bio je tanka i visoka uzrasta, 
otporna snaga tijela nije bila velika, a uvijek je radio 
veoma naporno. Sad se eto još pridružila teška nahlada. 
Poglavari Sjemeništa upriješe sve sile, da spase dragi 
život. 

Do kraja školske godine 1896. Petar je, tada .sedmo- 
školac, sveđer bio u bolnici. Većinom nije ležao, ali bo- 
lest nije jenjala, pa se svi jako zabrinuše. Liječnik izjavi, 
da su pluća posve zdrava, a groznice će nestati u zavi- 
čajnom zraku. I tako odlučiše poglavari poslati bolesnika 
kući na praznike na oporavak. Petar to javljaše (22. lip- 
nja) bivšem travničkom magistru Kamilu Zabeuu 
Innsbruck, gdje je slušao teologiju. U slijedećem 
pismu, veli, javit će uspjeh ispita zrelosti, a sad mu pri- 
općuje, kako su prošli seminarci sedmoga i šestoga raz- 
reda. Taj put Barbarić, valjda zbog bolesti, nije bio 
prvak: imao je sedam izvrsnih i dva veoma dobra (iz 
hrvatskog i filozofije), dok je Diittmann imao samo jedan 
veoma dobar (iz filozofije). U Tirolu se od davnine veoma 
štuje Presveto Srce Isusovo, te Petar moli magistra, 
neka bi njemu i drugovima saopćio, kako se te godine 
slavio u Innsbrucku blagdan bož. Srca. 

Pred nama je skup pisama iz dobe Petrova bolova- 
nja, koje je potrajalo godinu dana. Većina je pisana nje- 
mu, ostala od njega. Neobičan osjećaj podilazi čovjeka, 
kad lista i čita ta izblijedjela pisma: nema na životu 
mnogih, koji su ih pisali, dok su drugi već davno odmakli 
od mladosti. Barbarićeva pisma odaju potpunu odanost u 
svetu volju Božju, ali i vedrinu čovjeka, koji je i u bolesti 
sklon za šalu. U pismima upravljenima njemu očituje se 
topla skrb za dragoga bolesnika. Evo odmah odlomak 
iz onoga, što mu ga je pisao u Šiljevišta glavni 
nadstojnik o. Puntigam na Ilinje 20. srpnja, uoči 
svojih godišnjih duhovnih vježba: »Kako si mi, moj dragi? 
Kako Ti zdravlje? Koliko puta mislim svaki dan na Te 


Petar Barbarić 


15 



226 


32. Proljetna oluja. 


i veoma sam zabrinut, osobito jer se nikako ne javljaš. 
U duhovnim vježbama molit ću se još više za Te, a molim 
Te, da ni Ti ne zaboraviš mene, da me dragi Bog opet 
okrijepi za cijelu godinu. Treba mi za se i za vas . . . 
Jučer sam bio u Zenici te sam tamo naručio za Te nov 
»pult« (visoki stol), i to takav, da možeš i stojeći učiti . . . 
Gledaj što god bolje možeš, da se sasma zdrav povratiš 
amo, onda će sve dobro i lijepo biti . . . « 

Sjemenište je Petra preporučilo liječniku dr. K u- 
harskomu u Ljubuškom. Taj ga je upravo očin- 
ski uzeo pod svoju skrb. Nažalost već kod prve pregledbe 
nađe Petrova pluća, osobito šiljak lijeve pluće, u takovu 
stanju, da se veoma zabrinuo. 

Bolesnik se isprva kod kuće osjećao gotovo još 
slabije negoli u Sjemeništu, ali domala bude mu nešto 
bolje, kad je naime stao uzimati nekakav lijek, što mu 
ga je propisao liječnik, i on se stao spremati da pođe 
u Ž u p a n j a c, gdje će se u blažem onom podneblju 
liječiti mlijekom. Međutim odmah na prvu vijest, da se 
bolesnikovo stanje u zavičaju pogoršalo, zabrinuti 
rektor o. P a n č i ć, još prije nego je mogao saznati za 
malo poboljšanje, pozove Petra natrag u Sjemenište. 
Petar odustane od nauma da putuje u Županjac, i uzme 
se pripravljati na put u Travnik. Sad navališe na njega 
rođaci i prijatelji, nek ostane doma, ta eto mu je bolje! 
Petar je samo odgovarao: »Velečasni o. rektor to hoće, 
ja moram slušati!« I doista sutradan krene, kamo ga je 
posluh zvao. 

U Sarajevu lijepo ga primi njegov bivši profe- 
sor, a tada rektor Nadbiskupskoga Bogoslovnog Sjeme- 
ništa, o. Franjo Hamerl, koga je Petar pohodio 
kadgod bi prolazio kroz Sarajevo. S profesorima bogo- 
slovije i s nekim bogoslovima (bio je i M a r i j a n K e- 
lava), premda slab učinio je izlet k »Dobroj vodi« na 
Trebeviću, koji se ponosno diže na južnoj strani 
Sarajeva. Rektor o. P a n č i ć bio je obaviješćen o ne- 
povoljnom uspjehu pregledbe učinjene od dr. Kuhar- 
skoga, pa je zamolio o. Hamerla, neka bi ga i on dao 
pregledati. Pregledbu je izvršio vrsni sjemenišni liječnik 
dr. B a y e r, koji nakon pomnog istraživanja izjavi, da 


32. Proljetna oluja. 


227 


Barbariću nema spasa: sušica je već odviše napredovala. 
Nalaz liječnika nije se Petru saopćio, ali, dok drugi bo- 
lesnici te ruke obično sebe varaju lažljivom nadom, on 
je cd početka prilično jasno razabirao, kako će stvar 
svršiti. Nije ga ipak svladao strah. U četvrtak 13. kolo- 
voza krene iz Sarajeva u Travnik u društvu travničkih 
profesora: o. Josipa Celinšćaka i o. Maksa 
Hormana, 

Nije slutio ozbiljnosti Petrova stanja njegov dragi 
nekadašnji župnik fra Ambro Miletić, kad mu je 
28. kolovoza pisao iz Mostara samo zato, da sazna, 
kako mu je. Ujedno ga očinski svjetuje: »Ne prigoni s 
naukom, nego se jači i kriepi, da groznicu što prije iz sebe 
istjeraš, jer ako se udomaći u tebi i steče pravo posjeda 
tvog i onako oglodjanog i izmorenog tiela, onda naopako.« 
Mislimo, da nije tek prazan izraz učtivosti, kad se dobri 
fra Ambro potpisuje ovako: »Tvoj svedjerni štovatelj . . .« 

Zanimivo je, da se Barbarić istog mjeseca kolovoza 
dao upisati u »Opću Bratovštinu Svete Kuće u Loretu«. 
Bit će se jamačno utekao zagovoru čudotvorne Gospe 
Loretske, da mu isprosi zdravlje. Sačuvala se u njegovoj 
skromnoj ostavštini originalna upisnica 126 s njegovim vla- 
storučnim potpisom i datumom od 30. kolovoza 1896. 

Iz pisma sestre mu Ore, u Mostaru 1. rujna, sazna- 
jemo ne samo njezinu silnu zabrinutost za bratovo zdrav- 
lje, nego da su isto bile u brizi i čč. ss. Milosrdnice, koje 
ga poznavahu: »Časna sestra predstojnica Te pozdravlja, 
i jako želi znati kako Ti je, jer joj č. s. predstojnica iz 
Travnika pisala, da si jako slab«. Na kraju dodaje dobra 
sestra: »Odmah javi, kako Ti ide sa zdravljem! Jako sam 
zabrinuta!« 

Otac A n t o, otkad je Petar zadnji put u životu 
ostavio rođeni dom i zavičaj, nestrpljivo čekao, da sazna 
pravo stanje svog ljubljenog sina, pa mu i pisao. Napokon 

12 ® »Petar Barbarić, župe Klobuk« unesen je u registar (XIX) 
pod brojem 15010. Upisnica tiskana 1895. na hrvatskom jeziku u 
Loretu kod Brancondia ima četiri stranice u šesnaestini. Kao 
»Sveopći Upravitelj« označen je (tiskom) »Fra Petar Ma iz Malage* 
Kaputar«. 


228 32. Proljetna oluja. - 

eto mu od njega pismo (8. rujna 1896), jedino koje se sa- 
čuvalo iz vremena Petrova bolovanja, a upravljeno ocu, 
pa ga točno u cijelosti donosimo: 

»Predragi oče! 

»Oprostite mi, što Vam nisam prije na pismo odgo- 
vorio. Pitate me, kako sam. No, hvala Bogu u mnogom 
idem na bolje, ali još nije posve dobro. Mogu Vam to pako 
kazati, da se oko mene radi koliko se ikako može. Dakle 
nemate se za što brinuti, jer znate, da nam je život u ruci 
našeg najboljeg Oca, svemogućega Boga, koji najbolje zna, 
ili nam je korisnije živjeti ili umrijeti. Neka bude njegova 
volja; predajmo se u njegove ruke, pak ćemo zadovoljni 
biti. 

»Htio bi poslati Frani očenaše, a nemam para. Dobio 
sam list od Ore. 

Srdačno Vas pozdravlja 

Vaš Petar.« 

S ovakvim je čuvstvima junački mladić uz’eo na rame 
teški križ, da na njemu trpi i svoj mlađani život žrtvuje. 


33. VELIKA RADOST. 


Petar započeo osmi razred, bio je »maturant«, ali je 
obuku polazio samo djelomice, kako sam piše 4. listopada 
prijatelju Kelavi: »S mojom Ti je školom, kad hoću, 
kad ne ću. Ali opet nema fajde duše gubit: kod računa i 
fizike sam bio mal ne svaki put. Na latinski sam sat išao, 
dok smo učili šlambikat Horaca, a posle jok. Na ostale 
predmete idem samo vrlo rijetko. Paček e! Dočepo sam 
se, znaš, onog starog harmoniuma, pa cvrljam po njemu 
bez milosrđa; deder naoštri svoje mužike, inače ću Te 
možda i preteć«. Ako dobro pogađamo, šali se tu dobri 
Petar, da rasprši žalost, za koju je slutio da zbog njega 
već napunja srce dragog prijatelja. 

Budući je Petar bar donekle polazio školu, dopušteno 
je uzeti, da je, dok je mogao, redovito prisustvovao sa- 
stancima kongregacije, kojoj je na početku osmog razreda 
još bio nadstojnik. Kao takav doživio je veliku 
radost, koja će biti kao kruna njegova nadstojničkog rada. 
Za one tri godine, što je bio zboru na čelu, mnogo je toga 
u kongregaciji njegovim nastojanjem učinjeno, zbornička 
kapela poljepšana, koješta novo nabavljeno. Jedno je još 
kongregaciji nedostajalo: lijepa zastava, znak zbor- 
ničke srčanosti i pobjede u borbi za najviše ideale. I dade 
Gospodin svom slugi tu sreću: bila je to nagrada za nje- 
govu toliku vjernost Gospi. Kongregacija je dobila za- 
stavu, kakvom se tada u nas rijetko koje mladenačko društvo 
moglo dičiti, a duguje ju dobroti rektora o. Pančića, 
veledušnosti jedne vrle katoličke gospođe iz Gornje 
Austrije i umjetnici-ruci čč. ss. Milosrdnica u Travniku: 
one su je baš krasno izvezle, s mnogo truda i požrtvovno- 
sti, koju one kao prave kćeri sv. Vinka Paulsko- 


230 


33. Velika radost. 


ga posvjedočuju u svakoj zgodi, kad treba poraditi za 
stvar Božju, Zastava je sva snijeg i ljiljan; na jednoj stra- 
ni resi ju slika Bezgrješne Djevice, na drugoj Srce Isusovo 
sa zlatnim tracima i s grčkim napisom: Toma) vixa (U 
tom ćeš znaku pobijediti). Te riječi, što ih je car Kon- 
stantin vidio s križem povrh sunca u poznatom vi- 
đenju u po bijela dana, odnosile su se na pobjedu u 
križu, no ovdje su one primijenjene Presvetomu Srcu. 
Tako su na zborničkoj zastavi izražene dvije najveće lju- 
bavi Petra Barbar ića: Srce božanskoga Spasitelja i pre- 
slavna Djeva i Majka Božja Marija. S kakvim je on bla- 
ženstvom gledao taj dragi barjak, kad su ga prvi put pred 
njim razastrli! 

Sad valja zastavu blagosloviti, dakako što svečanije, 
jer je to u devetnaestom stoljeću jedna od prvih Gospinih 
u Hrvata. Sreća se nasmije kongregaciji, da joj je blago- 
slovio Gospin stijeg sam đakovački biskup Dr. Josip 
Juraj Strossmayer, muž, koji je maloj Hrvat- 
skoj ime pronio svijetom. On će na Malu Gospojinu 8. 
rujna 1896. u Sarajevu prisustvovati posveti nove 
katedrale Srca Isusova, pa će se putujući uz Bosnu na- 
vratiti u Travnik. Kako je došlo do toga, ne umijemo ka- 
zati. Možda je sam zaželio vidjeti travničko Sjemenište, 
veliko djelo nadbiskupa Stadlera, koga će domala u Sara- 
jevu nazvati »čudotvorcem«, ili ga je zamolilo sjemenišno 
poglavarstvo, da bi svojim pohodom počastio nadbiskupski 
zavod i Marijinoj kongregaciji blagoslovio novu zastavu. 
Sad bilo kako mu drago, Travnik i Sjemenište zapade baš 
rijetka čast i sreća, da su mogli u svojoj sredini dočekati 
velikog biskupa. I dočekaše ga 4. rujna, kako se dočekuje 
najveći sin Domovine. Onakova oduševljenja malo je kad 
do onda bilo u Travniku. Osobito se istaklo Sjemenište, 
koje je osvanulo u svečanom ruhu, okićeno narodnim za- 
stavama dragih boja. U njemu će odsjesti visoki gost. Gimna- 
zijska glazba ona tri dana, što je biskup boravio u Trav- 
niku, gotovo nije prestajala, hrvatska se pjesma orila. 

Rektor je P a n č i ć pošao biskupu u susret na željez- 
ničku postaju L a š v u, trideset kilometara od Travnika. 
U 3 sata i po navijestiše radosni zvuci svih travničkih zvo- 
na, da je Strossmayer stigao. Sav je Travnik na nogama. 
Pred Sjemeništem čekaju profesori, đaci svrstani po razre- 


33. Velika radost. 


231 


dima, glazba, a nagrnula je sila naroda. Na rektorov po- 
zdrav Strossmayer odgovori kratko i srdačno, a đaci sami 
od sebe udariše u gromki Živio! Živio! ... Na licu 
im sja velika radost zbog sreće, što mogu vidjeti i pozdra- 
viti slavljenog Mecenu, dobrotvora hrvatskoga naroda. 
Glazba odsvirala poletan komad, a biskup uđe u crkvu, da 
se pokloni presvetom Otajstvu. Iza kratke molitve blago- 
slovi profesore, đake i narod, kojeg je došlo toliko, da 
nije mogao sav stati u crkvu. Na doček su došli i brojni 
članovi bosanske Franjevačke provincije, kojoj je Stros- 
smayer učinio veoma mnogo dobra. 

U subotu 5. rujna biskup je u 7 K sati služio tako zva- 
nu »đačku Misu«, a u 10 sati u pratnji kanonika dr. 
Anđelka Voršaka, dekana P u š e k a i rektora 
P a n č i ć a krenuo je u Guču Goru, da obađe Franjevač- 
ki samostan i crkvu, u kojoj počivaju smrtni ostanci bi- 
skupa Marijana Šunjića, njegova prijatelja i su- 
radnika. 

U nedjelju 6. rujna ujutro oko 7 i ^ s, uniđe biskup 
s procesijom u crkvu da odsluži svetu Misu. Poslije Mise 
izreče sedamdesetgodišnji biskup, na glasu govornik, du- 
hovnu besjedu o štovanju Majke Božje i Presvetoga Srca 
Isusova, kojom je svoje brojne slušatelje zadivio i odu- 
ševio. Zatim je izvršio obred blagoslova Marijine kongre- 
gacije. 

Na svečanom objedu, koji je priređen u čast njemu 
i odličnim gostima, održao je misaonu zdravicu i uz ostalo 
izjavio dvoje: 1° da još nije nigdje bio dočekan tako sr- 
dačno, kao u Travniku, 2° da mu je napose milo, što se u 
travničkom Sjemeništu budući svećenici odgajaju ne samo 
u pobožnosti, nego i u domoljublju. 

Poslije podne u 6 s. održana je u gimnazijskoj dvorani 
svečana akademija, za koju je poslije rekla VRHBOSNA 
(1896, str. 304), da je »slavlje podigla na vrh vrška«. 
Skladno pjevanje i oduševljena svirka glazbe i gromki 
Živio odjekivahu poslije akademije do kasne noći. 

Zbornike je razdragani biskup odlikovao još i tim, 
što se dao primiti u kongregaciju kao njezin počasni 


232 33, Velika radost. 


član, pa je i svoje ime vlastoručno upisao u zbornički 
imenik, kako je to prije njega učinio i nadbiskup 
Stadler . 127 

Šteta, što se nije nitko našao, da potanko opiše ovo 
rijetko slavlje, napose da zabilježi besjedu velikoga bi- 
skupa, I doček i brojne one priredbe priređene njemu 
u čast mora da su bile neobično lijepe i sjajne, dok je 
tadašnji novi urednik VRHBOSNE, kanonik dr, Ivan 
Š a r i ć, upravio Sjemeništu ove laskave riječi: »Mi če- 
stitamo velečasnim očima, rektoru i profesorom sjeme- 
ništa, koji nam tako znadu mlado bosansko srce pleme- 
niti i za visokim poletom zanositi. Uz takove Ignacijeve 
i naše junake i zatočnike sretna, ako Bog da, naša ši- 
ro tna Bosna! Slava im i hvala! Pa nam podigli i odgojili 
domovini mladih Štrosmajerovića!« 

To je posljednja svečanost, u kojoj je Barbarić su- 
djelovao kao nadstojnik Marijina zbora, a biskup Stross- 
mayer zadnji je zbornik, što je primljen u zbor za njego- 
va nadstojništva. 

Kolika je negdje bila radost i sreća našega Petra! 
Gospi je eto iskazana tolika čast, u mnogim je srcima 
bez sumnje porasla ljubav prema njegovoj premiloj »Vla- 
darici, Odvjetnici i Majci«, kongregacija će odsad u sve- 
čanim zgodama razvijati Njezin ljiljan-stijeg, među svo- 
jom braćom zbornicima vidi ona dva muža, koje će 
hrvatski narod vazda brojiti među najveće svoje sinove 
dok bude svijeta i vijeka! 

Blagoslov zastave minuo već davno. Tko bi prolazio 
hodnikom kraj kućne bolnice, primijetio bi kadšto blage 
zvukove harmonija, što dopirahu iz sobe, gdje je Petar 
Barbarić očekivao smrt; i kad bi prolaznik stao i po- 
slušao, što to bolesnik svira, razabrao bi, da je to po- 
svetna pjesma Gospina barjaka : 128 

127 Poslije su na isti način odlikovali prvu sjemenišnu kongre- 
gaciju preuzv. gospoda nadb. dr. Ivan Šarić, biskup dr. Antun 
Akšamović i biskup Lajčo Budanović. 

128 Prijevod pjesme *j* o. Karla Marije Andlaua D. I.: 

Lasst die Fahnen ivehen, 

Auf, ihr Briider, schliesst die Reih’n . . . 


33. Velika radost. 

Nek se barjak vije , 

U bojovni, braćo , red! 
Svaki da se bije 
Smjelo Gospi dizuć gled! 
Na bojištu mio 
Tvoj stijeg se nama pio, 
Pobjedu nam izvojštio, 

Marijo! 


233 


34. JOŠ JEDAN POGLED U SVETIŠTE DUŠE. 


Vi ste hram živoga Boga (2. Kor. 6, 16) 

Te riječi, što ih je sv. ap. P a v a o upravio kršćanima 
u Korintu, vrijede za svakoga pravednika: on je živi hram, 
u kojem na otajstveni način prebiva i djeluje Duh Sveti. 
Mi smo već često puta u toku pripovijedanja odgrnuli za- 
stor na hramu Barbarićeve duše. Lijep je taj hram i bogat, 
pa zaslužuje da ga i opet promatramo, kaošto se i putnik 
vraća lijepoj katedrali, da je se nagleda. 

Mi smo došli do onog odsjeka života Petra Barbarića, 
kad on čini zadnje priprave za ulaz u »dom vječnosti«, u 
blaženi život, gdje sunce ne zalazi. 

Pođimo, da ga pohodimo u njegovoj prostranoj sobi, 
punoj svijetla: na južnoj je strani sjemenišne zgrade, sunce 
u nju ulazi slobodno u svako doba godine. Ispred velikih 
prozora sobe, kakvih 15 koračaja od zgrade, diže se obro- 
nak obrastao gustim gajem crnogorice i bjelogorice: otuda 
struji u sobu svjež zrak, koji razblažuje grudi, dok bigli- 
sanje slavuja i pjev drugih ptica svake vrste razveseljuje 
srce. 

U sobi sjedi Petar za hrastovim stolom, po kojem je 
prostrto mnoštvo svetih slika, čitavo malo nebo, iza njih 
diže se metar visok kip Lurdske Gospe. Još do 
sredine zime Petar je polazio neka predavanja, ali sad se 
već oprostio s učenim knjigama i druži se gotovo jedino 
sa Svecima. Lijepo će nas i uljudno primiti. Istom uniđemo, 
on će ustati i s prijaznim smiješkom pozdraviti, a ne će 
sjesti, dok mu ne reknemo, premda mu koljena ponešto 
dršću od slabosti. Jednog je klerika ta Petrova čednost 
tako dirnula u dušu, da je rekao: »Ja inače Barbarića ni- 


Još jedan pogled u svetište duše. 


235 


sam izbliza poznavao, no ovaj susret ostat će mi u pameti 
dok sam živ.« 

To je letimičan pogled na vanjštinu hrama. Nutrina 
je još kud i kamo ljepša: zaista tu stanuje živi Bog s Anđe- 
lima i Svetima. Sve oltar do oltara. Glavni je i najljepši 
onaj Srca Isusova: pred njim gori dan i noć luč 
žarke ljubavi i preobrazuje čitav hram svojim čarnim svi- 
jetlom, koje je odraz Vječne Ljubavi. Da ta božanska luč 
ne utrne, Petar ju hrani neprekidnom molitvom i krepo- 
snim djelima; sad mu je najveće djelo — Bogu odano 
trpljenje. Prvi korak ujutro, zadnji navečer upravlja k Isusu 
u presvetom Otajstvu »na tom oltaru«. Gospin oltar 
sav je ljiljan i bijela ruža, oko njega milmiris vječnog 
svibnja; pred oltarom kleči Marijin zbornik, oko ruku 
ovio krunicu, oči pouzdano upro u Gospu: prikazuje svoju 
nevinu, neokaljanu mladost svojoj predragoj »Vladarici, 
Zagovornici i Majci«, vjerni »vitez bez ljage i prikora«. 

Pa i brižni poočim Isusa Krista, prečisti zaručnik 
slavne Djeve Marije, sv. Josip, ima tu svoje odlično 
mjesto. U svakoj duševnoj i tjelesnoj potrebi njemu se 
utjecao Barbarić; navlastito bi u naucima, kad bi naišao na 
teškoće, njega zazivao, svog moćnoga zaštitnika. Svaki se 
je dan njemu molio, osobito u mjesecu ožujku. Zadnje go- 
dine svog života svake bi srijede izmolio u čast svetom 
Josipu 7 Očenaša za sretnu smrt. 

Ne smijemo mimoići milovidne slike svetog Anđela 
Čuvara. Njemu se također jutrom i večerom preporu- 
čivao onom molitvicom: »Anđele Božji, čuvaru moj . . .« 

Eto nas pred kapelicom njegova imenjaka sv. Petra 
Apoštola: na zidovima vidimo cijelu galeriju slika 
svetih i blaženih, koji nose ime Petar. Cijelo je nebo 
Barbarić pretražio i sve svoje imenjake sabrao oko svog 
zaštitnika, prvaka među apoštolima i prvog Pape, pa ih je 
sve zajedno štovao i zazivao. U svojoj bilježnici zapisao si 
je dan, na koji se slavi spomen kojeg od te slavne osam- 
naestorice, da ne bi zaboravio iskazati im štovanje na dan 
njihove svetkovine. 

Isto je tako i sv. Franji Asiskom priredio u 
duši dostojan stan. Svom duhovnom vođi reče: »To mi je 
najmiliji Svetac.« Pa kad su mu jednom ponudili svetih 


236 


Jošj jedan pogled u svetište duše. 


moći na izbor, on izabra moći sv. Franje Asiskoga. Za 
njega je rano čuo od njegovih duhovnih sinova i odmah ga 
zavolio. 

Na jednom oltaru od bijela mramora tri bijela ljiljana: 
to su tri mila zaštitnika i uzora kršćanske mladeži, sv. 
Alozije G o ij z a g a, sv. Stanislav Kostka i 
sv. Ivan Berchmans. Koliko je Petar štovao sve- 
tog »anđela u tijelu«, to smo iznijeli na drugom mjestu. 
Svetoga Stanka, Gospina miljenika, ljubio je i častio kano 
zaštitnika svoje kongregacije, a drag mu je bio i zato, što 
je bio izdanak slavenskoga stabla. Najviše pak naginjalo 
mu srce svetom Ivanu Berchmansu: on mu je bio ljubimac 
i uzor. Kad ga netko upitao, zašto toliko voli baš ovoga 
sveca, u čijem životu nema vanrednih stvari, odgovori 
otprilike ovako: 

»Od svih puteva, što vode u nebo, meni se čini naj- 
kraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj, kojim ide čovjek 
ispunjujući točno i savjesno svoje obične dužnosti. I upra- 
vo zato mi je sv. Ivan Berchmans tako omilio, jer je i on 
tim putem udario i sretno prošao. Ja se nekud bojim sv. 
Alojzija, koji nije gotovo ništa ni jeo ni pio i onako oštar 
pokornički život sprovodio. A kako bih ja istom zaslužiti 
i dočekati mogao, da mi se kao svetom Stanislavu ukaže 
blažena Gospa i na moje griješne ruke položi svoje Božan- 
sko djetešce! 

»Svetog Ivana Berchmansar naprotiv može svaki čovjek 
lasno nasljedovati, jer on nije ništa neobična činio, nego 
je samo obične dužnosti vršio neobično savršeno. Da sam 
Isusovac, ja bi sebi odabrao ovog sveca za svoj uzor, njega 
bi nasljedovao, te nastojao da mu budem sličan.« 

Pa opet, premda nije bio Isusovac, povodio se Petar 
koliko je mogao za svojim svecem miljenikom, čije svete 
moći uvijek je nosio na srcu. Način, kako se može posve- 
titi dan Bogu, a sastavio ga je za sebe sv. Ivan Berchmans, 
vrlo se svidio Petru, pa ga je i prepisao za svoju porabu. 
Idući tako stopama svog uzora, on je postigao, da se i o 
njemu na kraju života moglo reći, što su mnogi izjavili o 
sv. Ivanu Berchmansu, naime, da na njemu nitko nije mo- 
gao naći išta prijekorna. Mi smo već iznijeli slične izjave 
o Petru, a sad još donosimo pismenu izjavu jednog trav- 


Još jedan pogled 'ti svetišta t dilse. 


237 


ničkog profesora, koji je zadnjih godina mnogo općio s 
Petrom: * ^- n < 

»Ja sam se raspitivao kod Petrovih; poglavara, profe- 
sora, učitelja i nadstojnika, kod drugova, suučenika i zbor- 
nika, stvar sam pomno razmislio, pa na temelju dobivenih 
obavijesti i svoga vlastitog iskustva od gotovo tri godine 
mogu, mislim, mirne duše izjaviti ovo: U našoj kući (Sje- 
meništu) nije nikad nitko opazio na njemu išta prijekorno 
ili što ne bi bilo u redu.« 

O. Puntigam dodaje toj izjavi: »Ja sam poslije mno- 
go i točno istraživao, no ipak sam taj sud morao ispraviti 
samo u nekoliko neznatnih stvarca. Ono nekoliko pogrje- 
šaka, za koje sam saznao, a koje sam načelno sve bez izu- 
zetka priopćio, ili je Petar sam prigodice pripovjedio ili 
su opažene na njemu u prve dvije godine njegova boravka 
u Sjemeništu, Nije li to vjerna Berchmansova slika?« 

Rado je čitao životopise Svetaca, tih najvećih junaka 
čovječanstva, dike i krune svete katoličke Crkve. Čitao ih 
je pak pomno, pa je često znao pripovijedati crtice iz 
života Svetaca. Žića sv. Stanka i sv. Alojzija poznavao je 
u tančine. Svetkovine Božjih ugodnika pobožno bi slavio, 
a često bi se na njih pripravljao devetnicom. Devetnice je 
činio tako često, da bi se jedna malne hvatala druge. Či- 
tava mu je godina bila kanoti dugačak lanac devetnica, 
jedna neprekidna molitva. Napose treba da spomenemo 
»milosnu devetnicu u čast svetom Franji Ksaverskomu«, 
koju je on vršio s velikim pouzdanjem svake godine od 
4 do 12. ožujka. Da je mognu lakše praviti i njegovi dru- 
govi, on je s latinskoga jezika preveo na hrvatski molitve, 
kako se vrše u Rimu. 129 


129 Sačuvao nam se taj prijevod napisan olovkom na dvije stra- 
ne četvrtine običnog arka. Najprije donosi postanak devetnice, kako 
se naime teško ranjenom o. Marcelu Mastrilliu u Napulju 
g. 1633, ukazao sv. Franjo Ksaverski, u tili ga čas ozdra- 
vio i izjavio, da će oni, koji mu se uteku devetnicom od 4. do 12. 
ožujka, zadobiti njegovim zagovorom svaku stvar, za koju se budu 
molili, ako je ona po volji Božjoj. Slijedi Mastrillieva molitva sve- 
tomu Franji Ks., molitva sv. Franje za obraćenje nevjernika, i na- 
pokon jedna kratka, ali vrlo lijepa molitva. 

Marcel Franjo Mastrilli (1603 — 1637) rodom iz Napulja 
stupio je u Isusovački red g. 1618. Vruće je želio poći u indijske 


238 


Još jedan pogled u svetište duše. 


Na kraju još jedan oltar — to je oltar duša u 
čistilištu, na koje je Petar svaki dan mislio mnogo 
puta i na njihov oltar metao svoja dobra djela i sve opro- 
ste, što bi ih svaki dan zadobio. Do oprosta je kao vjerni 
sin Crkve mnogo držao i svaku priliku upotrebljavao da 
ih steče. Zato bi Očenaš i Zdravo Mariju obično molio na 
krunicu proviđenu oprostima. Opazio to jednom o. Pun- 
tigam, pa će ga upitati: »Zar ne, ti bi rado zadobio oprost?« 
— »Jest«, odgovori Petar ponešto u neprilici i reče: »Zar 
to nije dobro?« On je učinio i tako zvani »viteški čin lju- 
bavi« za duše u čistilištu. 130 


misije. Nesretnim slučajem teško ranjen na sljepočici čudom ozdravi, 
pošto je obećao sv. Franji Ks., da će s dozvolom poglavara poći u 
misije na Istok. Želja mu se ispuni, no čim je stigao u Japan, bude 
uhvaćen i mučen te umrije mučeničkom smrću 17. listopada 1637. 
Žiće mu opisaše razni pisci, među njima jedan od prvih Filip 
Alegambe u djelu Mortes illustres (fol., Rim 1657) str. 466 — 518; 
tu ima i 7 njegovih pisama. — Gl. još Sommervogel, Biblio- 
theque de la Comp. de Jesus t. 5 (1894) kol. 715 — 717. 

130 Tim se činom čovjek’ odriče u korist duša u čistilištu oprosta 
i naknadne vrijednosti svojih dobrih djela, a i onih, koja bi 
njemu drugi namijenili, živu ili mrtvu. Obično se ovo duhovno blago 
kanoti predaje u ruke BI. Gospe, neka ga ona podijeli dušama, ali 
to nije potrebno. Sveta je Stolica češće puta preporučila vjernicima 
taj viteški čin ljubavi te ga i providila mnogim milostima duhovnim* 
na pr. potpunim oprostom kod svake sv. pričesti. 


35. CVIJEĆE NA KRIŽNOM PUTU. 


Prvi pisac Barbarićeva života pripovijeda: »Bilo je 
3. travnja 1897., dakle poprilici godinu dana nakon onoga 
kobnog izleta. Opet je svanulo proljeće. Petar stajao uza 
me pokraj otvorenog prozora svoje sobe grijući se na zra- 
kama proljetnog sunca. Lice mu bijaše blijedo, ali spo- 
kojno, oko bistro i blago. Gledajući trešnje u cvatu i žute 
jagorčike dolje u vrtu reče s posmjehom: , Cvijeće cvate, 
a moja pluća venu'. 

»Ja mu odgovorih: Nisi li, Pero, čuo, što je reko onaj 
starina: ,Što većma se zeleni tijelo, to većma vene duša, a 
što više vene tijelo, to više se zeleni duša’. Ako ti tijelo i 
vene, ipak ti može duša cvjetati kao u proljeću.« — kad- 
što i jest tako’, odvrati Petar čednim glasom. ,Ovih sam 
dana dobio prekrasnu jabuku; bilo mi je žao da je poje- 
dem. Metnuo sam je pod Gospin kip i uzeo drugu. Ta iz- 
vana nije bila lijepa, no bila je izvrsna. Poslije sam htio 
da okusim i onu divnu jabuku, ali jao — bila je iznutra 
sva trula. Tako je katkad i u životu.’ 

»Tako je Petar govorio, ali ja pomislih: ako je ikad 
bila zdrava duša u uvelom tijelu, onda je sigurno u ovog 
mladića.« 

Veliku je i iskustvom potvrđenu istinu rekao pisac 
zlatne knjižice »Nasljeduj Krista«, da bolest rijetko koga 
popravlja, nego iznosi na vidjelo, kakav je tko. Sva lje- 
pota duše Petra Barbarića i temeljite njegove kreposti si- 
nuše potpuno istom za njegove zadnje bolesti. 

Zadivljuje nas vedrina njegove duše. Neumolna smrt 
udvojila korake, da mu prekine nit života, a on je spoko- 
jan i vedar, kao da se sprema u praznike. Kakav je u tom 
bio za zdravih dana, takav je ostao u danima teškoga trpi je- 


240 


35. Cvijeće na križnom putu. 


nja. Nije bježao od ljudi, nasuprot volio je veseo razgo- 
vor, a drago mu bilo govoriti o Božjim stvarima. 

Bio je zahvalan, kaošto samo čovjek plemenite ćudi 
može da bude: dirljivo je zahvaljivao za svaku i najmanju 
uslugu, za svaki iskaz dobrote i ljubavi. Osobito je bio za- 
hvalan, kad bi mu tko obećao, da će se za njega moliti. 
Jednom mu bolničar javio, da ga pozdravlja njegov du- 
hovnik i poručuje mu, da će za njega odslužiti svetu Misu. 
Sav radostan u srcu klikne Petar: »Recite mu, da mu za- 
hvaljujem; lijepa mu hvala! Živio! Oh! to su dobri ljudi!« 
— Jednom se u njegovu zavičaju prosuo glas, da je Petar 
u Sjemeništu od ostalih odijeljen, i da će ga uskoro po- 
slati kući. Petru se to dalo na žao, te on piša ocu: 

»Što vele da sam u posebnoj korneri, to je done- 
kle istina. Imam naime posebnu sobu. Ta je prostrana 
kao naša nad izbom, a desetak, dvaest puta ljepša od nje, 
da mogu biti miran, da mogu leći i ustat, kad hoću i t. d. 
Nu onog drugog što se tiče, da idem kući, to je dupla, 
gola laž. Moji me poglavari, Bog im platio, tako re- 
kavši na dlanu drže. Dakle o tom nemojte više misliti.« 

Ustrajna radinost i marljivost resile su ga za svega 
života. Vidjeli smo, kako je polazio školu, kad ga je već 
pritisla slabost. Najdulje je ustrajao kod matematike i 
fizike. Još dva, tri tjedna pred smrt znao bi doći na sa- 
tove iz ovih predmeta. U povodu toga vanrednog mara za 
te predmete, koji većini đaka zadavaju mnogo muke, rekao 
je netko poslije u šali: »Bude li Barbarić proglašen sve- 
cem, zacijelo će ga đaci zazivati kao posebnog pomoćnika 
u matematici i fizici«. No jednog dana (25. ožujka) odvuče 
se Petar k profesoru matematike u sobu i sav iscrpljen 
spusti se na stolac i reče: »Velečasni, ne da se više; ja 
već ne mogu!« Kolike li pouke svakome, a navlastito ono- 
mu, koji se otima Božjem zakonu rada! 

Nikad nije štono riječ »ubijao« vrijeme, pa ni u bo- 
lesti. Kad mu je već bilo očito, da ga Gospodin Bog zove 
k sebi, on je posve pustio nauke, a mjesto toga je čitao, 
ali ne stvari zabavnih. Češće puta svjetovao ga liječnik, 
nek čita romane, da se rastrese. Petar bi se samo nasmi- 
ješio: na pragu vječnosti čitati romane! Nego, kako mu 
liječnik nije dao mira te opet i opet preporučivao čitanje 




0. Puntigam pred kipom Lurdske Gospe, 
pod kojim je umro Petar Barbarić . 


35. Cvijeće na križnom putu. 


241 


romana, Petar htjede da ga bar nekako zadovolji. I kad 
liječnik opet dođe, a to pred Petrom otvorena omašna 
knjiga. »A, danas ipak imate roman«, obraduje se liječnik. 
»Dajte da vidim!« Pa koji je to zanimivi roman? Jedno 
ukoričeno godište zagrebačkoga Katoličkoga Lista. 
Mimogred spominjemo, da je Barbarić, kako je god bio če- 
dan, prilično nepovoljno sudio o romanima, pa i o nekima 
inače na glasu piscima. Tako na pr. kad je netko Gothea 
u zvijezde kovao, reče Petar suho: »Zasluge se Gotheove 
počinju tamo, gdje je on počeo svoje darove upotrebljavati 
za ono, za što ih je Bog njemu dao«. 

Dva tjedna pred smrt, kad je već bio veoma slab, 
upozori ga o. Puntigam, neka se više čuva, nek dulje spa- 
va i t. d. On poslušao, no već za nekoliko dana usrdno za- 
moli, da se smije vratiti svojem prijašnjem dnevnom redu. 
»Više sam puta pokušao«, reče, »i ostao dulje u postelji i 
slušao samo jednu Misu. Ali ja pritom nisam zadovo- 
ljan ni miran. Jutarnju mi molitvu i druge pobožnosti nisu 
u redu, pa bi ja volio držati svoj običajni dnevni red.« Na 
upit, koji je to red, odgovori: 

»U šest sati i četvrt ustanem t. j. podignem se u po- 
stelji i otpatim svoj mučni kašalj. Onda se odjenem, a umo- 
ran sam strašno, umorniji nego večerom. Zatim pođem na 
sv. Misu, izmolim jutarnju molitvu i krunicu. Kad se vra- 
tim u sobu, sjednem iscrpljen u taj naslonjač i promatram 
Spasitelja tamo na križu. Potom ne mislim kadšto dulje 
vremena ni na što, misli moje stanu . . . Onda slijedi za- 
jutrak, pa druga sv. Misa. (Kad bi se pričestio, slušao je 
tri Mise!). Preko dana čitam, molim se Bogu ili spavam, 
odem u bašću ili kapelu.« — A šta čitaš sada? — »Čitam 
tri knjige: Razmatranja od dr. Jegliča , 131 Život Gospodina 
Našeg Isusa Krista od našega presvijetloga nadbiskupa 
dr. Josipa Stadlera 132 i žiće Colombierovo .« 133 — Pa koliko 
krunica izmoliš svaki dan? — »Dvije uvijek, a treća već 


131 Razmatranja za svaki dan crkvene godine o svetom evan- 
gjelju Isusa Krista, od 0. Antuna Bossieu D. I. Preveo Dr. Antun 
Jeglić, arhidjakon kaptola vrhbosanskoga. Svezak 1 (1895), sv, 2 (1896), 
sv. 3. i 4. (1897). Tisak i naklada A. Scholza, Zagreb. 

132 Život Gospodina Našega Isusa Krista kako ga četiri evan- 
gjelista opisuju, od Georgija Hesera, Isusovca. Preveo iz latinskoga 

16 


Petar Barbarić 



242 


35. Cvijeće na križnom putu. 


zapinje. Tako eto lijenčarim; jer kadšto dulje vremena ne 
mislim ništa. Nekud me je strah, što vrijeme upotreblja- 
vam tako zlo . . .« Mimo to molio je obično i križni put. 

Za odmor svirao je, kako spomenusmo, na starom 
harmoniju u svojoj sobi pobožne pjesme, osobito Marijine. 
Jedan poglavar čestitao mu, što je u bolesti naučio to li- 
jepo umijeće: tako će moći na nebu pratiti pjev anđela i 
Svetaca. Petar se našali s posmjehom: »Možda ću u nebu 
imati i bolji harmonij.« 

Prije počinka pošao bi na crkveni kor (pjevalištp) . 
Jednom zaostade nešto dulje u crkvi, kad najednom eto 
ulaze dolje u crkvu Oci, magistri i braća i zauzimaju mje- 
sta u klupama. Petar se čudi, šta će to biti. Na velikom 
oltaru gore dvije manje svijeće. Kroz tajinstveni polumrak 
crkve odjekuju u zboru muški glasovi: to redovnička obi- 
telj moli Litanije svih Svetih s još nekim molitvama. I 
kako su redovnici tiho ušli, tako su otišli, da nastave raz- 
govor s Bogom svak u svojoj sobi. Petar se jako obradovao 
tom otkriću. Eto, već je osmu godinu u kući, a nije znao 
za tu večernju pobožnost redovničke obitelji. Svidjela mu 
se, pa joj odonda uze neopažen pribivati svaki dan na koru. 
Iza toga bi u sobi obavio svoju dugačku večernju molitvu 
i ispit savjesti; pogrješke učinjene preko dana zabilježio bi 
u posebnoj knjižici, a tako isto i svoje dobre odluke. 

Toga se dnevnoga reda Barbarić držao sve do zadnjih 
dana života, uprkos vrućine groznice i teške umornosti. I 
to je junački mladić zvao »Ljenčariti« ! 

Dva dana iza spomenutog razgovora neprestano živ- 
kao vrabac pred Barbarićevim prozorom. Bolesnik primi- 
jeti: »Eto vrabac živče i zaposlen je na svoj način, a ja 
ovdje sjedim besposlen!« Neki Otac, koji je bio s njim, 
tješit će ga: »Pa i ti pjevaš, kad se moliš; tvoja molitva 
dopire do neba, a i tvoje trpljenje je posao.« Petar odgo- 
vori: »Ja zapravo jedva što trpim.« Ipak je isti dan mo- 
gao pisati priiatelju K e 1 a v i, koji ga pozvao, da mu do- 
đe na mladu Misu: 


jezika, a dijelom popravio i popunio Dr. Josip Stadler, metropolita i 
nadbiskup vrhbosanski, flzd. Društvo sv. Jeronima). Knjiga 1 (1895), 
knj. 2. (1896), knj. 3. (1897). Zagreb, Tisak Dioničke tiskare. 

133 Svakako je to žice bilo na njemačkom jeziku, a ne može 
se misliti na ono, što je istom počelo izlaziti u Glasniku Srca Isusova 
g. 1897. Barbarić je dobro umio njemački. 


35. Cvijeće na križnom putu. 


243 


»Pitaš me, jesam li za put. Jesam, brate; ali kako 
mi se čini, za drugi, na drugu stranu. Ali naše strane (t. j. 
Hercegovina) teško da me više vide, a ja njih još manje. 
iu° ■ . Ve , ,' kako se ja ćutim; no u Boga je sve moguće. 
Moja je bolest već znatno krenula na gore. Desna mi je 
sirana prije bila zdrava, ali odavna je prešlo već i na 
desnu stranu. Još se nekako na nogama držim. Uza skaline 
^ P rava pokora,, nu sad sam dobio štap, pak je. 
nešto lakše. Samo kad čižme obuvam, tolik umor i zadah 
na me navali, kao kad bih, dok sam bio zdrav, od duška 
izišao na Vlašić. Imao bih još koješta, ali pustimo sve u 
ruke Božje. Ja se ponovno preporučujem u molitve, da mi 
Bog dade ustrajnu odanost u njegovu svetu volju.« 

U vrijeme svog bolovanja, čim se saznalo da je opasno, 
Petar je dobivao pisama odasvud, od oca, od braće, od 
sestre Ore, od svojih bivših profesora, od prijatelja. Jedni 
zabrinuti pitaju, kako mu je, ali ga i mole, da ih ne tješi 
lijepim riječima, već neka im kaže čistu bistru istinu, drugi 
ga tješe i bodre u trpljenju, a svi izrazuju nadu i želju, da 
bi što prije ozdravio. Iz dalekog Beča piše mu 12. li- 
stopada 1896. njegov bivši profesor o. Makso H o r- 
m a n, koji je, kako razabiremo iz pisma, bio obavi ješćen, 
da Barbarić kao pravi učenik Kristov nosi križ: 

»Radujem se, da strpljivo od ruke Božje očekuješ, 
štogod on hoće da odredi . . . To je najdragocjenija žrtva 
pred Bogom, i on će Te obilno nagraditi, Kaži mu samo 
često : U Tvojim je rukama sudbina moja 
(Ps, 30, 16). Oce, ako hoces, odnesi ovaj 

kalež od mene, ali ne moja volja, već 
Tvoja nek bude (Luk. 22, 42). — Što se mene 
tiče, ja Te ne ću zaboraviti, nego mnogo za Tebe Boga mo- 
liti. Nu i sebe preporučujem u Tvoje molitve. Imaš sada 
vremena i.zgodu da se mnogo moliš, i kad čovjek ima što- 
god trpjeti, onda ga Bog još puno radije usliša: U dan 
nevolje uslišao te Gospodin! (Ps. 19, 2). 
Moli se i za našu travničku djecu, da ih Bog blagoslovi, pa 
im mnogo milosti dade i od svake ih pogibelji obrani! Mno- 
go bi ja rado trpio, da mi Bog ispuni ovu vruću želju. 

Sad s Bogom, moj predragi Pero! 

Tvoj M. Horrmann D. I.« 


244 


35. Cvijeće na križnom putu. 


Brat Ivan piše mu iz Klobuka 24. studenoga 1896., 
da je primio njegovo pismo, u kojem mu javljaše da zdrav- 
lje ide na bolje, »al opet pripovijedao je,« veli, »ocu g. 
kontrolor Ž u p a n č i ć, da je bio u Travniku i da mu je 
kazao vč. otac ravnatelj, da si slabo«. Sad on moli brata, 
da mu kaže istinu: »Molim Te, pravo mi piši. Nemoj mi 
pisat samo da me razveseliš, već baš onako kako se ćutiš, 
bilo slabo ili dobro. Tjelesno zdravlje to je 
sve kratka bol, ufajuć se u Svemogućeg 
da je duhovno (zdravlje) cijelo«. 

Fra Ambro Miletić hoće da ga razvedri pa se 
šali: »Koliko me tješi, da dobro jedeš i ko top spavaš, to- 
liko me opet muči, što ne možeš redovito škole polaziti i 
sa družinom zečijom brzinom preko plotova i kamenica 
preskakivati. No uhvam se, da ćemo i to doživjeti, jer je 
Bog stari davalac, kako veli naš narod . . .« 

Zanimivo je, da je njegov prijatelj, bogoslov Ivan 
Marić, bio jedini, koji mu je posve otvoreno pisao o 
smrti. Pošto mu je vrlo srdačno čestitao novu godinu 1897., 
zaželio od Boga strpljenje u bolesti i zdravlje, nastavlja 
ovako : 

»Pa recimo, da je volja Božja da se što brže rastaneš 
s ovim svijetom, . . . ne imaš se doista s čega žalostiti niti 
imaš štogod žaliti... Prijatelju moj, samo budi hrabra 
srca i velike duše, očekujuć s najvećom radošću sve i svaku 
iz dobre desnice milog nam nebeskog Oca . . . Digni srce 
svoje, vini pogled svoj krasnoj nam nebeskoj domovini.« 
Zatim mu navodi poznate riječi sv. apoštola Pavla: »Oko 
nije vidjelo nit uho čulo nit ljudsko srce zamislilo, što je 
Bog pripravio onima, koji ga ljube« (1 Kor. 2, 9). »Digni 
srce svoje, mili prijatelju, i reci pouzdano s istim Aposto- 
lom: »Želim umrijeti i biti s Kristom« (Filip. 1, 23). Misliš 
li možda, da je prerano ove krasne riječi Apoštolove slati 
k nebu milom Isusu, to Ti ja velim, da nije nipošto pre- 
rano, jer lahko se može ispuniti ona Mudraca: »Svršivši 
rano ispunio je mnogo vremena« (Mudr. 4, 13). Koji nije 
onako krepostan, kaošto je bio Barbarić, možda bi zamje- 
rio tako otvorene riječi, držao bi ih i bezobzirnim; ali 
Barbariću, mislimo, bile su drage, jer su bile posve u skla- 
du s njegovim mislima, nadama i željama: ta bio je odavna 


35. Cvijeće na križnom putu. 


245 


više na nebu negoli na zemlji, a u bolesti više nego igda 
prije, pa je smio reći sa svetim Pavlom: »Naša je domo- 
vina na nebesima« (Filip. 3, 20). 

S toplom čestitkom za novu godinu 1897. priopćuje 
mu prijatelj Petar Papac (4. I.), da je molio za 
njegovo zdravlje devetnicu u čast novom blaženiku Isuso- 
vačkoga reda Bernardinu Realin u, 134 a »lijepa 
kitica društva« t. j. sarajevskih bogoslova, obećala je isto 
učiniti. »A baška tamo i na drugi j em mjestima koliko je 
uzdisaja za to k njemu doprlo! Ja se nadam dakle, da će 
i svetac svoje učinit, a i Ti meni povoljnu vijest javiti, ali 
pravo i istinito . . . Tako, moj Petre, da se vidimo u najbo- 
ljem zdravlju, ako Bog da!« 


134 BI. Bernardin Realin o, proslavljen od Boga mno- 
gim i velikim čudesima još za života, proglašen je blaženim od 
L e o n a XIII. dne 28. rujna 1895. Proslava beatifikacije obavljena 
je u Rimu 12. siječnja 1896, 


36. ZREO ZA NEBO. 


»Oče, budi volja tvoja!« 

Lako je služiti Bogu, dok je čovjek zdrav i sve mu 
polazi za rukom, pa srce pjeva od zadovoljstva i sreće; no 
teško je slaboj ljudskoj naravi vršiti svetu volju Božju, kad 
je to skopčano s patnjom. Ipak, u tami trpljenja sine sva 
ljepota kreposti, kaošto u noći istom sja i sijeva zvijezda 
na nebu, i u sumraku bigliše slavuj svoje najljepše pjesme. 
Tako je zasjala u sumornom mraku dugoga trpljenja te- 
meljita krepost našega Petra, osobito pak njegova ustrplji- 
vost i savršena odanost u volju Božju, Znamo već, kako se 
Petar od prvog početka sasvim predao u ruke Božje. Nije 
on doduše odnemarivao ni naravnih i vrhunaravnih sred- 
stava, da opet postigne izgubljeno zdravlje i da se otme 
smrti, ali do zadnjeg daha zvijezda vodilja bijaše mu ona 
kršćanska: kako Bog hoće! 

»Sve sam čekao,« piše Petar 4, listopada god. 1896. 
Kelavi, »ne bih li Ti mogao ljepših vijesti o svom 
zdravlju pisati; nu fiat voluntas Dei — nek’ se puni volja 
Božja! Šta ćeš? Iz ove kože nikud nikamo! Ta popio sam 
toliko lijekova, te se bojim, da me ne nazovu »dvonoga 
apoteka«, a znatne poboljšice još ne ćutim.« 

Mjesec dana kasnije (3. XI.) piše bratu si fra Marku: 
«Šta pitate za moje zdravlje, ne znam, kako bih Vam ka- 
zao. Sad nešto bolje, sad malo gore, a osobita ni napretka 
ni nazatka. Sud liječnika, da Vam pravo kažem, je dosta 
strog, nu in manu Dei sumus (u ruci smo Božjoj). 
Za me se radi i molitvom i drugim sredstvima, koliko se 
ikako može. Nu, ako Bog ne će, da ozdravim: fiat vo- 
luntas eius (nek se puni volja njegova). U školu 


36. Zreo za nebo. 


247 


idem samo na teže predmete, inače lijenčarim . . . Ovdje 
mi je u svakom pogledu lijepo. A kad bi me pitali, gdje 
bih najvolio umrijeti, odgovorio bih: u Travniku. Kako će 
se pako čitava bolest svršiti, Bog zna. Budimo pripravni 
na sve. (Ne treba, da baš tako sve kažete ocu).« 

I opet za mjesec dana piše bratu Ivanu: »Da Ti pra- 
vo kažem, niti dosad kakve osobite polakšice, a niti opet 
ide na gore . . . S tog je najbolje predati se u volju Božju, 
pak iz ruke Božje veselo očekivati ili zdravlje ili smrt. 
Bog zna, što je za nas najbolje, pak će nam ono dati, što 
je za nas najbolje; a ne uvijek, što mi želimo. Dakle ne 
trebamo se ništa bojati. Predajmo se posve u volju Božju!« 
Ova odanost u sv. volju Božju vuče se kao zlatna nit kroz 
sve listove iz one dobe, i kroz njegove pobožnosti. 

Misao na smrt nije ga uzrujavala, pače ni uznemiri- 
vala, on se sa smrću posve izmirio tako, da je otprilike 
mjesec dana pred smrt mogao reći jednom drugu: »Da mi 
je sada birati između života i smrti, ja zaista ne bi znao, 
šta da izaberem. U nebu naći ću svakako bolje ljude ne- 
goli ovdje na zemlji. Ostanem li na životu, ja bi možda 
mogao štogod učiniti za slavu Božju, ali bi vazda bio u 
opasnosti da panem. Nu Božja će volja meni odrediti, što 
je za mene bolje, pa sam posve spokojan i zadovoljan.« 
Napokon ga je osvojila velika želja za vječnim blažen- 
stvom, pa bi katkada znao reći, da bi volio umrijeti nego 
živjeti. 

Mnogo se je za nj molilo, pa i on sam molio je go- 
tovo bez prestanka, i obavljao kroz čitavu godinu devet- 
nice Gospi Lurdskoj i raznim Svecima. Dne 11. ožujka 
reče o. Puntigamu: »Devetnicu sv. Franji Ksaveriju učinio 
sam i u toj nakani, da ozdravim, ako je to volja Božja. 
Jučer sam započeo devetnicu sv. Josipu u čast; i ovu či- 
nim više za to, da sretno umrem, nego li da ozdravim.« 

Već od duhovnih vježba molio bi dnevice 7 Očenaša 
za blaženu smrt. Često bi govorio o smrti, i bez ikakve bo- 
jazni približavao bi se tamnim vratima, iza kojih sja vječna 
svjetlost i čeka ga Spasitelj i cijelo nebo . . . Promatrajući 
jednom krasnu sliku, gdje smrt nogom gazi štap putnika 
što se odmara i ravnodušno rukom otkida najljepšu gran- 
čicu cvatućeg ružičnog grma: »Ko beg«, reče Petar veselo. 


248 


36. Zreo za nebo. 


»Onaj putnik sa štapom u ruci, to sam ja.« Pa kada su 
drugovi njegovi pisali zadaće za ispit zrelosti, reče Petar 
smiješeći se: »I ja ću doskora polagati ispit zrelosti; sa- 
mo da mi je proći ma i s popravkom u čistilištu«. Što ga 
je dalje staza života vodila u tamu trpljenja, to se više 
s djetinjim pouzdanjem upirao na očinsku ruku Božju. 

Kad je 15, ožujka 1897. umro snažni i vrlo daroviti 
seminarac Tihi, bilo je đacima, kao da je među njih 
udario grom iz vedra neba. Tek nekoliko dana prije došao 
je u sjemenišnu bolnicu i legao da više ne ustane, Barba- 
rić ga odmah pohodi i stade tješiti: »Ne boj se, ja ću prije 
umrijeti nego ti.« Ali Gospodin Bog je odredio drukčije. 
Tom neočekivanom smrću još malo prije zdrava i živahna 
dječaka svi su bili jako potreseni, samo je Petar ostao 
vedar i spokojan. Pošto se pomolio za pokojnika, stane ga 
za čas promatrati, pa će ga ljubeznim glasom prekoriti: 
»Mali, mali, što si učinio! Ljetos je moja godina, a eto 
sad si me pretekao!« Potom uze tješiti ostale đake govo- 
reći, kako je pokojnik sretan, što je umro u Sjemeništu i 
dobro pripravljen, a poslije ispovijedi odmah je izgubio 
svijest; tako je izmakao đavolskim zasjedama u zadnjim 
časovima. Deset dana kasnije pisao je Petar jednom svo- 
jem bivšem poglavaru: »Smrt Tihoga spasonosno se doj- 
mila velike većine đaka. Sad su mogli vidjeti snažni, jaki 
i zdravi, da nisu sigurni od smrti.« — »Meni je«, reče po- 
slije, »kod nagle smrti Tihoga došla misao, da je moja du- 
gotrajna bolest jedna velika milost, jer se ovako mogu do- 
bro pripraviti na svoj zadnji čas«. 

Taj zadnji čas smrtnog mu života nije već bio daleko. 
Ali što je bivala tamnija i trnovitija staza trpljenja, kojom 
je stupao izmoreni zemaljski putnik, to se i jače upirao o 
očinsku ruku Božju u savršenoj odanosti. »Moja bolest«, 
piše on na Blagovijest svom negdašnjem nadstojniku u 
Beč, »ide na gore; ali hvala dragom Bogu, koji mi je dao 
ovu milost, ja sam posve miran. Riječ: Fiat voluntas 
tua (Budi volja tvoja), ta me uvijek krijepi i tješi. 
Preporučujem se i nadalje u svete Vaše molitve, da uz- 
mognem ustrajati u potpunoj odanosti u volju Božju sve 
do smrti.« 


36. Zreo za nebo. 


249 


Gd jekom mladiću plemenita srca i oduševljenom za 
visoke ideale teško je često umrijeti u cvijetu mladosti već 
stoga, što želi da uzmogne još mnogo raditi na čast Božju 
i na spas drugima. Barbarića se ne taknu ova napast; ili da 
bolje reknemo, sve svoje ideale, najdublje i najsvetije sklo- 
nosti duše svoje predao je on velikodušno u ruke Božje. 
Pa kada ga netko upitao, nije li mu ova žrtva teška, od- 
vrati Petar: »Nek se puni volja Božja! Ako Bog ne će, da 
štogod radim, zašto bih ja htio?« 

Da, nikada ne bi ni želje očitovao, da može lijepo 
ili sveto umrijeti, kako mu jednom netko zaželio. »Me- 
ni se najbolje sviđa,« reče on, »što je u tom pogledu o. de 
la Colombiere pisao: ,Što je do toga, umrem li li- 
jepo ili s ovom ili onom pogrješkom. Ja ću biti ravnodu- 
šan’. Ali nelijepo ne bih rado umro, t. j. tako, da ne mogu 
primiti svetih sakramenata. Može netko i lijepo umrijeti, pa 
ipak za uvijek biti nesretnim; a opet može tkogod mučno 
umrijeti, pa ipak zadobiti blaženstvo. Dakle, kako Bog 
hoće.« 

Onako usko združen s Bogom imao je Petar jakosti, 
te je ne samo svoje boli ustrpljivo podnosio, nego bi znao 
i druge tješiti i sokoliti. »Tvoj zadnji list,« veli u pismu 
jednom prijatelju, »sjetio me na Jeremiju. Hajde, molim Te, 
mani se toga! Gaudeamus in Domino — radujmo se u 
Gospodu! Ta u njegovoj smo očinskoj ruci.« 

Čitavo srce i dušu svoju otkri Petar u listu tješeći 
prijatelja K e 1 a v u, koga upravo u to doba snađoše razne 
nevolje. Sam na smrt bolestan sokoli Barbarić prijatelja si 
ovako: 

»Od srca Ti hvala na onako opširnom listu. Lako ra- 
zumijem, da Ti mora sada biti teško pri srcu. Ta ljudi smo, 
moramo osjećati boli. Pa čim, brate, da Te utješim, nego 
čim i sama sebe tješim: fiat volutas Dei — nek se puni vo- 
lja Božja! Kad ovako sjedim u sobi, često mi pane na pa- 
met ona priča o Tauleru i prosjaku. 

»Tauler: Dobar dan, prosjače! — Vala, 135 gospodaru, 
meni je svaki dobar! — E pa dobra Ti sreća! — Opet 


135 Hvala. — Barbarić, čini se, oponaša pučki d a 1 m a t i n- 
s k i govor. 


250 


36. Zreo za nebo. 


vala, meni je uvijek dobra! Ma nu, dobro Ti zdrav- 

lje! — I na tom vala, gosparu, meni je uvijek zdravlje po- 
voljno! Pa šta bih Ti drugo želio? Bio sretan i zado- 

voljan! — E vala, gosparu, ja sam i onako uvijek sretan i 
zadovoljan. — — Ali kako ćeš ga biti zadovoljan, kad 
tu u otrcanom odijelu drhćeš od leda čekajući, kad će Ti 
ko dati koricu kruha!? — E, moj gosparu, evo kako ja 
ipak mogu biti sretan i zadovoljan: ja sam si uzeo za lo- 
zinku tek ono htjeti, što dragi Bog hoće. Rodio sam se si- 
romašan, siromak sam i sad — bez svoje krivnje — a to 
zacijelo Bog hoće; a buduć da Bog hoće, hoću to i ja. Dođe 
li zlo vrijeme, bolest, razna bijeda i nevolja na me: Bog 
je pripušta, Božja je volja, pa i moja je. Što mi se dakle 
može neugodno i nesretno dogoditi, kad samo ono hoću, 
što Bog hoće? — Za cijelo da je prosjak pravo imao.« 

Ispričav nato svome prijatelju, kako je on u takvim 
prilikama našao najveću utjehu u molitvi, i kako su ovake 
kušnje velekorisne, da se značaj utvrdi, završuje ovim 
riječima: 

»Predajmo se dakle potpuno u volju Božju, pak će- 
mo biti utješeni. Još ću Ti saopćiti kratku molitvicu, koju 
me je nekoć naučio vč. o. H o r m a n, a koja me veo- 
ma tješi. Za cijelo si je i Ti već molio, ali da je radije 
moliš, ja Ti je evo šaljem. Ona glasi: 

»Fiat voluntas Dei! Gaudeamus igitur in Domino! Nek 
se puni volja Božja! Radujmo se dakle u Gospodu!« 

* 

Bogu se posve predati dušom i tijelom, za vrijeme i 
za vječnost, Božjoj se svetoj volji potpuno i trajno pod- 
vrgnuti u stvarima teškim, kaošto je dugačko bolovanje 
bez nade u ozdravljenje, plod je savršene ljubavi k Bogu 
i siguran znak kršćanske svetosti. Može li biti i malo 
sumnje, da se Petar Barbarić uspeo na tu visinu? 


37. NAPOMOL LUCI. 


Radujem se, kad mi kažu: Idemo u kuću Gospodnju! 

(Ps. 121, 1). 

Sunce zalazi. Zadnje mu zrake igraju na moru, koje 
se prostire u nedogled, veličanstveno, mirno, a modro kao 
nad njim nebo. Već se javlja i po koja zvijezda, sitna još 
kao svijetao vršak igle. Mlad mornar, izmoren od duga i 
naporna veslanja, upravlja krhku lađicu prema luci, koja 
već nije daleko. Želja i radost odsijevaju mu s lica: ugle- 
dao je tamo na humku očinski dom; prozori mu se žare 
kao žeženo zlato. Još malo, lađica će stati uz željkovani 
žal, gdje mladog putnika čekaju mili i dragi. 

To je naš Petar. Znade on dobro, njegovo se zemsko 
putovanje primiče kraju: još nekoliko zamaha veslom, i 
on će unići u luku blažene vječnosti . . . Miran je i siguran 
napomol luci. Čini još zadnje pripreme, da sretno provede 
lađicu života kraj stijena i grebena. 

Najprije će se osvrnuti na put, što ga je prevalio; još 
će jednom uzeti preda se sav koliki svoj život i obraču- 
nati sa prošlošću: učinit će ispovijed o cijelom životu. Već 
se on prije tako ispovjedio, a u svakim duhovnim vježba- 
ma obavio bi ispovijed o pogrješkama minule godine. Uči- 
nio je dakle i mnogo više nego što je zahtijevala dužnost. 
Zašto dakle još jedna »velika ispovijed«? Na to je pita- 
nje sam odgovorio: »Ima li čovjek sve grijehe pred so- 
bom, probudit će se u njemu veće pokajanje, kako to i ja 
sada osjećam.« Htio je tankoćutni mladić da učini djelo 
pokore, a najbolja je pokora skrušena ispovijed. Čitav se 
dan 8. travnja pripravljao, sve je pogrješke cijelog života 
popisao i onda se navečer ispovjedio. 


252 


37, Napomol luci. 


Nakon ispovijedi bio je vanredno vedar i radostan: 
sve je eto na vrijeme uredio, a to je i htio. »Kad budem 
prikovan uz krevet«, reče, »ne ću biti ni za što; meni bude 
vruće, kako mora da je u čistilištu.« 

O. Puntigam ponudi mu, da mu sutradan donese svetu 
pričest u sobu, no on zahvalno otkloni: »I moj ispovjed- 
nik 186 misli tako, no meni se čini, da je prerano: mogu ja 
još otići u crkvu.« To on sutradan i učini, pače je . taj dan 
bio i na igralištu, gdje mu pokazaše lipu, što su je đaci 
posadili njemu u čast i prozvali lipom Petra Barbarića. 

O. Puntigam je pisao dnevnik o posljednjim danima 
Petra Barbarića, pa je u njegovu životopisu te dane opi- 
sao vadeći gotovo doslovno podatke iz toga svog dnevnika. 
Tako nam se sačuvalo mnogo crtica, kojih bez njega ne bi 
nikad znali. Mi dajemo sada u ovom poglavlju njemu riječ 
i prenosimo njegovo kazivanje iz drugog njemačkog izda- 
nja životopisa Petra Barbarića, samo dvije tri stvarce 
uzet ćemo iz prvog hrvatskoga. 

9. travnja. — Danas je svetkovina Sedam Žalo- 
sti Marijinih. Petar je želio primiti svetu pričest u crkvi, 
no ja nisam dao, nego sam mu je donio u sobu. Sigurno je 
danas Gospodin svojim posjetom rado pretekao onoga, koji 
Ga je svaki dan toliko puta pohodio. Petar je ponizno 
klečao na tlima i s usrdnom pobožnošću primio svog Gospo- 
dina i Boga. 

Usprkos svojoj slabosti bio je cijeli dan veoma rado- 
stan. Obično je sjedio za pisaćim stolom pred kipom 
Bezgrješne Djevice zabavljen molitvom i duhovnim štivom. 

Kad mu je u vrućici bilo gonilo krv žilama, i on sve 
brže disao, kao da se srce žuri da zadnji put zakuca, ja 
sam pun sućuti promatrao bolesnika, a on reče s posmje- 
hom: 

— Sad sam preči! 

— Šta kažeš? upitah u čudu. 

— Pa eto, Velečasni, zar ne znate onih stihova: 


136 0. Josip Celinšćak. 


37. Napomol luci. 


253 


Koliko put mi srce kucne, 

Koliko put mi bilo tucne, 

Nek bude hvaljeno i slavljeno 
Presveto Srce Isusovo! 

Eto sada, kad mi srce tako brzo bije i ja mnogo češće 
dišem, ja sam na dobitku . . . 

Bit će da je bolesnik toliku srčanost u trpljenju crpao 
iz česte svete pričesti i iz promatranja Muke Gospodinove. 

I sad još vukao se Petar svaki dan u kapelu kongre- 
gacije, da tamo izmoli križni put. Već sam hod u kapelu 
bio je za njega pravi križni put, više nego onih 14 postaja, 
jer se na skalinama morao odmarati na svakoj stepenici. 
Kad bi stigao do cilja, teturao bi od postaje do postaje 
upirući se o štap. Kleknuti nije mogao, jer bi inače pao na 
tle kao Spasitelj pod teretom križa. Često 
sam ga nagovarao, da napusti križni put, ali mu srce nije 
dalo da i jedan samo dan uskrati trpećem Spasitelju taj 
dokaz svoje samilosti, pogotovo sad u korizmi. Samo kad 
mu se ponudi dobar prijatelj, da će tu pobožnost izvršiti 
mjesto njega, onda on to prima sa zahvalnošću. Veoma se 
pak obradovao, kad je posredovanjem jednog Oca dobio 
od Franjevačkog provincijala u Sarajevu križić s o- 
prostima križnoga puta. Eto sad može obavljati tu po- 
božnost u svojoj sobi! Za tim je drvenim raspelcem če- 
znuo, kaošto čeznu drugi ljudi za bogatstvom. 

10. travnja. — Oblačno je, a Petar je slabiji nego 
jučer. Ipak je išao u crkvu i bio na dvije sv. Mise. Danas 
je izjavio liječnik: »Bolesnik je vrlo slab; može poživjeti 
još petnaest dana, no može umrijeti već sutra.« Na pi- 
tanje, bi li mu dakle podijelili sveta otajstva, odgovorio 
je liječnik: »Pa njemu to nije potrebno; ne treba njemu 
ispovijedi, nema opasnosti za spas njegove duše. To bi ga 
samo uzrujalo i još ugrabilo posljednji tračak nade, jer 
sušičavi se uvijek nadaju.« 

U Petra nije tako. On se već dugo nada samo vječno- 
me životu, a nekoliko mjeseci drugo i ne radi nego pri- 
pravljati se na smrt. Stoga se nije nimalo prepao, kad mu 
je ispovjednik [ o. Josip Celinšćak ] natuknuo, da bi mož- 
da bilo dobr£ primiti sveta otajstva umirućih. Drage je 


254 


37. Napomol luci. 


volje na to pristao, a nasmiješio se, kad mu spomenuše 
liječnikovu bojazan. 

Podvečer dakle Petar se opet ispovijedio te primio 
svetu pomast. Sjedio je pritom u naslonjaču kod svoga 
stola, na kojem je osim kipa Lurdske Gospe stajalo ras- 
pelo s dvije goruće svijeće i kita proljetnog cvijeća. 
Sklopljenih ruku i veoma pobožno molio je crkvene moli- 
tve, dok ga je svećenik pomazivao. Krasne li večernje 
pobožnosti u večer Petrova života! — Poslije svete po- 
masti dugo je ostao u molitvi zahvalnici. Zamolio je, da 
mu se dopusti primiti svetu popudbinu radije sutra ujutro, 
kad bude natašte. 

Jednom je prije izjavio: »Lijepo bi bilo sad u korizmi 
trpjeti sa Spasiteljem, a onda o Uskrsu s njim uskrsnuti.« 
Možda će mu se ta želja ispuniti. Kad sam ga danas tje- 
šio time, da on sada trpi sa Spasiteljem, odgovori kaošto 
je znao reći i prije: »Što je moje trpljenje prema mukama, 
što ih je podnio Spasitelj!« 

11. travnja: Cvijetnica. — Petar je malo spa- 
vao; može biti radi noćne lampice, koja je bdjela kod 
njega. Pozdravio me je jutros u 4 sata prijazno kao uvijek. 
U 6 sati donio sam mu svetu popudbinu. I seminarci viših 
razreda pristupiše svetoj pričesti, da ju prikažu za svog 
bolesnog druga, premda su istom nazad tri dana primili 
sveta otajstva, a za tri će dana biti uskrsna ispovijed. 
Petar ganut zahvali za tu sućut i reče: »Svi čine toliko 

za mene, samo ja !« i onda će zabrinuto: »Samo 

molim, nemojte đaka siliti da se mole za me, moglo bi im 
dojaditi.« 

Opet je išao u crkvu na svetu Misu i cijelu je Muku 
slušao stojeći; mnogi su se čudili, kako se mogao održati 
na nogama. 

Poslije, jer već nije mogao sam pisati, kazivao je 
u pero pismo bratu si fra M a r k u, 137 koje je glasilo 
ovako: 


137 O. Puntigam ima samo ulomak, no mi ga donosimo u cijelo- 
sti, jer je to zadnje pismo Petra Barbarića. Datirano je 12. travnja. 


37. Napomol luci. 


255 


»Dragi brate! 

»Nemoj se čuditi, što Ti preko drugoga pišem. Šta 
ćeš, i tom vrijeme došlo. 

»Zadnji put, kad si me pitao, kako sam, rekao sam 
Ti, da dođeš pa da vidiš. Nu ja neznam, kako si to razu- 
mio; sada Ti pako velim, da se moja bolest već primiče 
kraju. Meni bi vrlo drago bilo, kad bi Ti mogao doći; nu 
ako Te dušobrižničke dužnosti smetaju, onda bolje da osta- 
neš. Ali bih svakako želio, da nam ne bude ono u Rakit- 
nu zadnji put, što smo se vidjeli. Skoro sam pisao i ocu. 

»Pozdravlja Te moj škriba (Andrija Aničić), a Ti 
primi bratski pozdrav od 

Tvog 

Petra.« 

Nije mogao da napiše pismo, ali ipak navečer nije 
propustio zabilježiti svoje pogreške u knjižicu posebnog 
ispita savjesti. S jednakom je snagom volje vršio sve svoje 
običajne pobožnosti. Danas je sjedio za stolom sve do 
9 sati, jer još nije dovršio duhovnoga čitanja. Iza večernje 
molitve upitao ga brat bolničar [Martin Z i k a ], ne bi 
li valjalo da tko bdije uz njega, ali on odvrati: »Hvala, 
dosta je da bdije uza me moj Anđeo Čuvar.« 

, 12. travnja: Veliki Ponedjeljak. — Nije 

spavao svu noć. [ O. Puntigam upitao ga jednom: »Šta ra- 
diš, kad ne spavaš cijelu Božju noć?« — Petar odgovori 
s običnim smiješkom: »Kadkada ne mislim baš ni na što, 
a kad mi bude jako teško, uzmem moliti strjelovite mo- 
litvice, osobito psalam: U tebe sam se uzdao 
Gospodine; nek se ne postidim do vije- 
ka! (Ps. 30, 2). I onda je sve dobro.« Krunicu nije puštao 
iz ruku ni danju ni noću ]. Primio je [ u sobi ] svetu pričest, 
a onda je pošao i u crkvu, ali danas i jučer pribivao je 
samo jednoj Misi. 

Poslije smo govorili o nebu. Petar voli govoriti o či- 
stilištu, drži sretnima one duše, jer već ne mogu sagriješiti, 
osobito pak ne mogu biti neustrpljive. Navodio je odulja 
mjesta iz Danteove »Divne Glume«, koju je pročitao 
ima više godina. Tako mu je pamćenje svježe i bistro. 


256 


37. Napomol luci. 


Samo mu je teško govoriti. [ Kašalj ga jednako muči i 
otimlje mu posljednje sile ]. 

Popodne došlo je po običaju nekoliko drugova, da 
Petra razgovore u vrijeme odmora. Kad ga pozdraviše, 
reče: »Govorite vi, braćo, eto vidite, ja ne mogu.« — »Mir- 
ko će nas zabavljati«, dobaci jedan drug ciljajući na to, da 
je Mirko inače vječito pričalo. Ali Mirko, inače veseljak, 
danas se gledajući Petra vrlo uozbiljio, jedva bi koju ri- 
ječ procijedio. Kad su se đaci opraštali, reče Petar sa smi- 
ješkom: »Mirko, Mirko, danas nisi mnogo govorio!« 

13. travnja: Veliki Utorak. — Kao svaki dan 
primio je Petar i danas svetu pričest. U 7K htjede opet na 
đačku Misu. Ja sam ga živo odgovarao, ali bolesnik je 
usrdno molio, da bi smio poći: »Samo da mi je doći u crkvu, 
za drugo lako. Tek je put donle tegotan.« (Nema više od 
100 koraka ravnim, zatvorenim hodnikom). Uzeo sam ga 
dakle za jednu ruku, drugom se podštapao i tako krenu- 
smo na to »putovanje«. Istom smo učinili 20 koraka, mo- 
rao Petar stati da odahne. »Samo da mi je sjesti«, reče 
bez daha. Obojica smo uvidjeli, da ne možemo stići do 
crkve, i tako se vratismo. To je Petar zadnji put pošao u 
crkvu. 

Opodne je došao njegov brat fra Marko, drag i poni- 
zan sin sv. Franje. Petar mu se jako obradovao. — 

Isti dan navečer čekala ga je još veća radost; o njoj 
će pripovijedati napose slijedeće poglavlje, u kojem ćemo 
najprije malko posegnuti u prošlost. 



Ljiljan i ruža na 
Petrovu grobu. 


Petrov grob 
uoči iskapanja 
mrtvoga tijela. 


Iskapanje smrtnih 
ostanaka. 


Lijes s Petrovim 
tijelom u sjemeni - 
šnoj crkvi (1935). 




38. VEČERNJA ŽRTVA. 
(Veliki Utorak 13. travnja). 


Već više od godinu dana bješe Petar odlučio stupiti 
u red Družbe Isusove. Samo na želju svog ispovjednika 
on je odgodio da izvrši svoju odluku, da prije svrši gimna- 
zijske nauke i namiri ispit zrelosti iliti »maturu«. Već je 
bio na domaku ispit zrelosti, ali drukčiji negoli su mislili 
i on sam i ispovjednik. 

Međutim Petar, predavši se savršeno svetoj volji 
Božjoj, sve želje i nade stavi na žrtveni oltar. Ako mu 
je češće puta i dolazilo na pamet, kako je P a v a o Ko- 
la r i ć na samrtnoj postelji bio primljen u Isusovački 
red, opet se nije usudio podavati takvoj nadi, tim manje, 
što je mislio, da takvu dozvolu može dati samo sveti Otac 
Papa. No pred malo dana saznao Petar od svog ispovjed- 
nika, da to može dopustiti i provincijal, a taj će mu 
možda želju, da bude primljen u Družbu Isusovu, isto tako 
ispuniti, kako se ispunila i Kolariću. To saopćenje pro- 
budi u njemu novu nadu. Kanda se nanovo pojavila ona 
mila zvijezda, koja ga je vodila pri izboru staleža. Usrdno 
dakle zamoli ispovjednika, da bi mu ishodio u o. provin- 
cijala tu milost. Ispovjednik obeća, da će stvar priopćiti 
ocu rektoru. Ovaj odmah pošalje preporuku starješini 
provincije. 

Dok se čekao odgovor, Petar se vruće molio Bogu, da 
bi mu želju ispunio. Utjecao se zaufano i svetom Aloj- 
z i j u. »Budem li uslišan«, govorio bi, »onda ću to po svoj 
prilici dugovati svetom Alojziju.« 

Napokon u utorak 13. travnja opodne dojavi žica ra- 
dosnu vijest, da o. provincijal podjeljuje Petru Barbariću 
ove tri milosti: 


Petar Barbarić 


17 




258 


38. Večernja žrtva. 


1. prima ga u Družbu Isusovu, 

2. dopušta mu, da položi tri redovnička zavjeta »od 
pobožnosti« (vota devotionis) , 

3. daje mu dozvolu da nosi odijelo Družbe Isusove. 

Tko sad sretniji i blaženi ji od Petra! Nisu to prazne 

riječi. Njemu se ispunila najvrućija želja, pa još onako, 
kako se u svojoj čednosti ne bi nikad bio nadao. Svesrdno 
je zahvaljivao Gospodinu Bogu na toj nezasluženoj mi- 
losti, a ujedno i svom moćnom zagovorniku svetom Aloj- 
ziju. U toj je prigodi izrekao one riječi, što smo ih naveli 
već prije (na str. 99), a nek je dopušteno ovdje ih pono- 
viti: »Uvijek sam očekivao, da će mi sveti Alojzije tako 
nešto izmoliti, pošto sam ga počevši od drugog razreda 
tako često molio za sretan izbor staleža.« Istina je, da 
Božji ugodnici nikad ne ostaju dužni onima, koji ih pravo 
štuju i pouzdano zazivaju. 

Petra sad osvojila jedna misao, jedna velika želja, 
da Gospodinu Bogu prinese svoju žrtvu s osjećajima naj- 
dubljeg poklona i najžarče ljubavi. Može biti se ne vara- 
mo, ako pretpostavimo, da su ga u tim časovima obuzimala 
čuvstva nalik onima, s kojima prvi put pristupa k Božjem 
oltaru bogoljuban svećenik pun nebeskoga žara i milosti 
svetoga reda svećeničkoga. Petar se pripravljao, da što 
dostojnije položi redovničke zavjete. Kako se pak njegov 
ispovjednik nalazio na putovanju, bio mu je na pomoći 
o. Puntigam. Petar bi bio najvolio da tu potpunu žrtvu 
samog sebe prinese Bogu na Veliki Četvrtak nakon uskrsne 
pričesti, no buduć su mu sile naglo slabile, dade on isti 
dan podvečer zamoliti oca Franju Slaviča, da bi 
ga došao ispovjediti. Čudna je stvar, a opet tako obična, 
da se svete i nevine duše najčešće ispovijedaju. U slatkom 
očekivanju prolazilo Petru ono malo vremena, što ga je 
rastavljalo od njegove večernje žrtve. U Sjemeništu vlada 
noćni mir, đaci mali i veliki već snivaju . . . 

Bilo je oko 9 sati. Petar Barbarić u svojoj sobi, pred 
likom Bezgrješne Djevice i pred raspelom polaže svete 
zavjete prema ustanovama Isusovačkog reda. Usne mu 
podrhtavaju, dok iz dna duše govori svojem Stvoritelju: 


38. Večernja žrtva. 


259 


» Svemogući , vječni Bože! Ja Petar Barbarić , premda 
posve nevrijedan lica tvoga Božanskoga , no uzdajući se 
u beskrajnu ljubav i milosrdnost tvoju i potaknut željom 
da ti služim , zavjetujem pred presvetom Djevom Marijom 
i pred svim kolikim dvorom nebeskim , Božanskom tvojem 
Veličanstvu vječno siromaštvo, čistoću i poslušnost u Druž- 
bi Isusovoj . . .« 

Svećenik odabranoga nekoć naroda uvečer je u hramu 
jeruzalemskom prinosio Bogu žrtvu: tako je eto i Barbarić 
navečer, kad mu je već tonulo sunce smrtnoga života, pri- 
kazao Bogu žrtvu samoga sebe. Dao je Bogu sve, što je 
mogao dati. Njemu nije ostalo ništa drugo do patnje po- 
svećene milošću i trpljenjem. Siromašan je, a pred Bogom 
bogat za vječnost. 


39. KRUNA ŽIVOTA. 


Velika Srijeda i Veliki Četvrtak 14. i 15. travnja 

Slugo dobri i vjerni, uniđi u veselje 
Gospodara svoga! (Mat. 25, 21). 

Ujutro 14. travnja raširila se vijest među profe- 
sorima i nadstojnicima: »Petar je postao Isusovac!« Koji 
nisu bili upućeni u stvar, njih je dakako ta vijest iznena- 
dila, pa kanda neki isprva nisu htjeli vjerovati; ali kad 
se domala pokazalo, da je to živa istina, svi su se tome od 
srca radovali, a neki su došli i pozdraviti svog novoga 
brata. Đacima se nije ništa kazalo, dok nije Petar pre- 
minuo. Koji je razlog bio, da se od njih sakrivala tako li- 
jepa i dušobudna stvar, toga naša pamet ne dohita. Đaci 
se međutim propitkivahu za zdravlje dragog bolesnika, 
kome su mnogi više zaviđali, negoli ga žalili. Jedan mali 
prorok, velik štovatelj Petra Barbarića, proreče: »Njegov 
će se život čitati u kongregaciji.« 

Popodne opadahu Petrove sile sve više. Čitav dan 
nije ostavio postelje. Bio je nalik Spasitelju u Muci. Če- 
sto je od muke mijenjao položaj, da nađe olakšicu; no 
kad mu na smrt umorna glava nije nigdje nalazila počinka, 
nasmiješi se i reče: »Baš se ne da više živjeti.« 

Gorio je od vrućice, pa zamoli, da bi otvorili jedan 
prozor. Udovoljiše mu želji, ali je sa đačkog igrališta 
dopirala u sobu silna vika bezbrižne djece. Htjedoše đake 
upozoriti, da iz obzira prema bolesniku budu mirni, ali 
Petar je tako živo molio, neka ne smetaju đacima u igri, 
da mu se moralo popustiti. 

Kako je bio tankoćutan i obziran prema drugima, nije 
dosad nikad htio primiti noćne straže. Danas pak sam 


39. Kruna života. 


261 


zamoli, da bi koji svećenik ostao kod njega, jer se osjećao 
veoma slabo i držao, da će te noći umrijeti. 

Prvu polovicu noći bdio je kod njega o. Franjo 
Slavič. On je s Petrom izmolio molitve umirućih. 

Poslije ponoći dođe o. Puntigam. Petar se osjećao na 
čas razmjerno dosta dobro, ali jedan sat iza ponoći bude 
mu opet jako zlo: »Nekud mi je čudno«, reče, »ne mogu 
više da dišem.« 

— Bi li malko vode? upita Otac. 

— Ne, hvala, ja ću se pričestiti, dahne Petar. 

— Ne smeta, ti se smiješ napiti, pa ipak primiti svetu 
pričest. 

— Nije potrebno da pijem, odvrati Petar. Premda je 
bio u smrtnoj stisci i sav gorio od vrućine, htio je da pri- 
mi svetu pričest na tašte. 

Nakon kratke stanke upitat će: »Molim, kada bih se 
mogao danas pričestiti?« Otac Puntigam videći, da je bo- 
lesniku vrlo zlo, odgovori: »Ja sam već i sam mislio o 
tomu, da ti danas ranije donesem svetu pričest; možda u 
4 sata?« — »Molim, što prije!« 

0. Puntigam probudi odmah brata bolničara, koji 
spremi što je trebalo za sveti čin, i tako primi Petar u 2 
sata noći s usrdnom pobožnošću uskrsnu pričest. Zatim za- 
moli svećenika, da bi mu pomogao kod zahvale, jer mu 
sile za to ne dostaju. Sad uze potresnim riječima zahva- 
ljivati Bogu za sve milosti, koje mu je udijelio, prikaza 
Bogu svoj život i svoju smrt, ponovi bogoljubno svoje re- 
dovničke zavjete, izmoli onu krasnu zborničku posvetu 
Majci Božjoj, a onda još izmoli križni put držeći u ruci 
križić s oprostima križnoga puta. 

Kad je svanulo jutro, zadnje smrtnog mu života, dade 
se više puta prenijeti u naslonjač ne bi li mu odlanulo, ali 
ne nađe željenoga pokoja. Hrabrila ga je u trpljenju i ja- 
čala pomisao na raspetog Spasitelja. Ni najmanje se nije 
tužio. Usne mu se malne bez prestanka micahu u tihoj 
molitvi. Često bi svrnuo k nebu pogled pun ganutljivog 
čeznuća. Tako je prošlo pretpodne. 0 podne nije već ni- 
šta mogao da okusi. 

Njegovi drugovi osmoškolci htjeli su svakako da ga 
još jednom vide, pa im se dopustilo da ga poslije objeda 


262 


39. Kruna života. 


pohode dva po dva. Upravo se prestrašiše, kad ugledaše 
svog dragog Peru u onakvom stanju. Ležao je na postelji. 
Smrt je već utisla svoje znakove na ispaćeno lice. Otac 
Puntigam redom mu predstavljao drugove i svaki bi put 
rekao nekoliko riječi, jer nijedan od njih nije mogao pro- 
govoriti od tronuća. A ni Petar nije ništa govorio, samo je 
nekud bolno gledao svoje drugove, pun ljubavi, i onda šap- 
nuo: «Hvala!« Drugovi su potreseni izlazili iz sobe, oso- 
bito dva posljednja, kojima Petar umornom rukom do- 
mahnuo zadnji s Bogom! Taj tihi oproštaj sviju se silno 
dojmio. I izraz umirućeg suučenika duboko im se morao 
usjeći u pamet. Kraj sve ozbiljnosti smrti sjao je s Petrova 
lica nebeski mir, pobožna sabranost i savršena odanost u 
volju Božju. Sve ih se ovo tako silno dojmilo, da je jedan 
od njih rekao: »Odsad ne treba da mi tko opširno opisuje 
smrt jednog sveca. Dosta će biti da se sjetim Petra, pa ću 
si dobro moći predočiti.« 

Bila su 2 sata popodne. Magistar Oton S 1 a v i k 
sjedio uz bolesnika na rubu postelje i molio krunicu, dok 
sam ja, pripovijeda o. Puntigam, kraj prozora molio časo- 
slov. Odjednom bolesnik nešto progovori tihim glasom. 
Magistar Slavik sagne se k njemu, i Petar ponovi: »Otac!« 
Ja odmah pohitim k postelji i upitam bolesnika, što želi. 

»Zadnje molitve!« odgovori on. ...» 

Ja mu pružih križić od križnog puta kao samrtni knz. 
Petar ga živo obuhvati i pritisnu na blijede usne. Pri pot- 
punoj svijesti, pobožno i ganutljivo stane sa mnom moliti 
djelo skrušenja i ljubavi, pouzdanja i razne strjelovite 
molitvice. 

»ISUSE!« bila mu je posljednja riječ . . . 

Kod crkvenih molitava za umiruće nije već pomicao 

usana. ^ 

Ležao je sasvim mirno, bez znaka borbe. Do nogu mu 
stajao kip Majke Božje Lurdske i slika Presvetoga Srca 
Isusova. Na njima je počivao pogled ukočenih očiju. 

U taj čas uniđu u sobu fra Marko i o. rektor. 

Petar je još živ, ali se posve smirio, pa se već mislilo, 
da je preminuo. Tad uzdahnu duboko, pa opet drugi put, 
i još jednom: — bilo je svršeno . . . Njegova je duša bila 
kod Isusa, u kojeg je vjerovao, u koga se ufao i kojeg je 
nada sve ljubio. 


39, Kruna života. 


263 


Često je on sa čeznućem mislio na onaj blaženi tren, 
kad će prvi put ugledati Spasitelja i Mariju, predragu 
Majku. Kako je sveto živio i sveto trpio, a i sve učinio, što 
je mogao, da zadobije u smrtnom času potpuni oprost, 
ne će biti bez temelja ako reknemo, da mu je doskora osva- 
nuo dan blažene vječnosti, a možda i odmah nakon njegove 
svetačke smrti. 

S pravom se veli, da je smrt odjek života. U Petra 
Barbarića bila je smrt i kruna svetog mu života. Oton 
Slavik, profesor matematike i fizike u 8. razredu, u 
prvom satu nakon njegove smrti održao je osmoškolcima 
o Petru Barbariću spomen, zbijen i duhovit, a završio ga 
je ovim značajnim riječima: »Imao sam sreću 
gledati, kako umire sveta c.« 138 

Umro je Petar Barbarić na Veliki Četvrtak 15. trav- 
nja 1897. nešto iza 2 sata popodne, pošto je živio 22 go- 
dine, 10 mjeseci i 27 dana. 

Kod njegova mrtvog tijela skupila se domala većina 
profesora, da se pomole za svog đaka i najmlađeg po Redu 
brata, a prilazili su i drugi ukućani. Pokojniku obukoše 
redovničko odijelo Družbe Isusove. 

Đaci seminarci nisu znali, da je umro, jer su bili na 
duljoj šetnji, a vratiše se kući istom oko 7 sati. »Umro je! 
mrtav je!« išao glas od usta do usta. Generalni prefekat 
o, Puntigam skupi seminarce i saopći im pojedinosti o 
Petrovoj svetoj smrti. Svi ustaviše dah, dok je pripovije- 
dao. Kad je pak spomenuo, da je Petar umro kao Isuso- 
vac i da leži u smrtnoj sobi odjeven u redovničko ruho, 
pojavi se na licima izraz živog čuđenja, a duboko ganuće 
proleti dvoranom. Neki zaplakaše, drugi se ne mogoše 
razabrati od čuda, neki opet šuteći oborili oči. 

Za večerom jedva se koji od Petrovih suučenika do- 
takao jela. Poslije se dopustilo nekima od većih semina- 
raca da uniđu k pokojniku, jer se već nije moglo odoljeti 
njihovoj molbi. 

Petar je ležao kanda spava. Dok je živio, nikad nije 
izgledao tako mio i drag. Đaci se nisu mogli nagledati nje- 
gova preobraženog lica. Toga je čara doduše preko noći 


138 Preč. Stj. Pašalić u pismu 14. lipnja 1935. 


264 


39. Kruna života. 


nestalo, ali se primijetila neobična pojava, da se nitko nije 
plašio ili žacao dragog pokojnika, koji pače nije zadavao 
strah ni najmanjim pitomcima; ovi su govorili, da ni na 
tamnim i osamljenim mjestima ne osjećaju straha, a svak 
zna, kako se djeca inače boje duhova i mrtvaca, pogotovo 
ako je mrtvac u kući. Jedan je mali Dalmatinac čak zaže- 
lio, da mu se Petar javi: »Ja bi se veselio«, reče, »da mi 
se Petar noću ukaže.« 

Kad su opremali Petrovo tijelo za odar i oblačili ga u 
roketu, neki su se otimali da pritom pomažu, a od njego- 
vih školskih drugova svak je htio pri sklapanju pokojni- 
kovih ruku da barem jedan prst namjesti. 

Privlačivost Petra Barbarića nije eto prestala smrću; 
ona će nasuprot porasti, a u naše dane dosegnuti neslućen 
razmjer. 


40. VIJENAC DRUGARA. 


Pravednik će ostati u vječnoj uspomeni (Psal. 111, 7). 

Veliki je Petak. Sjemenišna crkva sv. Alojzija tada 
još nije imala Božjega Groba (dobila ga je istom g. 1901), 
no u zavodskoj govornici možeš danas vidjeti nešto kao 
Božji Grob. Sva je iskićena proljetnim cvijećem, bršljanom 
i drugim zelenilom. U toj ljepoti leži povisoko smješteno 
tijelo mladića: lice mu je bijelo ko mramor, spokojno i 
ozbiljno, kao u junaka, koji se odmara iza teškoga boja; 
još mu drže ruke oružje, kojim je izvojevao pobjedu: križ 
i krunicu. Čelo glave stoji djevičanska Majka i Kraljica, 
pod čijom je zastavom slavno vojevao, do nogu mu vidiš 
časne zakove Marijina zbornika: široku modru vrpcu s me- 
daljom i latinsku zborničku povelju s imenom Gospina vi- 
teza: Petrus Barbari ć. 

U neprekidnoj gotovo povorci prilaze đaci, nutarnji i 
vanjski, a kako je glas o vanrednom mladiću i slugi Bož- 
jem probio i kroz sjemenišne zidine, dolazi gradski svijet, 
ne toliko da se za njega mole, koliko da vide taj cvijet 
odabrani, što ga je Božanski vrtlar ubrao tu u njihovoj 
sredini i presadio u cvjetnjak rajski. 

Još je Petar bio daleko od toga da umre, a već si mo- 
gao čuti pitomce gdje govore: »Ne ćemo se mi moliti za nje- 
ga, već njem u.« Neki mali seminarci već su tada odlučili, 
da će ga odmah nakon njegove smrti odabrati za svog za- 
štitnika. I zaista, preporučivali su se mnogi đaci njemu, 
dok je još živio, da bi ih zagovarao kod Boga, a činili su 
to i svećenici, koji su ga u dušu poznavali. Našlo ih se, 
koji rekoše, da su bili uslišani. 

Marijini zbornici u prvi se kraj nećkahu da bi izmo- 
lili za svog negdašnjeg nadstojnika »službu za mrtve« 


266 


40. Vijenac drugara. 


(Officium defunctorum) , koja se inače moli za svakog pre- 
minulog zbornika; jer, govorahu, Petru toga ne treba. 

Poslije podne uzeše seminarci plesti vijence za lijes 
svog miloga druga. Ali kud i kamo bio je ljepši onaj vi- 
jenac, što ga saviše od mirisnoga cvijeća lijepih njegovih 
kreposti, koje nakon njegove smrti spominjahu kao za 
okladu. Svak je znao nešto kazati u njegovu pohvalu. 

S nekom svetom zavišću govorilo malo i veliko: »O 
da mi je onako umrijeti!« — »Da se hoće zamijeniti sa 
mnom!« — »Ja bi odmah legao na odar mjesto njega!.« 

Što je bio Petar Barbarić, toga valjda ne pokazuje 
nijedna stvar toliko, koliko činjenica, da su odmah nakon 
njegova preminuća seminarci potajno trgali komadiće 
s odijela i rokete, da imadnu od njega svetu uspomenu. 
Drugi su uzimali voska od svijeća, koje su gorjele oko nje- 
ga, pa i od strugotina, na kojima je njegovo tijelo počivalo 
u lijesu. Ovim bi se predmetima dotakli lica i ruku pokoj- 
nikovih te onda pomno i s počitanjem čuvali. Suviše, neki 
od manjih kongreganista poslaše jednog sa škarama, da 
im odreže nešto od Petrove kose, što je taj i učinio, kad 
nije nikoga bilo kod mrtvaca. Kose je odrezao tada i ma- 
gistar Oton Slavi k, koji je od nje malen svitak, 
u zapečaćenu listiću papira, poklonio piscu drugog izda- 
nja ovog životopisa: bilo je to mjeseca srpnja g. 1901. u 
P o ž u n u (danas Bratislava) ; taj dragi svitak čuvasmo 
i sačuvasmo neotvaran sve do danas, ne sluteći, da će nas 
zapasti sreća da pišemo život Božjega sluge. 

Iz brojnih pisama, što su ih onih dana gojenci pisali 
svojim kućama ili svojim prijateljima, razabiremo veoma 
jasno, kakvo je tada bilo raspoloženje u Sjemeništu i što 
su seminarci sudili o svojem pokojnom drugu. Istina, ne 
smijemo svaku njihovu riječ uzeti doslovno, ali opet u nji- 
hovu se ushitu očituje, koliko ih je zanio sjaj Petrovih 
kreposti. 

Od premnogih pohvala čujmo samo neke. Jedan, koji 
je s Petrom bio osam godina, javi negdašnjom svom pro- 
fesoru žalosnu vijest ovim pismom: 

»Bolna srca evo nas pred Vas, predragi nam učitelju, 
komu bismo rado donijeli samo vesele i ugodne vijesti. To- 
liki naš gubitak bit će i za Vas nemio udarac! Najboljega 


40. Vijenac drugara. 


267 


učenika Vašega nema više. Petar Barbarić zamijeni ovaj 
svijet, koji njega ne bijaše vrijedan, ljepšom domovinom 
— rajem. 

»Velika je žalost naša, što nas ostavi ova zlatna duša, 
ovaj »flos virtutis« (ovaj cvijetak kreposti). Nu mi se mo- 
žemo tješiti, jer on je tako živio, da se može reći: on je u 
nebu. Smrt ga je samo presadila u rajski vrt . . . 

»Osobito za posljednjih tjedana život mu ne bijaše 
drugo, nego jedna neprekidna molitva. Iz sobe išao bi u 
kapelu, iz kapele u crkvu, uz crkve vratio bi se opet u sobu, 
da i ovdje nastavi svoje molitve i duhovno štivo. 

»Zadnjih godina opažalo se sve više i više, kako on 
ozbiljno teži za vrhuncem savršenosti. O, tuj bi se dalo 
pripovijedati, što se inače čita obično samo u žiću velikih 
ugodnika Božjih. Bio je suviše dobar za ovu zemlju; zato 
ga uze dragi Bog k sebi u raj. 

»Dva dana otkako je položio redovničke zavjete, sve 
do zadnjega daha čisto pri sebi, propelo u ruci, a ime Isu- 
sovo na usnama, preminu blaženo i sveto, kako je i živio; 
čist poput Anđela, te je sada za cijelo već među sinovi- 
ma sv. Ignacija u nebu. Smrtni ostanci njegovi leže pred 
nama, rascviljenim drugovima njegovim, koji žale — ne 
njega, što je umro, nego sebe, što ih je na ovom svijetu 
ostavio. 

»O Velečasni, teško je izgubiti takova suučenika, ali 
velika je i čast, da je bio naš. On nas sigurno ne će zabo- 
raviti; od njegove se ljubavi mnogom još nadamo.« 

»Ja bih mu bio zavidio smrt njegovu«, ovako piše isti 
osmoškolac svojim roditeljima, »i s veseljem odmah mje- 
sto njega umro, kad bi mi mogao i htio dati svoje zasluge. 
Njegova će nam uspomena biti uvijek mila i draga . . .« 

Jedan je sedmoškolac među ostalim ovako pisao je- 
dnome od svojih negdašnjih profesora. »Petar je zaslužio, 
da bude primljen u Družbu Isusovu. Nitko ne može o njem 
kazati, da je bilo štogod u ovo svih osam godina, što ne bi 
bilo na uzor i đacima i Isusovcima. Bio je pravi apoštol, 
da pravi Svetac na vrhuncu savršenosti. ,U čemu je bio 
bolji sveti Stanislav od Pere?' pitahu se djeca diveći se 
njegovim izvrsnostima u svakom pogledu ... U četvrtak u 
dva sata poslije podne poletio blaženik, kamo je odavna 


268 


40. Vijenac drugara. 


svom dušom čeznuo: u lijepi raj. Da, ravno u raj, jer je 
njegovo čistilište bilo ovdje već; za njega se već niko ne 
moli, već njemu. Nije vrijedna zemlja takova blaga! Po- 
kojna, rajna ona duša!« 

Slično što čitamo i u listu nekoga šestoškolca »U nas 
niko ne sumnja, da je Petar ravno u nebo otišao, i visoko 
mjesto zauzeo među blaženima u nebu. Ja sam ga toliko 
za života štovao i njegovim se krjepostima divio, te sam 
mu se već molio; a nema sumnje, da će biti prvi narodni 
Svetac u hrvatskim zemljama.« 

»Barbarića slave đaci kao Sveca,« javlja jedan peto- 
školac svome prijatelju. »Ako njega crkva jednom rie pro- 
glasi Svecem, tada si ja ne ću nikad moći svetost kojega 
sveca predstaviti. Nebesko se kralj estvo uzimlje na silu. 
On ga je baš silom zauzeo.« 

O pohvali malih đaka ne ćemo ni govoriti; da je bilo 
do njih, oni bi ga odmah sami proglasili Svecem. Samo će- 
mo još navesti želju jednoga trećoškolca, koji je svojim 
roditeljima pisao: 

»Dao Bog, da budu svi gojenci kao pokojni Petar! 
Onda bi bilo naše sjemenište kao nebo na zemlji.« 

Jezgrovito i istinito zapisala je Barbarićeva kongre- 
gacija u svoj Dnevnik: »Petar je bio učenik, a u istinu 
svojim životom mogao je biti učitelj kreposti - -« (Diarium 
Sodalitatis 1897, str. 118). 


41. UZ ROMON USKRSNIH ZVONA . . . 


Velika je Subota 15. travnja 1897. Na svetoj Misi 
svećenik, nakon korizmena tugovanja, zapjevao opet »Sla- 
va Bogu na visini«, šutljiva zvona, do onoga časa zaveza- 
na, propjevala . i nose radost gorom i dolom. Na kraju svete 
službe odjekuje crkvom svetoga Alojzija — Alleluja! Alle- 
luja! Alleluja! Zrak i srca prelijevaju se uskrsnim vese- 
ljem ... U toj slatkoj radosti slavnog uskrsnuća Kristova, 
kao u vedrom slavlju, ponijet će se smrtni ostanci jednog 
Božjeg viteza i pobjednika na počinak, na ubavi obronak 
Bojnu, što se diže na jugozapadnoj strani Travnika. 

Bilo je oko 10 sati i po dopodne, kad se svrstala du- 
gačka povorka školske djece, gimnazijalaca, svećenika i 
profesora; mnogo je i bogoljubnoga svijeta došlo, da po- 
časti skromnog mladića, o kojem govori cijeli grad; tu su i 
časne sestre Milosrdnice, pa okružni predstojnik M i h o- 
v i 1 vitez Rukavina, kotarski predstojnik, oficiri, či- 
novnici . . . 

Osmoškolci, Petrovi drugovi, nose bijeli lijes, okićen 
ranim proljetnim cvijećem. Neobičan je to sprovod: mije- 
šaju se tuga i radost. Ali kanda radost prevlađuje: leprši 
ona oko lijesa, nošena mislima o uskrsnuću i vječnom ži- 
votu; ne plaču danas zvona, nego pjevaju Alleluja! 

Nad otvorenim grobom dakako mnogo se oko orosilo 
vrelom suzom . . . Polaže se u taj hladni grob mlad život i 
s njim tolike lijepe nade . . . Sahnu suze od drage slutnje, 
da. će Petar i mrtav živjeti u svojim krepostima, a njego- 
vim će stopama poći stotine i tisuće . . . 

Što su tada osjećali mnogi od onih, koji su poznavali 
Petra Barbarića, to je izrazio s mnogo čuvstva jedan mla- 
di travnički profesor u pismu upravljenom iz daljine nje- 


270 


41, Uz romon uskrsnih zvona , 


govim drugovima. Prenosimo amo onaj odlomak pisma, u 
kojem dovikuje dragom đaku u grob svoj posljednji 
»s Bogom«: 

»Oj Pero, nezaboravni moj Pero, šta da reknem, či- 
me li da se utješim? Izgubivši tebe izgubiše suučenici svoj 
uzor, izgubi sjemenište najljepši ures; izgubi tvoj rod 
najmiliju svoju nadu, izgubi domovina budućeg revnog 
svećenika i apoštola Srca Isusova; izgubi, kako sam tolić 
začuo, i Družba Isusova najmlađega, no u krjeposti sa- 
zrela sina! Ali šta velju? Izgubiše? Ne! Dobiše tvoji su- 
učenici, pa i ostali seminarci i drugi mnogi mladići, sjajan 
uzor, u koji će se još iza puno i puno ljeta moći ugledati; 
dobi sjemenište zagovornika i posrednika kod sv. Alojzija, 
čija si bio živa slika i prilika; dobi tvoj rod najljepšu diku, 
kojom će se vijekom moći pravom ponositi; dobi tvoja do- 
movina anđela molitve, koji će neprestano za nju podizati 
ruke pred prijestoljem Srca Božanskoga, dobi Družba Isu- 
sova u nebu vrijednog druga sv, Stanislava, Alojzija i 
Berchmansa. 

»Ove me misli tješe, te su kao melem na ljutu ranu. 
Tješi me također misao na presvetu i preljubeznu volju 
Božju, u koju si se i ti tako djetinjskom pouzdanošću pot- 
puno odao. Tješi me riječ Sv. Pisma: »Consummatus in 
brevi explevit tempora multa!« Tješe me rijetke krjeposti, 
kojima si za bolesti svoje neiskazano mnogo pred Bogom 
zaslužio. Tješi me, što se tvrdo nadam, da se već na tebi 
Samome ispunila želja, koju si mi kao krunu svih ostalih 
želja tako lijepo znao izraziti: »Poslije pak zemnog žića 
ovog, o Presveto Srce, primi ga urešena vijencem zasluga 
u svoj mili naručaj, i tu mu podaj trajno prebivalište*.« 


42. KAKO GOSPODIN UZVISUJE PONIZNE . 


Grob Petra Barbarića redovito se njegovao s osobitom 
pomnjom. Prvi pisac njegova žića posadio je na njemu 
bijeli ljiljan, znak slavne pobjede. Bit će to bilo već god. 
1897. U Sjemeništu se drži, da se isti taj ljiljan sačuvao 
sve do dana današnjega. U svibnju g. 1935., uoči dana, 
kad se izvadilo Barbarićevo tijelo iz groba, da se prenese 
na novo počivalište, iskopaše ljiljan i presadiše u vrt 
Malog Sjemeništa Isusovačkog reda na Bunarbaši 
ponad Travnika, a dok to pišemo, postoji namjera, da se 
jedan dio posadi natrag na bivši Barbarićev grob, jedan 
dio da ostane na Bunarbaši, a jedan da se posadi u 
velikom vrtu novicijata Isusovačkoga na Jordanovcu 
u Zagrebu. 

Barbarićev je grob veoma privlačio, i mnogi su do- 
lazili, da se tu pomole, ne samo seminarci i drugi travni- 
čki daći, nego i svećenici, profesori, građani. 

Broj štovatelja Petra Barbarića uvelike je porastao 
najviše trudom i zaslugom o. Puntigama, koji mu je i opisao 
život. Građu je Puntigam sabirao još za Petrova života, 
a nastavio je odmah iza smrti s tolikim marom, da je ži- 
votopis izašao tiskom već godine 1900! Nego još 
prije nego je ugledao svijetlo životopis Petra Barbarića, 
počeo je g. 1900. izlaziti uGlasniku Srca Isusova 
niz članaka pod naslovom: »Petar Barbarić. Mlagjani 
apostol Srca Isusova«. Hrvatski životopis Petra Barbari- 
ća bio je nešto posve novo u našoj književnosti. Obilato 
ukrašen slikama, pisan poletnim stilom i s poznavanjem 


272 


42. Kako Gospodin uzvisuje ponizne. 


mladenačke duše zanimivi je Barbarićev životopis osva- 
jao na juriš, kako mu je i zaželio urednik »Vrhbosne«: 

»Kako od srca zaželjesmo, da ta knjižica dodje na 
ruke svoj našoj miloj omladini! I kako se još više oduše- 
vismo za onaj uzorni zavod u Travniku, u kojem se uzga- 
ja cviet bosanske omladine, i u kojem smo i sami, hvala 
sto puta Gospodinu, proživjeli svoje djakovanje! Pa kako 
da sada najtoplije ne preporučimo tu zlatnu knjižicu svim 
svojim čitateljem! Puno ćemo koristi od nje vidjeti svi, i 
stariji i mlađi.« 139 

»Vrhbosna« je bila i prvi časopis, koji je progovorio 
o Petru Barbariću; već u broju od 1. svibnja 1897. istakla 
je »Vrhbosna« njegove vanredne vrline i kreposti. Iste je 
godine izašao i prilično opširan prikaz o Barbariću u 
zborničkom časopisu »Sodalen-Correspondenz« (str. 67 — 
69), koji još i danas izlazi pod novim imenom. Tako su 
njemački katolici skoro upoznali našega Petra; no daleko 
više ga upoznaše i Nijemci i drugi narodi, kad je godine 
1901. izišlo njegovo žiće i na njemačkom jeziku pod na- 
slovom: »Petar Barbarić. Mladić po Srcu Božjem.« Knjiga 
bi primljena objeručke. U listopadskom broju hrvatskog 
Glasnika Srca Isusova mogao je urednik o. Zabeo javiti, 
da je do tada o tom njemačkom izdanju izašlo već 40 po- 
voljnih ocjena, a listovi javljahu, kako se rado tamo čita. 
Čitao ga je 13 godišnji nadvojvoda Karlo, kasniji car i 
kralj. U nastavku urednik piše: »Čitali smo veoma toplu 
# preporuku njemačkog Barbarića i u jednom američ- 
kom časopisu. Kako s pouzdane strane doznajemo, pri- 
pravlja se ifrancusko izdanje, koje bi moglo ime Bar- 
barićevo donijeti do svih krajeva svijeta ! , . . . Jedan Ni- 
jemac piše, da je Barbarića već tri puta pročitao.« 
Godine 1904. tiskan je prijevod talijanski, učinjen od 
jedne časne Ursulinke u Trstu; 140 slijedeće godine (1905) 


139 VRHBOSNA 1901, br. 1. 

140 Un fiore dei Balcani ossia Pietro Barbarić. Vita di un 
giovane studente fatto secondo ii cuore di Gesu — scritta dal Padre 
Antonio Puntigam d. C. d. G. e tradotta da M. A. religiosa Orsolina. 
(mala 8° str. 307). Modena (Tip. Pontificia ed arcivescovile dell’ 
Immacolata Concezione) 1904. 




Četvrtkom na Petrovu grobu. 







Ozdravljena djeca sa sličicama Petra Barbarića. 


Anđa Rajićeva, kojoj je 
ozdravila suha ruka. 


Majke s ozdravljenom djecom. 


42. Kako Gospodin uzvisuje ponizne. 


273 


izašao je madžarski prijevod, 141 g. 1911. slovenski 
s predgovorom Ivana Krek a. 142 Njemački je životopis 
na tolik odziv naišao, da je Puntigam priredio drugo, 
umnoženo izdanje i izdao ga g. 1910. pod novim na- 
slovom. 143 

Glas o vanrednom mladiću i njegovoj svetosti dopro 
je daleko, čak onkraj širokog mora. Barbarić je ime svog 
zavičaja i Travnika pronio svijetom, a što je kud i kamo 
više, svojim je primjerom moćno djelovao na duše, oso- 
bito mladeži. Znamo na pr., da je jedan dječak osnovne 
škole ubosanskoj Krajini čitajući žiće Petra Bar- 
barića dobio zvanje za svećenički stalež: danas je taj isti 
svećenik Isusovačkoga reda i profesor. Petrov je primjer 
svijetlio na stazi svetosti jednome u nas nepoznatom mla- 
diću, koji zaslužuje da se na ovom mjestu spomene ma- 
kar samo ukratko. Bio je to Josip E n g 1 i n g, član re- 
dovničke družbe Palotinaca. 144 Svim je silama težio za 

141 A Kongregacio Viraga. Irta: Puntigam Antai S. I. Atdol- 
gozta: A Pecsi hittudomany - Hallgatok. Szent - Pal Tarsulata (8 str. 
206). 1905 Tisz Jozsef Konyvnyomda. 

142 Peter Barbarič, vzoren hrvaški mladenič, vzor mladeničem 
slovenskim. Hrvaško spisal P. A. Puntigam, S. J. Na slovenščino 
preložil J. B., dijak. (mala 8° str. VIII, 215). Ljubljana 1911. Izdalo 
uredništvo »Bogoljuba«. Tiskala Katol. tiskarna. 

143 Himmelwarts. Peter Barbarić — ein Studentenleben aus der 
Herzegovvina. Von Anton Puntigam, Priester der Gesellschaft Jesu. 
Zweite Auflage. Durch 19 Bilder illustriert (mala 8° str. VIII, 302). 
Innsbruck 1910. Druck und Verlag von Fel. Rauch. 

144 Službeni joj je naslov: Pobožna misijska družba (Pia Soci- 
etas Missionum; kratica PSM). Osnovao ju je Vinko Pallotti 
(1795 — 1850). Sveta Stolica odobrila je družbu g. 1835., a konačno 
1904. Palotinci se bave propovijedanjem, duhovnim vježbama, po- 
učavanjem kršć. nauka, misijama pučkim i prekomorskim, Marijinim 
Kongregacijama. Veoma štuju Majku Božju. G. 1933. bilo je nešto 
preko 1000 članova u 4 provincije, 2 regije i 3 misijska područja. 
(M. Heimbucher, Die Orden und Kongregationen der kathol. 
Kirche 3 sv. 2. str. 614 — 619). — Josip Engling rodio se 5. si- 
ječnja 1898. u Istočnoj Pruskoj. U svjetskom ratu pozvan je g. 1916. 
pod oružje i pade u prodoru kod Cambraia u Francuskoj 4. listo- 
pada 1918. Bio je uzoran đak, prefekt Marijine kongregacije. O nje- 
mu gl. : Die Erziehungslehre Schonstatts dargestellt am Lebensbilde 
Josef Englings. (Limburg, Lahn, Pallottiner-Verlag 1936 (Str. IX, 207). 

18 


Petar Barbarić 


274 


42. Kako Gospodin uzvisuje ponizne. 


svetošću. Po njegovoj vlastitoj izjavi dvije su knjige imale 
odlučan utjecaj na to, da se sav posvetio Bogu: jedna 
je bila životopis Petra Barbarića, od koga je uzeo načelo: 
obične stvari vršiti ne-obično (ordinaria extraorđinane) , 
druga je knjiga bila žiće C o a s s i n i a, mladog bogoslova 
zavoda njemačko-ugarskoga u Rimu. Malo vremena pred 
svoju smrt na franceskom ratištu zabilježio je Engling ovo. 
»Pred nekoliko dana došlo mi je na pamet, kako je h) e PO 
moja nebeska Majka upotrebila kreposni primjer svojih 
triju sluga — Barbarića, Coassinia i Gabnela o*d Go- 
spe Žalosne, da me povede savršenstvu. Još se dobro 
sjećam, kako me je životopis Petra Barbarića potaknuo, 
da budem vjeran u malim stvarima i marljiv u učenju, i 
kako me je ponukao, da budem potpun Marijin zbor- 
nik . . . « 146 .. 

Jedan svećenik vrhbosanske nadbiskupije upoznao 
se kao đak g. 1923. u đačkom zavodu u B e č u s jednim 
protestantom, Nijemcem iz Češke, koji je slušao pravo. 
Kad je taj od svog druga čuo da je iz Bosne, reče: »Ja 
mislim, da su Bošnjaci vrlo pobožni i sveti ljudi.« Kad se 
dr. Draganović čudio, pravnik mu stvar protumači: »Čitao 
sam život Petra Barbarića. Znate li vi štogod pobliže o 
njemu?« Tim je taj protestant svojem katoličkom drugu 
dao povod da još jednom pročita životopis svog zemljaka. 

Negdašnji Petrov razrednik o. Franjo Hamerl 
držao s još dva Isusovca pučku misiju u Seitenstet- 
tenu (u Donjoj Austriji), gdje u velikoj Benediktinskoj 
opatiji postoji gimnazija i đačka Marijina kongregacija. 
Upravo u vrijeme misija imalo se svečano primiti u kon- 
gegaciju nekoliko đaka. Primanje će obaviti prečasni 
opat, a prigodnu će besjedu reći o. Hamerl. »O čemu ću 
govoriti«, pripovijeda o. Hamerl, »nego o svojem Petru 
Barbari ću? Đake je to vrlo zanimalo i pažljivo su pratili 
moje riječi. — Poslije sam u sakristiji zborničke kapele 
upitao maloga sakristana da li imadu i oni žiće našega 
Petra. On otvori ormar, u kojem se čuva zbornička knjiž- 

i55 »Mater Admirabilis«. I. Erbe und Aufgabe. Str. 101 102. 

Tiskano kao rukopis. Vallendar a. Rh., Schonstatt. Verlag des Apo- 
stol. Bundes). S. a. (1932?). 

146 Dr. Krunoslav Draganović. 


42. Kako Gospodin uzvisuje ponizne. 


275 


nica i brzo nađe označenu knjigu. — ,To moram čitati’, 
reče, i odmah spremi knjigu u džep.« 147 

U Švicarskoj neki gospodin s usklikom upitao jednog 
Isusovca, travničkog profesora: »Zar ste vi doista iz do- 
movine Petra Barbarića?« A Madžar neki, đak sveučili- 
šta u Innsbrucku, rekao je mladu Isusovcu, koji je 
polazio u Travnik: »Molim vas, kad stignete u Travnik, 
otiđite na grob Petra Barbarića, pa me njemu preporučite, 
jer ja imam prema njemu veliko pouzdanje. 148 

Barbarićeva uspomena, osobito prvih godina njegove 
blažene smrti, bila je dakako najživlja u Travniku. 
Da se ta uspomena bolje sačuva, dade g. 1900. rektor 
o. Hamerl napraviti Petrovu sliku. On pripovijeda: 
»Kad mi je g. 1900. portretista g. P o p p e r predao veliku 
sliku nadoiskupa Stadlera, što se sada čuva u trav- 
ničkom Sjemeništu, upita me, da li imamo još štogod za 
slikati. Izjavismo, da bismo rado imali sliku tada tri go- 
dine pokojnog Petra. Ali: Šta će to koštati? On udario 
nisku cijenu i zatraži fotografiju. Otac Puntigam nađe 
zgodnu. G. Popper naslika najprije konture (obris), a on- 
da uze pitati za boju lica, kose i očiju, te tako izađe pri- 
lično pogođena slika Petra Barbarića. Neko vrijeme 
visjela ova slika u sobi generalnog prefekta . . . « Srećom 
se slika sačuvala do dana današnjega. 

Primjeri i crtice iz života Barbarićeva navodili bi se 
u propovijedima u crkvi i u govorima na zborničkim sa- 
stancima, u besjedama đačkih akademija, a znali su biti 
i predmet školskim sastavcima i zadaćama. Tako je na 
pr. godine 1911/12 profesor latinskog jezika u 3. razredu 
dao ispitnu zadaću na koncu godine po Neposovim 
frazama, većinom iz Epaminonde, a predmet je zadaći 
bila ona zgoda sa šetnje, kad su neki seminarci zakasnili 
kući (gl. ovdje str. 157). 140 Trećeškolac Petar Ćule 
napisao je iste godine osim latinskog sastavka o sv. Sta- 


147 Bilješke o. F. Hamerl a (1935). 

148 Zabilježio o. K. Zabeo (1935). 

149 Latinski tekst gl. u Travničkoj Spomenici 1932 
(str. 363): De Petro Barbaricio. 


276 


42. Kako Gospodin uzvisuje ponizne. 


nislavu i samostalnu radnjicu o Petru Barbariću na 
grčkom jeziku! 150 

U jednom razredu travanjske gimnazije, bit će bilo 
u trećem, dao je g. 1901. profesor kao zadaću iz hrvatskog 
jezika, da svak opiše sliku, koja resi omot hrvatskog ži- 
votopisa Petra Barbarića. Dobri se oni dječaci dadoše na 
posao s velikim veseljem: ta uvijek im je lebdio pred oči- 
ma njihov Petar, dika i ponos Sjemeništa i gimnazije. Iz 
radnja nekolikih đaka, a njihovim riječima, sastavio je 
onda dotični profesor opis, koji je izašao skoro zatim u 
ožujskom broju Glasnika Srca Isusova (str. 59 — 60). Mi 
ga odonud prenosimo doslovce: 

» Velika radost zavlada po cijeloj Hrvatskoj, kad joj 
ugleda svjetlo krasni životopis još krasnijega njezina sina: 
Petra Barbarića. O kako mi plamti srce, kad ču- 
jem, o tom »hrvatskom uzor -mladiću«, te listam po njegovu 
životopisu! 

Već na samom omotu prikaza nam bujna mašta umjet- 
nika u malo poteza sva četiri razdoblja, sve četiri postaje 
njegova života. Vrpca s natpisom dijeli omot u dva polja: 
gore su i dolje po dvije sličice. 

Dolje u lijevom kutu kršni je kraj iz junačke mu 
domovine — Hercegovine. Visoko se uzdižu vrletne stijene, 
na daleko se steru klanci i gudure, prodoli gorski vode u 
nedogled. Tuj na stijeni — na pola okrenuto — sjedi mla- 
do, milo pastirče Hercegovce. Preko ramena prebacio tor- 
bicu. Kukastu palicu zataknuo za vrat, a na glavi mu ka- 
pica — » zavratka «. — Sitnim prstima prebire uz dvostruku 
frulu, svoju razbibrigu. Oko njega okupilo se živahno stado 
koza, brsteći mršavu travu i grmlje po stijenama. Uz njega 
leži knjiga, draga mu »biskupovača«, djedovska baština, 
po čem se vidi, da mu srce nije priraslo za to studeno ka- 
menje, već da mu za nečim višim kuca. — I doista mu u 
dobar čas Božja providnost promijeni tvrdi kamen — škol- 
skim klupama, nestašne koze — bijelim knjižicama, pa- 
stirsku frulicu — laganim perom. 

Baci samo pogled na drugu sličicu na dnu u desnom 
kutu. Pod gustom sjenom granate lipe, drveta slavnih 

150 Grčki tekst gl. u Travn. Spom. 1932 (str. 362 — 363): 
Ileoi I Iktoov B(iof ; 5uoi'/.u>v. 


42. Kako Gospodin uzvisuje ponizne. 


277 


nam pređa, sjedi mladić od kojih osamnaest godina kraj 
okrugla, jednonožna stola. Za njim grmlje i šikarje, a tamo 
u daljini gube se gore bosanske. Mladić, odjeven na đačku, 
s fesom na glavi, laktom se podupro o lijevi obraz, a vas 
zaduben gleda u otvorenu knjigu. Uza znojni trud ipak mu 
čelo vedro i lice milo, a desnom nogom ko da gazi sitno 
pred njim granje: đačke poteškoće. Ta na stolu pred njim 
uz nekoliko knjiga i zadaćnica stoji kip Blažene Gospe, 
njegove najmilije majčice i odvjetnice, a u nauku vjerne 
pomoćnice. 

Treća slika — ozgor na lijevoj strani — prikazuje tu- 
žan kraj. Cijelom okolicom raste trnovito grmlje, svuda 
se uvriježio drač i korov, te čini samotan puteljak, što se 
uz brdo vijuga, mukotrpnim i tegotnim. Ukraj puta podiže 
se visoko raspelo. Pred njim na klupi kleči naš mladić, 
sada već u zreloj dobi. Fes metnuo preda se na klecalo, 
ruke pobožno sklopio, a pouzdani pogled upro u rane Spa- 
siteljeve. On je u odlučnom času života, u zadnjoj bolesti. 
Zadnji komad puta njegova krjeposna života posut je 
oštrim trnjem. Nu on se ne plaši. Iz držanja mu čitaš po- 
uzdanje i odvažnost. On je » u školi križa«; on zna čitati 
iz knjige najkrasnije i najsvetije, u kojoj je sva mudrost i 
sve znanje — iz raspela. Iz muke Spasiteljeve crpe on 
stalne pomoći i slatke utjehe u svojim bolima ... Na to te 
sjeća i žalobno cvijeće »mukokaz« ili » svetih pet rana Isu- 
sovih«, što no se s lijeva uspelo. 

Nu evo nas i pred četvrtom sličicom gore u desnom 
kutu. Isred trnja izniknuo krasan lijer, bijel poput gorsko- 
ga snijega, i do njega se žare rumene ružice. Obraćaju se 
prema Božanskom Srcu Isusovu, što no se u nebeskim pro- 
storijama sjaje, okruženo silnim, svijetlim zrakama. Oba- 
sjani zrakama ovoga sunca milosti ljiljan — neokaljana 
Petrova čistoća, i ruža — žarka mu ljubav prema Bogu, 
već potpuno se rascvali, a čista i hitra golubica — Petrova 
duša — što je pod njihovom sjenom počivala, već je otprh- 
nula te leti u visinu k Presvetomu Srcu Isusovu. Pod njom 
se steru tmurne magluštine zemaljske. Ali hitru golubicu 
to ništa ne smeta. Ona se je već visoko, visoko uzvinula 
nad njih. Raširenih krila žudno i pouzdano dižući glavicu 
leti ona prema Srcu Božanskomu, za kojim je tako dugo 
čeznula i uzdisala, kao u svoje milo gnijezdo, iz kojega se 
nikada ne će izvinuti. 


278 


42 . Kako Gospodin uzvisuje ponizne. 


S Bogom , Pero , s Bogom , c/o viđenja! Moli za nas, da 
i mi sretno dospijemo u zagrljaj Presvetoga Srca! O mili 
Pero, revni štovatelju Presvetoga Srca, ne prestani raditi 
o tome, da se raširi poboznost k Presvetomu Srcu u miloj 
nam domovini! 

Mila braćo! Većina je nas na onoj drugoj postaji Pe- 
trova života te se znoji za bijelom knjigom . U gledajmo se 
dakle u našega uzor-mladića, slijedimo njegove sjajne 
stope! 

A Ti, Preslatko Srce Isusovo, utjeho i milino naša, 
budi i nama naš jedini cilj, naša jedina svrha i meta , da 
za Tobom samo žudimo te nam i duša jednoć poput one 
bijele golubice u Tebi nađe svoj vječiti mir i pokoj.« 


42. PRENOS TIJELA SLUGE BOŽJEGA. 


U dobar je čas provincijal o. Anđelko Jurić po- 
krenuo misao, da se u jačoj mjeri probudi zanimanje 
vjernika širom domovine za Petra Barbarića i tako utre 
put onom sretnom danu, kad će ga Crkva, ako bude volja 
Božja, proglasiti blaženim i podijeliti mu čast oltara. Vi- 
dimo u tom prst Providnosti, koja bdije nad svojim teško 
iskušanim narodom te ga vodi čudesnim putem do pot- 
punoga kršćanstva. 

Prvi je odlučan korak učinio g. 1935., kad je zaiskao 
i dobio od prečasnog ordinarijata vrhbosanskog dozvolu, 
da se tijelo sluge Božjega izvadi iz groba i pohrani tik uz 
crkvu sv. Alojzija, nek bude bliže bogoljubnom narodu. 
Događaji su odmah pokazali, da se stvar nije mogla bolje 
započeti. S prenosom časnih ostanaka počinje novo doba 
u štovanju Petra Barbarića. 

Za prenos bi određen dvadeseti dan mjeseca svibnja 
1935. Oko 8 sati izjutra našlo se po dogovoru na grobu 
propisano povjerenstvo, od strane kotara, općine i redar- 
stva, a od strane Družbe Isusove i Nadbiskupskoga Sje- 
meništa provincijal o. Anđelko Jurić, rektor o. S t j e- 
pan Peško, ekonom o. IvanDemšar, te o. Jakov 
Krajinović i drugi Oci i profesori. Iz Sarajeva 
su stigli rektor Nadb. Bogoslovnog Sjemeništa o. Josip 
Jurić i pisac ovih redaka kao priređivač drugog hrvat- 
skog izdanja žića Petra Barbarića. Htjelo se, da se prenos 
tijela izvrši posve tiho, no u gradu se ipak saznalo za 
stvar. Dan prije, prigodom pogreba uzornog seminarca 
Vlade Pandžića, na jagmu su đaci i građani uzimali 
cvijeće i zelen (osim ljiljana) s Petrova groba, da ponesu 
kući za spomen. 


280 


43. Prenos tijela sluge Božjega. 


Za kopanje odabrani su ponajbolji sjemenišni momci. 
Među njima bio je i jedan stari sluga, koji je nazad 38 go- 
dina kopao Barbarićev grob. Došao je, premda nije bio 
određen, i drugi jedan stari sluga (zovu ga Brko), koji 
je izjavio, da su već tada ljudi govorili, da će Petar biti 
svetac. Ujutro 20. svibnja kopači se bogoljubno pričestiše, 
a prije nego će započeti kopanje, pomoliše se i oni i 
ostali nazočni. Pošto je ustanovljeno po prisutnima i po 
natpisu na križu, da je grob Petra Barbarića, dadoše se 
radnici na posao. 

Najprije odmakoše nisku betonsku ogradu, a onda 
uzeše kopati, na široko, da se mogne izvaditi lijes, ako 
ga bude štogod. Kotarski je liječnik uvjeravao, da nema 
nade da bi se išta našlo nakon 38 godina, pa još u zemlji, 
gdje već nakon desetak godina lijes i tijelo posve istrunu; 
jedino će se naći, reče, nekoliko ostataka jakih kostiju; 
zato je prije svjetovao, neka se napravi malena žara 
(urna). 

Provincijal Jurić nije poslušao, nego je dao na- 
činiti lijes od cinka dugačak 180 centimetara, a k tomu 
još i nešto veći lijes od suhe jelovine, na njemu ljiljan od 
svijetle kovine: u taj drveni lijes stavit će se onaj prvi. 
Prečasni župnik i dekan travanjski g. Franjo Vrebac 
dao je mrtvačka kola, da se tijelo preveze u Sjemenište; 
ali, kako ćemo vidjeti, došlo je drukčije. Duboko se ko- 
palo, a kad se nije ništa javljalo, rekoše kotarski liječnik 
i dezinfektor (raskužnik), da se ne će naći ništa. Nakon 
duga kopanja pojavio se lijes! Kotarski liječnik upozori: 
»Nemojte dirati, to je gnjilo; sasut će se.« Nisu ga poslu- 
šali, nego digoše poklopac: bio je sačuvan, no od pritiska 
zemlje rastavile se one kratke daske kod glave, a duga- 
čka se desna daska raspukla. Videći kotarski liječnik, da 
je lijes sačuvan, pomislio je u prvi mah, da je od hrasto- 
vine; ali pokazalo se, da je od obične — jelovine! Drvo 
ne samo što nije istrunulo, nego je ostalo tako jako, da se 
lijes bez smetnje mogao konopima izvući iz dubine i po- 
slije na nosilima odnijeti u sjemenišnu crkvu udaljenu od 
groblja 8 — 10 minuta. Stvar je to čudnija, što su malo 
vremena poslije u blizini Petrova groba iskopali neke 
mrtvace, koji su bili u zemlji 13, 16, najviše 23 godine, i 


43. Prenos tijela sluge Božjega. 


281 


eto: u grobu od 13 godina našao se samo komadić svile, 
nešto kose, a od lijesa — daščica; u drugim grobovima 
ostao je samo trag, gdje je ležao lijes. Nije se dakle ni- 
malo čuditi, što se nisu ispunila predviđenja uglednoga 
liječnika, koji je dobro poznavao ono zemljište. Ne ćemo 
odmah govoriti o čudu, no ipak teško se je oteti misli, da 
je Gospodin Bog htio odlikovati svog vjerng slugu saču- 
vavši mu lijes tak neobično. U tom nas utvrđuje i sve ono, 
što se našlo u lijesu. # 

Redovničko ruho od čvrsta sukna skrojeno našlo se 
posve sačuvano, isto i vunene čarape na nogama, a i 
plava kosa i kapica na glavi. Tijelo je nađeno u položaju, 
u kojem je bilo položeno u lijes. Kostur je približno dobro 
sačuvan, samo je popustila veza između donje čeljusti, 
no ta se sa zubima našla u lijesu sačuvana. U rukama se 
nalazila dugačka Isusovačka krunica s jednostavnim drve- 
nim raspelcem. Zbornička se medalja nije našla. Članci 
prstiju drže se skupa tako čvrsto, da se nije raskinuo ni 
pomakao nijedan prst, kad su izmatali krunicu. Mjesti- 
mice je koža sačuvana, a mjestimice pougljena. Meso se 
nije sačuvalo. Neki misle, da ga je izjela akacija, koja je 
rasla kraj groba do nogu i doista pustila žilice između 
dasaka lijesa kod glave i isisala meso počevši od glave 
preko tijela do nogu; kazalo se u toj pretpostavci: Petar 
je prolistao i procvjetao u akaciji! — Tijelo je u lijesu po- 
čivalo na strugotinama, koje su također potpuno sačuvane: 
imaju svijetlu boju, tek su pocrnjele tamo, gdje je ležalo 
tijelo. Sačuvali su se i ostaci tanane, bijele koprene. Od 
rokete ostao je samo trag na haljini. Na lijesu našli su se 
ostaci cvjetnoga vijenca i tanki papirnati križići; ti su 
križići oštećeni, kad se strugala zemlja s lijesa, koji je bio 
bijelo obojen. 

Na glas, da će se dignuti iz groba i prenijeti tijelo 
mladića, koji je nazad mnogo godina umro na glasu sve- 
tosti, već se oko 8 sati skupilo nešto naroda; a kako je 
posao kopanja napredovao, tako ga je prilazilo sve više, 
pa je nalegao na ogradu sjemenišnoga groblja kao debeo 
vijenac. Nije ga dovela tek pusta radoznalost. To se vi- 
djelo, kad su lijes s tijelom položili pod veliko raspelo sje- 
menišnoga groblja. Moralo se narod pustiti unutra. Pro- 


282 


43, Prenos tijela sluge Božjega. 


valila je na javu vjera tog dobrog puka: svak je htio da se 
dotakne lijesa ili tijela, pa su metali na njih krunice, sli- 
čice, rupčiće . . . 

Pokazalo se, da je novi lijes od 180 centimetara pre- 
kratak za dužinu tijela, pa se odlučilo prenesti tijelo u 
starom lijesu, koji je, kako rekosmo, bio čvrst i do- 
voljno siguran. Pomno dakle lijes zatvoriše, zamotaše u 
bijele plahte i sluge ga ponesu. Domala stadoše se otimati 
građani, da ga ponesu bar komad puta. Tako se izmje- 
njivahu cijelim putem do sjemenišne crkve. Za lijesom su 
išli provincijal J u r i ć, duhovnik C e z n e r, drugi sve- 
ćenici i duga povorka naroda, kojeg je sveđer pridolazilo, 
jer se u tili čas gradom pročulo, da se tijelo »mladoga 
sveca« našlo čitavo. 

Nešto prije podneva stiže povorka pred crkvu, ali jer 
je već bilo kasno, nije se narodu dalo unići, nego mu se 
reklo, da slobodno dođe popodne u tri sata, kad će se ti- 
jelo svečano sahraniti. Međutim je lijes s tijelom unesen 
u crkvu, gdje su seminarci dočekali časne ostanke. Ovi 
budu položeni na odar ispred pričesne ograde. 

U 2 sata popodne u prisutnosti povjerenstva učinjen 
je zapisnik i tijelo premješteno iz staroga lijesa u novi 
(kosti na koljenima rastaviše). Prije toga uzeo je rektor 
Peško kao moći krunicu, kapicu, križić, nešto kose i ko- 
mad haljine, da se to napose čuva. Tom je prilikom polo- 
ženo na tijelo preko 1000 krunica, mnogo sličica i velik 
komad nove svile; sitni komadići te svile umeću se na 
slike Petra Barbarića, za koje se narod jagmi. Već ih je 
otišlo mnogo hiljada na sve strane svijeta. 

U 3 sata nagrnulo veliko mnoštvo naroda u sjeme- 
nišnu crkvu, koja se tako napunila, da ne bi, štono riječ, 
igla pala na tle. Pred pričesnom ogradom, u cvijeću i ze- 
lenilu, ležao na odru lijes s Petrovim tijelom. S desna i 
lijeva po tri svijećnjaka, iza njih po tri seminarca Marijina 
zbornika, kao počasna straža. Besjedu je trebao da rekne 
župnik i dekan prečasni Franjo Vreba c, nešto mlađi 
drug Petra Barbarića, ali kako je nenadano obolio, odr- 
žao je besjedu provincijalov tajnik o. Bruno Foretić, 
koji je i sam bio travnički đak i poznavao Barbarića. Go- 
vorio je tako živo i tako lijepo, da je sve zanio. Pokazivao 


43. Prenos tijela sluge Božjega. 


283 


je na klupe, u kojima je nekoć gledao kako se moli poput 
sveca, na veliki oltar, gdje je stajao, kad je biskup Stross- 
mayer blagoslivao zastavu kongregacije. Cijelo vrijeme, 
dok je besjedio, vladala je u nabijenoj crkvi sveta tišina, 
nitko da bi se makao; svak je ustavio dah osjećajući 
svečanost časa i veličinu događaja. 

Nakon svetog obreda, koji je za takve zgode propi- 
san, a obavio ga je uz podvorbu đakona i podđakona du- 
hovnik Đuro Čezne r, Petrov drug, otpjevao je veliki 
sjemenišni zbor poznatu Z a j č e v u nadgrobnicu »Č u j 
nas, Gospodin e!« Mi smo se u srcu molili, ne za po- 
koj svetoga mladića, koji sigurno već gleda lice Božje, 
nego da bi se Gospodin udostojao po svojoj svetoj Crkvi 
skoro uzvisiti Petra na čast oltara. 

Smrt je tu izgubila svoju strahotu. Nazočne je obuzi- 
mala vedra radost, pa su tom osjećaju dali maha, kad je 
uz bruj orgulja za orila ona radosna uskrsna pjesma 
Kraljice neba , raduj se! Svi su prihvatili i tako radosno 
pjevali, da se od silnog pjevanja zrak prolamao. A nije 
se mogla za tu prigodu izabrati podesnija pjesma: sjećala 
nas je vječnog uskrsa Petra Barbarića i njegove nježne 
bogoljubnosti prema slavnoj Djevi Mariji. 

Petrovo se tijelo sahranilo u jednom ogranku pod- 
zemnog hodnika, koji se odvaja od podruma i seže uz 
temelje crkve do oltara prečistoga Srca Marijina. Tako 
eto taj veliki štovatelj Blažene Gospe počiva u sjeni Nje- 
zina oltara, gdje se svaki dan služi nekrvna žrtva Novoga 
Zavjeta. Na zidu između tog oltara i ispovjedaonice pri- 
čvršćena je ovelika ploča, na kojoj piše, da tu leže smrtni 
ostanci Petra Barbarića, koji se rodio u Klobuku u Her- 
cegovini 19. svibnja 1874. i umro kao seminarac osmoga 
gimnazijskog razreda 15. travnja 1897. 

Pošto su časni ostanci u svečanoj povorci preneseni 
iz crkve u grobnicu, onda je došlo ono, što je najviše di- 
ralo dušu. Da vam je bilo vidjeti onu živu vjeru i ono 
strahopočitanje, s kojim je narod prilazio odru, moleći se 
promatrao oveliku Petrovu sliku, koja je tamo stajala, 
metao krunice na odar, na kojem je čas prije počivao li- 
jes s Petrovim tijelom, i uzimao cvijeća i zelenila, kojim 
je odar bio ukrašen! I kad je jedna starica klekla i po- 


284 


43. Prenos tijela sluge Božjega. 


ljubila odar, odmah se drugi povedoše za njom. Gledali 
smo tronute duše taj prizor, kakav se ne viđa svaki dan, 
a u srcu porasla nam je nada, da će ovolika i ovakova 
vjera zaista isprositi u Gospodina Boga milost, za koju 
Mu se molimo, naime: da sveta Crkva našega Petra uvr- 
sti u broj blaženih. U toj nas nadi utvrđuje i to, što 
je bogoljubni narod već isti dan, bez ičijeg poziva, stao 
da kleči na grobu Petra aBrbarića i da mu se moli kao 
moćnom zagovorniku kod Gospodina Boga. 

Nakon svečanosti prenosa časnih ostanaka pobožnost 
nije nimalo jenjala, nasuprot ona je porasla, kako se nitko 
nije mogao nadati. Svaki dan možeš vidjeti vjernike raz- 
nih staleža i svake dobe 5 gdje kleče na Petrovu grobu. 
Dolaze i druge vjere i mole se na svoj način mladome 
Božjem ugodniku. A istom četvrtkom! Priprosti narod zna 
biti u vjerskim stvarima veoma tanka osjećaja, pa čim je 
saznao, da je Petar umro u četvrtak, dolazi baš na taj 
dan na njegov grob, a taj dan voli i postiti, pače čini u 
svojim potrebama i posne devetnice od devet četvrtaka. 
Svijet dolazi taj dan to lakše, što je četvrtkom tjedni sa- 
jam. Mnogi se onda ispovjede i pričeste, te ispovjednici 
imadu četvrtkom dosta posla čitavo pretpodne. Tako ova 
pobožnost služi i duhovnoj obnovi vjernika i većoj slavi 
Božjoj. 

Bilo je dobrih i učenih, koji su iz daleka s nekim ne- 
povjerenjem slušali pripovijedati, što se zbiva na grobu 
Petra Barbarića, ali su posve promijenili svoje mišljenje, 
kad su došli i na svoje oči gledali onu vjeru davnih vije- 
kova. Danas već smijemo pouzdano reći, da Gospodin 
Bog nagrađuje tu priprostu i iskrenu vjeru. 


44. MILOSTI PO ZAGOVORU PETRA BARBARIĆA. 


Kad u ovom poglavlju iznosimo niz uslišanja, koja se 
pripisuju zagovoru sluge Božjega, nije nam nipošto na umu, 
da ih sve od reda ubrojimo u čudesa; u drugu ruku 
daleko smo i od toga, da bi ih omalovažili ili ih sve skupa 
htjeli tumačiti naravnim načinom. Mi znamo, da je Gospo- 
din Bog i danas svemoguć i milostiv, mi vjerujemo u »op- 
ćinstvo svetih«, u zajednicu Crkve vojujuće i slavne, u 
moć zagovora onih, koji u nebu gledaju Boga licem u lice; 
Crkva nas nepogrešivo nauča, da se Gospodinu Bogu mili 
štovanje njegovih ugodnika: On nas i tim putem vodi do 
veće spoznaje i ljubavi svoje, do posvećenja i vječnog spa- 
senja. Zato Gospodin Bog po zagovoru svojih odabranih 
dijeli milosti, da ih promatramo u njihovu traženju Boga 
i nastojanju oko svetosti i da se povedemo za njima, koji 
su eto tako moćni kod Njega. 

Dvojeg se ovdje valja čuvati: lakovjernosti i oholosti, 
no više ove zadnje. Ako dođe do toga, da se bude radilo 
o proglašenju Petra Barbarića blaženim, Crkva će prosu- 
diti, što treba držati o nekim od dogođaja, što ćemo ih 
ovdje navesti, a imaju na sebi znakove čudesa. Mi sve ovo, 
kaošto i sve ostalo, što smo dosad kazivali u toku ovog 
životopisa, ponizno podlažemo sudu svete matere Crkve. 
Da se ipak tu u slučaju Petra Barbarića radi, ako ne uvi- 
jek, a ono svakako često o posebnom djelovanju Božje 
Providnosti, o tom ne možemo sumnjati: odveć je naime 
velik broj uslišanja zaufane molitve upravljene Gospodinu 
Bogu po zagovoru sluge Božjega Petra. U Travniku samom 
zabilježeno jedol. lipnja 1936., dakle za godinu dana 
od prenosa njegova tijela, blizu 250 neobičnih, pače mno- 
go posve vanrednih slučajeva. Taj veliki broj uslišanja ve- 


286 


44. Milosti po zagovoru Petra Barbarića. 


zanih uz sam Travnik upravo sili misaona kršćanina da tu 
vidi i prizna vanredno djelovanje Providnosti Božje, a 
ujedno i nebesku potvrdu svetosti Petra Barbarića. 

Milosti primljene po zagovoru Božjega sluge podije- 
lismo u dvije skupine: u prvoj su neke od onih, što ih je 
pobilježio profesor o. Tomo Marković u Travni- 
ku iz usta samih osoba, koje su bile uslišane, te odstupio 
za ovaj životopis; u drugoj skupini navodimo neka usliša - 
nja, koja su tiskana u Glasniku Srca Isusova (1935. i- 1936). 
Mi za jedne i druge ne tražimo druge vjere do one, koju za- 
služuju sami događaji saopćeni od ljudi vjerodostojnih 
bar u toliko, da su po duši kazivali, što su iskusili. Važno 
je znati, da o. Marković ne pušta s vida osoba ozdravlje- 
nih po Petru Barbariću, nego ih poziva, da dođu opet, pa 
i više puta, i da ga izvijeste o svojem stanju. On je i na- 
stojao, što treba napose pohvaliti, da po mogućnosti uhvati 
onaj lijepi ikavski govor puka, slikovit i pun draži, koji i 
otkriva narodnu dušu, pa će bez sumnje zanimati i etno- 
grafa. Riječi i oblike, kojih gdjekoji čitateli ne bi razu- 
mio, tumačimo razmaknutim slovima u zagradama. Uz po- 
jedina uslišanja stavljamo datum, kada je dotična oso- 
ba svoj slučaj pripovjedila. 

Premda ima mnogo uslišanja, koja se odnose na du- 
hovne i druge potrebe i nevolje, ipak iznosimo gotovo samo 
tjelesna ozdravljenja, a to stoga, što se takva uslišanja 
lakše mogu utvrditi. 

Na grob Petra Barbarića dolaze ne samo iz Travnika 
i okolice, nego također iz daleka, na pr. iz Zenice, Fojnice, 
Bugojna, Jajca, Gornjeg Vakufa, Kupresa, Žepča, Bosan- 
skog Broda, pa čak iz Duvna, Ljubuškog te iz daleke Bačke! 
Ima ih, koji pješače i dan, dva, da dođu na Barbarićev 
grob. 

»Kad se dogodi kakvo uslišenje, odmah dotičnik dođe 
i javi Očima, koji sve marljivo bilježe, a gdjekoji ozdrav- 
ljeni bude i fotografiran. Svakog četvrtka javi se po neko- 
liko ozdravi jenika; koji četvrtak bude ih do deset. Čini se, 
da su djeca napose Petrovi miljenici, jer njima osobito 
mnogo pomaže. Najviše uslišenja ima na djeci. Majke če- 


44. Milosti po zagovoru Petra Barbarića. 


287 


sto donose djecu u naramku. Više puta vidiš po troje djece, 
kako pužu po podnožju oltara Majke Božje, iznad Petrova 
groba .« 151 


I. 

1. — Anđa Rajić iz Guče Gore kod Travnika (8. 
kolovoza 1935). 

Jednog dana pade Anđa na cesti. Dva je dana još 
tkala, a onda zaboli je ruka. »Trinajest seljačkih doktura 
mi namišćalo ruku. Sve ništa nije koristilo,« veli Anđa. — 
»Kad bi joj namišćali ruku, veli jedna susjeda, »da Bog 
sačuva! Nisi mogo gledat. Viči, ne viči, ne odziva se.« — 
»Tako sam i u Sarajevu«, nastavi Anđa, »kad su mi u 
bolnici doktori namišćali ruku, ležala dva sata mrtva. Isti- 
rali su i mog muža, da ne gleda. Ruka bila istančala, sama 
kost i koža. Zagonili iglu u ruku u Sarajevu. Iz Sarajeva 
me odmah vratiše kući. U Travniku sam bila 24 dana u 
bolnici. I ovdi i u Sarajevu rekli doktori: ,Nema ti spasa; 
pošli ti se živci sušiti’. — Nediljom iza Duhova došla sam 
na grob Petra Barbarića. Rekli ste mi, što ću moliti, i da 
molim s velikim pouzdanjem i da dolazim četvrtkom na 
njegov grob. To je bilo u nedilju. Sutradan u ponediljak 
odmah je bilo lakše. Odma sam u ponediljak skinula gips 
s ruke. Mogla sam prstima micati. Sad sam hvala 
Bogu sasvim dobr o.« 152 

2. — Kata Čolić, žena Matina, selo U z r i č j e kod 
Gornjeg Vakufa. 

Evo što piše o tom gospođa Anka Papković iz Gornjeg 
Vakufa dne 20. travnja 1936.: »U okolici Gornjeg Vakufa 
nalazi se malo selo Uzričje, iz kojeg je koncem oktobra 
1935. išla jedna bolesnica, da posjeti pokojnog Petra Bar- 
barića u tamošnjoj crkvi, gdje je preneseno njegovo sv. 
tijelo. Ona se uputila sa još nekoliko žena, da joj pokojni 
Petar isprosi ozdravljenje noge, na kojoj se nalazila rana, 
koja je uvijek krvarila. Svi su joj govorili, da ne ide, jer 


»i Vč. o. T. Marković u GLASNIKU SRCA ISUSOVA, 
siječanj 1936 (str. 20). 

152 0 tom slučaju gl. Glasnik Srca Isusova 1935. br. 9. str. 280. 


288 


44. Milosti po zagovoru Petra Barbarića. 


ne će moći otići: teškom se mukom upirala na nogu. Ona 
se nije dala smesti, nego je pošla, spočetka teškom mu- 
kom, a kasnije je pješačila bez ikakve tegobe i bolova. Do- 
šavši sretno do Travnika, odmah je pohitila grobu, gdje se 
je zaufano molila, te je na istu nakanu obavila sv. ispovi- 
jed i sv. pričest i dala da se odsluži jedna sv. Misa. Po 
obavljenoj pobožnosti pošla je još i k nekom sv. vrelu pre- 
drage Gospe i tu se okrijepila hranom, a zatim pošla da 
ranu opere i ovije. Krv je tada tekla i prisutne su to gle- 
dale i govorile, da ranu povije, ali ona videći da krvi ne 
može ustaviti, nije ju povila, nego samo čarape obukla i 
uputila se kući. Na jednom u putu opazi, da je prestalo 
krvarenje, a kako je bilo još daleko, da dođe do sela Sebe- 
šića (7 sati hoda od Travnika), gdje će prenoćiti, nije mo- 
gla da ranu pogleda. Stigavši navečer u Sebešić da pre- 
noći u nekog poznatog seljaka, odmah je ranu htjela opra- 
ti, ali na veliko iznenađenje svih prisutnih — noga je 
bila posve zdrava te se nije ni pozna- 
valo, da je uopće ikada bila ma ikakva 
rana na onom mjestu. Ozdravljena se zove Kata 
Čolić, žena Matina, iz sela Uzričja, općine i župe Gornji 
Vakuf, kotar Bugojno, te od sveg srca zahvaljuje dragom 
zagovorniku Petru Barbar iću i preblaženoj Djevici Mariji.« 

3. — Boško Traljić, sin Jovanov i Simeunin, selo 
Šišava kod Travnika (7. studenog 1935). 

Evo što pripovijeda njegova mati: Ima mu 15 godina 
Od rođenja ne može hodati, noga uz nogu ko prilipljena, 
stajala kost uz kost u koljenu, obajatila koljena baš ko u 
kl j ušeta; nije ih mogo razmaknuti jednu od druge. Slabo 
je mogo i sjediti; spavati nije mogo nikako, s prva večera 
stani ga pomagaj kao da se sva kuća svalila na njeg, dušu 
mu zapre, ko i mrtav; stani krtit baš ko hajvan (ž i v i n č e) 
kad se kolje. Nikad, odkad se je rodio, nije mogo spavat; 
sva bi se čeljad čudila. Kad bi se razplako i kad bi ga 
uzeo drhat, ne bi mogo ništa razaznat, ne bi ga mogo uti- 
šit. Viko bi i pomagajiso iza glasa, štogod bolje more. Ni- 
kad nije bio pri pameti. Vrlo je teško govorio; po 20 puta 
bi trebalo pitat, da razumiš. Reci mu: ,Bože ti dragi po- 
mozi, ja ti ništa ne znam, šta hoćeš i šta mi to kažeš’. Ni- 


44. Milosti po zagovoru Petra Barbarića. 


289 


šta nije mogo jisti; što uzme, nama vrati na dvor; u grlu 
ga stisne, oči se napnu, iz nji suze idu. Kad je bilo 14 dok- 
tora na V i t o v 1 j u, 153 vodili smo ga doktorima. Dva 
dana su ga gledali, davali igle, jedne u ruke, jedne u leđa. 
Na koncu su rekli ocu: , Moli se Bogu, da ti ga Bog uzme, 
mi mu ništa ne moremo*. Rekli su ocu, da ga spremi u ludu 
kuću. Došli smo ja i čovik mi na našu Veliku Gospu i pi- 
tali jednog Isusovca. On nam reko, da molimo. Jovan (otac) 
je jednom dolazio sam i dvaput sa mnom. Ti si nam reko, 
da ga donesemo. Đonili smo ga (to je bilo 11. rujna 
1935.) i bio je dolje na grobu, a ja sam se gore (u crkvi) 
Bogu molila. Prvi put, kad ste mu dali sliku i kad smo 
počeli molit, nama(h) je počeo bolje spavat. A kad smo ga 
đonili na grob, od onda još bolje. Noge se razmekšale, 
bolje jede, nuždu svoju češće i bolje vrši, puno bolje spa- 
va, ne prisida mu nit mu se oči napinju, kad jede i pije. 
Smirnije sada i jede i pije, sasvim je serbesniji (slobod- 
niji). Sad sam noge prigiba u koljenu i podvije poda se. 
A dosada dvoje nas jedva bi mu noge priklopili, ukoči se. 
Ali još se uvik trese, kad mu dođe, ko da ga groznica 
ufati. Ja se više puta pripanem.« (Boško Traljić je pravo- 
slavne vjere.). 

4. — Kavga u kući smirena . 

U kući seljaka N. N. nastala kavga. »Vidim,« pripo- 
vijeda domaćica, koja je to gledala, »more bit zla. Šta će 
sv. Anto? Siti se Petra Barbarića, poleti u magazu i izvadi 
iz sanduka sliku: Blaženi Petar Barbariću, smiluj mi se! 
Po svetom tvom zagovoru da mi prisveto Srce Isusovo da- 
de, da ne bude grija, da da ublaženje! Može otac udariti 
sina, sin oca, i eto zla. — U taj čas iznenada nasta mir, 
kao da nije ništa bilo.« — »Hajde dico,« reče domaćina, 
koji je i sam bio upleten u kavgu, »nek ne bude grija, nek 
govori što god (t)ko hoće!« I sve se smiri. — »Kako sam, 
završi domaćica, »njegovu sliku dobila, ja sam svu milost 
dobila.« 


153 Liječničko povjerenstvo ispitivalo sifilis. Bili su to liječnici 
iz Zagreba, Sarajeva, Beograda . . . 


Petar Barbarić 


lt> 


290 


44. Milosti po zagovoru Petra Barbarića. 


5. — Koza ozdravila. 

Ivo Maljić iz Ovčareva pripovijeda 10- stu- 
denoga 1935. ovo: »Koza mi bila povrtoglavila. Kad bi 
išla, samo bi glavom mahala po strani. Kad bi joj se samo 
malo dodio rogova, nje stane dreka. Druga koza, bi li joj 
se samo malo rogova dotakla, ona bi zadrečala. Slabo je 
jela. Tako je trajalo 8 dana. Tila (htjela) već da kre- 
pa. Ja uzmem sliku blaženoga Petra Barbarića. Reko(h): 
Kad može dat moć insanu (čovjeku), more i ajvanu 
(živini). I uzmem sliku Petrovu i pomažem pismom po 
rogovima i prigovorim tri Očenaša i 3 Zdravo Marije na 
čast bi. Divici Mariji, da se uteče Petar Barbarić blaženoj 
Divici Mariji, da mi ozdravi koza. Prigovorim Virovanje i 
prikrstim se. To je bilo navečer. Ujutro koza zdrava ko i 
druge koze. 

6. — Anto Dugonjić, Miškića Brdo kod Trav- 
nika (7. svibnja .1936). 

Kad je bio u vojsci, dobio je padavicu. Ima od tog 6 
godina. — Iza toga ga je hvatalo stalno u različitim vre- 
menskim razmacima: dvomjesečno, mjesečno, a nekad i 
češće. »Zavitujem se Petru Barbariću ima 8 miseci, da ću 
postiti devetnicu, obać ga i molit, dok sam živ svaki dan po 
3 Očenaša. Od onog vremena nikad me više nije uvatilo.<* 

7. — B. N. iz Sarajeva. 

Evo što pripovijeda njezina majka 21. svibnja 1936.: 
B., (d j e v o j k a od 15 godina) imala je upalu bubrega 
i sklerozu bubrežnog kanala. Ležala je godinu dana. Bila 
je u Sarajevu u bolnici 1 ^ mjesec. Doktori rekli, da je 
neizlječiva bolest, da nema pomoći. Poslije je otišla u kli- 
niku u Zagreb i ostala 1 >2 mjeseca. Otpustili su je kao 
neizlječivu. Vrativši se kući ležala je 8 mjeseci, nije mogla 
nikako ustati, sva je otekla . . . Bilo je beznadno stanje. 
Međutim smo se obratili na jednog narodnog liječnika. 
Ovaj ju je liječio mjesec dana prije nego smo se počeli 
moliti Petru Barbariću. — Bolest je zastala i nije se po- 
goršavala. Počesmo moliti devetnice Petru Barbariću. Čim 
sam se počela moliti Petru Barbariću, počelo je bivati na- 


291 


44. Milosti po zagovoru Petra Barbarića. 


glo bolje. Iza prve devetnice fino je pošlo na bolje. Oba- 
vile smo 3 devetnice.« Sada djevojka izgleda kao da ni- 
kad nije bolovala. Doktori ne mogu da se načude. »Meni 
dolaze mnogi ljudi ko na hodočašće, da mi vide dijete.« 

8. — A. K. iz G o r n j e Z e n i c e (23. travnja 1936). 

A. je djevojka od 24 god. U desetoj godini prepala 
se i dobila padavicu. Ta ju je mučila 14 godina. Preporu- 
čila se Petru Barbariću i napravila zavjet. Od onog vre- 
mena, a ima od tog 4 mjeseca, nije ju nikad više uhvatilo. 

9* — Ruža Sučić Ivina, iz Stojkovića kod 
Travnika. 

Žena od 55 godina. Boljele ju obje noge. Sedam ne- 
djelja morala je ležat, nije se mogla neko vrijeme maknuti 
na nogama. Odluči poći na grob Petra Barbarića. — »Kad 
sam išla«, pripovijeda ona, »od kuće do kola, sve sam 
plačuč išla, sikovi raznesoše, krsta popucaše, čovik ufaćen, 
ko kad si ćuskiju u leđa zatiro. Došla u kolima u Travnik. 
Teškom mukom štapajuć se došla sam od donje čaršije u 
crkvu, ispovidila se i pričestila i počela tog dana devet- 
nicu Petru Barbariću.« — Kad je došla kući, nije bilo 
više sikova. To je bilo na Veliki Četvrtak. »U nedjelju sam 
bila posve dobro. Sva je kuća plakala od dragosti, (g)di 
sam prohodala. Od onda sve bolje, i danas (2 tjedna 
iza ozdravljenja) došla sam ispod Stojkovića (2 
sata od Travnika) pišice po blatu i kiši. Meni je bila 
oblakšnica, ko kad rukom odnese,« završi Ruža svoje pri- 
povijedanje. 

10. — L. L., mladić židovske vjeroispovv jesti iz T., već 
je 13 godina u ludnici. Bio je posve lud. Nikad kući nije 
pisao. Kad je mati čula za uslišanja Petra Barbarića, po- 
šalje nekoliko paketa svijeća na njegov grob. Zamoli je- 
dnu plemenitu ženu, da preporuči njezina sina na Petrovu 
grobu. Žena to izvrši i poče devetnicu Petru Barbariću. 
Odmah iza devetnice javi se mladić sam kartom, koju je 
pisao svojom rukom. Javlja, da mu je bolje. Poslije po- 


292 


44. Milosti po zagovoru Petra Barbarića. 


novno piše u jednoj karti, kako se odučio od raznih navika 
i da se lijepo oporavlja, 

11. — Jozo Tokić, iz Han Ploče kod Gornjeg Va- 
kufa (29. rujna 1935). 

Mališ Jozo rodio se prije vremena na dva mjeseca, 
uoči Ilina. Dijete je bilo sasvim slabo i nerazvijeno, u pr- 
sima rupa, da bi mogla šaka stati. Za tri tjedna nije moglo 
sisati. Nije moglo ni gledati, samo si katkad mogao opaziti, 
da otvori oči, koje su bile krvave. Ni zaplakati nije moglo. 
Samo rijetko, kao mače. Dijete je bilo ukočeno kao štap, 
nije prigibalo ni ruku ni nogu. »Zavitovala sam se Petru 
Barbariću, da ću dite donit na njegov grob, obećala sam 
postiti devetnicu i molila sam se Petru Barbariću svaki dan. 
Na Gospojinu uze dite sisu. Od tog vremena sve bolje. 
Nestalo one rupe u prsima. Prsa ko i kod druge diče. Dite 
je živahno. Da vi vidite, rekli bi, da mu je 5 miseci. Rasta- 
vilo od druge diče. Ima snagu i kripost.« (Pričala mati 
Ćele Tokić). 

12. — Kata Dedić Ivina, G m i ć i kod Prozora (26. 
svibnja 1936). 

Žena 27 god. stara pripovijeda: »Bolilo me sve na 
svitu. Počelo u žličici, pa niz tilo. Udarilo u noge, pa u 
rebra. Svak se od mene plašio, kakva sam bila. Svak se 
čudio. Već su mislili, da umirem. Odnili me u autu u Mo- 
star. Doktor je rekao: ,Kad treba da dovodite svećenika, 
onda vi idete doktoru. Vodi je kući, reče mužu, nek mirno 
umre, ne treba ti džaba (uzalud) trošit.' Moj čovik mu 
je đavo 100 dinara, da me uzme na eltriku i nije htio, reko 
je: , Džaba ti je.' Izašla sam kući, opet (o)nako bolilo. Nani- 
dje nekakav prosjak kroz naše selo i pripovidio za sveto tilo 
Petra Barbarića, kako se svit zavituje i da je fajda (ko- 
rist). Odma sam se zavitovala, da ću otić u Travnik sve- 
tom tilu, dok mognem. Odma uveče sam zaspala, a nisam 
mogla prije zaspat četiri miseca. Sutra sam sila za stan, 
sidila prid kućom, prija nisam mogla ni sidit. Od jednoć 
prestalo, i nikad me nije više zabolilo. Svak se živ čudio. 
Bolovala sam bila 4 miseca.« 


44, Milosti po zagovoru Petra Barbarića, 


293 


13. — Jozo Čurić pok Stipe, Gmići kod Prozora 
(26. svibnja 1936). 

»Bolio me želudac 12 godina. Kad sam bio gladan, ne 
bi me bolio; dok bi štogod pojeo, zaboli me i padni u muku. 
Bio sam u Sarajevu u bolnici prije 5 godina, i ništa nije 
koristilo. Kad sam čuo za Petra Barbarića, zavitovo sam 
se, da ću doć na njegov grob. Od onog vrimena, na heftu 
(tjedan) prid Gospojnu, nije me nikad više zabolilo.« 

14. — Kate Čeko Matina i Mandina, Putković kod 
Viteza, Travnik (7. svibnja 1936). 

Djevojka u 17. godini priča: »Dvanaest godina bolile 
me oči. Ništa nisam vidila. Nisam mogla svitla podnit. 
Metni me pod naćve (kao korito), da se vidim najist. 
Zastri mi pendžer, da bude mrak, pa da vidim. Tako mi 
dolazilo od vrimena do vrimena. U drugo vrime bilo malko 
lakše. Malo bi se razabrala, ali ni onda nisam puno vidila. 
Rugali mi se: »Nuto, što joj linost iz očiju kapa, sve spaval« 
Zavitujem se na sv. Josipa Petru Barbariću, da ću postit i 
da ću se Bogu dragom molit. Došla sam u Travnik i uzela 
sliku. Odma oni dan, dok sam odavle otišla, ositila sam, 
da mi je lakše. Od onda me više nije zabolilo: ko kad si 
rukom odnio.« 

15. — L. Š., Pećine kod Travnika (21. svibnja 1936). 

L. Š. je žena u 36-oj godini. Godine 1921. rodila je 
dijete, koje je umrlo iza dva mjeseca. Od tada nije imala 
više djece. Svakud je hodala i pitala doktore za savjet. 
Rekoše joj, da ne će imati djece. Bila je žalosna i uvijek 
je plakala. Kad je čula za Petra Barbarića, zavjetovala se 
i počela moliti. I Bog je dao: prije 20 dana je rodila dijete. 
(Pričao njezin muž). 

16. — Lenka Ćorić pok. Stipe, Zub ići kod Trenice 
(Travnik). 

»Bolilo me u žličici. Zaboli me. pa zapri dušu, napni 
se ko osmak (varićak) . Srce mi lupalo, stani mi oči, po de- 
vetere suze na jedan obraz; jecala bi od muke, sve bi se 


294 


44. Milosti po zagovoru Petra Barbarića. 


čulo u donju košaru, kako bi ječala. To me je bolilo tri 
godine. Išla sam u špitalj u Travnik, na eletriku; potrošila 
sam jedan dan na ljekarije 500 manje 10 din. Nisam le- 
žala u bolnici, već me na konjima nosi kući. Dvaput konj 
koraci: »Čekajte, izdahnut će!' Kad sam čula za Petra 
Barbarića, obećala sam postit četvrtke i doći da mi nare- 
dite koliko triba. Odmah mi je bilo lakše. Sad me ništa ne 
boli. Mogla bi šiljke priskakat! Mogla bi podignut i poteg- 
nut, da me nijedan mladić ne bi preteko, taku sam snagu 
dobila.« 

17. — Ivo Topalović pok. Ante i Anin, Ričice kod 
Travnika. 

»Mališ ušao u treću godinu. Noge su mu dršćale. Kad 
bi dite ustalo na noge, dršći ko prut. Pramalitos počelo pa 
do skora. Mati njegova, a moja nevista, reče: f Ne znam, 
Bože moj, šta ću?’ Pričam joj, što sam čula u Travniku i 
rečem joj: Hajde posti koji četvrtak i Bogu se moli, hajde 
na grob Petra Barbarića! Počela molit i postit, i dite pro- 
hodalo, učvrstilo i satilo kod kladica. Zaleti se priko kuće 
i ode ko vitar. I napridak pođe ko grušac. Zna svašta, ko 
da mu ima pet godina. Dite čvrsto ko zrno. Ima još četve- 
ricu osim njega, ali nisu nako razabrani u pameti ko što 
ono.« Pričala 24. listopada 1935. Kate Topalović iz Ričica. 

18. — Ilija Davidović iz Meline, Jajce (7. stude- 
noga 1935). 

»Bolilo me misec dana, nisam se mogo maknut. Ako 
me je maklo, i mako sam se, ako me je privrnulo, i pri- 
vrnuo sam se. Imo sam nikoć 105 kila, a spao sam na kost 
i kožu. Samo što sam živio. Kako sam bio, Bože sačuvaj 
svakog brata kršćenog! Ujak (svećenik) me je opremio, 
pomazo, ispovjedio i pričestio. Svako mi je kazivo, da ću 
umrt. ,Ako on ustane, počet će i mrtvi ustajati’ reče ujak. 
Bile mi oladile i ruke i noge. Kazo mi ujak za Barbarića. 
Obećah doć na njegov grob. Bir (istom) sam obećo, od- 
mah mi je bilo lakše. Došo sam na grob uoči Velike Gospo- 
jine. Ispovidio se i pričestio. Đonili me na konju u Travnik. 
Kad sam izašao iz crkve, odmah sam olaganio, ko da je 
svalilo svu moju muku.« 


44. Milosti po zagovoru Petra Barbarića. 


295 


19. — Serafina Djotlo , kći Ljubičina i Antina, Z a b i- 
1 j e kod Travnika. 

»Kevica (djevojčica), prošla joj godina o Petrovu. 
Nije mogla ni sidit ni puzat, pogotovo hodat. Bog stvorio 
— sama kost i koža. Vavik stalno jidi i ništa je se ne pri- 
ma. Nije mogla spavat. Zavitovala sam se na čast blago- 
darnog Petra Barbarića, da ću molit devetnicu i svaki dan 
Isusovu krunicu. Nije prošlo dva dana, a moje dite poče 
sidit. Od tog dana ide sve na bolje, sidi i hoda oko svačeg. 
Hvala Bogu i blagodarnom Petru Barbariću, moje dite dobi 
kripost. Odmah sam rekla od dragosti: ,Vidte žene, vidte 
milost Božju i blagodarnost Petra Barbarića.’ Sve smo se 
čudile. Onako dite mrtvo, i prosidi! Prije kad bi je metnula 
da sidne, ono se odma privali. A sad ja se odmorim i du- 
šom ti počinem, a kamo li ne moje dite. Sad mu je dobro. 
Molit ću mu se i dan i noć, kad je onako blagodarni Petar 
milostivan i kad daje svakom oblakšnjicu.« (Pripovije- 
dala mati Ljubica 10. listopada 1935). 

20. — Luče Batinić Matina iz Ričica kod Travnika, 
djevojka od 13 godina, imala je padavicu i obnevidjela bi 
svakog mjeseca. Njezin otac i ona molili su devetnicu po 
5 Očenaša, 5 Zdravomarija . . . Odmah na početku devet- 
nice počela je pomalo gledati i sve je bivalo bolje. Danas 
vidi (19. rujna 1935). 

21. — Katavić Anto iz Busovače, sedamdesetgo- 
dišnjak, bolovo je 2 mjeseca, imao zaduhu, sandžiju, ži- 
galo ga u nogama, hvatali ga grčevi, ne bi mogao ni mak- 
nut. Dosta je dugo ležao, gdjegdje ustani, muči se i pati. 
Noge teške ko stupe, ne bi ih mogao micati, bile otekle do 
koljena. Čuo od ljudi i čitao u Glasniku o Petru Barba- 
riću. Zavjetuje se i poče devetnicu. Odmah je prvih dana 
devetnice osjetio, da mu je lakše, bivalo je sve bolje, počeo 
bolje jesti, spavati i sve. Sad može bez štapa hodati, dok 
se prije nije mogao maknuti bez njega (26. rujna 1935). 

22. — Kata Čeko iz Bile kod Travnika, žena od 35 
godina. Hvatala je »goropašćina«, bila je sva uhvaćena kroz 
7 godina, nije se mogla maknut, nije mogla svojom rukom 


296 


44. Milosti po zagovoru Petra Barbarića. 


ni maknut, ležala je 7 godina ko panj. Nije mogla sama 
ni jesti, morali su je pitati. Na dan bi je uhvatila goropa- 
šćina po 2 i 3 puta. Donijeli su je dvaput na grob, dovezli 
je na kolima i unijeli u crkvu. Sad joj je bolje. Ne hvaća 
je, može se micati, može jesti svojom rukom, može šiti, 
može sjediti. Hodati još ne može, ali ide na četiri. (26. ruj- 
na 1935). 

23. — Ilija Alilović iz V i t e z a, dječak od 12 godina. 
Pržilo ga u vratu otraga tako, da je skoro neprestano mo- 
rao micati i »treskati« glavom sad desno, sad lijevo, sad 
natrag, sad naprijed. Zavjetuju ga Petru Barbariću. »Od- 
mah je pošlo u rjeđe u dobar čas. Sad mu je skoro izašlo.« 
(26. rujna 1935). 

24. — Ana Matošević Tica iz Pokraj čiča kod 
Travnika, žena od 60 godina. Bolila je krsta, uhvati joj se 
desna strana, da se s mjesta ne bi mogla dignuti. »Zavjeto- 
vala sam se Petru Barbariću, da ću doći na grob i moliti 
devetnicu. Čim sam počela moliti, namah mi je lakše bilo. 
Sad mogu bolje hodati, ša šćapom dobro idem, bez šćapa 
slabo. Još me boli u leđima ko kad mi je nož zadiven, ali 
ne ko prije.« (26. rujna 1935). 

25. — Anđe Gudelj iz Pokrajčića kod Travnika, 
žena oko 50 godina. Imala je strašan proljev i groznicu. 
Uhvatilo ju dan iza Male Gospe. »Da je dulje držalo, priki- 
nulo bi me. Da bude trajalo do sutra, ne znam, kako bi 
duša u meni obastala. Zavitujem se Petru Barbariću, da ću 
doći 3 četvrtka njemu na grob. Odma mi je bilo lakše, ko 
kad je rukom odnilo.« (26. rujna 1935). 

26. — Ferdo Alvir iz Bistrice kod Gornjeg Vakufa. 
Umoran napio se hladne vode i zaspao. Ujutro osjeti sla- 
bost i boli u plućima. Odvuku ga na kolima u Gornji Va- 
kuf doktoru. Ovaj je našao, da je jaka prehlada, i rekao: 
»Slab je, Bože da ostane.« — »Kad su me dovukli kući, 
staviše me na krevet i zašla mi je svijest. Nakon 5 — 6 mi- 
nuta malo mi se razabralo. Trpio sam do pola noći. Steglo 
me. Djeca bolesna plaču, a ja na krevetu ječim. U najvećoj 


44. Milosti po zagovoru Petra Barbarića. 


297 


muci rekao sam, da ću otić u Travnik na zavjet svetom ti- 
jelu pokojnog Petra Barbarića. Ujutro sam osjetio pomoć 
veliku, i bilo mi je slatko koješta popit. Pred mrak sam po- 
čeo jesti i kroz tri dana počeo sam hodati, i evo šesti dan 
došao sam na zavjet.« (29. rujna 1935). 

27. — Mare Valjan iz Paklareva kod Travnika 
(24.^ listopada 1935). — »Bolovala sam 7 godina. Prvih 5 
godina bio mi napetak ko orah na desnom laktu, a prije 
2 godine se provalio. Vavik išo gnjoj i žuta voda curila. 
Otvorila se i druga rana. Jesam boli imala, da dušom ni- 
sam mogla. Do duše mi je bilo dolazilo. Dotiraj me 
kroz 15 dana, svak se ibreti (čudi), ko da sam bolovala 
po godine. Svak dolazi: , Kakva si žalosna!' Išla sam u 
Travnik trojici doktura, pa sam išla u Sarajevo; vratiše 
me, nisu me (h)tili primiti: ,Ne moremo ti ništa. Ne smimo 
te operirat. Ostat će ti ukočena ruka.’ Vratila se kući pla- 
čući Kamo sreća, da me je voda odnila! Dodijalo. Sva ruka 
otekla ko fučija (drven sud za vodu), obisi se ko 
torba. Drugi mi ufati ruku i spusti je. Velike boli i dever 
(patnje). Doktor reko: , Trune ti kost, pij ribji zejtin 
(ulje); a vojnički mi propiso kapljice. Popila sam 136 jaja, 
dvi flaše kapljica po 32 dinara. Ništa nije koristilo. Da je 
heftu dana bilo olakšnjice, hajde. Što sam ti boli vidila, da 
Bog sačuva! Tako sam patila 2 godine. Malo zaraste i za- 
tvori se, a onda opet dadne zor (silu). 

»Na Veliku Gospu došla sam u gimnaziju (u sjeme- 
nišnu crkvu), ispovidila se i pitala ujaka (svećenika), 
što ću moliti. , Posti četvrtak, kad moreš i moli krunicu Go- 
spinu, da po zagovoru Petra Barbarića dobiješ zdravlje’. 
Počela postiti. Postim već 9 četvrtaka i molim Gospinu kru- 
nicu. Molila sam i devetnicu Petru Barbariću. Za heftu da- 
na, kako sam počela moliti, odma mi je bila oblakšnjica. 
Sada tkajem, predem, svašta. Nema više gnjoja ni vode. 
Samo malo ćutim, kad teretno radim.« 

28. — Mara Perić iz R i č i c a kod Travnika, žena če- 
trdeset petih godina, živčano oholila i pamet joj se pomu- 
tila. Vikala je, psovala, hulila na Boga, bacala krunice, 
stakla u kući polupala, tako, da su je morali vezati u lance. 


298 


44. Milosti po zagovoru Petra Barbarića. 


Njezina rođakinja došla me pitati, šta će raditi. Preporu- 
čili, neka odmah počne devetnicu Petru Barbariću za nje- 
zino zdravlje. Ona je to i učinila. Povrh toga je postila 
svetom Franji. Kućna čeljad su izmolila dvije devetnice 
Petru Barbariću za nju. Od svetog Franje prestala je vi- 
kati i pošlo je sve na bolje. Sad je posve normalna. Sva- 
kog četvrtka dolazi Mara iz zahvalnosti na grob Petra Bar- 
barića i rado pripovijeda o svom ozdravljenju. Kad su je 
neke žene vidjele zdravu i čule, nisu vjerovale, da je to 
ona, uzdisale su u čudu: »A je li ovo ona? Bože milostivi! 
Blaženi Petar!« 

29. — Dragan Findrik iz Travnika, mališan u 
sedmoj godini, ozdravio je po zagovoru Petra Barbarića. 
Evo što pripovijeda njegova majka: »Imao je kroz 2 i po 
godine napadaje, svake noći vrisak, plač, grčevi, prstići 
se krše i pucaju od muke. Uhvati ga između 10 i 11 sati 
noći. Lijepo zaspe, najedanput skoči, ko da ni spavo nije: 
plač, oči izdreči, ko da nije on. Kad se uhvati za nas, ve- 
lika snaga. Jedanput me je uhvatio za vrat, mislila sam 
udavit će me. Poslije ga oblije znoj, obuzme blijedilo i ne- 
moć. Sve je travničke doktore promijenio, ali bez ikakve 
koristi. Rekoh mu: Sklopi ruke i moli: Dragi Petre, daj ti 
meni zdravlje! I mališ bi sklopio ručice i molio: Dragi Petre 
Barbariću, daj mi zdravlje! Počeli smo devetnicu: postiti 
kroz 9 četvrtaka i 9 ponedjeljaka, ispovjediti se, pričestit 
i obaći grob. Obećasmo javno se zahvaliti, ako bude bolje. 
Odonda, kad smo se zavjetovali, a to je bilo prije devet 
nedjelja, bolje je. Samo ga je na početku devetnice dva 
puta, sasma malo uhvatilo, ni stoti dio, kako je bilo. Od on- 
da nikad više.« 


II. 

30. — Guša na vratu stara sedam godina iščezla za 
vrijeme devetnice. Bocanjevci (kotar Valpovo). Već 
prije sedam godina pojavila mi se guša na vratu. Iz dana 
u dan bivala je sve veća i zadavala mi toliku bol, da sam 
morala zatražiti liječničku pomoć. Trebala sam se podvrći 
operaciji, ali kako sam radi jakih bolova imala visoku 
temperaturu, operacija je za neko vrijeme bila odgođena. 


44. Milosti po zagovoru Petra Barbarića. 


299 


Nijesam bila u mogućnosti da se kroz to vrijeme zadržim 
u bolnici te sam se vratila kući s nakanom da se za kratko 
vrijeme opet nađem u bolnici radi operacije. Liječnici su mi 
rekli, ako predugo budem čekala do operacije, da će se 
guša u tolikoj mjeri razviti, da se ne će moći ni putem ope- 
racije ništa pomoći. Međutim mi je moj bivši duhovni vođa 
preporučio zagovor Petra Barbarića. Odmah sam obećala 
post i počela devetnicu. Prije nego što sam izvršila svoje 
obećanje, guša je sasvim nestala. Svima preporučam 
zagovor ovog Božjeg mladića. — Kata Vidošić. 

31. — Čifovi po tijelu. Zagreb. Bolovao sam jednu 
godinu. Neprestano me mučili čirovi po tijelu. Uzalud su se 
liječnici sa mnom mučili. Utekoh se napokon zagovoru Pe- 
tra Barbarića i već za dva dana bilo bolje, a iza tjedan da- 
na sve prestalo. To se zbilo 1. rujna 1934. godine i sada sam 
hvala Bogu, zdrav. — A. Košćak. 

32. — Zucni kamenac. V i n i š t e kod Žepča. Teško 
sam oholila od žučnog kamena. Nijesam mogla primati ni- 
kakvu hranu, jer sam imala i grčeve u želucu. Liječnici 
mi ništa ni jesu mogli pomoći, nego su me slali samo na 
operaciju. No ja se nijesam usudila, jer sam bila slaba, 
gotovo za umrijeti. Čitala sam u Glasniku Srca Isusova o 
mnogim milostima, dobivenim po zagovoru sluge Božjega 
Petra Barbarića. Obećam otići na njegov grob i moliti mu 
devetnicu. Čim sam se zavjetovala, krenulo mi je na bolje. 
Dne 4. listopada prošle godine stignem u Travnik na Petrov 
grob. Pomolim se tvrdom vjerom i ufanjem. I od toga da- 
na ništa me više nije zaboljelo. Sada sam potpuno zdrava i 
zahvaljujem miljeniku Božjemu na ovoj velikoj milosti. — 
Izabela Barbarić. 

33. — Sin ozdravio na nozi. »Sin mi je dugo vremena 
bolovao na nozi, rana nikako nije htjela zacijeliti. Počeli 
smo devetnicu Petru Barbariću i šesti dan noga potpuno 
zdrava.« — Cišper Ana, Uljanik. 

34. — Zaraza u odgojilištu. »U našemu zavodu izbila 
zarazna bolest. Po zagovoru Petra Barbarića zaraza je 
odipah prestala i zaraženi ozdravili.« — P. S. 


300 


44. Milosti po zagovoru Petra Barbarića. 


35. — Kleveta u zavodu. »Naše odgojilište bilo je u 
pogibelji da radi klevete izgubi dobar glas. Zavjetovali smo 
se Petru Barbariću i hvala njegovu zagovoru kleveti se nije 
povjerovalo.« — N. N. 

36. — Pogibelj na putovanju. »Velika me pogibelj i 
opasnost spopade na putu. Brzo se utekoh mladomu i mi- 
lomu Petru Barbariću, obećah postiti kroz 8 dana i ići 
pješke u Travnik i pogibelj sretno minu.« — Bekavac, 
Bugojno. 

37. — Teškoće brojne obitelji. Kada je nastupilo sni- 
ženje činovničkih plaća to je za mene s brojnom djecom 
nastalo teško živjeti. Utekosmo se zajedničkom devetni- 
com Petru Barbariću i dobismo drugo bolje mjesto. Prepo- 
ručam svakomu njegov zagovor. — Obitelj D. I., Zagreb. 

38. — Velike izrasline sa tijela nestalo. M i 1 w a u k e e 
(Amerika). Moja kći Katica imala je veliku kvrgu na li- 
jevoj strani ramena. Utekosmo se devetnicom Petru Bar- 
bariću i nakon nje kvrge sasma nestalo. — Katarina Pančić. 

39. — Teška desetgodišnja rana na nozi G o r š ć a k i 
(z. p. Ozalj). Moja sestra Janja Žganjer je bolovala 10 
godina od teške rane na nozi, Utekoh se Srcu Isusovu, da 
po zagovoru Petra Barbarića pomogne sestri. Obećah pret- 
platu i zahvalu u Glasniku. Nakon devetnice sestra mi 
ozdravila. — Sr. sv. Križa. 

1 

40. — Namještenje. Zagreb. Zahvaljujem Presve- 
tom Srcu, što mi je po zagovoru Petra Barbarića i Ivana 
Merza pomoglo u teškim prilikama oko namje stenja. 

M. Stank. 

41. — U velikim nevoljama. Omišalj, U velikim 
nevoljama utekle smo se devetnicom Petru Barbariću i bile 
smo uslišane. — Turato Marija, Kraljić Tomica. 

42. — Bolest i tri obraćenja. Hrv. Leskovac, 
Više od pol godine osjećala sam velike boli u vratu, tako 
da nijesam mogla kretati glavom. Počeh devetnicu Petru 
Barbariću i već drugi dan devetnice nestalo boli. Zahvalju- 


44. Milosti po zagovoru Petra Barbarića. 


301 


jem dalje za obraćenje triju osoba, za ozdravljenje jedne 
bolesnice i jednoga bolesnog djeteta i za namještenje je- 
dnom siromašnom mladiću. Petar Barbarić ima osobitu 
prednost kod dragoga Boga. — N. N. 

43. — 18 godina boluje na želucu . Bugojno. Već 
18 godina bolujem na želucu, nikakvi mi lijekovi ne pomo- 
goše. Bio sam u Sarajevu i u Travniku u bolnici, ali uza- 
lud. Jedna komšinica dade mi sliku Petra Barbarića, sa- 
vjetova mi da počnem devetnicu i da pođem na grob Petrov. 
I treći dan se osjetih zdrav i evo osjećam se jako dobro. 

— Mijo Granić. 

44. — Dijete dobilo dar govora . Ž e p č e. Dijete mo- 
je komšinice zdravo i razvijeno od 3 — 4 godine, kada se je 
jednom prilikom jako prestrašilo. Otada je s teškom mu- 
kom izgovaralo još riječ »mama«. Njegova majka učini 
devetnicu Petru Barbariću i iza svršene devetnice dijete je 
opet čisto i jasno govorilo. Isto zagovorom Petra Barba- 
rića prijatelj mi ozdravio od teške bolesti, a ženi prošla 
ruka. — Pavković-Jukan. 

45. — Padavica. M i k 1 e u š 30. ožujka 1936. Oko 
20. siječnja bio je kod mene u posjetima moj brat Isuso- 
vac pater Stjepan Sakač. K njemu je došla Jelka Horvat 
iz Novog Mikleuša sa svojim 7 godišnjim sinom Mirkom, 
koji već punih šest godina ima neprestano padavicu. Jelka 
je zamolila moga brata, da joj dadne savjet, što da radi sa 
djetetom. Brat je kazao Jelki, da moli krunicu na čast 
Petra Barbarića. Roditelji su to učinili i dijete od toga dana 
nije dobilo napadaje padavice. — Roditelji djeteta Pero i 
Jelka Horvat zamolili me, da Vam javim tu veliku milost. 

— Ivan pl. Sakač. 

46. — Zagnojena žuč . Dolina (Zavidović). Bila 
sam mnogo godina bolesna. Išla sam puno puta k liječni- 
cima, ali dok je jedan pronašao ovo, drugi bi pronašao 
obratno. A ni ja sama nisam znala što mi fali, samo sam 
imala strašne boli, glavobolju, grčeve, povraćanje. Vidim 
valja umrijeti. Onda se utekoh Petru Barbariću, počnem 
devetnicu i odmah pođem liječniku, koji mi reče, da moram 
operirati žučni kamenac. I zbilja kod operacije u klinici 


302 


44. Milosti po zagovoru Petra Barbarića. 


pronađoše žučni kamenac i cijelu žuč zagnojenu. Hvala 
Petru Barbariću, šta mi se je iza molitve njemu pronašla 
prava bolest. Sada više ne osjećam nikakve boli. I na tomu 
hvala miljeniku Srca Isusova. — Sandukčić Angelina, žena 
željezničara. 

47. — Boli u želucu. P o k o s i n. Cijelu godinu da- 
na mučila me bol u želucu. Mučila me i danju i noću. Ni- 
sam mogao ni spavati. Išao sam k liječnicima u Križevac 
i Zagreb, ali sve uzalud; boli te boli. Tada sam o Božiću 
čitao milosti Petra Barbarića. I prvu večer, kad sam mu se 
počeo moliti, odmah sam spavao tijelu noć bez boli. I sada 
evo tri mjeseca nije me ništa zaboljelo niti najmanje, pot- 
puno sam zdrav. — Ban Stjepan. 

48. — Teške posljedice španjolske bolesti , Los A n- 
geles (California, Amerika). Bila sam bolesna od god. 
1918., kad je harala španjolska bolest, koja mi je osta- 
vila u plućima bronkitu. Neprestano sam kaši jala, često mi 
je bilo kao da će me zagušiti, od toga sam i teško oboljela. 
Jutrom i večerom nikada nisam mogla van izaći, a kad bi 
god išla van, morala sam nositi kaput. Obašla sam dosta 
specialista i svi su mi rekli, da mi nema ozdravljenja, već 
da ću tako trpjeti do smrti. Dočula sam za slugu Božjeg 
Petra Barbarića i utekoh mu se molitvama. I t)d tada kao 
da je nestalo bolesti. Evo kroz čitavu zimu ni jesam niti 
zakašljala i kada hoću idem van, odijela malo nosim i 
osjećam se tako dobro kao nikada u životu. Hvala milom 
zemljaku Petru Barbariću! — Ana Ostojić. 

49. — Ozdravio od trahoma na očima. Osijek. Za- 
govorom Petra Barbarića ozdravile moje oči od trahoma, 
kojeg sam bez uspjeha 2 godine liječio. Izmolih tri devet- 
nice Petru Barbariću i trahoma nestade. — Franjo Bogda- 
nović. 

50. — Sinčić Jele Sučić prohodao. »Dijete mi nije mo- 
glo da hoda. Kad bi se držalo čega, onda bi išlo, ali samo 
nikako. Počnem devetnicu Petru Barbariću i osmi dan de- 
vetnice pođem u Travnik na njegov grob. Kad sam se 
vraćala iz Travnika, doleti mi ususret zd r a v sinčić. 
Sada ide na pašu za kravama.« — Jela Sučić, Bila. 


Akšamović — Brda 


303 


IMENA 


Akšamović dr. A., biskup 232 
Alacoque, M. Margareta sv. 199 
Albrecht Karlo, tiskar 92 
Alegambe Filip Dl 238 
Alfirević A. Dl 86 
Alfonzo Liguori sv. 191 
Alibeg Travnjak 20 
Alilović I. 296 

Alojzije Gonzaga sv. 86 ss. 111. 

236. 237. 257. 270. 

Alvir F. 297 
Andlau K. M. 232 
Aničić A. 72. 180 
Appendini Fr. M. 191 
Artukovići 12 
Augustin sv. 147. 183 
Babić A. 45 ss. 51 ss. 105 
Bačka 286 
Badalić J. Dl VI 
Bakula fra P. 1 
Balenović Š. 92 
Banja 4 

Banja Luka 40. 135—137 
Barbarić Ante, Petrov otac 13. 14. 

16—24. 111. 203. 227. 240 
Barbarić Blago 14 
Barbarić Boško 14 
Barbarić Frano 23. 228 
Barbarić Izabela 299 
Barbarić Iva 14. 29. 39. 111 
Barbarić Ivan 13. 16. 22. 32. 37, 
45. 203. 244. 247 
Barbarić Jela 14 
Barbarić Jure 14. 17. 28. 206 
Barbarić Kata, Petrova mati 13. 
25—29 

Barbarić fra Marko 9. 13. 17. 18. 
21. 26—28. 35. 45. 133. 216. 
246. 262 

Barbarić Mate 16. 28 
Barbarić Matija rod. Boraš 14 
Barbarić Matija (Jurina) 206 
Barbarić Matija rod. Širić 14 
Barbarić fra Mladen 9 
Barbarić Ora 14. 17. 203 221. 

227. 243 

Barbarić Petar (brat Petrov) 30 
Barbarić Ruža 14 


Barbarić Stanko 14 
Barbarića groblje 14 
Barbarići 12 ss. 

Barcelona 131 

Basile V. Dl 106 

Bašić J. Dl 91 

Batinić fra M. 192 

Bayer dr. 226 

Bebek fra K. 10 

Bebek fra P. 16. 37 

Beč 88. 89. 117. 123. 190. 243. 

248. 274 
Bekavac 300 
Bekija (kraj u Herc.) 20 
Benedikto XIII. 88 
Benedikto XIV. 123 
Benziger (tiskar) 93 
Beograd 6. 117. 289 
Berchmans Ivan sv. V. 236. 237 
Bigeste (Humac) 5 
Bijača 5 
Eileće 2 
Bili Brig 33 
Biokovo 2 
Bila 296. 303 
Bistrica 297 
Bišina 2 
Bjelovar 106 
Blagaj 19. 21. 180 
Blatnica 2. 12. 13 
Bocanjevci 299 
Bogdanović F. 303 
Bohosudov (Mariaschein) 130 
Bojna 269 
Bok I. P. Dl 70 
Bolić B. Dl 91 
Bontempo H. Dl 184 
Borajna 3. 4. 12 
Boraš fra J. 17. 29. 33. 37 
Borje 6 

Borković M. bisk. 106 
Borovci (Dal.) 2 
Bošković A. 191 
Božić T. 128 
Brandis E. Dl 158 — 160 
Bratislava (Požun) 19. 266 
Brčko 105 
Brda, drinovačka 3 


304 


Brdo — Gabriel od Ž. G. 


Brdo 4 

Brdo, Debelo 2 
Bresztyenszky dr. A. 176 
Brixi F. Dl 118, 184 
Brno 112 

Brod, Bosanski 134. 286 
Brotnjo 6. 12. 13 
Bubnji 7 

Buconjić fra P., biskup 37 
Buć 89 

Budanović Lajčo, biskup 232 
Budimpešta 87. 106 
Bugojno 54. 286. 300. 301 
Buhovo 3 

Bulić Mate 28. 39. 43. 44 
Bulići 12 

Bunarbaša 58. 271 
Burmazi 164 
Buzolić S. 48. 105. 

Cambrai 273 
Carigrad 57 

Celinšćak J. Dl 112. 124. 126. 131. 
227. 252 

Cepari V. Dl 87. 93 
Cezner Đ. 77. 282. 283 
Cigića mlin 39 
Cišper A. 300 
Coassini 274. 275 
Coleti 191 
Colombiere Kl. 241 
Crispi F. 172 
Crkvina 6 
Crna Gora 2 
Croiset I. Dl 195 
Cvitković-Zdilarić 19 
Čabulja 2 

Čabrajić L., prof. 94. 95 

Čaglin 90 

Čapljina 1. 46 

Čeko K. 293 

Čeko K. 296 

Čerigaj 12 

Čerin 13 

Čolić K. 287 

Čolići (Čerin) 2 

Čule dr. P. 180. 275 

Čuljci 12 

Čuljkova Njiva 12 
Čutuk M. 9 
Čutuk M. 10 
Čvrsnica 2 


Ćor Osmanbeg Manor 20 

Ćorić L. 294 

Dabrinja 4 

Dalen, to 5 

Dante Alighieri 84. 105 

»Darnje ljuti« 7 

Davidović I. 294 

Debelo Brdo 2 

Dedić K. 292 

Della Bella A. Dl 91 

Demšar I. Dl 279 

Derventa 134 

Deželić dr. V. 107 

Divić M., prof. 126. 127. 134 

Divojačka Stina 7 

Divojački Vir 7 

Djakovo 92. 118. 134 

Doboj 134 

Dolac 151 

Dole 4. 5 

Dolina 302 

Donji Vakuf 40 

Doppelbauer F. M., biskup 98 

Draganović dr. K. 274 

Dragićina 2 

Drinovci 3 

Dubica 19 

Dubrovnik 11. 89. 91. 117. 191. 209 
Dugo selo 193 
Dugonjić A. 290 

Dujmušić dr. I. Mgr. 80. 180, 182. 
193 

Duvno 18. 19. 20. 54. 286 
Dužice 3 
Dželilovac 199 
Engling J. 273. 274 
Epaminonda 275 

Ergeljski (Hasanović) Fr. bisk. 87 

Faccanoni D. Dl 89 

Fancev dr. Fr. 90 

Findrik D. 298 

Firenze 116 

Fojnica 18. 176. 194. 286 
Foretić B. Dl 282 
Franjo Asiski sv. 2. 235 
Franjo Josip I. 11. 18 
Franjo Ks. sv. 237, 247 
Friese A. 131 
Futica (Utvica) 7 
Gabela 2. 3 
Gabriel od Ž. G. 294 


Galjuf J. — Konjic 


305 


Galjuf J. biskup 106 

Garibaldi Jos. 173 

Gattin-Šašić M. Dl 93. 94 

Gavanovi dvori 3 

Genova 116 

Getaldić 89 

Gjivoje A. biskup 95 

Gmići 292. 293 

Gorica (Herc.) 23 

Goršćaki (Ozalj) 300 

Grab 12 

Grabovnik 45 

Grabovo Vrilo 7. 26. 33 

Gračina 5. 6 

Gradac (Herc.) 164 

Gradaščević Husein-kapetan 20 

Gradnići 2 

Granić M. 301 - 

Grbavci 12 

Greda 4. 10 

Grgeč J. 91 

Grgur XIII. 117 

Grgur XV. 87 

Grljevići 7. 14. 203 

Gruž 89 

Guča Gora 287 

Gudelj Anđa 296 

Gvozd Crnački 3 

Gvozd Rakitski 3 

Hamerl F. Dl 73. 196. 226. 274. 275 

Han Kumpanija 224 

Han Ploča 292 

Hartman L. 94 

Haulik kard. J. 107 

Heimbucher M. 273 

Hercezi 12 

Heziod 183 

Hesser G. Dl 241 

Hoepperger Fid 95. 96. 107 

Hoffmann J. 108 

Horacije Fl. 83 

Horat I. 94. 95 

Horman M. Dl 227. 243. 250 

Horvat J. 301 

Hrasno, Donje 2 

Hrasno, Gornje 2 

Hrgut 2 

Humac (Herc.) 2. 5. 49. 56 
Hutovo 2 

Ignacije Lojola sv. 183 
Ilijić fra Grga, bisk. 191 


Imotski 1. 3. 16. 18 

Innsbruck V. 225. 273. 275 

Inocent X. 177 

Ivan-planina 101. 165 

Iveković dr. F. 90 

Jagatić dr. A. 95. 96. 97. 195. 221 

Jajce 40. 137. 294 

Jakić A. 92 

Jeglič dr. A., bisk. 241 

Jelenić fra J. 192 

Jeramaz J. Dl 184 

Jesenica 180 

Josip sv. 235 

Jurić A. Dl 127. 189. 279. 282 
Jurić J. Dl 279 
Jurković Janko 91. 92 
Kanižlić A. Dl 86. 90 
Kapetanović Alibeg 19. 21. 31 
Kapetanović Bećirbeg 22. 35 
Kapetanović Ibrahimbeg 21 
Kapetanović Mehmed Alibeg 31 
Kapetanović Mehmedbeg Ljubušak 
19. 21 

Kapetanović Osmanbeg 18. 21. 54 
Kapetanović Sulejmanbeg 20. 21 
Kapetanovići, begovi 2. 27. 31 
Karanovac 137 
Karlo, car i kralj 272 
Kašče 4. 6 
Kašić Bartol Dl 117 
Kazimir o., trapista 135 
Kelava M. 102. 113. 127. 133. 166, 
167. 181. 218. 226. 229. 242. 246, 
249 

Kilank J. Dl 124. 129 
Kladnik 4 
Klaić Vj. 88 
Klanac 13 
Klement XII. 89 
Klenak 7 

Klobuk 1—11. 23. 28. 36. 53. 56. 

100. 112. 204. 244. 283 
Klokun 3 
Kljun 1. 5 
Kmetići 151 
Kokorići 7 
Kolak 12 

Polarić P. 106 ss. 257 
Konstantin Porf. car 5 
Konstantin Vel. car 230 
Konjic 100. 102 


Petar Barbarić 


20 


306 


Kopčevec — - Mlade 


Kopčevec 193 
Kordić F. 14 
Kordić I. 203 
Košćak A. 299 
Kotezi 7 

Kovačević Fr. 80 

Krajačević (Sartorius) N. Dl 106 

Krajinović J, Dl 279 

Kraljić T, 301 

Krapina 193 

Krehin Gradac 2 

Krier B. 102 

Križevci 92 

Križevčan Marko bi. 106 
Krndija (Travnik) 103 
Kršnjavi dr. I. 105 
Krupa 139 
Kruševac 2. 7 
Kržan dr. A. 107 
Kugli i Deutsch 94 
Kuharski dr. 226 
Kukuljević I. 92. 191 
Kulunčić M. Dl 184 
Kupres 54. 286 
Kupreška Vrata 54 
Kut j evo 90 

Lang dr. J., bisk. 93. 106 
Lašva 57. 230 
Laudon Gedeon, vojv. 19 
Laurenčić N. Dl 91 
Ledinac 3 
Lehmann D. 91 
Lempl T. Dl 184 

Leon XIII. VI. 18. 86. 92. 172. 190. 

194. 245 
Leotar 2 

Leskovac Hrvatski 301 

Lilienthal vitez L. 60 

Limburg (L.) 273 

Livije T, 104 

Livno 71 

Loreto 227 

Los Angeles 302 

Lukin, inž. 20, 21 

Lurdska Gospa 234. 247. 262 

Ljube ć 2 

Ljubinja 2 

Ljubljana 273 

Ljubuški 1 — 3. 20. 28. 49. 51. 53. 

204. 226. 286 
Ma fra P. iz Malage 227 


Maglaj 134 

Majić fra A. 17 

Makarska 193 

Malaga 227 

Malič 3 

Maljić 290 

Mamici 3 

Mandić fra D. 7 

Mantova 89 

Manzoni A. 105 

Marčelić dr. J., biskup 209 

Marić I. 244 

Marija Zvijezda 135 

Mariaschein (Bohosudov) 130 

Marković fra M., biskup 209 

Marko vić T, Dl VIII. 21. 26. 286 

Markovište (Herc.) 1 

Markulin dr. S. 93. 107 

Martić fra G. 14 

Mastrilli M. Dl 237 

Matica 3 

Matić dr T. 92 

Matijašević M. Dl 191 

Matošević A. 296 

Mattei v. Matijašević 

Mazorani J. Dl 88 

Međugorac J. 30 

Međugorci (pleme) 6. 12 

Mehmet-paša Krajišnik 19 

Melina 294 

Menčetić L. 89 

Mesilović A, 20 

Metković 2. 210 

Metokito (Dal.) 2 

Mierzwienski V. 72 

Mikleuš 301 

Mikleuš Novi 301 

Mikulić fra M. 11 

Mikulići 4. 12 

Miletić fra Ambro 17. 24. 30. 

51 — 56 . 203. 212. 227. 244 
Miletić fra Aug., bisk. 24. 192. 193 
Miller J. Dl 116 
Miličević I. A. 13 
Milunović J. Dl 90 
Milwaukee 300 
Miralem paša 19 
Mišetić J. 45 
Miškića brdo 290 
Mlade (Trebižat) 3 
Mlade (groblje) 32 


Mleci — Relković 


307 


Mleci 91. 106. 191 

Modena 272 

Montbach M. J. 108 

Mostar 1. 7. 22. 179. 221. 227 

Mul-Hamut 21 

Mulih J. Dl 89 

Mullan E. Dl 123 

Muse (Musići) 12 

Musić don I. 11. 13 

Musino groblje 6 

Nahija (ljubuški kotar) 5 

Nalješković N. 117 

Napoleon I. 2 

Napulj 237 

Naropa 5 

Našice 134 

Neisse 108 

Nepos K. 275 

Neretva 1, 3 

Nevesinje 2. 102 

Nin 90 

Novi 19 

Ograđenik 2 

Omerbeg, dizdar 21 

Omišalj 301 

Orah 7 

Orahovlje 7 

Osijek 91. 302 

Osoje 4. 6 

Ostojić A. 302 

Ovčarevo 290 

Padova 116 

Pajić M. 112 

Paklarevo 297 

Pallotti V. 273 

Pančić K. 300 

Pančić P. Dl 173. 174. 226. 229 

Pandžić V. 279 

Papac P. 119. 164—166. 245 

Papić M. 112 

Papković A. 287 

Pašalić S. 71. 103. 145. 151. 181. 263 
Pavelić M. Dl 105 
Pavković-Jukan 301 
Pavlak I. 128 
Peć 3 

Pećine (Bos.) 293 
Pećuh (Pecs) 273 
Pejačević F. Ks. Dl 91 
Perica P. Dl VI. VII 
Perić M. 298 


Peško S. Dl 279 
Petar ap. sv, 235 
Petrović fra L. 2. 5. 6. 36 
Petrović M. 10 
Petrović fra P, 10, 11 
Petrovići (pleme) 6 
Pezić J. 10 
Pijo IX. 172 
Pijo X. 199 
Podmilačje 140 
Pogačar s. R. 209 — 211 
Pokraj čići 296 
Pokupsko 91 
Poljane 3 — 5. 12 
Popovo Polje 2 
Popper, slikar 275 
Posušje 3. 16. 23 
Potkraj 199 
Požega 117. 118. 134 
Požun (Bratislava) 19. 266 
Predragović J. Dl V 
Prenj 2 

Prenj (župa) 164 
Preradović P. 25 
Prkić Marko Dl 72 
Probod (Proboj) 2. 7 
Prološka Gospa 2 
Proložac 3 
Prozor 292. 293 
Pržine 4, 5. 12 

Puntigam A. Dl V — VII. 30, 102. 

111. 113. 122. 129. 130. 133, 189. 

225. 237. 239. 247. 252. 258 ss. 

272. 273 

Pušek 78. 175. 231 

Putković 293 

Rački dr. F. 5 

Radišić 2 

Radovan 3 

Rafaj E., biskup 193 

Ragazzini P. Dl 108 

Rajić A. 287 

Rakitno 16. 216 

Rampolla kard. M. 174. 175 

Rankovići 58. 1 13 

Rastovci 7 

Rašlje 3 

Ravča 7 

Ravno 13 

Realino B, bi. DI 245 
Relković A. 42 


308 


Ričice — Varaždin 


Ričice 294, 298 
Rijeka (Fiume) 88, 117. 190 
Rika (Trebižat) 3, 12 
Rilić 2 

Rim 237. 245 
Roško Polje 102 
Rudigier F. J. t biskup 98 
Rudolfsthal 135 
Rujan 3 

Rukavina vitez M. 269 
Sakač pl. I. 301 
Sakač S. Dl 301 
Salona (Solin) 5 
Salzburg 113 
Sandukčić A. 302 
Sarajevo 8. 58. 92. 96. 101. 102. 103. 
112. 164. 176. 180. 194. 195. 226. 
230. 279. 287. 289. 290. 297. 301 
Sarajevsko Polje (Stup) 112 
Sasso A, 105 
Schoenstatt 274 
Scholz A. V. 112 
Sebešić 288 
Seitenptetten 274 
Sekulan (cesta) 5 
Skoko 12. 27 
Skoko Š. 31 

Slavič F. Dl 184. 258. 261 
Slavik O. 183. 262. 263. 266 
Softić fra L. 203 
Sokolovac 2 
Solin 5 

Sommervogel Ch. Dl 106. 108. 238 

Sopta fra M. 8 

Spindler i Loschner 112 

Split 1. 20. 92. 141 

Sretnice 2 

Srpski Kalendar evci 13 
Stadler dr. J., nadb. 59—61. 92. 98. 
106. 175. 194. 195. 232. 241. 242. 
275 

Stanislav Kostka sv. 88. 89. 236. 237 
Stank M. 300 
Starka 3 

Steinhuber kard. A. Dl VI. 106. 108 
Stjepan, vojv. herc. 21 
Stojković 291 
Stolac 2, 164 
Strana, gradska 3 
Strossmayer dr. J. J., bisk. 91. 
132. 134. 230 ss. 


Struge (selo) 3 
Studenci 2. 102 
Subotica 92 
Sučić J. 303 
Sučić R. 291 

Šarić dr. L, nadb. 96. 118. 232 
Šibenik (brdo) 2 

Šiljevišta 4. 6. 7. 12 ss. 27. 30. 37. 
235 

Šimčik A. 88 
Šipovača 4 
Širić Matija 14 

Široki Brig 8. 9. 10. 17. 18. 26. 45. 
56 

Šišava 288 
Šišić dr. F. 5 
Škara fra G. 17. 22 
Šuljkova Njiva 4 
Šumeće (Travnik) 58 
Šunjić fra M. 231 
Taslidža 20 
Tauler I. OP 249 
Terezija Avilska sv. 147 
Teslić 71. 103 

Tihaljina (rijeka i župa) 3. 4. 5. 7 

Tihi (đak) 248 

Tokić Ćele 292 

Tokić J. 292 

Tolj 13 

Topalović I. 294 
Topalović K. 294 
Traljić B. 288 
Travnik 8. 30. 40. 57 ss 
Trenica 294 
Trebević 226 
Trebinje 2. 164. 194 
Trebižat 3. 7. 13. 20. 55 
Trident 199 
Trst 95. 272 
Turato M. 301 
Turbe 199 

Uccellini (Tiče) Fr., biskup 84. 105 

Uljanik 300 

Utvica 7. 21 

Uzričje 287 

Vakuf Donji 40 

Vakuf, Gornji 286. 287. 292. 297 

Vallendar (Rh.) 274 

Valpovo 299 

Valjan M. 297 

Varaždin 88. 117 


Velež — Županjac 


309 


Velež 2 

Veljači 2 ss. 12. 17. 22. 32. 36. ss. 
55 

Venhuda F. 112 
Veress dr. A. 106. 193 
Vidal J. 117 
Vidošić K. 299 
Vidovići 2 
Vilenica 57. 58. 97 
Vinište 299 

Vinko sv., Milosrdnice 9. 36. 58. 

59. 107. 195. 269 
Vinjani 23 

Violoni dr. I. 105. 125 
Violoni fra S. 105 
Vir (Herc.) 3. 23 
Visočani (Dal.) 90 
Visoka 7 
Vitez 293. 296 

Vitina 2. 4. 5. 7. 20. 27. 32. 36. 

45 ss. 55. 100. 204. 212 
Vitovlje 289 
Vlake 4 
Vlasi 2 

Vlašić 57. 58. 97. 243 
Vodice 4 

Vojnići 4. 5. 7. 10 
Voršak dr. A. 231 
Vrbas 137 ss. 

Vrebac F. 280.. 282 
Vrgorac 2 
Vrhovec J. Dl 184 
Vrilo 4 


Vrioce 4 

Vrioštica 2 

Vrlika 3 

Vukojević L. 6 

Vukojevići (pleme) 6. 7. 

Vuksan T., uč. 36 ss. 51 ss. 214 

Wagner H. 131 

Waitz M, 95 

Windhorst 135 

Witt F. Ks. 64 

Zabeo K. Dl 20. 58. 61. 132. 180. 
184. 209. 212. 225. 275 

7 o rl o t* Q9 

Zagreb 87—94. 107. 112. 117. 135. 

176. 193. 195. 289. 299, 300 
Zajc pl. I. 97. 283 
Zastražnica 4. 12 
Zavala, sovićka 3 
Zavelim 3 
Zavidovići 302 
Zelenikovac 2 
Zenica 134. 226. 286. 291 
Zika M. Dl 255 
Zubići 294 
Zuzeri B. Dl 91 
Zvirnjača 216 
Žaba 2 

Žepče 134. 286. 299. 301 
Žerjavić dr. J. 106 
Žganjer J. 300 
Župančić 244 
Županjac 226